Kategorija: Prisjeti

Piše: Ljubomir Stanojević^©

 

Život je „ostavila“ u Kazalištu, u lijepom značenju te riječi: Marija Raljević, članica opernog Zbora HNK, prvi alt. Rođena je 1953. godine u Osijeku, HNK-u je pristupila u proljeće 1970. U mirovinu je otišla u proljeće – 2018. godine.

 

A između… ?

 

„Između“ bila je jedna od najtalentiranijih, najuvjerenijih i najradosnijih „kazalištarki“. Nastupala je u operi, opereti, drami… a završila gotovo i u baletu, s onim divnim „skokom-špagom“ u „Maloj Floramye“ u svojoj već blizu 60-toj godini (2011.), za koji bi uvijek dobivala aplauz „na otvorenoj sceni“.

 

„Ne znam gdje za mene počinje gluma, posao, a gdje moja subjektivna osjećanja“ – izjavila je u jednom intervjuu. – „Mene, jednostavno ponese scena, glazba, tekst, atmosfera… I uvijek mi je na umu ono što mi je rekla Gita Šerman-Kopljar, kada sam dobila svoju prvu ulogu u ‘Jalti’: ‘Marija, morate biti iskreni i vjerovati u ono što govorite’. Mislim da bit dobre glume i jest upravo u tome“. („Kazalište“, br. 113., 16.-31. siječnja 1977.)

 

A ta prva uloga u „Jalti“ (1973.) za ovog je autora ključno Marijino ostvarenje: Brigadirka, druga ženska uloga po važnosti u tom mjuziklu, koju je tada 20-godišnjakinja donijela s tolikom iskrenošću i šarmom da nije čudno da je već te godine dobila (internu) kazališnu nagradu „7. prosinca“.

 

Od većih solističkih uloga – izvan zbornog pjevanja – Marija Raljević tumačila je (1977.) djevojku Louisu u mjuziklu „Zanesenjaci“ Toma Jonesa-Harveya Schmidta, parabolu o ljubavi inspiriranu komedijom „Romantične duše“ Edmonda Rostanda. Partner Matt bio joj je mladi glumac Nenad Inđić, a oboje ih je „prepoznala“ nepogrešiva redateljica – Nada Murat.

 

Lisa u „Grofici Marici“, Tevjeova kći Hodel u „Guslaču na krovu“, Pere u mjuziklu „Dundo Maroje“, Šandel (mati krojača Motela Kamzoila) u „Guslaču na krovu“, Gospođa Hardeg (tetka Gustava von Pottensteina) u opereti „Zemlja smiješka“ – samo su neke od uloga Marije Raljević. Spomenimo da je i u dvije, posljednje navedene, redovito bila „mati“ ili „tetka“ svojemu kolegi iz Zbora (kasnije vrsnom solistu) Nenadu Tudakoviću.

 

„Ovaj posao, pored svih teškoća, volim i mislim da mu se potpuno predajem, bez ograničenja, svim srcem; da sam u tom poslu našla sebe“ – kazala je u već spomenutom intervju Marija Raljević.

 

A mi smo (pro)našli – Marijinu radost!

 

Potpis ispod fotografije:

Danas umirovljenica: pjevačica opernog Zbora i tumač mnogih solističkih uloga – Marija Raljević

Piše: dr. Dragan Mucić (1932.-1992.)

 

„Mutan i kišovit osvanuo je današnji dan, ali je našemu srcu miliji nego stotine najljepših proljetnih dana, jer dočekasmo ono što je svaki Hrvat tako željno očekivao i oko čega se toliko truda uložilo: otvorenje našega stalnoga h r v a t s k o g a   k a z a l i š t a.“

 

Tim riječima, u jutro 7. prosinca 1907. godine, dakle prije 83. godine, pozdravila je današnji datum osječka „Narodna obrana“, datum rođenja još jednoga nacionalnoga i kulturnoga zavoda hrvatskoga naroda ovdje na obali mutne Drave, a na rubu naše lijepe, pitome i plodne Slavonije, zavoda kojemu je bilo suđeno da dijeli tešku  sudbinu mnogih hrvatskih kulturnih ustanova, te da svojim rodoljubnim žarom i životnom postane, bude i trajno ostane, čvrstim dokazom trajanja i neuništivosti naše nacionalne energije.

 

Ako pak postoji bilo koje područje hrvatskoga kulturnog i duhovnog života u kojem je ovaj naš grad uistinu izašao iz okvira provincijskog i provincijalng, onda je to bez sumnje kazališno, jer je Osijek odavno postao i niz godina ostao drugo novije hrvatsko nacionalno i profesionalno glumište. Taj kulturni legitimitet, taj duhovni pasport, dalo mu je njegovo vrlo živo i prebogato djelovanje ne samo u ovom gradu, i ne samo u njegovoj bližoj okolici, već i na širokom zemljovidnom prostoru od Sušaka do nekadašnjeg Velikog Bečkereka, tj. današnjeg Zrenjanina, odnosno od Subotice do Jadrana, upravo do Hvara, ako baš hoćete. Bilo je ono i Sjeverno oblasno kazalište i Novosadsko-Osječko pozorište, i Narodno kazalište Primorske banovine, djelujući pune tri sezone u Splitu i pod još devet raznih, dakako nehrvatskih imena, ali uvijek, i usprkos svemu, ostajući trajno naše, i samo naše – osječko, hrvatsko.

