Kategorija: Prisjeti

Piše: Ljubomir Stanojević^©

 

Ne, nju ne mogu zaobići, mimoići, zaboraviti: balerina moje mladosti, i to vrsna. I sjajna osoba. Nikada nije mistificirala kazalište. A podavala mu se – do kraja. I to joj je, samo, bilo – normalno. Štefanija – Štefica Heller. Na sreću živa i – koliko to godine dopuštaju – zdrava.

 

Rođena je u Osijeku, 1936. U HNK-u bila je od 1952. do 1976., a jednu je sezonu, 1956./57., („zbog ljubavi“, kako kaže) provela u Baletu Srpskog narodnog pozorišta u Novom Sadu. Otkud se vratila rodnome gradu i tu ostala. Cijeli život.

 

Pišući, nedavno, o osječkoj sezoni 1952./53., spomenuo sam i balerinu Heller. Ta – i sljedeće! – sezona s nebrojenim premijernim i repriznim naslovima, i za današnje pojmove enormnim brojem predstava, i kod Štefice je pedantno zabilježena: plesala je u 138 predstava! Sljedeća sezona bila je umjerenija: „samo“ 85 predstava. 223 predstava ukupno, u dvije sezone, bilježi spomen u svojoj teatrografiji.

 

Štefica moje mladosti!

 

Počela je raditi u HNK-u zapravo od 1. rujna 1949. godine, kada je bila nepunih trinaest. 31. prosinca godine 1950. u „Ivici i Marici“ Amanda Alligera – Dragutina Savina bila je, dakako, Marica – uz Ivicu, koga je tumačio desetogodišnji Silvio Foretić (sin tadašnjeg osječkog tenora Sergija). Foretić je u međuvremenu postao skladatelj, dirigent, pijanist i profesor suvremene glazbe na njemačkim sveučilištima (Köln, Essen, Duisburg); Štefica je ostala u Osijeku i poslije baletne karijere u HNK-u postala je ugledna baletna pedagoginja: vodila je baletne studije u Đakovu, Borovu, Slavonskome Brodu… Ali, najdulje, 20 godina – u osječkome Dječjem kazalištu.

 

Dvadeset godina rada i strpljenja, tako je u jednom intevjuu opisala sebe Štefanija Heller, baletna pedagoginja koja je generacije učila i naučila baletu.

 

– Uzmete li u obzir da je u punih dva desetljeća kroz Baletni studio Dječjeg kazališta prošlo svake godine 60-ak novih polaznica, onda vam ne moram ni reći koliko ih je prošlo kroz moje ruke. Dobro se slažemo, dogovaramo se i tako ide godinama. No, svatko tko se želi baviti baletom mora znati da je potrebno mnogo odricanja, rada i strpljenja. Plešete doslovce i kad ste bolesni, držite se rasporeda i morate  biti u odličnoj kondiciji. Tek tada s ponosom možete reći da ste prava balerina – ističe Štefanija Heller.

 

O osječkom HNK-u sa sjetom ističe „Radovao me je nastup u svakoj predstavi, a posebno sam voljela plesati karakterne uloge. Rado se sjećam Savinove „Balade“, zatim baleta „Đavo u selu“, Ciganke u „Trubaduru“, nastupa u „Aidi“, „Teni“, „Viktoriji“, „Ruletu srca“, „Jalti, Jalti“ i mojim posljednjim predstavama – „Morani“ i „Grofici Marici“. U nekim sam predstavama igrala i po nekoliko uloga, a bila sam često i asistent koreografa; nastupala sam i u dramskim predstavama. Kazalište mi je, kao priznanje, dodijelilo Nagradu „7. prosinca“.

 

Štefanija – Štefica Heller još i danas sjaji svojim optimizmom. Poklanja Arhivi HNK svoje „zlatne danke“ u albumima; za neke druge ljude, za povijest. I raduje se životu, ne bez razloga: ta, tek je u osamdesetsedmoj…

Potpis ispod fotografije:

Balerina Štefanija – Štefica Heller

Piše: Ljubomir Stanojević©

Nastojanja HNK i (još uvijek) mladoga baletnog plesača i koreografa Vuka Ognjenovića, da „druga hrvatska pozornica“ napokon utemelji i Balet kao treću, profesionalnu granu kazališnoga organizacijskog i umjetničkog ustrojstva, čine se rezultatski sve izglednijim.

