Kategorija: Prisjeti

Piše: Ljubomir Stanojević^©

 

Komična opera u dva čina (libreto F. Romanija) „Ljubavni napitak, doživio je na premijeri 1832. godine u Milanu veliki uspjeh. Donizetti, poznat kao izuzetan melodičar, u ovoj je operi osobito uspješno ocrtao raznolikosti u karakterima pojedinih likova – posebno nadriliječnika Dulcamaru koji iskorišćuje seosku naivnost i lakovjernost. U tom srdačno naivnom sadržaju i likovi nespretnog ljubavnika Nemorina, nadutog vojničine Belcora ili lijepe i bogate Adine djeluju kao popularne karikature iz pučkog teatra (podsjećaju na commediu dell’arte).

 

Osnovna vrijednost ipak je pravi belcanto: „lijepo pjevanje“, svježa melodija i živi ritam. Osobito je poznata mala ljubavna arija Nemorina, koja se svojom neposrednom melodikom ubraja u najljepše lirske tenorske arije; zatim parodirajuća barkarola „Drago dijete, ja imam dukate“, a majstorski je napisan i prvi finale s vrlo dražesnim kvartetom, malim remek-djelom talijanske operne umjetnosti.

 

Osječki je HNK prvi put izveo „Napitak“ prije gotovo 100 godina: 18. travnja 1923. pod dirigentskim vodstvom Mirka Polića (bio je tada ravnatelj Opere) i u režiji Josipa Povhéa. Pjevali su Anka Milić (Adina), Dušan Mitrović, k.g. (Nemorino), Milan Pichler (Belcore) i ovom autoru nepoznat (ali pouzdani povjesnik osječkog kazališta Dragan Mucić, navodi ga kao basa i glumca u osječkom angažmanu 1922.-26. god.) Sergej Nikolajević (Dulcamara).

 

Redale su se postave: 1951., 1962., 1981., 1989. i 2004., s dirigentima: Dragutinom Savinom, Željkom Milerom (čak tri postave!) i Mladenom Tutavcem. I redateljima: Milanom Štagljarom, Dragutinom Savinom, Nadom Murat, Dejanom Miladinovićem i Ivicom Krajačem.

 

U prvoj postavi, dakako, nema scenografa (?), pogotovo ne kostimografa. Godine 1951. scenografom postaje Eduard Griner, a ime Luje Oberndorfa otiskano je uz naznaku: „kostimi“ (nije riječ o kostimografu već krojaču i upravitelju kazališnog fundusa!). Kao scenografi kasnije su potpisivani (svestrani) Dragutin Savin, Vlasta Hegedušić, Ivica Antolčić i Zlatko Kauzlarić-Atač, a kao kostimograf(kinje) Aurelija Branković, Vlasta Hegedušić i Đenisa Pecotić. Svakako je značajan prinos osječkog likovnog umjetnika, skulptora Stjepana Gračana u inscenaciji posljednjega „Ljubavnog napitka“ (2004.).

 

Spomenimo i imena koreografa: Argene Savin, Branke Zgrablić i Antuna Marinića.

 

ONI SU BLISTALI

 

Pored već spomenute Anke Milić, Adine bile su: Zdenka Rubinštajn, Štefica Milina (Petrušić), Olga Vulić (Šober), Katalin Brunjai (Hihlik) i Valentina Fijačko. Njihove Nemorine interpretirali su (već spomenuti) Dušan Mitrović, Almas Tudaković, Emillio Tossuto, Luciano Manzin, Dragoslav Ilić i Tvrtko Stipić.

 

Bariton Milan Pichler bio je prvi Belcore, a slijedili su: Ivan Feher, Zlatko Foglar (u dvije postave), Ferdinand Zovko i Vlaho Ljutić. U ulozi Dulcamare nastupili su već spomenuti Sergej Nikolajević, Feliks Ajh, Velimir Zgrablić (obojica u dvjema postavama) i Berislav Puškarić.

 

Na Annalu komorne opere i baleta, čuvenom inicijalnom osječkom festivalu međunarodnoga značaja (1970.-1983.), osječki je HNK godine 1981. sudjelovao s produkcijom „Ljubavnoga napitka“. Spomenimo, usput: bio je to prvi projekt intendanta Zvonimira Ivkovića – kako to u svojemu (diplomskom) radu točno navodi mag. cult. Ante Kolobarić, sadašnji arhivar HNK.

