Kategorija: Prisjeti

Piše: Pavle Blažek (1930.-1988.)

 

Izrasta iz mraka dirigentski pult, rasvijetljen je diskretnom svjetlošću svjetiljke i tako se neprimjetno pred mojim očima ovaj cijeli prizor pretvara u veliku dimenziju i asocijaciju rada.

 

I tako izrasta jedan čovjek uz ovu noćnu muziku, on se zajedno s njom otkriva u svojem magistralnom putu, velikom putu muzičkog radnika. Izrasta u ovu večer dugogodišnji rad našega Maestra, rad uporan i neprocjenjiv, ali evo vremenski mjerljiv…

 

Maestro Mirski punih pedeset godina svoga rada darovao je gradu, on je poklonio ovome gradu najljepše darove, to su darovi duše jednog velikog čovjeka i jednog neuništivog srca umjetnika.

 

A Maestrov rad je upravo bio takav. Počivao je na vječitom traženju najljepšega, ali i najtežega puta, njegova neprocjenjiva muzička kultura, upornost i umjetnički nerv podigli su ga u najeminentnija imena onih ljudi koji su svoje zadatke najuspješnije rješavali, uz pomoć srca, inteligencije i čovječnosti.

 

***

 

…rasplamsava se večeras muzika, njeni elegantni skokovi podsjećaju na hod ponosne srne koja je pošla na izvor života. Raste noć zajedno s muzikom i u njoj se razigrava plameni plemeniti žar jednog upornog trajanja muzike koja svojom ljepotom preobražava ljude, očarava nas i čini da postajemo i postanemo i mi skladni kao muzika.

 

I tako traje ta muzika, traje spoznaja o stvaralačkom radu jednog čovjeka koji je učinio za svojih pedeset godina rada veliki spomenik u srcima ljudi…

 

Arabeska skladnih tonova raste…

 

(„Zapis“, Glas Slavonije, Osijek, 1.V.1967.)

 

 

Odabrao: Ljubomir Stanojević

 

 

Potpis ispod fotografije:

Lav Mirski (Zagreb, 21. lipnja 1893. – Osijek, 29. travnja 1968.), dirigent, ravnatelj Opere i intendant HNK (1956.-1961.) – najznačajnija je osobnost kazališnog prošloga stoljeća u HNK u Osijeku. „Pokojni Lav Mirski dao je svom voljenom Osijeku gotovo pedeset godina raznovrsnog i neobično plodnog rada“ (dr. Dragan Mucić)

ŠETNJA

 

Mrsko i dobro.

Ko strelice kiše

Ide pljusak ognja

Preko krovova i slikâ. Zaogrnut. Besmislen.

Zvonik kiti vjerna modrina.

Krilata vika. Kad premine

Netko, djeca odmah vuku

Užad zvonâ. Ona jeka zbori o savršenosti.

O ljepoti. Kad jedan premine

I to je ljepota. Dapače. Čuje se.

I šetnja. Da.

Budúći ima svoje ime.

Al pusti me zborit ipak

O domovini,

Jednom me prenerazila sličnost,

Kako će tek istina ubosti.

I srce nasitit pogledom. Možeš.

Možeš i više silom. Ruke su za zgrabit,

Noge za prijestup. Odijelo je jamačno jako.

I jedna šetnja nasilje? Zacijelo.

Imenuje. Resi.

Može koji čovjek bez nepravde živjet? Ne može doista.

Ljubi i uči. Ima pamet

Koja sve iskrivljuje.

I na srcu samom zemlja i nebo

Oslonjeni. Ko cvijeće.

Il spomen. Jetki.

 

(Revija „Kazalište’69“, br. 1-2)

 

Antun Zrnčić (Sarajevo, 12.06.1943. – Varaždinske Toplice, 25.03.2014.) jedan je od najznačajnijih osječkih pjesnika kasnih šezdesetih do ranih osamdesetih godina. Filozofski orijentiran, pisao je hermetičnu poeziju koja, nažalost, još uvijek nije kritički vrjednovana.

 

Objavio je zbirke „Napjevi“ i „Hesperija“, a svojim stihovima i esejima često je bio prisutan i na stranicama osječkog „Kazališta“.

 

Lj. St.

Napisao i priredio: Ljubomir Stanojević©

Čini mi se da svaki kutak njene sobe odiše zaustavljenom ljepotom davnih dragih uspomena; mirisom sjećanja na njene prve nastupe, na tople trenutke njenih posljednjih trijumfa na daskama. A tu, kraj nas, sjedi ona, sijeda teta Lepa, nekadašnja divna markiza Pompadour, miljenica kraljeva, nekadašnja nenadmašiva primadona i epizodistica sa stotinu dramskih lica, sa stotinu operetnih portreta. Osjećam da njenu glumačku dikciju i duševnu energiju još i sada nije narušio samački skroviti život, u kojem se tako rado blistaju sačuvane stranice uspomena po albumima.