Dakako, pored vrijednih, zasad samo honorarnih sadašnjih plesača, neophodno je stvarati nove kvalificirane kadrove. Zato su hvalevrijedna nastojanja ravnateljice Glazbene škole Franje Kuhača u Osijeku, prof. Sunčane Bašić i pročelnice Odjela za suvremeni ples i balet Nikoole Livančić (ponovno uz pomoć Vuka Ognjenovića), koji su prije dvije godine utemeljile osnovnu školu klasičnog baleta (uz već postojeću, suvremenoga plesa).

Dvadesetak polaznika prvih dviju godina osnovnoškolskog baletnog obrazovanja, oz one koji dolaze sljedećih godina, početak su stvaranja kvalificiranih kadrova koji će – poslije završetka srednje baletne škole – moći zauzeti mjesta profesionalnih baletnih plesača u osječkom HNK-u.

To je povod da se vratimo u prošlost, kada je u tadašnjoj Državnoj muzičkoj školi u Osijeku, 1954. godine, dotadašnji „tečaj za balet“ prerastao u baletni odjel. Kako navodi muzikologinja Branka Ban u svojoj monografiji („Glazbena škola Franje Kuhača – povijest i život“, Osijek, 1996.): „Za nastavnika klasičnog baleta, ritmike i plesa postavljena je Sofija Cvjetičanin iz Zagreba. Inače, dotadašnji je tečaj baleta… vodio Stjepan Suhy, baletni prvak osječke Opere“. Baletni odsjek Muzičke škole imao je tridesetak polaznika i već 24. lipnja 1956. prikazao u HNK-u svoju javnu produkciju.

Danas je zanimljivo pogledati cedulju te priredbe (Pismohrana HNK u Osijeku).

Program se sastojao iz dva dijela: u prvome, polaznici Baletnog odsjeka prikazali su svladane vještine elemenata klasičnog baleta, ritmike i karakternih plesova; drugi dio bio je „pravi“ dječji balet u jednom činu – „Prodavaonica lutaka“, na glazbu J. Bayera (glazbena pratnja: Vjekoslava Lovrić), u koreografiji Sonje Cvjetičanin.

Navest ćemo sudionike te predstave, imena i znana i neznana; od kojih su neki postali i vrsni profesionalni baletani, a neki pak ostali trajni zaljubljenici u balet.

„Prodavač lutaka“ bio je Antun Marinić, „Kupci“ (seljakinja, seljak, Engleskinja i njezina djeca) bili su: Vera Nešković, Nikola Andučić, Ljubica Medinac, Katica Husak, Vesna Larić i Vlasta Ružičić. Osam „glavnih“ lutaka bile su: Mirta i Zdenka Dinter, Vesna Purgar, Vesna Mores, Mirjana Janković, Nataša Smoje, Antica Lenac i Mirjana Bošnjak, dok su „ostale“ lutke bile: Zrinka Tudaković, Tanja Stanojević, Tanja Novaković, Božica Miletić, Inga Apelt, Branka Delnić, Gordana Fol, Katja Veber, Lidija Gaštajger, Vesna Firinger, Elza Vrbanac, Branka Plemić i Vera Nešković.

O mnogima od ovih imena dao bi se napisati poseban Prisjet. Stoga ću navesti samo nekoliko: Antun Marinić, prvak sarajevskog Baleta, koreograf i pedagog; Mirta Dinter, balerina u Osijeku, Mariboru i Sarajevu; Tanja Stanojević (udana Pezelj), balerina u zagrebačkoj „Komediji“ i HNK-u i pedagog na Srednjoj baletnoj školi u Zagrebu; Božica Miletić (udana Lisak), balerina u HNK u Zagrebu, baletna majstorica i koreograf; Branka Delinić (udana Zgrablić), dugogodišnja balerina HNK u Osijeku.

Spomenimo i prepoznatljiva imena dramske glumice Inge Appelt te muzeologinje i dramske i baletne kritičarke Vesne Firinger-Burić. A posve „lokalpatriotski“, i ime Vesne Mores, dugogodišnje osječke kulturnjakinje, cijeloga života odane Kazalištu!