 

Žiri kritike, sastavljen od najkompetentnijih glazbenih kritičara koji su, redovito, pratili festival, proglasio je te godine „najboljom ženskom ulogom lik Adine iz ‘Ljubavnog napitka’, u izvođenju Olgice Vulić“, a isto tako „najboljom muškom ulogom, za ulogu Nemorina, iz ‘Ljubavnog napitka’“ – interpretaciju Krunoslava Cigoja (koji je u osječkoj predstavi sudjelovao kao gost).

 

Današnjoj produkciji ove Donizettijeve komične opere, dirigenta Mladena Tutavca i redatelja Ozrena Prohića, sa suradničkim timom i vrijednim osječkim solistima, zborom i orkestrom – želimo dugotrajni uspjeh!

 

Potpis ispod fotografije

Laureati priznanja Žirija kritike Annala ’81: Olga Vulić i Krunoslav Cigoj, kao Adina i Nemorino u osječkome „Ljubavnom napitku“ (Snimio: Rudolf Bartolović)

Piše: Ljubomir Stanojević©

Svome dobromu kazališnom suradniku, arhivaru Anti Kolobariću, uređujući „dramatrugiju“ objavljivanja (niza) „Kazališnih prisjetâ“, uvijek pripomenem: „Redoslijed važi – ako netko ne umre…“. Jer, onda se sve mijenja: ne samo raspored pojavljivanja tekstova nego – često – i cijeli „kazališni svijet“ ovih sjećanja. Čak i ako zatomim(o) tugu.

U Zagrebu je u 78. godini, od posljedica COVID-a, umrla nadasve zaslužna osoba: knjižničarka Nacionalne i sveučilišne knjižnice, Meri Radinger. Značajna je po svojoj dobrohotnosti kojom je izlazila u susret brojnim teatrolozima i kazališnim povjesničarima, skraćujući im put počesto formalnih (dugotrajućih) prepreka, iznalazeći materijal – „taj tren“. Koliko je to značajno, znaju svi koji su ikad koristili gradivo NSK, u pravilu – kako to biva – u „posljednji tren“.

Bila je suradljiva, „razumijevajuća“, draga osoba.

Nije to nimalo čudno: odrasla je u (osječkom) Kazalištu, kao kći dirigenta Karla Radingera, upijajući sve one zvukove i „ozračja“ očevih predstava – opera, opereta, baleta… Pripadala je onoj brojnoj skupini kazališne djece „zaražene“ teatrom od malena: od glumice-lutkarice, kasnije inspicijentice HNK Brane Stanković – Stanišić, do današnjega opernog solista Roberta Adamčeka; lȗk je to kojemu bi se moglo doda(va)ti doista bezbroj istaknutih imena.

Merika je i kasnije obožavala teatar. I ljude koji su ga činili: od prisne prijateljice, danas pokojne glumice Vere Zime, do tenora Miljenka Đurana, „Merikinoga“ Era. Drugovala je s mnogima, a osobito s prijateljicom (još iz osječkih dana) Đurđicom Šosberger-Šiljak (i njezinim suprugom Vojom) te drugim Osječaninom (sada Karlovčanom ) Žarkom Plevnikom, istaknutim novinarom i reporterom, kasnijim uglednim hrvatskim diplomatom.

Završivši osječku („mušku“) Gimnaziju, Meri Radinger studirala je Pravo u Zagrebu; udala se za svoju gimnazijsku ljubav, poznatoga TV novinara i urednika Silvija Huma (i kasnije – kako to s „prvim ljubavima“ biva – rastala od njega!). Rodila je dvojicu sinova, postala baka te našla smiraj s drugim suprugom Davorom. Bila je posvećena svome poslu, obitelji i prijateljima. Jedan „posve“ običan život, rekli bismo. Ali, Meri mu je da(va)la posebni smisao svojim entuzijazmom i ogromnom optimizmom. Životnim i radnim. Knjižnica, kazalište, koncerti, izložbe… i knjige naravno. To je bio njezin duhovni svijet.

