Kategorija: Prisjeti

Piše: Ljubomir Stanojević^©

Dana 11. travnja 2023. navršilo se 50 godina kako je u Opatiji, gdje je bio na kardiološkoj rehabilitaciji, umro Ivan Zrinušić, tada već bivši intendant Hrvatskoga narodnog kazališta u Osijeku. Umro je u 51. godini života i danas je, uglavnom (kako to nažalost s neobnavljajućim sjećanjima biva) – zaboravljen.

O Zrinušiću sam mislio pisao potaknut sjajnim zapisom osječkog neumornika, sveučilišnog profesora Stanislava Marijanovića (1935. – 2019.) koji ne samo da tolike značajnike nije zaboravio, nego je trajno „ložio živu vatru sjećanja“ na sve koji su to zaslužili.

Ali krajnji poticaj – osim godišnjice smrti – posve je osoban. Mene, naime, u osječki HNK doveo, prije 66. godina, intendant Ivan Zrinušić! I još sam tu, i zahvalan – kako njemu tako i svima koji su me cijelo to razdoblje „održavali“ i – podržavali. (A „promijenio“ sam, ukupno, deset intendanata/dvije intendantice, i jednog „v.d.-a“, ali koji – obećava!).

Ivan Zrinušić (Podvinje kraj Slavonskoga Broda, 22. kolovoza 1922. – Opatija, 11. travnja 1973.) bio je – kako to ističe S. Marijanović u nagrađenoj monografiji Hrvatskoga pjevačkog društva „Lipa“ u Osijeku (Osijek, 1987.) – „začasni član HPD ‘Lipa’, istaknuti kulturni radnik, intendant HNK i zaslužni građanin Osijeka (1972.)… Bio je pomoćnik i bliski suradnik intendantima Hinku Tomašiću i maestru Mirskom, potom je imenovan i intendantom HNK (1961. – 1967.). S tog položaja odlazi u invalidsku mirovinu već ozbiljno narušena zdravlja. Kazališne i društvene funkcije u kulturi obavljao je entuzijastično, pokretački i autoritativno, elementarnom iskrenošću, pravičnošću i smirenošću znalca s uvidom u aktualna kulturno-umjetnička kretanja… Zato je HNK-u, svim kulturnim ustanovama, radnicima i pothvatima bio dragocjeni suradnik i poticajan oslonac.“

Intendanta Zrinušića upoznao sam kao nadobudni gimnazijalac koji je od 1960. u zagrebačkome „Poletu“, potom u osječkoj „Reviji“ (od 1961.) pa u „Glasu Slavonije“ (godinu dana kasnije), objavljivao kazališne osvrte, prikaze i kritike. Zrinušić je to pratio, a kako se poslije odlaska novinara i teatrologa Ivana Floda (u osječkom je HNK-u bio 1954. do 1956.) u Rijeku tek povremeno „ispomagao“ osječkim novinarima Nadom Karajković (u HNK-u 1961.) i Ivanom Pastorčićem (honorarni suradnik), ne uspijevajući usustaviti imalo značajniji izdavački kontinuitet, 1965. mi je ponudio suradnju radi uščvršćenja komunikacije s publikom, izdavanjem prigodnih tiskovina.

Poučen iskustvima tada vodećih IFSK-ova (Internacionalni festival studentskih kazališta) i majskih festivala u Zagrebu, koji su imali sjajne medijske službe i izvrsne dnevne biltene, ponudio sam intendantu Zrinušiću pokretanje lista „Kazalište“, informativnog mjesečnika koji je (od prosinca 1965.) vrlo brzo osvojio osječku kazališnu publiku, a uskoro se, kao jedina tiskovina te vrste (časopis „Prolog“ pokrenut je kasnije!), brzo proširio i sadržajno obogatio zanimanjem za širi kazališni kontekst.