„Leposava Jovanović (24.II.1875., Sremska Mitrovica – 8.VI.1968., Osijek). U ranoj mladosti otkrivala je smisao za glumu i lijep glas. Vrlo mlada, prvi put je proučavala glumu promatrajući kazališta u Beču, nekoliko godina. Po povratku, usprkos protivljenju roditelja stupila je 1897. godine prvi put na scenu u komadu ‘Rat u miru’ G. Mosera i F. Schönthana u Narodnom pozorištu u Beogradu i dobila trogodišnji angažman. Začudo, ona iz Beograda prelazi 1897. godine u niški ‘Sinđelić’. Ubrzo se opet vratila u Beč radi usavršavanja glasa i glume. Tada je čak i igrala na njemačkim pozornicama. Po povratku je opet ‘Sinđeliću’ do 1900., zatim od 1902. do 1906. u međuvremenu u putujućim družinama Petra Ćirića 1900.-2. i Đure Protića; 1907.-9. u osnivačkoj trupi HNK u Osijeku, 1909.-11. u SNP u Novom Sadu, 1912.-13. u obnovljenom ‘Sinđeliću’ i napokon u Osijeku gdje će se zadržati do kraja karijere“.

RAZGOVOR S TETOM LEPOM, 1966.

– Kada ste došli u Osijek, teta Lepa?
– Prvi put – 1907. Pjevala sam već tada prve partije, govorili su da sam prva primadona. Drugi put – 1919. vratila sam se u Osijek iz Zagreba. Tu sam od osnutka kazališta provodila svoje dane.
– Kakva je situacija tih godina bila u našem Kazalištu? Kakav je bio ansambl?
– Radilo se vrlo požrtvovno na svemu. Njegovale su se dobre drame, imali smo raskošan muzički ansambl. Kako je to bilo lijepo!
– Koje su Vam odigrane uloge ostale u najdražem sjećanju?
– Pa, ima ih mnogo. Sve su uloge na svoj način drage. Ipak bih mogla izdvojiti momente kada sam igrala uloge „salon-dama“ u operetama „San valcera“, „Lutka“, „Madame Pompadour“. Bila sam onda posebno uzbuđena, naručivala sam gotove kostime čak iz Beča.
– Što ste više voljeli u svom pozivu: dramu ili operetu?
– Jednako sam voljela oboje, isto kao što sam s jednakim oduševljenjem prihvaćala epizodne uloge kao i one glavne. Danas mladi ljudi u kazalištu griješe: misle da je ispod časti biti epizodist.
– Što je po Vašem mišljenju najvažnije u glumačkom pozivu?
– Igrati za publiku, za ljude, za njihova srca. Inače, zbog nekog interesa ne isplati se provlačiti kroz teatar.

Bio je to, siječnja 1966., moj prvi, nažalost i jedini susret s velikom scenskom umjetnicom Leposavom Jovanović. Umrla je godinu i pol kasnije, u lipnju 1968. Osječki kazališni povjesnik i teatrolog dr. Dragan Mucić (1932. – 1992.) zabilježio je u „Glasu Slavonije“ dirljiv oproštaj:

„U subotu, 8. lipnja ostavila nas je zauvijek Leposava Jovanović, najstarija glumica osječkog Hrvatskog narodnog kazališta, članica prvog ansambla dr. Nikole Andrića, do nedavno, dakle, najstariji živi čuvar sjećanja na rođenje, formiranje, prve predstave HNK u Osijeku te sav rodoljubni žar i polet osječkih kazališnih pionira 1907. godine. Time je zauvijek nestalo iz broja živih i posljednjeg učesnika osječke nacionalne kazališne epopeje iz vremena kad je započela nezadrživa borba starih Osječana za vlastito kazalište, nasuprot dotadašnjem njemačkom, te za materinsku riječ i na kazališnim daskama u našem gradu“.

Prema navodu dr. Mucića, „posljednja želja tete Lepe bila je da bude sahranjena u grobnici osječkog Kazališta kojem je poklonila sav svoj život“. Mucić dalje navodi, kako joj je „njeno Kazalište… tu želju ispunilo“. Provjeravajući taj podatak, svojevremeno kod gospođe Nade Murat (1927. – 2009.), još jedne kazališno dragocjene osobe u Osijeku (dugogodišnja redateljica i pom. intendanta HNK), saznao sam da – nažalost – taj podatak nije točan.