Tako je bilo… prije (više od) 66 godina! Kako vrijeme (brzo) prolazi…

Piše: dr. Dragan Mucić (1932. – 1992.)

 

Početkom 70-ih godina 19. stoljeća počinju na osječku scenu stupati domaće kazališne družine, kidajući tako dotadašnju njemačku kazališnu tradiciju, postajući stalnim takmacem stranim družinama sve do kraja stoljeća. Donoseći starim Osječanima naš vlastiti repertoar, dakle dramska i glazbena djela na materinskom jeziku, gostovanjima tih družina, posebno naših profesionalnih kazališta – Srpskog narodnog pozorišta iz Novog Sada i Hrvatskoga zemaljskog kazališta iz Zagreba – vodit će se sve do početka 20. stoljeća stalna i uporna bitka za istjerivanje stranih družina s osječke pozornice i utemeljenje još jednoga nacionalnog glumišta u Hrvatskoj, drugoga poslije zagrebačkog.

 

Ozbiljniji istupi protiv njemačkog kazališta u Osijeku javljaju se 1904. godine, kada osječki sveučilištarci otvoreno protestiraju prilikom izvedbe jedne protuslavenske operete („Rastelbinder“). Otporu će se nešto kasnije smjelo priključiti i hrvatski i srpski zastupnici u Gradskom poglavarstvu, koji se sve otvorenije zauzimaju da se gradsko kazalište, pored njemačkim, barem polovicu sezone izdaje i kojoj hrvatskoj ili srpskoj družini. U tom nastojanju oko pokretanja još jednog hrvatskog kazališta Osijek se povezuje s drugim gradovima sjeverne Hrvatske, a napose s Varaždinom. Kako pak takva zajednička nastojanja nisu donosila ploda, Osijek će taj cilj pokušati ostvariti samostalno.

 

Na čelu novog pokreta za hrvatsko kazalište u Osijeku našao se osječki knjižar Radoslav Bačić. Okupivši oko sebe nekolicinu rodoljuba i našavši u njima odlične suradnike, Bačić je u 6. broju „Novog doba“, koji je ta grupa i pokrenula, objavio članak pod naslovom „Kazališno pitanje u Osijeku“, u kojem je osnivanje kazališta istaknuo kao neodgodiv zadatak, iznijevši istodobno i sasvim konkretan plan njegova oživotvorenja. Taj i nekoliko novih Bačićevih napisa izazivaju žive rasprave, privukavši pozornost većeg broja uglednih građana. Kazalište iznenada postaje najvažnije pitanje u gradu, podjednako zanimljivo za obične građane kao i za vodeće političke osobe.

 

Događaji koji slijede odvijaju se nevjerojatnom brzinom: 23. travnja 1907. osječki rodoljubi sastaju se u hotelu „Rojal“, donose odluku o utemeljenju „Društva za osnutak stalnog hrvatskog kazališta u Osieku“ i biraju Privremeni odbor na čelu s dr. Dragutinom Neumannom, koji već 6. srpnja saziva glavnu konstituirajuću skupštinu, na kojoj se Društvo i osniva. Za njegova predsjednika izabran je narodni zastupnik dr. Ante Pinterović, dok je u Odbor ušlo još 14 najuglednijih građana.

 

O tako intenzivnoj, brzoj i nadasve uspjeloj akciji osnivanja „Hrvatskog kazališnog društva u Osieku“, a zatim i samog kazališta, svakodnevno je izvještavalo zagrebačko novinstvo, budeći živ interes, simpatije i potporu javnosti i pozivajući mlađe darovite i starije iskusne glumce da se okupe u još jednom novom hrvatskom kazališnom zavodu. U Osijeku je pak zavladalo raspoloženje i oduševljenje koje je podsjećalo na dane vrelog i zanosnog preporoda. Bila je to zaista osječka nacionalna epopeja u kojoj je gotovo preko noći dotadašnji njemački Esseg pretvoren u hrvatski Osijek.