Posao je zahtijevao cijelog čovjeka i Zrinušić mi, je početkom jubilarne 1967. (HNK je tada obilježavao 60 godina osnutka i neprekidna rada), ponudio profesionalni angažman. Od tada do 2010. – obavljajući i druge kazališne dužnosti (voditelj Informativnog centra HNK, ravnatelj Drame, pomoćnik intendanta), gotovo sam četiri i pol desetljeća radio kao urednik kazališnih izdanja.

Ivanu Zrinušiću zahvalan sam za početak profesionalne karijere koja mi je omogućila da se još i danas, po odlasku u mirovinu, u HNK-u mogu baviti kazališnim istraživanjem; čiji su rezultati i ovi Prisjeti.

Potpis ispod fotografije:

Ivan Zrinušić, intendant HNK u Osijeku (1961.-1967.)

Piše: Ljubomir Stanojević^©

Za svoju dušu: danas se prisjećam jedne davne predstave iz godine 1958. „Dugo putovanje u noć“ Eugena O’Neilla. Predstave koja je, sa svojim redateljem i prevoditeljem drame Momirom Lukšićem (bio je stalni redatelj u HNK-u), donijela modernitet na osječku pozornicu. Obiteljska drama „o starim jadima, napisana u suzama i krvi“ (1941.), koju je autor posvetio svojoj (supruzi) Carlotti „za dvanaestu obljetnicu braka“. Moćna i uzbudljiva. U 65 protekle godine više nije postavljana na osječkoj pozornici (a premalo i na drugim).

Prisjeti su o moćnim glumcima: Luki Aparcu, kao ostarjelom glumcu Jamesu Tyroneu, Ani Kramarić, u ulozi njegove žene Mary, Frani Krtiću, robusnome starijem i Davoru Hercegu, „tuberkuloznome“ mlađem sinu Tyronovih. I naravno, Mimi Vuković u epizodnoj, ali nikako zanemarivoj ulozi Cathleen (danas, u 90. godini, još jedinoj živoj iz te postave).

Moj favorit toga „Dugoga putovanja u noć“, drame o sunovratu jedne obitelji koju, eto, pamtim sve do današnjih dana, izvanredna je glumica Ana Kramarić. Dotad razmjerno zanemarena, Ana Kramarić tumačila je iscrpljenu, nesretnu, ruiniranu ženu koja je, liječničkom pogreškom, „navučena“ na drogu (morfij) – iz čega se više nije znala/mogla izvući. Sâm kraj predstave dojmljiv je njezin , potresni monolog: „To je bilo u zimi posljednje školske godine. A u proljeće nešto mi se dogodilo. Da, sad se sjećam. Zaljubila sam se u Jamesa Tyronea i bila sam neko vrijeme… tako sretna!).

***

Premijera „Dugog putovanja u noć“ bila je 15. studenoga 1958. Zanimljivo: samo tjedan ranije, 8. studenoga isti je naslov – u drugome prijevodu, i u režiji Dine Radojevića – izveo i zagrebački HNK. Želeći kontekstuirati kazališna događanja osječkog HNK toga razdoblja – makar samo dva tjedna „do premijere“ – ponovno sam se suočio sa, danas nažalost nezamislivim podatcima; koje ovdje navodim kao faktografiju i, mogući (?), smjerokaz…

U dva tjedna toga studenoga 1958. izvedeno je ukupno 15 predstava (9 naslova: 5 dramskih i 4 glazbena), s tim što su čak dvije bile – premijere: „Drveće umire uspravno“ A. Casona i O’Neillovo „Dugo putovanje u noć“. Dramski naslovi bili su još „Till Eulenspiegel“ G. Weisenborna; „Jedna noć samo“ R. Kalefa i „Doživljaji Nikoletine Bursaća“ B. Ćopića. Glazbeni program prikazao je Verdijevu operu „Otello“ (također – do danas – nikad više postavljanu na pozornici HNK); Offenbachove „Hoffmanove priče“; operetu „Kod bijelog konja“ R. Benatzkog i Gotovčeva „Eru s onoga svijeta“.

