Kada u studenom zazvone prve note glazbe Čajkovskoga, publika zna što slijedi: Orašar nije samo balet – to je ritual, topli povratak djetinjstvu i mašti. Za Vuka Ognjenovića taj svijet traje pune 22 godine. Od prvih koraka na sceni – koji su bili prije više od 30 godina – do današnjega statusa, u Orašaru je prošao gotovo sve – od uloga i koreografskih zadataka do vođenja mladih plesača. Njegov umjetnički put usko je povezan s poviješću osječke baletne scene, a svojim je radom i entuzijazmom pridonio da Orašar postane prepoznatljiv simbol blagdanske čarolije grada. Upravo zato odabrao je Čajkovskoga za proslavu obljetnice – više od tri desetljeća neprekidnog djelovanja na plesnoj pozornici – jer ga je ta predstava nekako najviše obilježila tijekom karijere.
Uoči osobne jubilarne godine, razgovarali smo s Vukom Ognjenovićem o predanosti plesu, o uspomenama i onom što ga i danas pokreće da ponovno zakorači u bajku koja ne gubi sjaj.
* Završili ste srednju glazbenu školu kao klavirist i teoretičar glazbe, te paralelno krenuli i na solo pjevanje u klasi prof. Vesne Jaić. U školu klasičnog baleta u Zagrebu krenuli ste nakon toga. Sjećate li se svog prvog susreta s plesom – kada i kako ste se zaljubili u balet?
– U balet sam se, odnosno plesnu umjetnost općenito, zaljubio na poziv svoje profesorice klavira u srednjoj školi, Stanke Džambić. S obzirom na to da je ona svestrana kao i ja, ne samo klaviristica, nego i plesačica suvremenoga plesa, tako me zvala da sudjelujem u plesnoj verziji mjuzikla Hair. Dakle, počeo sam kao plesač suvremenog plesa, no vrlo brzo dobio poziv iz HNK-a u Osijeku da se pridružim tadašnjoj Plesnoj skupini, koja je sudjelovala u operama, operetama i mjuziklima pa i mnogim dramskim predstavama. Moj prvi baletni pedagog bila je Štefanija Heller, koja me naučila prvim koracima, ali i redu, radu i disciplini, prijeko potrebnima u našem poslu. U nedostatku baletnog ansambla, za koji su ugašena radna mjesta s početkom Domovinskoga rata, Plesna skupina bila mu je, zapravo, zamjena. Istinski sam se zaljubio u balet koju godinu kasnije, kada sam otišao na prvi baletni seminar u Vodice, kod Silve Muradori Perkov i Gya Perkova. Oni su doslovce udahnuli u mene i prenijeli mi neopisivu ljubav i ogroman entuzijazam za balet. Za to sam im vječno zahvalan.
* Osnivač ste i voditelj Baletnog studija u HNK-u u Osijeku, te predavač na AUKOS-u, iza vas je karijera plesača, koreografa i pedagoga. Što je bilo najizazovnije u prelasku iz aktivnog plesanja u koreografiranje i pedagogiju?
– Gotovo ništa, s obzirom na to da sam, uz koreografiranje i pedagogiju, nastavio, evo i do dan danas, s aktivnim plesanjem pa se nadam da ću još neko vrijeme, dok god mogu i tijelo izdrži.
* Što smatrate prekretnicom u svojoj tri desetljeća dugoj karijeri?
– Svakako ih je bilo više, no istaknuo bih odlazak na školovanje u Zagreb, gdje sam proveo 6 godina u HNK-u plešući u svim predstavama tih godina, odlazak u K&K Ballet Osterreich, gdje sam stekao ogromno iskustvo, te svakako povratak u Osijek, gdje sam dao sve od sebe da vratim balet na scenu HNK-a.
* Kako održavate motivaciju i fizičku spremu nakon toliko godina intenzivnog rada? Postoje li rituali, trening ili mentalni pristupi koji vam pomažu – znam da godinama prakticirate jogu? Polja na kojima ste angažirani traže dodatnu energiju.
– Izrazito je teško uskladiti primarni posao na AUKOS-u, gdje sam izv. prof. art. i predajem scenski pokret, što isto tako jako volim. Hvala svemiru što je vezan za balet i ples, tako da me jednako tako ispunjava. Motivaciju nalazim u svemu oko sebe. Najviše u svom ansamblu koji jednako tako ludo voli balet kao i ja. Nalazim i u ljudima koji rade mnogo teže poslove pa i dalje nalaze ljepotu u svemu oko sebe, ne predaju se apatiji ni melankoliji današnjice.
* Što želite da vaši studenti nauče o scenskom pokretu i osnovama baleta?
– O važnosti scenskoga govora tijela. Uvijek im govorim da ih, prije nego progovore na sceni, publika uvijek prvo doživi kroz tijelo i tjelesnost, tek tada slijedi sve drugo. Zato je scenski pokret itekako bitan za budućeg dramskog glumca, kao i opernog pjevača. Poznavanje osnova baleta, kao i povijesnih, karakternih i ostalih plesova, aktivno pridonosi stvaranju potpunoga umjetnika.
* Magistar glazbene pedagogije, uz obrazovanje iz klavira i solo pjevanja, plesač i koreograf ste – je li glazba vaš “unutrašnji sat” na sceni?