 

Na čelu novog kazališta našao se dotadašnji dramaturg zagrebačkog kazališta – Nikola Andrić, vrstan kazališni stručnjak i organizator, koji je za nepuna četiri mjeseca, uz svestranu potporu i povjerenje Kazališnog odbora i cijelog grada, izvanrednim naporima i zanosom uspio stvoriti ne samo Dramu već i Operu. Ubrzo su okupljeni glumci iz tadašnjih naših najboljih putujućih družina, utvrđen je repertoar i napravljene sve potrebne pripreme za otvorenje.

 

(Iz „Repertoar hrvatskih kazališta 1840-1860-1980“, knjiga prva. Priredio i uredio Branko Hećimović, Globus – JAZU/HAZU Zagreb, 1990.)

 

Odabrao: Ljubomir Stanojević

Piše: Ljubomir Stanojević^©

 

Rastanak s maestrom Antunom Petrušićem (28. studenoga, na mirogojskom Krematoriju u Zagrebu) nikako nije početak zaborava toga istaknutog umjetnika. Naprotiv! Toliko je toga za života napravio, da valja – bar u naznakama – podsjetiti na Maestrovu impresivnu biografiju.

 

Rođen u Zagrebu 1935., počinje glazbeno školovanje već sa šest godina, u privatnoj školi Margite i Rudofa Matza. Usporedno pohađa srednju glazbenu školu i klasičnu gimnaziju. Na Muzičkoj akademiji u Zagrebu prve dvije godine studira klavir kao glavni predmet, da bi zatim prešao na studij dirigiranja kod prof. Slavka Zlatića. Diplomirao je 1961. koncertom sa Zagrebačkom filharmonijom i djelima Webera i Schumanna.

 

Za rana iskazuje izrazite sklonosti prema operi, tako da još kao srednjoškolac godine 1952. osniva Colegium musicum, kasnije poznat u Zagrebu kao Opera u sobi, koja je vrlo uspješno djelovala deset godina. U tom ansamblu mladih ljudi stekli su prva iskustva pred publikom brojni kasniji prvaci Zagrebačke i drugih naših i inozemnih opera.

 

Za vrijeme studija Petrušić se bavi vođenjem nekoliko amaterskih pjevačkih zborova, od kojih treba izdvojiti trogodišnji rad sa studentskim zborom „Ivan Goran Kovačić“.

 

Prvo stalno zaposlenje bilo mu je korepetitor Baleta HNK u Zagrebu.

 

Nakon diplome, profesionalnu djelatnost nastavlja kao dirigent opere Hrvatskoga narodnog kazališta u Osijeku (1962. – 1989.), gdje debitira 10. svibnja 1962. dirigiranjem operete „Boccaccio“ Franza Suppèa. U sljedećih 27. godina razvija u Osijeku svestranu djelatnost kao dirigent, redatelj, skladatelj, prevoditelj opernih libreta, pedagog, suradnik radija i televizije, organizator i muzički pisac.

 

Dolaskom u Osijek, u vrijeme dok je direktor Opere bio Dragutin Savin a intendant Ivan Zrinušić, uz skupinu mladih pjevača iz Zagreba (Štefica Petrušić, Marijan Bručić, Zlatko Foglar, Veljko Zgrablić) te dirigenta Željka Milera i redateljicu Nadu Murat, uspješno je ostvarena nova, za Osijek tada revolucionarna Savinova repertoarna vizija, koja je u prvi plan istaknula orijentaciju prema komornoj operi, uz ravnopravni udio standardnog željeznog repertoara, operete i musicala. Tako programsko usmjerenje uskoro je Osječkoj operi donijelo međunarodnu reputaciju, što je posebno došlo do izražaja utemeljenjem Annala komorne opere i baleta godine 1970.

 

Povratkom u Zagreb, maestro Petrušić postaje najprije zborovođa, a zatim i dirigent Opere Hrvatskog narodnog kazališta. Istovremeno počinje s radom na Muzičkoj akademiji, u svojstvu docenta za kolegij Studij opernih uloga, na Odsjeku za pjevanje. Početkom godine 1994. prelazi u stalni radni odnos na Muzičku akademiju, gdje uskoro postaje izvanredni profesor, a 1995. i pročelnik Odsjeka za pjevanje (sve do umirovljenja), te 2000. godine i redoviti profesor, u kojem je zvanju i umirovljen.