Danas se u Osijeku, za grob Leposave Jovanović – ne zna!

Potpis ispod fotografije:
Leposava Jovanović kao Madame Pompadour, u istoimenoj opereti Lea Falla.
Premijera: 3. prosinca 1923.
Foto: Varnai, Osijek (Arhiva HNK u Osijeku.)

(O 55. obljetnici smrti)

 

Napisao i priredio: Ljubomir Stanojević^©

 

Prije više od pola stoljeća (1968.), umrla je i pokopana na osječkome gornjogradskom groblju sv. Ane članica prvog ansambla HNK u Osijeku 1907. godine – Leposava Jovanović. Bila je najstariji svjedok osječke kazališne epopeje. Za nju je srbijanski kazališni povjesnik Borivoje S. Stojković ustvrdio kako je bila „jedna od najboljih srpskih pjevačica u početku XX. stoljeća u operama, operetama i u komadima s pjevanjem… Ona je najveći dio svoje umjetničke djelatnosti posvetila Narodnom kazalištu u Osijeku u kojem je igrala s pravim oduševljenjem od 1907. do umirovljenja.

 

Jovanovićka je tumačila dramske i pjevačke uloge… Vrlo solidnog muzičkog i glumačkog obrazovanja, osjećajna, sa lijepom i pravilnom dikcijom, sa sopranom ugodne boje, krepkim i jakim izražajnim mogućnostima ona je bila kompletna umjetnica… Iako je u dramskim, a u zrelijim godinama i u karakternim i komičnim partijama, pokazivala visoke stvaralačke sposobnosti, ipak je najviše postigla kao pjevačica, prvenstveno operetna i u komadima s pjevanjem, zatim u operi. Ona je bila najbolja interpretatorica pjevačkog repertoara u (niškom – op. Lj. St.) ‘Sinđeliću’, u SNP i najduže u Osijeku.“ [1]

 

Moj uzbudljiv susret s Leposavom – Lepom Jovanović zbio se godine 1966. U spontanu, intrigantnu posjetu otišli smo jedne siječanjske večeri Ivan Marton (1919.-1996.), glumac, redatelj i tadašnji direktor Drame, mlada osječka pjesnikinja Kruna First-Medić (koja je o tom susretu napisala nadahnutu reportažu u listu „Kazalište“) i ja, tadašnji inicijator pokretanja tog lista (kojeg je dotad izišao tek prvi broj) i njegov tadašnji i kasniji, do kraja izlaženja 1981., glavni urednik.

 

Gospođa Leposava Jovanović, ili – prisnije – teta Lepa, živjela je te rane 1966. godine usamljena, oronula zdravlja (upravo je bila preležala upalu pluća), u sobi vlastitih kazališnih uspomena. Bila joj je tada 91 godina! Godine 1957., prigodom obilježavanja 50-godišnjice osnutka HNK u Osijeku još je bila atraktivni „živi eksponat“ – 82-godišnja glumica i pjevačica, uz Josipa Maričića, zagrebačkog karakternog glumca još jedini sudionik i živi svjedok nastanka HNK. Bila je tada na proslavi, pljeskano joj je na pozornici i iz publike. Pa ipak, otad nezadrživo zamiru sjećanja. Mijenjaju se kazališne uprave i na tetu Lepu još jedino misli njezin puno mlađi kolega Ivan Marton: „šverca“ joj „kazališna drva“ da se zimi ima čime grijati, obilazi je. U takav jedan obilazak sam, eto, i sâm upao…

 

– Bez očeve sam dozvole otišla u teatar – rekla nam je tada teta Lepa. – Živjeli smo u Beču i začudo, divan slučaj, par metara od kazališta. Tamo sam kao djevojče, iz prikrajka, doživljavala prve dodire sa kazališnim svijetom. To me je magnetski privlačilo. Mnogo je u tome imalo udjela carstvo muzike koje sam upoznala nakon diplomiranog solo-pjevanja i mnogobrojnih klavirskih sati na konzervatoriju. Nesrećom, bila sam, ono što se kaže, iz „dobre kuće“. Otac je stvarao incidente kad god se govorilo o kazalištu kao o mojoj potencijalnoj životnoj stazi. „Moja kći pa da bude komedijašica! Nikada!“. Ja sam, zbog onog što sam počela intenzivno u sebi osjećati imala svoj odgovor: „Ni sto me kraljevstva ne bi odvratilo od kazališta!“. Poslali su me tako u Novi Sad da bih sve to skupa zaboravila, a ja sam to iskoristila i malo kasnije debitirala na pozornici beogradskog Kraljevskog teatra. Tu je bio početak. Bilo je gorkih dana, ali je pristizao i aplauz publike koju sam voljela i koja me je voljela…

 

Potpis ispod fotografije:

Leposava Jovanović, u mladim danima. Fotografiju je 15.6.1967. (nepunu godinu prije smrti), poklonila „Ivici (Martonu, op.) za uspomenu“.

