Kategorija: Prisjeti

Piše: Ljubomir Stanojević^©

 

U Zagrebu je, u 90. godini, umrla Štefica Petrušić, operna umjetnica, prvakinja osječke Opere. U spomen na veliku umjetnicu, ponavljamo Prisjet iz svibnja 2021. godine.

 

***

 

Prisjeti na negdašnje, stare članove HNK ne vraćaju samo sjećanje na umjetničke osobnosti koje su „vladale“ osječkom pozornicom, već dokumentiraju i sjajna repertoarna promišljanja osječkog teatra koji je uvijek bio rasadištem kvalitetnih kadrova. Neki su ovdje počinjali pa odlazili, neki su došli kao mladi umjetnici i tu – na sreću osječkog Kazališta, što znači: i publike! – i osta(ja)li. Jedna od tih umjetnica je i operna prvakinja Štefica Petrušić.

 

Rođena je u Tivtu (Kotor, Crna Gora) 1933., u hrvatskoj enklavi. Školovala se u Zagrebu, a prvi angažman dobila je u Rijeci gdje je debitirala kao Oscar u Verdijevu „Krabuljnom plesu“. Od 1961. do 1985. bila je solistica, prvakinja osječke Opere u kojoj je – zajedno sa suprugom, dirigentom Antunom Petrušićem – ostavila neizbrisiv trag.

 

Na osječkoj pozornici u tih je četvrt stoljeća otpjevala i interpretirala zamjernih 60 naslovnih, glavnih i velikih uloga opernog i operetnog žanra domaćih i svjetskih autora. Mnoga su od tih izvođenja bile praizvedbe i/li prva izvođenja u ondašnjoj Jugoslaviji. Od Monteverdija do Richarda Rodneya Bennetta, i od Lisinskog i Zajca do Dragutina Savina, Štefica je Petrušić svojim lirsko-koloraturnim sopranom, visokom profesionalnošću ostvarila (i ostavila) trajne dojmove.

 

Spomenimo – publici najdraže njezine uloge: Lucia di Lammermoor (Donizetti), Gilda i Violetta (Verdi, „Rigoletto“ i „Traviata“), Rosina (Rossini, „Seviljski brijač“), Cio-Cio-San i Mimi (Puccini, „Madame Butterfly“ i „La Bohème“), Manon (Massenet), Maria Golovin (Menotti) i Tena (Savin).

 

Točno prije 35 godina, u prvoj sezoni novoobnovljenoga gledališta HNK, 30. ožujka 1986. Štefica Petrušić obilježila je 25-godišnjicu umjetničkog rada kao Cio-Cio-San u Puccinijevoj „Madame Butterfly“, pod dirigentskim vodstvom maestra Antuna Petrušića. Bila je to i posljednja sezona njezina nastupa pred osječkom publikom.

 

Potpis ispod fotografije:

VELIKA I ZNAČAJNA OSJEČKA PRIMADONA – Štefica Petrušić (1933.- 2023.)

Piše: Ljubomir Stanojević^©

 

U osječkoj Bolnici je 29. rujna, u 70. godini, preminuo Miroslav Špajh, dragocjeni kazališni arhivar. Odlazak bio je iznenadan, rastužio je mnogobrojne Špajhove kolege te vanjske suradnike koji su itekako znali cijeniti Špajhove prinose. Pokojnik je sahranjen 3. listopada 2023. na osječkome gornjogradskom groblju sv. Ane. U sjećanje na dragoga suradnika i prijatelja objavljujemo tekst iz „Hrvatskoga slova“ (2010.)

 

***

 

Ima tome već (više od) godinu i pol dana kako se nakanjujem pisati o osječkom arhivaru (HNK) Miroslavu Špajhu. Početkom prošle (!) godine taj je samozatajni i časni čovjek „neobilježio“ tridesetu obljetnicu kazališnog rada. Nije umjetnik, nije „kreativan“, a opet… jedan je od onih rijetkih, posvećenih kazalištu, koji još uvijek svoj „radni odnos“ doživljava osobitom povlasticom i – čašću.

 

I sâm sam kriv što ovaj zapis nije ugledao svjetlo dana kada je to trebalo. No – kažu – nikada nije kasno. Pa i nije!

 

Miroslav Špajh (Osijek, 26. ožujka 1954.), kazališno je „dijete“; i otac Mijo i mati Anica cijeli radni vijek proveli su u HNK-u, otac kao ugledni šef maske (nažalost, na radnom mjestu zatekla ga je i prerana smrt!), a mati Anica, kao frizerka (danas također pokojna) dočekala je kazališnu mirovinu. Samo se po sebi razumije da je Miroslav, od najranijih nogu, doživljavao fascinaciju kazališta, i kazalištem: od pribivanja predstavama (dok su roditelji radili) do sudjelovanja u njima kao statist. Rani doživljaji ostavili su trajni trag u današnjem gospodinu „u najboljim godinama“, duboko već zašlom u šesto desetljeće života.