Voljela je Osijek. I zbog „davnih dana“ djetinstva, stana u Krežminoj ulici nadohvat parku, u kojem ju je uvijek rado primala voljena sestra Jasenka Jurašek Denin; i zbog nećakinje Danijele i njezine djece, prijatelja Vesne, Gordane, Ljube… I osječkoga HNK, njezina prvoga „kazališnog igrališta“.

Draga Meri!

Moj posljednji susret s prijateljicom, prosinca prošle godine u osječkom „Magisu“, protekao je u ugodnu razgovoru o mnogim kulturnim i kazališnim temama, pa tako i o Merikinoj opsesiji „Hamletom“. „Kako krasno završava“, kazala mi je. „Tužno, a uznosito!“.

Za ovaj rastanak, citirat ću Shakespearea:

„Laku noć, moj kraljeviću. Jata anđela uspavala te svojom pjesmom“ („Hamlet“, V/2).

Zbogom, draga Meri!

Potpis ispod fotografije:
Knjižničarka Meri Radinger (Zagreb, 1945. – 2023.). Privatni album Jasenke Jurašek Denin.

Piše: Ljubomir Stanojević^©

 

Na impozantno dostojanstven način, Hrvatska udruga likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti (vodi je agilna predsjednica Ivana Bakal) 6. veljače dodijelila je, u Nacionalnom muzeju moderne umjetnosti u Zagrebu, godišnje nagrade. Veliku Nagradu za životno djelo, iz ruku ministrice Kulture i medija RH (pokrovitelja nagrada), dr.sc. Nine Obuljen Koržinek, primila je slikarica, scenografkinja i kostimografkinja Ingrid Begović.

 

Naša Ingrid!

 

Naša? – Ne, nije to svojatanje! Mlada slikarica (Orebić, 1936., diplomirala 1963. na ALU u Zagrebu) debitirala je u splitskome Teatru (Dürrenmattov „Posjet stare dame“), a već od 1967. suradnica je (scenografkinja i kostimografkinja) Hrvatskoga narodnog kazališta u Osijeku. I to kakva suradnica! U sljedeće 22 godine Ingrid će – što kostimografski, što „kompletno“ (scenografski i kostimografski) – opremiti ukupno 30 predstava (32 naslova): 16 (18) glazbenih i 14 dramskih.

 

Surađivala je s dirigentima Željkom Milerom i Antunom Petrušićem (svaki po 9 predstava) i redateljima glazbenih predstava; ponajviše s Nadom Murat (9 predstava), Dragutinom Savinom, Vladom Štefančićem, Emilom Frelihom, Mladenom Sabljićem, Vladanom Švacovom i Ivicom Krajačem. Dramski su je režiseri također rado birali za suradnicu. Ponajviše Joško Juvančić (5 predstava), Petar Šarčević (3 predstave), Darko Tralić, Mirjana Ojdanić, Marin Carić, Želimir Mesarić, Voja Soldatović…

 

Kada nije sama radila i scenografiju, to su – uz njezine kostime – bili scenografi: Zvonko Šuler (3 inscenacije), Velimir Domitrović i Drago Turina (po 2), Nebojša Uglješić, Vladimir Marenić, Vladimir Androić, Dorijan Sokolić, Marin Gozze, Ivica Antolčić, Boris Maksimović – te sami redatelji Dragutin Savin, Petar Šarčević i Darko Tralić.

 

Ingrid Begović ostavila je upečatljiv trag na osječkoj kazališnoj pozornici. Stjecajem okolnosti, profesionalno sam stupio u angažman HNK upravo uz njezinu (inscenacija i kostimi) „Bračnu mjenicu“ (Rossini) i „Sat Španije“ (Ravel) – premijera 12. veljače 1967.; a moje „direktorske dane“ (Drama) zaključila je Ingrid Begović kostimima u „Bubi u uhu“ (Feydeau) – premijera 22. prosinca 1989. Poslije toga, ni ona ni ja više nismo ništa umjetnički potpisivali!