[1] Borivoje S. Stojković, Istorija srpskog pozorišta od srednjeg veka do modernog doba – 2, „Teatron“ br. 13-14, Beograd 1978.

Piše: Ljubomir Stanojević^©

 

Više od desetljeća (1953.-1965.) bila je neprikosnovena operetna primadona HNK u Osijeku. Regina Čanić, udana Glasl (Požega, 1914. – Zagreb, 1997.). Bila je glavna nositeljica operetnog repertoara, pjevala je solističke uloge i u Operi, glumila u Drami.

 

Osječki zaljubljenik u kazalište, a osobito Operetu – vrsni sportski novinar i publicist Drago Kerže – ovako će odabrati svoj „kazališni (operetni) tim“: Regina Čanić, Gita Šerman-Kopljar, Gertruda Munitić i – Ivana Medić. I u pravu je: kronološki i po kvaliteti. (Ja bih još, skromno, dodao i Ljiljanu Čokljat).

 

Vratimo se Regini Čanić.

 

U davnome intervjuu (časopis „Marulić“, 1988.) umjetnica će o svojem osječkom razdoblju kazati sljedeće:

 

„Osijek me je, nekako, vezao. Uvjeti rada bili su odlični, imala sam krasan stan, cijenili su me i omogućili mi dostojan plasman. Obdarena (bez lažne skromnosti) glasom i stasom, temperamentom i srdačnošću, i ovdje sam odmah osvojila publiku. Ona je osjetila da u svakoj ulozi dajem čitavu sebe, da igram sa srcem i dušom, radosno i predano – i uzvratila mi je svojim simpatijama i oduševljenjem.

 

Želim istaknuti da je ondašnji osječki ansambl bio prvorazredan. Nezaboravni dirigent, direktor Opere i intendant Lav Mirski, brojni odlični solisti (operni, operetni i baletni), sjajni režiseri i koreografi stvorili su tada osječku kazališni ‘zlatnu eru’, publika je hrlila na predstave, ulaznice su se čekale u ‘repovima’ i bile uvijek unaprijed razgrabljene“.

 

Rođena je u Požegi godine 1914. Mladost je provela u Splitu, a u Zagrebu je završila Muzičku akademiju godine 1935. u klasi profesorice Nade Eder-Bertić. Debitirala je 1937. u naslovnoj ulozi Tijardovićeve „Mala Floramye“, da bi potom otišla u Beč na usavršavanje. Sljedećih godina nastupala je na mnogim njemačkim pozornicama: u Dresdenu, Münchenu, Berlinu, Duisburgu, Nürnbergu i Frankfurtu.

 

U Zagrebu je, prije Drugoga svjetskog rata i u poraću, članica kabarea „Grabancijaš“, Hrvatske pučke pozornice i napokon HNK u kojem pjeva Grisi u „Tri djevojčice“, Tenu u Glozovu „Čaru mjesečine“, Anu u popularnoj opereti „Pjesmom kroz život“, Vilmu u „Ševi“ i dr. Prve poslijeratne godine provela je u angažmanu u Hrvatskom narodnom kazalištu u Subotici, potom u Varaždinskom kazalištu, da bi kao zrela umjetnica 1953. došla u Osijek.

 

Za vrijeme osječkoga razdoblja potvrdila se kao pjevačica „zlatne ere“ HNK nastupivši u više od osam stotina predstava. Među mnogobrojnim ulogama zapažene su Jessie u Tijardovićevoj opereti „Min“, Terezina u istoimenom djelu Oscara Straussa, Marija Anna Eliza u Lehárovu „Paganiniju“, Maria Antoinette u Zellerovu „Ptičaru“, Helena u Nedbalovoj „Poljačkoj krvi“, naslovna uloga u „Cliviji“, Tangolita u Abrahamovu „Plesu u Savoju“, Josepha u opereti Benatzkoga „Kod bijelog konja“, Melita u Gopčevoj „Planinskoj ruži“ i mnoge druge.

 

 

Potpis ispod fotografije:

 

Iz osječkoga razdoblja: primadona Regina Čanić-Glasl (Foto: Legradić, Osijek)