 

Najopsežniji repertoar Petrušić je ostvario u svojoj temeljnoj djelatnosti: opernom dirigiranju. Više od 80 naslova govori o raznorodnosti stilova i autora, od Monteverdija, Glucka, Pergolesija i Cimarose, preko Mozarta, Donizettija, Rossinija, Verdija, Puccinija, Leoncavalla, Bizeta, Masseneta, Čajkovskog, Smetane – do Wolf-Ferrarija, Menottija, Brittena, Dallapiccole, Busonija, Chaillya, Weilla, Reuttera, Poulenca. Opereta je zastupljena djelima Suppèa, J. Straussa, Lehára, Kálmána, Abrahama; musical djelima Rascela i Jonesa, a balet naslovima Čajkovskog, Stravinskog i Milhauda.

 

Od navedenih naslova 25. se odnose na hrvatske skladatelje Lisinskog, Zajca, Gotovca, Savina, Bjelinskog, Stojanovića, Brkanovića, Lhotku-Kalinskog, Papandopula, Albinija, Kabilja, Jusića i Vladimira Bersu. Među njima se nalaze i neke s najvećim brojem dirigiranih predstava, kao na primjer apsolutni rekorder „Ero s onoga svijeta“ J. Gotovca (132 puta), „Jalta, Jalta“ A. Kabilja (81 put) i „Nikola Šubić Zrinjski“ I. pl. Zajca (60 puta).

 

Kao dirigent Petrušić je gostovao u Ljubljani, Beogradu, Skopju (1986. postavio premijeru opere „Ero s onoga svijeta“ J. Gotovca na makedonskom jeziku), Splitu, Rijeci, Zadru, Puli, Rovinju, Mostaru te u Mađarskoj i Rumunjskoj, a s koncertima u Italiji, Austriji, Sloveniji, Češkoj i SAD-u.

 

Godine 1992. maestro Petrušić osnovao je Zagrebački operni studio, u cilju afirmacije mladih profesionalnih opernih pjevača kao i studenata Muzičke akademije u Zagrebu i ostalih visokih učilišta u Hrvatskoj, s održanih petstotinjak predstava, koncerata i prigodnih priredaba, među kojima se ističu komorne opere Rossinija, Donizettija, Fioravantija i Menottija, te posebno ciklus „Iz zaboravljene hrvatske glazbeno-scenske baštine“ koji je iznio na svjetlo dana petnaestak djela hrvatskih skladatelja (Srećko Albini, Mirko Kolarić, Ivana Lang, Lujo Šafranek-Kavić, Dragutin Savin, Božidar Širola, Ivan Brkanović, Lovro Županović, Juraj Stahuljak, Antun Dobronić, Hubert Pettan).

 

I to je samo dio Maestrove biografije. Zadužio je i Našice (proslava 100. obljetnice rođenja Dore Pejačević, okrunjena osnivanjem Osnovne glazbene škole), bio je i predsjednikom Udruge poklonika Milke Trnine koja je postavila spomen-ploču kod Trnininog slapa na Plitvičkim jezerima. Obnovio je nastup umjetnika nagrađenih Nagradom Milka Trnina na Lipanjskim susretima u Vežišću, kao i glazbene večeri Milke Trnine s brojnim koncertima u Vezišću, Zagrebu, Senju, Novom Vinodolskom, Križu, Kutini, Zaprešiću, Požegi…

 

Svestran, znalac, nevjerojatna radnog kapaciteta. Naš prijatelj, Antun Petrušić. Zauvijek!

 

(Komemoracija za pokojnog Maestra bit će u UTORAK, 6. prosinca u 15 sati, u Muzičkoj akademiji u Zagrebu.)

 

Potpis ispod fotografije:

 

Prva Petrušićeva režija (uz prijevod libreta i dirigiranje): Antonio Sallieri, „Prvo glazba, zatim riječi“; prva hrvatska izvedba (HNK u Osijeku, 8. veljače 1975.)

 

Piše: Ljubomir Stanojević©

U Zagrebu je, 20. studenoga, u 88. godini umro maestro Antun Petrušić. Dirigent, skladatelj, sveučilišni profesor, glazbeni publicist, neumorni kazališni organizator. I – sa svojih 27 godina provedenih u Osijeku – neporecivi stup ove kazališne kuće kojoj je – zajedno sa suprugom Šteficom, prvakinjom Osječke opere – podario svoje životne i umjetničke zanose.