 

Trebam li se, subjektivno, opredijeliti za najljepše Ingridine osječke predstave, onda su to – u Drami: „Krvava svadba“ i „Dom Bernarde Albe“ (Lorca), „Vučjak“ (Krleža), „Sokol ga nije volio“ (Šovagović), „Samoubojica“ (Erdman) i „Odmor za umorne jahače“ (Ivanac). U Operi – što je Ingrid više voljela raditi – to su: „Bračna mjenica“ i „Seviljski brijač“ (Rossini), „Sat Španije“ (Ravel), „Vesele žene windsorske“ (Otto Nicolai), „Morana“, „Stanac“ i „Dalmaro“ (Gotovac), „Evgenij Onjegin“ (Čajkovski), „Krabuljni ples“ (Verdi), „Vrtlarica zbog ljubavi“ (Mozart) – a od opereta – „Grofica Marica“ (Kálmán).

 

U davnom intervjuu, danas nažalost pokojnom kolegi Draženu Bađunu („Glas Slavonije“, 1983.), Ingrid Begović izjavila je: „U studentskim danima postojala su u meni dva svijeta: ono što sam morala raditi na akademiji i ono što me možda više zanimalo i nekako iznutra vuklo. To je moj izraziti smisao za tekstil. Mislim da se na taj način mogu bolje izraziti nego da, primjerice, slikam uljenim bojama. Bojama ne mogu postići ono što želim, ali zato svaku predstavu shvaćam i doživljavam kao veliku sliku, kojom se mogu najbolje izraziti.“

 

I doista se, najbolje izrazila što je mogla: cijeli radni vijek.

 

Čestitamo, Ingrid!

 

Potpis ispod fotografije:

Lepršava i odlična suradnica: scenografkinja i kostimografkinja Ingrid Begović (u Osijeku 1983.). Snimio: Rudolf Bartolović

Piše: Ljubomir Stanojević^©

 

1.

Ustvari, svašta se događa; dobro je. Izašao je novi „Forum“, sa barem dva priloga što su me „dotakla“; proradio je Miniteatar.

 

Sunce sjaji i ne sjaji, dani su dulji.

 

Pada mi na pamet jedan stih Rajka Petrova Noga: „Sve češće biva tako u meni, nema mene“.

 

Nema, pa nema.

 

2.

U „Forumu“ je otisnuta „Sablazan u Dolini šentflorijanskoj“ Ivana Cankara, u vrlo dobrom prijevodu Mirjane Hećimović. Ovaj sjajan i „najeuropskiji, najkozmopolitskiji“ Cankarov tekst, njegova simbolistička groteskna farsa, za gotovo sedam desetljeća (tekst je objelodanjen 1908.) ne samo da ništa nije „izgubila“, već se danas iskazuje sjajnom kazališnom dramom (a ovo „kazališno“ sam podcrtao misleći pritom na onaj bezbroj scenskih asocijacija koje djelo nudi režiseru imalo suvremenijeg senzibiliteta i moderne scenske imaginacije).

 

Branko Mešeg, režiser osječke postave „Pohujšanja…“ iz pedeset pete, već se godinama spremna na ovu režiju; obećao je – bit će, za godinu-dvije. („Može li se postaviti u Miniteatru?“ – glasno razmišlja preda mnom, vraćajući se vjerojatno svojim bogatim, sadržajnim godinama rada u malom, neuglednom ali prijateljski toplom podrumskom prostoru ovo osječke komorne pozornice.)

 

3.

Naš (bivši) sugrađanin Zvonko Maković, pjesnik, prevodi (također sa slovenskoga) stihove Srečka Kosovela, modernog i – ako se izuzmu školske čitanke – također nepravedno zaboravljenog pjesnika, za kojeg Maković u popratnom tekstu u „Forumu“ ustvrđuje da je preteča nekih danas najsuvremenijih strujanja u slovenačkom pjesništvu.

 

„Nebo je probodeno,

srce je probodeno,

i sve –

sve je uzalud“.

 

Kaže Kosovel. I dodaje – u jednoj drugoj svojoj pjesmi: „Sutra, za tjedan, za godinu / možda otplovim…“ („Moja velika nada“)

 

4.

