Autor: editor_hnk23

Kazališna redateljica Saša Broz godinama uspješno djeluje na hrvatskoj kazališnoj sceni, surađujući s brojnim nacionalnim kazalištima i vodeći pojedine kazališne kuće, a prepoznatljiva je po režijama koje snažno naglašavaju glumačku igru i suvremeno čitanje dramskih tekstova. Nakon baletnog obrazovanja u Zagrebu i Moskvi, umjetnički put usmjerila je prema režiji, ostvarivši brojne zapažene dramske i glazbeno-scenske projekte.
U HNK-u u Osijeku režira prvi puta i to dramu Dok zvijezde ne padnu britanske autorice Beth Steel, tekst koji se posljednjih godina sve češće pojavljuje na europskim pozornicama. Uoči večerašnje premijere, razgovarali smo o radu na predstavi, suradnji s osječkim ansamblom i kazalištu kao prostoru susreta publike i suvremenih tema.

* Zašto je Vama osobno intrigantan – ili kako je Vas dirnuo – tekst i zašto mislite da je dobar repertoarni potez postaviti ga? Ljudski odnosi i identitet(i) izloženi socijalnim pritiscima – vrlo su aktualna tema, a kroz vjenčanje Britanke i Poljaka reflektiraju se i univerzalne teme migracija, društvene dinamike i vjekovnog čovjekovog straha od “drugog i drukčijeg”.
– Tekst vrlo spretno prožima univerzalne teme kao što su međuljudski odnosi  i dinamika unutar obitelji s naglaskom na sestrinskim odnosima. Tu je i vječna tema nemoguće ljubavi, prijevare i usamljenosti u starosti. Sve to ima snažan okvir aktualnih društvenih problema kao što su integracija, neprihvaćanje različitih kultura, uvjerenja i nemogućnost asimilacije u društvo. Sve to pod teretom rastuće nezaposlenosti i kapitalizma koji nas melje bez zadrške. Ovo nije važan tekst samo za HNK u Osijeku, ali je na sreću Osijek prvi teatar u regiji koji je prepoznao izniman značaj ove nagrađivane drame. Zato želim zahvaliti i ravnatelju Drame Dušku Modriniću i intendantu Vladimiru Hamu što su mi dali bezrezervnu podršku i prihvatili prijedlog da se ovaj tekst postavi.

* Drama počinje gotovo komično, ali se postupno preobražava u intenzivnu refleksiju o međuljudskim odnosima i društvenim tenzijama. Koliko je to estetski i dramaturški bilo izazovno ostvariti?
– Žongliranje sa žanrovima oduvijek mi je režijski vrlo privlačno, makar to može biti i vrlo sklizak teren ako ne postoji jasan koncept koji će nametnuti ritam, a koji će oprezno izbalansirati različite žanrove. U ovoj su drami oni jasno naznačeni kroz činove pa s dramaturške strane nije bilo izazovno, no trebalo je, kao prvo, pronaći kôd cijele predstave da bi to skakanje iz žanra u žanr teklo što prirodnije. Na to se nadovezuje intenzivan rad s glumcima, jer je taj dio najdelikatniji kada je riječ o naglim skokovima iz komedije u dramu pa i u tragediju.

* Koliko Vam je važno da predstava rezonira s današnjim društvenim kretanjima, globalnim pitanjima? I ne samo ova predstava, nego generalno kazališni projekti u kojima sudjelujete i koje gradite.
– Najvažnije mi je da tekst rezonira sa mnom. Traženje idealnog teksta za mene je vrlo dugačak i delikatan proces i uvijek mu se s posebnom pozornošću posvećujem. Važna mi je priča i kako je dramaturški montirana, kao i to pronalazim li u tekstu prostor da mogu kao redateljica „raširiti krila“. Potpuno mi je nevažno koja je tema, osim što dnevno-političke refleksije i općenito teme koje su politizirane – izbjegavam.