Biografija uglednika zahtijevala bi prostor kojeg nemamo. Stoga objavljujemo „kazališnu iskricu“ ovoga autora, publiciranu u prigodnoj knjižici uz 70. rođendan i 45. obljetnicu umjetničkog i pedagoškog rada maestra Petrušića (27. svibnja 2005.), uz predstavu jednoočinki „Suzanina tajna“ E. Wolf-Ferrarija i Puccinijev „Gianni Schicchi“, kojom je maestro obilježio svoje jubileje.

Bio je to njegov posljednji nastup u Osijeku!

***

Nije Dubrovnik više izuzetak, proljeće je došlo i u naše, panonske prostore, valjalo bi proljetovati… U prostoriji blagajne HNK, u kojoj je nekad bio Informativni centar (pak sam tamo i doslovce, godinama, bio zatvoren!) susrećem jednu Gordanu, bivšu našu biljeterku (sada dipl. ek.), bivšu našu Osječanku – za čudo – sada Dubrovkinju. U vrijeme kada sam ja bježao moru nju je sjeta vukla Osijeku, ja sam gledao dubrovačke predstave, ona osječke. Spominjemo se, starih dana…

A sva je prilika da će mi se to, ubuduće, dogoditi i za neka slučajna i iznenadna susreta, u Zagrebu ili gdje drugdje, s maestrom Antunom Petrušićem, još punih pet dana (!) dirigentom Osječke opere. Koliko god ne mogu reći da sam bio prisan dugih godina zajedničkoga kazališnog staža, s Tončijem Petrušićem, ipak proradi sentiment pri susretu s oznakom „oproštajne predstave“. Kako li je tek njemu, poslije gotovo dvadeset i osam godina otkako je, sasvim mlad, došao u ovaj grad, s početka za profesora u Muzičkoj školi, a od ’63. za stalnoga dirigenta Opere HNK?!

I koliko god odlazak u veći grad, jači muzički centar i veće kazalište (Opera HNK u Zagrebu) može značiti profesionalni profit, ipak – valja (se) zapitati; neće li Tončiju nedostajati sve ono što ga je tolike godine vezivalo uz Osijek, a to znači – uz osječko Kazalište? One male muke i veliki problemi, one silne premijere koje su dva mlada dirigenta (drugi je bio Željko Miler, direktor Osječke opere) godinama iznosili „na svojim leđima“…?! Ljudi na koje je navikao, i koji su svikli s njim? Bitka za svaku predstavu, za publiku, za dostojanstvo poziva što je, u manjoj sredini, pokatkad i na vjetrometini nerazumijevanja?

Adio, Maestro (još sam u dubrovačkim sanjama svojim), pljeskat ću Ti na pedesetom „Zrinjskom“ večeras. Tvojoj oficijelno „posljednjoj kazališnoj predstavi“ u Osijeku. Do neke nove zgode, negdje, jednom…

I dok se Antun Petrušić sprema Zagrebu, jedan sada mlad dirigent vrijedno radi s ansamblom Osječke opere – Šostakovičevu komičnu operu „Nos“ (prema Gogoljevoj noveli). Maestro Maksimilijan Cenčić. Radi – kako ansambl kaže – pouzdano, stručno, s uvjerenjem i žarom. Primjereno svojim godinama, ambicijama, želji da jednu „čudnu partituru“ iskaže na način koji, nužno, hoće biti prihvatljiv, hoće biti – dobra predstava. I gle čuda: isto onako, kako je ansambl Osječke opere šezdesetih, zdušno prihvatio dva mlada dirigenta koji su u Osijeku htjeli mijenjati operni svijet (a dosta su u tome i uspjeli – sjetimo se samo njihovih kvalitetnih interpretacija u eri „komorne orijentacije“ Osječke opere!), takvu podršku sada ima mladi maestro Cenčić.

Zato bih rekao da Osijek ima i kazališnu svoju dušu, dobrotu i ne zaludnu svoju širinu. Valja je samo, s jednakim ulogom, prihvatiti.

Novopečena Dubrovkinja Gordana to sigurno zna.

24.2.1989.