Dejan Rebić sretniji je, zbog Miniteatra, od bilo koga. Opet je onaj „duh i dah“ uselio ne samo u podrum Radničkog doma, već i u cijelu osječku kulturu (ako tako ne misli da je to preuzetno reći). Jer, bilo kako bilo, tu kulturu ipak pretežno čine „mladi“, ovih ili onih godina, svejedno; oni koji znaju dati svoju iskrenost i odanost, svoje srce i znanje, ili makar samo svoja htijenja. Počelo je s „Večerima u Tref-klubu“, bit će nastavljeno s kazalištem, pravim; izložbama, susretima, razgovorima…

 

Dani, inače, idu… I prolaze.

 

(„Kazalište“ br. 114., 1.-15. veljače 1977.)

 

Potpis ispod fotografije:

Miodrag Gavrilović kao Nečastivi, u Mešegovoj postavi „Sablazan u Dolini sv. Florijana“ Ivana Cankara. Premijera: 6. srpnja 1955.

Piše: Ljubomir Stanojević^©

 

O tridesetoj obljetnici smrti (Zagreb, 29. siječnja 1993.) prisjećamo se Luke Aparca, dugogodišnjeg osječkog kulturnog djelatnika.

 

Rođen je u Mohácsu (Mađarska) 1920., u Čepinu i Osijeku završio je osnovno i srednjoškolsko obrazovanje a u Beogradu je, na Filološkom fakultetu, studirao opću književnost s teorijom književnosti.

 

Bio je rukovodilac (glumac i redatelj) Kazališta narodnog oslobođenja Slavonije (KNOS), a potom profesionalni glumac HNK u Osijeku, općinski savjetnik za kulturu i ravnatelj Dječjeg kazališta. Profesionalnu karijeru završio je kao intendant Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku, u razdoblju od 1968. do 1972. godine. S te je funkcije i umirovljen i otada je živio u Zagrebu.

 

Povijest osječkog HNK neodvojiva je i od analize stremljenja i htijenja njegovih čelnih ljudi, postignutih rezultata i društvenih i kulturoloških uvjeta koji su ih o(ne)nemogućili. U tom smislu, jedna davna zamisao, sada nažalost također već više od tri desetljeća pokojnog teatrologa dr. Dragana Mucića, koji je kanio znanstveno „obraditi“ portrete svih osječkih intendanata, ostaje u zadatak – generacijama koje dolaze!

 

O Luki Aparcu valjalo bi – odajući mu pritom vrhunski kompliment – govoriti, prije svega, kao o glumcu.

 

Sjećanja, i bez prelistavanja „pomoćne literature“, na njegove kreacije iz kasnih 50-ih i ranih 60-ih godina, ukazuju na izrazitu individualnost u kreacijama: poput onih Jamesa Tyronea u „Dugom putovanju u noć“ O’Neilla; Gradonačelnika u „Posjetu stare dame“ Dürrenmatta; Jure u Tavčarovu „Pakao je ipak pakao“… Senzibilitetom čovjeka vezana uz scenu, Aparac je naslutio svoj unutarnji imperativ – zapisao sam u „Kazalištu“ 1972. godine. Nije važno, u kazalištu, biti direktor ili glumac, šminker ili tehnički radnik; važno je biti, ako se to, svojom sudbinom i željom, svojim životom – mora.

 

Kao intendant HNK Luka Aparac podržavao je specijaliziranje komorne orijentacije osječke Opere, što je urodilo plodom – europskoga ranga: festivalom Annale komorne opere i baleta u Osijeku. Podržavao je inicijativu i nastojanja osječke Drame da scenski revalorizira slavonsku književnu baštinu. Bio je pokretač studija Glume kao kolegija pri (tadašnjoj) Pedagoškoj akademiji, preteči inicijative dislociranog studija Glume u Osijeku, zagrebačke Akademije, a sudjelovao je i prigodom pokretanja rada dislociranog odjela Muzičke akademije iz Zagreba pri osječkoj Muzičkoj školi.

 

Luka Aparac ostat će, osim svog poštenog rada utemeljenog vlastitim kazališnim uvjerenjima, upamćen i po angažmanu oko preimenovanja (točnije: vraćanje izvornom nazivu) Narodnog kazališta Osijek u – Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku, 1970. godine. U istrajavanju tog naziva, njegove duboke opravdanosti i smisla, ostat će tračak sjećanja i na tadašnjeg intendanta osječke kazališne kuće.