– Da, velika je to prednost i pomoć u radu što imam glazbu „u malom prstu“ i ne moram se mučiti kao mnogi koreografi s brojanjem glazbe, fraziranjem ili slično. Dovoljno mi je jednom čuti glazbu i već znam strukturu po kojoj ću raditi. Tako štedim vrijeme u osmišljavanju koreografija. Usto, kad radim sa solo pjevačima, uvijek mi govore da im je super kako mislim na disanje i njihov udah pri pjevanju kada slažem koreografije.
* Ples (i umjetnost općenito) prolazi kroz promjene – digitalizacija, online izvedbe, globalni izazovi. Kako vidite razvoj baleta i plesne umjetnosti u Hrvatskoj u narednih 10 godina, i sebe u tom? Više od 10 godina pokušavate vratiti balet u HNK-u u Osijeku.
– Punih se 18 godina trudim vratiti balet u grad. Zapravo sam to i učinio, barem što se moga dijela tiče. Na razvoj baleta gledam vrlo pozitivno, s obzirom na to da se od svih klasičnih kazališnih umjetnosti nekako i dalje najviše razvija, odnosno ima prostora za razvoj. U Hrvatskoj, a ponajviše u Osijeku, očekujem jako puno. Prvenstveno u smislu otvaranja radnih mjesta za plesače, kao i zapošljavanju hrvatskoga kadra na ta ista radna mjesta. Svakako se nadam nastavku podrške nadležnih institucija, kao i daljnjim sustavnim otvaranjima područnih škola za klasični balet, ali i za suvremeni ples.
* Mladim ste plesačima uzor. Što nikako ne smiju?
– Nikako odustati, a kada im je najteže i najmanje vide smisao, vježbati najviše i prebaciti svu energiju u rad. Uspjeh tada ne izostaje.
* U jeku je Orašar, odaziv publike izniman. U verziji iz 2013. ste suradnik redatelja i koreografa. Što vam je najposebnije u ovom projektu?
– Sve, od scene, kostima i koreografije do glazbe. No, najviše, ipak, činjenica da sam uspio dovesti u Osijek ono što sam mislio da je nemoguće dok sam plesao u Zagrebu. Sjediti danas u špagi, čekajući svoj izlaz na scenu i gledati kako se ta čarolija odvija u mom gradu i mom kazalištu, zaista je nevjerojatan osjećaj.
* Koje ste sve uloge u Orašaru plesali? Koja je bila najdraža, a koja najizazovnija?
– Plesao sam gotovo sve što se može plesati: od Vojnika, Fritza, Arapskog, Kineskog, Španjolskog, Ruskog, preko Orašara pa sve do Princa. Najdraža mi je definitivno Orašar, kojega sam otplesao više od 100 puta.
* Publika ima poseban odnos prema ovoj predstavi. Što ju čini posebnom u odnosu na druge produkcije u kojima ste surađivali?
– Orašar je fenomen, u prvom redu zbog glazbe. Toplo se nadam da to nije samo zbog trendova. No, i da je tako, utjecaj koji ima na razvoj baletne umjetnosti, kao i njegovu afirmaciju, globalno je nemjerljiv.
* Orašar je često i prva baletna predstava koju djeca gledaju.
– Svakako bi trebao biti jedna od prvih predstava svakomu tko želi doći u teatar pogledati nešto, jer će se sigurno zaljubiti u teatar i poželjeti opet doći.
* Kako gledate na vlastiti razvoj kao plesača? Što biste mlađem sebi rekli nakon prve izvedbe Orašara?
– Najvjerojatnije: Ne odustaj! Valjda će i naši osnivači konačno jednom shvatiti koliko naša osječka publika voli balet, koliko ga ovaj grad zaslužuje i koliko ga obvezuje ponovno službeno, pravno, formalno i financijski vrati Balet kao treću granu koja tvori umjetnički trolist nacionalnog kazališta. Osijek je drugi grad u Hrvatskoj po nastanku baletne umjetnosti, a prvi hrvatski nacionalni balet Jela Bele Adamovicha pl. Čepinskoga napisan je upravo u Osijeku.
* Jeste li ikada pomislili povući iz Orašara?
– Iskreno ne, nikada, i nadam se da će još dugo živjeti u našem gradu, a za mene da uvijek bude nekih malo lakših uloga. Na scenu me vraća uvijek isto: maštam o ansamblu zaposlenih plesača koji će biti baletni nukleus, te će uz ove predivne profesionalne, no honorarne plesače tvoriti pravi mali, za Osijek veliki baletni ansambl, koji će s ponosom raditi čuda za ovaj grad, kao što već i činimo!
* Kako je gledati vlastite plesače kako stasaju i preuzimaju uloge koje ste nekada vi plesali?
– Gotovo čitav ansambl sam od početaka učio i naučio o baletu, pa gledati čaroliju stvaranja i življenja kroz njih, zaista je nešto posebno i to me najviše ispunjava. Kada nekomu uspijete prenijeti ljubav koju su i na vas prenijeli, bilo za što, shvatite barem dio smisla postojanja.
* Podijelite s nama neku anegdotu sa scene?
– Ima ih pregršt, ali uvijek mi pada na pamet nešto još iz prvih godina, dok sam plesao samo u operama. U Rigolettu samo plesao na čelu povorke koja je išla po krugu na sceni i imao trubu u ruci. Mala klupa zabunom je ostala na sceni, a ja ju od kostima i trube pred nosom nisam vidio te pao preko nje, doslovce napravivši salto. Nisam znao gdje sam ni što se dogodilo, a kad sam shvatio – počeo sam se smijati k’o lud. Sreća da sam bio u kostimu lude pa je sve izgledalo kao da baš tako treba biti.
Razgovarala: Narcisa Vekić / HNK u Osijeku