Dirigenti bili su: Lav Mirski (sva tri operna naslova) i Oto Neuman (opereta), a redatelji – operni i dramski – Dragutin Savin (ujedno i scenograf), Ivan Marton (također i scenograf), Aleksandar Gavrilović (ml. – op.), Slavko Midžor (ujedno i scenograf), Milan Štagljar, Branko Mešeg i Momir Lukšić.

Svakako treba navesti brigu tadašnje uprave (intendant: Lav Mirski; glavni tajnik/pom. intendanta: Ivan Zrinušić; ravnatelj Drame: Branko Mešeg, ravnatelj Opere: Vladimir Kobler; ravnatelj Baleta: Stjepan Suhy) da Kazalište funkcionira doista kao repertoarno. Što – uz raznolikost navedenih naslova – znači i nužnost (i obvezu) svakodnevnog izvođenja predstava. Ponedjeljak bio je zajamčeni „slobodan dan“, ali se zato nedjeljom igralo po dvije, kadikad i tri predstave! Je li to bilo moguće? Da, jest! Navedimo primjere:

Na dan premijere (!!!) drame „Drveće umire uspravno“ (subota, 8. studenoga 1958.), u 10 sati na istoj se pozornici izvela opera „Ero s onoga svijeta“! A dan poslije premijere (nedjelja, 9. studenoga 1958.) u 10 sati dobar dio premijernog dramskog ansambla imao je predstavu „Doživljaji Nikoletine Bursaća“! Isti dan navečer (u 19:30 sati) izvedena je predstava „Kod bijelog konja“! Nije bilo ni umora ni zamora: glumci i pjevači (i svi drugi) bili su opredijeljeni za svoje Kazalište, stavljajući tu ljubav i profesionalnost – povrh svega. Nije bilo otkazivanja predstava! Jer: „show must go on!“.

Eto, tako je, nekada bilo…

Potpis ispod fotografije:

Eugen O’Neill, „Dugo putovanje u noć“.

Premijera: 15. studenoga 1958.

Redatelj (i prevoditelj teksta): Momir Lukšić.

Na slici: Frano Krtić (James Tyrone ml.), Ana Kramarić (Mary) i Davor Herceg (Edmund).

Arhiva HNK u Osijeku.

Piše: Šimun Jurišić (1942.-2010.)

Godine 1921. osječki kazališni umjetnici Đuro Berkeš, Mirko Polić i A. V. Beck uredili su i izdali knjigu koja ima potpuni naslov: „Talija. Almanak za godinu 1922. I. godište“ i nepunih tristo stranica veličine 18×13 cm. I danas su, na žalost, knjige ove i ovakve vrste rijetkost. Možda ću i pretjerati ako kažem da je „Talija“ najznačajniji zbornik radova o kazalištu koji se pojavio u Hrvatskoj izvan Zagreba. I čega sve nema u tom almanaku? Poslije predgovora, kalendara, „riječi publici“, „prošpekta naših kazališta“, informacije o Udruženju glumaca SHS, dolaze poglavalja: „Iz povijesti jugoslavenskih kazališta“, „Biografije i portreti“, „Nekrolozi“, Dramski i drugi stručni članci“, „Općenito iz kazališta“, „Šala i satira“ i na kraju – kao uvijek – „Dodatak“.

Među suradnicima „Talije“ nalazimo značajna, veoma značajna imena: I. Vojnovića, M. Begovića, M. Ogrizovića. Članak hrvatskog književnika Milana Begovića „Loše navike u teatru“ donosi zapažanja koja su i danas zanimljiva. To je jedan od rijetkih literarnih sastavaka u hrvatskoj književnosti o kazališnoj publici. Begovićevi prigovori kazališnom općinstu dadu se svesti na sedam točaka. Evo tih „Sedam smrtnih grijeha“:

1. „Najveća je bezobzirnost prema umjetnicima kao i prema publici zakašnjavanje na predstavu.“