* Kako kao redateljica balansirate između emocionalne istine likova i strukturalne preciznosti teksta?
– Emotivne palete karaktera u ovom tekstu proizlaze i usko su povezane sa samom pričom. Ono što će biti zanimljivo publici je da će oni znati neke vrlo teške i bolne istine s kojima će se likovi suočiti tek na samom kraju predstave.

* Predstavu možemo doživjeti i kao zrcalo (naših) pogleda i predrasuda, prostor osobnog propitivanja. Polarizacija društva sve je izraženija, kao i potraga za ‘identitetom’ ili ‘pozicijom’ pa i mjestom pod Suncem. Je li ovo tekst i o našim tjeskobama i o mogućnostima suživota – s drugima, drukčijima i samima sobom?
– Prije bih rekla o nemogućnostima suživota, jer je to, na žalost, stvarnost koju živimo. Kao društvo smo površni i da, tjeskoba je osjećaj koji prati našu društvenu nemoć. Okretanje glave i nedjelovanje umjesto snažnoga poriva da napravimo sve i kao pojedinci i kao zajednica da bi se anomalije društva minimizirale. Ovaj tekst u svom fokusu prvenstveno ima emocije. S obzirom na to da se priča odvija na dan vjenčanja jedne od triju sestara te emocije dovode likove do granice pucanja. Kako je Tolstoj rekao: „Sve sretne obitelji nalik su jedna drugoj, a svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način.“

* Ovo Vam je, koliko znam, prva suradnja s dramskim ansamblom HNK-a u Osijeku. Po čemu se – ako se – razlikuje od Vaših prethodnih iskustava?
– Svaki svoj angažman radim maksimalno profesionalno i dolazim vrlo spremna. Radim intenzivno da bih predstavu, kada odem nakon premijere, ostavila na čvrstim temeljima da poslije može lijepo rasti. Proces u Osijeku je bio zaista ugodan i lijep. Ponosna sam na svoj glumački ansambl i autorski tim.

* S obzirom na Vaš dug, zreo i ovjeren rad u kazalištu te iskustvo u različitim vrstama režija, kako biste opisali svoju režijsku filozofiju?
– Red, rad, disciplina i puno, puno mašte.

* U svijetu u kojem kazalište sve više mora komunicirati s digitalnim i medijski neumoljivim okruženjem, gdje i kakvom vidite ulogu klasične drame i kazališnog susreta s publikom uživo?
– Kazalište je mjesto živog susreta i kao takvo nikad neće biti ugroženo. Smatram da je divno to ispreplitanje drugih medija u kazalištu. I sama sam mu sklona. Novi mediji daju još jednu vizualnu dimenziju i ako se pažljivo koriste, šire horizonte autorima, a rekla bih da ih i publika voli i očekuje.

* Jeste li tijekom rada razmišljali baš o osječkoj publici?
– Možda samo zgodna činjenica da je Slavonija poznata po svojim vjenčanjima pa vjerujem da će publika rado prihvatiti i naše scensko vjenčanje.

Razgovarala: Narcisa Vekić / HNK u Osijeku

Iako je do premijere u petak, 6. veljače, u 20 sati ostalo još više od dva dana, redateljica Saša Broz uvjerena je u uspjeh projekta. Zadovoljno je to na današnjoj konferenciji za medije naglasila pred autorskom i glumačkom ekipom, predstavnicima medija i kazališta domaćina, u kojem prvi, ali nada se ne i zadnji puta surađuje.

Da je taj proces bio ugodan i lijep obostrano, potvrdio je i intendant Vladimir Ham, ne samo u svoje ime, nego i u ime svih koji su na predstavi radili, kako na sceni, tako i iza nje, u svim segmentima. Najbolje je to jamstvo, uvjeren je, da će i publika uživati.