 

Po završetku gimnazije htio je studirati medicinu, a na nagovor roditelja upisao je vanjsku trgovinu koju je apsolvirao u Zagrebu. Nažalost, tada se dogodila nenadana očeva smrt, presahnuli su izvori prihoda i Miroslav je bio prinuđen – zaposliti se. U Kazalištu (uprave su tada držale do svojih zaposlenika, posredno i do njihove djece), to je bilo najjednostavnije. Od siječnja 1979. Miroslav je u neprekinutu stažu zaposlenik Hrvatskoga narodnog kazališta u Osijeku.

 

Kako to uobičajeno i biva – osobito s mladim, ambicioznim čovjekom – i Špajh je promijenio niz kazališnih „radnih mjesta“: od referenta prodaje, poto animatosko-promidžbene službe, Informativnog centra, referenta kazališnih izdanja, zajedničkih i općih poslova – bio je čak i blagajnik! – sve do poslova i zadataka tajnika Drame i dokumentarista. Godine 2000. položio je ispit o stručnoj osposobljenosti za zadatke i poslove zaštite arhivske građe i građe u pismohrani, da bi tri godine potom postao i službeni arhivar Hrvatskoga narodnog kazališta u Osijeku. A dobar dio te svoje kazališne dugovječnosti Špajh je bio i dragocjeni i odani moj suradnik, kao tehnički urednik kazališnih izdanja HNK.

 

Danas je značaj tog neprocjenjivog osječkog neimara golem: za HNK i sve sačuvane i pohranjene artefakte osječke kazališne povijesti, ali i za njezine proučavatelje. Ne prođe dan da se iz Leksikografskog zavoda, Zavoda za povijest hrvatskog kazališta, ili od brojnih (mahom mladih, osobito osječkih – asistenata ugledne prof. dr. sc. Sanje Nikčević) teatrologa ne zamoli kakva pomoć: podatak, kazališna cedulja ili fotografija, ili samo uputa… S beskrajnom ljubavlju i strpljenjem, preciznošću i pedantnošću, Špajh odgovara svojim obvezama. Često i više od toga. A valjda – po rutini – i dalje je suradnik i tehnički urednik kazališnih izdanja, koje sada uređuje mlada i ambiciozna kolegica, književnica i prevoditeljica Ivana Šojat-Kuči.

 

O predstojećoj, 104. kazališnoj sezoni HNK u Osijeku, što drugo nego im oboma poželjeti dobar i kvalitetan rad i zadržavanje onog tihog, ali trajnog plamena kazališne ljubavi.

 

(„Hrvatsko slovo“, Zagreb, 13. kolovoza 2010.)

 

Potpis ispod fotografije:

OSJEČKI KAZALIŠNI ARHIVAR – Miroslav Špajh (1954.-2023.)

Piše: Ljubomir Stanojević^©

 

Idu godine, lete. I eto nas, časkom (?!), u 117. sezoni HNK u Osijeku. Druga po osnutku nacionalna pozornica u Hrvata, s djelomično novom upravom (intendant i ravnatelj Opere) i iznimno pomlađenim ansamblom na startu je novih htijenja, ambicija – a u skladu s mogućnostima, valja očekivati i rezultate.

 

O tome koje su to (ne)mogućnosti ovaj autor – orijentiran na prošlost, onu davnu, i još davniju – dakako niti može, niti hoće pisati. Pogled je – a to je i zadaća ovih Prisjetâ – na „pričama iz davnine“. Od kojih dugo pamtim, a dobra sam desetljeća i sam proživio. U HNK-u. I preživio! Kao i Kazalište, uostalom.

 

Danas koju – o sto godina HNK, ranije… Uz pomoć dragocjenoga osječkog kazališnog povjesnika, teatrologa Dragana Mucića (1932. – 1992.) i njegove post mortem objavljene knjige „Prvih četrdeset godina“ (priredila Dubravka Smajić, urednica Sanja Nikčević, Osijek 2010.). Evo što je D. Mucić zabilježio o osječkoj sezoni HNK 1923./24.