2. „Nisu manje dosadni i neugodni oni posjetioci koji se za vrijeme predstave neprestano razgovaraju.“

3. „Od velike je smetnje neprestani kašalj kojeg kataralnog posjetioca.“

4. „Na poseban način izazivlje naše nerve susjed, koji se za vrijeme predstave hrani.“

5. „Jedan špecijalitet jest vođenje male djece u teatar.“

6. „Uz ove imade još i drugih neprilika, koje bi morao izbjegavati svaki otmen gledalac. Tako nije lijepo kad netko nogama udara u noge susjeda, koji pred njim sjedi – ili koljenima gura u njegov naslonjač – ili nasloni svoje lice laktom na obje ručice svoga sjedala.“

7. „Isto tako svaka dama morala bi znati, da je puno ugodnija njezina blizina, ako nije zadojena jednim ‘bon marché’ parfemom – a gospodin, da je vrlo degutantan, kad miriše po brijačnici.“

To je „sedam grijeha“ koje Begović pripisuje publici, jer za osmi publika nije kriva.

„Svake večeri za vrijeme predstave razvija se živa konverzacija u koridorima među garderobijerkama i biljetarima, pri kojoj sudjeluje i stražar, koji tu ima službu.“

Na početku članka pisac traži razloga za „loše navike u teatru.“. U jednom trenutku kaže: „Ali izgleda, da su nove prilike, koje su nastale poslije rata i nova publika, koja je lakše stekla bogatstvo nego li će steći pristojnost – pridonijeli mnogo nemiru, neredu, bezobzirnosti, koji ometaju pobožne goste u našem hramu umjetnosti.“ Pomalo patetično pisac „Gige Barićeve“ kliče: „Samo je jedno mjesto, gdje veliki postotak ljudi misli, da ima pravo dosađivati i smetati, biti nepristojan. Samo je jedno mjesto, gdje mnogi misle, da je on sam na svijetu, pa ne treba da se obazire na druge. A to mjesto je kazalište.“

O kazališnoj se publici pisalo više usput nego sistematično i temeljito. Naglašavao se je njezin ukus i neukus, sklonost prema ozbiljnoj drami, komediji, opereti ili operi. Spominjala se je njezina nesposobnost da razlikuje događaje na pozornici od onih u životu.

Iz Begovićeva se članka ne vidi o publici kojega je grada riječ. Možda je mislio općenito na našu kazališnu publiku između dva svjetska rata. Nažalost, neke (loše navike) kazališne publike između dva svjetska rata ostale su i danas…

(„Kazalište“ br. 114. 1.-15. veljače 1977.)

Odabrao Ljubomir Stanojević

Potpis ispod fotografije:

Publika u „starom“ osječkom gledalištu (prije 1975.) bila je izrazito građanskoga „štiha“ i teško da bi se (i) na nju mogli odnositi Begovićevi prigovori.

Piše: Ljubomir Stanojević^©

Predstavom „Šokice“ I. Okrugića Srijemca u listopadu 2011. HNK u Osijeku formalno se oprostio od svojega dugogodišnjeg člana, dramskog umjetnika Milenka Ognjenovića. Uputivši mu javno, na pozornici, zahvalu za dugogodišnju vjernost osječkom teatru, tadašnji intendant Božidar Šnajder toplim je riječima skicirao glumčev portret, publika je Ognjenovića nagradila pljeskom dok su mu kolege priredili intimni domjenak.

Milenko – Mile Ognjenović rođen je u Valpovu 1946. godine. Gimnaziju je završio u Osijeku, studirao je ekonomiju ali je pravu vokaciji, vrlo rano, počeo iskazivati kao glumac. U HNK-u angažiran je od 1966. godine.