Veseli intendanta i činjenica da smo se među prvima u svijetu „domogli“ ovog „vrućeg“ teksta, čiju su aktualnost prepoznala mnoga kazališta diljem kugle zemaljske. S obzirom na to da se igra usporedo na svjetskim pozornicama, vrlo smo recentni, a i ovo je hrvatska praizvedba (u prijevodu Tomislava Kuzmanovića) uz osmijeh je napomenuo Ham.
Osim što je redateljici ovo prva suradnja s Osijekom, prvi puta u našem kazalištu i gradu je i scenografkinja Sara Haas, ali i autor videoprojekcija Rok Predin, a najslađi kamenčić ovog mozaika svakako je Rita Čabraja, koja u alternaciji s Kiarom Debeljak, tumači ulogu Sarah i prva joj je ovo kazališna uloga uopće.

Ravnatelj Drame Duško Modrinić dio je deseteročlanog ansambla, kojemu je zahvalio na angažmanu i trudu. Redateljica Broz došla je pripremljena, znala je što hoće, a glumcima to znatno olakšava rad.

Na te je njegove riječi redateljica „uzvratila“ istim, napomenuvši da su glumci bili pripremljeniji od nje, zahvaljujući čemu su tijekom procesa rada ideje stizale sa svih strana. Ne čudi, stoga, što je više puta naglasila da se veseli budućim suradnjama s osječkim HNK-om i da će iz Osijeka ponijeti predivne uspomene.

Njezin modus operandi je proces dovesti u gotovo dovršenu fazu i desetak dana prije premijere, jer tako stresa rješava sve, posebice glumce, kojima ostaje dovoljno vremena za pročišćenje do premijere. „Stisne“ ih u nekom drugom time lineu, nasmijala se redateljica Broz, dodavši da se glumci tako osjećaju sigurnijima. Sve je to jako ključno kod tekstovima poput ovoga koji žongliraju s brojnim žanrovima pa se stalno moraju emocionalno „prebacivati“, a to je vrlo zahtjevno i nerijetko sklizak teren.

S obzirom na to da je imala prigodu pogledati snimak jedne od engleskih inscenacija, one u National Theatru u Londonu, a koje su uglavnom bile rasprodane danima unaprijed, Saša je Broz ponosna jer ova osječka ni po čemu ne zaostaje.
Zadovoljna je i vizualnim segmentom predstave, za koji su zaslužni scenografkinja Sara Haas i Rok Predin. Ne favorizira „zatvaranje“ scene glomaznim kulisama, često i „ulice“ makne. I ovaj se puta odlučila za minimalizam, što je dobilo posve novi kôd zahvaljujući Predinovim screenovima, koji su vrlo aktivni.

Jednako ugodno i lijepo i u kazalištu i u gradu bilo je Sari Haas, koja je pohvalu „poslala“ i na adrese svih koji su omogućili da proces neometano teče i da u konačnici izgleda ovako raskošno i filmski.

Jagodicom na torti nazvao je Duško Modrinić mladu debitanticu Ritu Čabraju, čiji su roditelji Ivana i Miroslav oboje prvaci Drame HNK-a u Osijeku. Dopalo ju je uistinu puno teksta, bilo joj je to teško, ali je uspjela i sretna je i ponosna zbog toga.

– Dođite na predstavu i zabavite se! – pozvala je Rita svoje sugrađane na jednu od izvedbi. Osim premijere i reprize, 6. i 7. veljače u 20 sati, slijedi Pretplata 3 – 19. veljače u 19 sati, te još dvije u danima koji slijede nakon toga, a također s početkom u 19 sati – u petak i subotu, 20. i 21. veljače.

Odabir glazbe redateljičina je zasluga, uz prilagodbu Ljudevita Laušina. Kostimografkinja je Mia Popovska, koreografkinja i autorica scenskog pokreta Nastasja Štefanić-Kralj, njezina suradnica je Matrina Terzić, oblikovatelj rasvjete je Aleksandar Čavlek. Suradnik za specijalne efekte je Domagoj Ivanković, a asistent redateljice Aljoša Čepl, koji u predstavi i glumi.

Osim Modrinića i Rite Čabraje, u predstavi glume i: Ivana Soldo Čabraja, Antonija Pintarić, Antonia Mrkonjić, Petra B. Blašković, Davor Panić, Mario Rade i Mateja Tustanovski.

Narcisa Vekić / HNK u Osijeku