 

Pred početak sedamnaeste sezone kazališna je uprava u „Kazališnom listu“ (br. 1, od 6. IX. 1923.) objavila „Nacrt rada Narodnog kazališta u Osijeku“ iznijevši popis uprave, članova i repertoar (klasične, historijske i socijalne drame, komedije i lakrdije, te seriozne i komične opere i operete). Najava početka rada i njegov nacrt obećavali su vrlo mnogo. Međutim, tek što je sezona otvorena Vojnovićevim „Ekvinocijem“ 6. IX., u kojem kao Jela gostuje Nina Vavra, već dolazi do promjene u kazališnoj upravi. Mihajlo Marković po drugi put napušta upravu HNK i odlazi u Zagreb, a nju opet privremeno preuzima Mirko Polić. Polićevo upravljanje bilo je vrlo kratko jer je već 25. IX. odlukom ministra prosvjete za novog ravnatelja HNK bio imenovan Pavel Golia. Uprava je iznova apelirala na publiku i građanstvo da podrži rad HNK u novoj sezoni ističući slijedeće:

 

„Kroz šesnaest mukotrpnih sezona ovaj se zavod stalno borio za svoj opstanak, pa pošto je on ostao pobjednikom, šta više zakoračio među prva naša kazališta, očekuje se, da će naše građanstvo, napose naša kazališna publika, ovo nastojanje svojski poduprijeti“.

 

Apel je naišao na dobar odziv jer je za 17 predstava od početka sezone do 27. IX. HNK zabilježilo ukupno 6.186 posjetitelja ili svaku od njih gledalo je gotovo 400 gledatelja.

 

(nastavlja se)

 

Potpis ispod fotografije:

Branko Šenoa (1879. – 1939.), KAZALIŠTE (akvarel, 1917.). U posjedu: Muzej likovne umjetnosti u Osijeku.

Piše: Ljubomir Stanojević^©

 

Nova, 117. kazališna sezona HNK, u likovno-identitetskom smislu bit će u znaku velikoga hrvatskog slikara Slavka Kopača. Točnije: u znaku njegova svečanoga zastora „Himna Slavoniji“ koji je slikar, s oduševljenjem, poklonio osječkom Teatru.

 

Tako je u gradu na Dravi ostavio trajni spomen: prvi svečani zastor u Hrvatskome narodnom kazalištu, što je otkriven 7. prosinca godine 1989. Tada je i umjetnik bio nazočan. Zastor je, po njegovoj skici, izveo zagrebački slikar Rudi Labaš, ali je završne poteze povukao sâm Kopač, tada 76-godišnjak.

 

„Ponio sam iz Osijeka u svijet boju moje zemlje, hladovinu naših šuma, more naših oranica i miris ružmarina“, rekao je slikar prigodom predstavljanja svoga zastora. „U srcu pjesmu koju vječni narod pjeva u očaju i veselju. Slušam kako žanju srpi, mašu kose. Slušam i gledam svetu sliku domovine.“

 

Svečani kazališni zastor Slavka Kopača ocijenjen je kao velebno umjetničko djelo. „U razrađenoj maštovitoj stilistici, na bogatim tonalitetima plave podloge koja idealno korespondira osnovnom tonu teatarske sale (tada je bila modra, op. Lj. St.), asociramo slavonsko-baranjsku šumu“, pisala je o zastoru zagrebačka povjesničarka umjetnosti Marija Tonković. „Kružnice stabala u sukladnosti su s medaljonom na drvenom okviru pozornice, a bajkoviti crveni konj propeo se sredinom ovog oniričkog prizora. Tu je i slutnja široke ravnice i žutila žitnih polja, plaveti Drave…“

 

Bio je to posljednji boravak ostarjela slikara na rodnome tlu. I bio je neobično zadovoljan tim boravkom i svojim darom Osijeku, o čemu u kazališnoj arhivi postoji pismo Zvonimiru Ivkoviću, tadašnjem intendantu HNK, inicijatoru akcije da se realizira taj svečani zastor.

 

Osijek se Kopaču, pored rodnih Vinkovaca, urezao u srce, a Kopač je ostao u srcu Osječana. Pokop velikoga umjetnika bio je u Parizu, na groblju Montmarte, 29. studenoga 1995. godine.

 

Potpis ispod fotografije:

HIMNA SLAVONIJI: Kopačev svečani zastor u HNK u Osijeku.

(Snimio: Gojko Mitić)

Piše: Ljubomir Stanojević^©

 

Rubrika Prisjetâ i dalje želi podsjećati na iznimne, umjetničke i ine osobnosti vezane uz HNK u Osijeku. S povodom ili bez, želi se „odužiti“ tolikima koji su gradili „osječku pozornicu“, utkivali sebe u njezin život (i živost), ostajali u srcima publike ili sve činili da teatar dođe do – njihova srca.