U svijet glume uronio je interpretirajući likove primjerene senzibilitetu i životnom dobu: Tom u „Vjetru u granama Sassafrasa“ R. de Obaldie; Ivan u Sartreovim „Prljavim rukama“; Kamilo u Feldmanovoj „U pozadini“; Leon Jungman u Blažek-Kozarčevoj „Teni“; Ivanko u Goldoni-Tijardovićevim „Ribarskim svađama“. Vrlo rano odigrao je Lanoix de Veaua u Feydeauovu „Mačku u vreći“, Gratiana u Shakespeareovu „Othellu“, Žadova u „Unosnom mjestu“ Ostrovskog, Mačka u Brešanovoj „Predstavi Hamleta…“, Etienna u Feydeauovoj „Bubi u uhu“… Uslijedile su značajne role Macduffa u Shakespeareovu „Macbethu“, Liguria u Machiavellijevoj „Mandragoli“, Kuligina u Čehovljevoj drami „Tri sestre“, Mile Puljiza u Brešanovu „Hamletu“ i Prvoga glumca u onome Shakespeareovu; Carlosa Homenidesa de Histangue u Feydeauovoj „Bubi u uhu“ ili pak Tome u Marinkovićevoj „Gloriji“.

Kao krležijanski glumac dokazao se ulogama Pantelije Crnkovića u „Vučjaku“, Rektora magnificusa u „Putu u raj“, Oberleutnanta dr. Gregora u drami „U logoru“, Gospodina u „Ledi“, Ulanskog oberleutnanta von Ballocsanskog u „Gospodi Glembajima“, Liepacha u „Povatku Filipa Latinovicza“, ulogama u „Adamu i Evi – Hrvatskoj rapsodiji“ te Gazdom Japicom u „Kraljevu“. Pamtimo ga i kao Inspektora u Strindbergovoj tragikomediji „Ima zločina i zločina“, Roka Celcera u „Jednom danu istine“, izvanrednog Serebrjakova u Čehovljevu „Ujaku Vanji“…

Posebna Ognjenovićeva glumačka stavka je sudjelovanje u predstavama glazbene grane osječkog HNK, u opereti, mjuziklu pa i operi (izvrsni Selim-paša u Mozartovoj „Otmici iz saraja“, 1991.). Zanosno je ostvario ulogu Griše u Grgić-Kabiljovu mjuziklu „Jalta, Jalta“, dajući toliko interpretativne životne istine da je, do danas, taj i takav pristup ostao nedosegnut. Bio je Johnny u Tijardovićevu „Splitskom akvarelu“, Popiva u Držić-Stažičić-Jusićevu „Dundu Maroju“, Mišo u Mihaljevićevu „Osječkom karuselu“, poručnik Rohnsdorf u Kálmánovoj opereti „Kneginja čardaša“, a jedno od doista izvanserijskih ostvarenja Ognjenovićev je Rabin u „Guslaču na krovu“ Steina-Bocka.

Milenko Ognjenović ostvario je više od stotinu uloga u preko 2000 predstava na osječkoj pozornici, u režijama 40-ak redatelja: od osječkih zaslužnika Branka Mešega, Ivana Martona, Nade Murat, preko podužeg popisa najuglednijih stvaratelja: Petar Šarčević, Tomislav Durbešić, Marin Carić, Georgij Paro, Joško Juvančić, Petar Veček, Ivica Kunčević, Želimir Orešković, Vladimir Gerić, Vlado Štefančić, Zlatko Sviben, Damir Munitić, Ozren Prohić, Želimir Mesarić…

U 45 godina glume Ognjenović je uspio u onome u čemu samo rijetki uspijevaju: radovati se na sceni (i izvan nje) i (ob)radovati brojnu publiku koja ga je oduvijek podržavala i sokolila, koja je Ognjenovićevoj istinitosti vjerovala a glumca doživljavala prepoznatljivim, bliskim i svojim.

Potpis ispod fotografije:

Milenko Ognjenović u predstavi Yasmine Reze „Razgovori nakon pokopa“. Redatelj: Damir Munitić. Premijera: 14. ožujka 2008. (Arhiva HNK u Osijeku)