 

Jedna je od njih draga kolegica Sanja Račić, dugogodišnja novinarka Radio Osijeka (HRT), šarmantna i lijepa, ozbiljna i pametna. Umrla je ovoga ljeta (8. kolovoza) u 55. godini!

 

Sanja je velik dio profesionalnog angažmana posvećivala umjetnicima HNK, istražujući i razotkrivajući njihove (vanjske), ali i unutarnje svjetove. Rado smo surađivali: moje autorske eseje o glumcima (Frano Krtić, Gita Šerman-Kopljar) upotpunjavala je „živim“ intervjuima što je višekratno emitirano u emisijama Hrvatskog radija („Portret umjetnika u drami“) i kasnije objavljivano u (istoimenom) Zborniku (1998.), potom i u posebnom broju osječke Književne revije (urednika-gosta Borbena Vladovića).

 

Upućena, Sanja je bila članicom stručnoga Prosudbenog povjerenstva Osječkog ljeta kulture (2009.), dajući nemali prinos verifikaciji tog uglednog festivala.

 

S dugogodišnjom, zloćudnom bolešću nosila se nevjerojatnim otporom, gotovo bih rekao „strasnim“ – neprihvaćanjem. Takva, „fajterica“ i visoka profesionalka, ostat će u trajnom upamćenju!

 

***

 

Još – „ljetno doba“… iako, astrološki i klimatološki, početak jeseni… 1. rujna iz Beograda stigla je tužna vijest: taj dan umrla je, u 87. godini, velika operna primadona, internacionalka svjetskoga glasa – Milka Stojanović.

 

Prvakinja Narodnog pozorišta u Beogradu, nastupala je u najčuvenijim opernim kućama diljem Europe i svijeta – u Münchenu, Hamburgu, Frankfurtu, Salzburgu, Zürichu, Laussani, Oslu, Kopenhagenu, Helsinkiju, Rimu, Veneziji, Edinburghu, Solunu, Ateni, Petrogradu, Kijevu, Odesi, Kazanju, Sofiji, Pragu, Bratislavi, Budimpešti, Bukureštu, Ankari, Kairu, Caracasu… Nekoliko godina bila je članica Metropolitan opere u New Yorku kao i Bečke državne opere, Opere Zapadnog i Istočnog Berlina, moskovskog Boljšoj teatra i Velike državne opere u Kölnu.

 

Ovi podatci umjetničke biografije žele podsjetiti i na veliku kreaciju pokojne umjetnice, 1988. godine u Osijeku: Milka Stojanović sudjelovala je u studiju i postavi (red. Petar Selem; dirigent Željko Miler) Verdijeve „Aide“, tumačeći, dakako, naslovni lik! I kao što je to glazbeni dramaturg Konstantin Vinaver napisao:

 

„Njen glas izuzetne ljepote i zvučne punoće, izjednačen u svim registrima, podjednako zavodljiv u izražajnom pijanisimu i ekstatičnom fortisimu u visokim tonovima, školovan je i vođen po principima pravog belkanta, svojom posebnom bojom plijeni i oduševljava svakog slušaoca. Njena duboka osjećajnost i izvanredna muzikalnost omogućuju joj da svaku ulogu na sceni adekvatno izrazi, tako da njena kreacija postaje duboki umjetnički doživljaj.“

 

Bila je to velika predstava i velika uloga Milke Stojanović! Pridonijeli su: Zlatko Kauzlarić-Atač (scenograf), Danica Dedijer (kostimografkinja), Sonja Kastl i Tatjana Stanojević-Pezelj (koreografi). Ali nadasve pjevači: Velimir Zgrablić (egipatski Kralj), Ione Iori/Camelia Pascu/Zlatomira Nikolova (Amneris), Doro Antonioli/Šime Mardešić (Radames), Gheorghe Dimitrie Sara (Ramfis), Ferdinand Zovko (Amonasro) te Viorel Baciu (glasnik) i Katalin Brunjai (svećenica).

 

Spomenimo i da su, uz zbor HNK, u predstavi sudjelovali i članovi omladinskog zbora iz Slavonskog Broda (zborovođa: dirigent Josip Jerković).

 

Primadona Milka Stojanović samo je te sezone 1987./88., u nekoliko mjeseci, otpjevala 12 Aida, šest gotovo zaredom! Dakako, to je mogla samo ona. Bila je jednostavna osoba, druželjubiva, osvajala je skromnošću… Takva – ostala je u srcu!

 

Potpis ispod fotografije:

„AIDA“ ZA PAMĆENJE: Doro Antonioli (Radames), Milka Stojanović (Aida) i Ferdinand Zovko (Amonasro), uz zbor iz Slavonskog Broda.

Snimio: Branislav Lučić (Arihva HNK u Osijeku)