 

Stoga današnji dan, 7. prosinca, predstavlja vrlo značajan datum u osječkoj kulturnoj povijesti, jer su na današnji dan, prije 83 godine, trajno i nepovratno hrvatski književni jezik i hrvatska pozornička riječ zavladali osječkom kazališnom scenom. Jednako kao i u Zagrebu prije 130 godina, u Osijeku su prije 83 godine zauvijek s naše kazališne pozornice protjerani njemački, i uopće tuđinski glumci da bi na nju, nakon dugih desetljeća raznih tuđinskih gostovanja, napokon zakoračio naš hrvatski glumac, trajno se nastanila na njoj naša hrvatska riječ, formirao se naš vlastiti pozornički izraz i počeo izgrađivati naš autentični glumišni profil.

 

Želim reći kako je upravo naše kazalište bilo onaj presudni čimbenik u kontekstu hrvatske kulture po kojemu je, u jednoj pozitivnoj i plemenitoj utakmici, u jednom sretnom povijesnom trenutku, Osijek nadvisio druge hrvatske gradove i uzvisio se, a zadugo godina i ostao, uz sam bok zagrebačkom kazalištu. I još nešto, kad je riječ upravo o kazalištu. Teško, naime, da bi se našla dva hrvatska grada koji su imali toliko toga zajedničkog, bliskog, toliko sličnog, kao što su to, u prošlim stoljećima, imali Zagreb i Osijek. I Agram i Esseg prošli su gotovo identičnu metamorfozu do hrvatskoga Zagreba, odnosno Osijeka. I u jednom i u drugom stoljećima je odjekivala ista njemačka riječ s kazališnih dasaka, dominirale na njima iste njemačke družine, igran tuđinski, njemački, i ne znam čiji, repertoar i jednako im prijetila jedna te ista opasnost – germanizacija. Međutim, zahvaljujući jednakoj ustrajnosti i neiscrpnoj energiji pokretača, bitka za hrvatsko kazalište u oba grada pretvorila se u zanosnu nacionalnu epopeju, čiji odsjaj tako blistavo traje neugašen sve do naših dana.

 

*Izgovoreno na prigodnoj svečanosti predstavljanja REPEROTARA HRVATSKIH KAZALIŠTA 1840.-1860.-1990. (ur. Branko Hećimović), 7. prosinca 1990. u Foyeru HNK. Pretiskano iz KRONIKE HNK U OSIJEKU (ur. Ljubomir Stanojević), veljača 1991.

 

Potpis ispod fotografije:

KONTINUITET 116 GODINA: Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku

 

 

Piše: dr. Antonija Bogner-Šaban

 

U Osijeku je 1. prosinca 2023. u 77. godini nenadano preminula dramska umjetnica HNK Ana (Bikić) Stanojević (Požega, 12. listopada 1947.). U osječkom je stalnom angažmanu – poslije kratkotrajnoga varaždinskog – bila od 1. rujna 1972. do umirovljenja krajem prosinca 2012. Oproštajnu predstavu VEDRI DUH odigrala je u siječnju 2013. godine.

 

Veliki, nenadani gubitak recentno je, nadahnutim tekstom, popratio portal Osijek express i izazvao lavinu predivnih komentara i pozitivnih oznaka.

 

U počast Ani Stanojević, objavljujemo pismo ugledne naše teatrologinje i povjesničarke kazališta Antonije Bogner-Šaban, upućeno pokojničinom suprugu, kazališnom publicistu i doajenu HNK u Osijeku, Ljubomiru Stanojeviću.

 

***

 

Dragi Ljubo, dragi vjerni prijatelju,

 

vijest o Aninom odlasku stigla je do mene i vratila u sjećanje na naše susrete, na Anine i moje, kroz godine. Bile smo u istim fakultetskim klupama, zatim se izgubila, i ponovno smo se sretale iz zamračenog gledališta u slikama sa blještavo osvijetljene pozornice. Ne mogu nabrajati njezine uloge jer i ne znam sve njihove nazive, ali sa sigurnošću znam da je u svaku unosila svu snagu svoga talenta i uvijek je ocrtavala svojom individualnošću, toliko ženstvenim, individualno, glumački promišljenim pristupom. Ta njena scenska uznesenost i samopredaja umjetnosti izvirala je i iz odnosa spram života. Slučajno smo se u prolazu srele na ulici u Osijeku, bila je u društvu s Iskrom i svaka njena riječ zračila je ljudskom i majčinskom brigom. Srele smo se posljednji put neke godine ne tako davne, na balkonu osječkog HNK-a, popile kavu i popušile cigaretu. Meni se baš nije išlo na predstavu, ali Ana je uzbuđeno inzistirala na odlasku u gledalište. Pa zar joj nije dosta kazališta poslije toliko godina pomislih, ali divila sam se njezinom entuzijazmu i onoj unutarnjoj nervozi, umjetničkoj pripadnosti kazalištu.

 

Dragi moj Ljubo, vjerni prijatelju u tvojim i obiteljski teškim, možda i emocionalno najtežim životnim trenucima ne znam ako ih uopće ima, prave riječi utjehe. Banalno zvuči, ali kroz vrijeme čovjek se miri i smiruje i putuje dalje, zapitan o sebi i zauvijek izgubljenoj osobi.

 

Primi moju najiskreniju sućut, odano i u mislima s tobom, Giga.

 

 

Potpis ispod fotografije:

OSTAT ĆE U UPAMĆENJU: dramska glumica HNK u Osijeku ANA (BIKIĆ) STANOJEVIĆ

(Privatna fotoarhiva).

 

Piše: Ljubomir Stanojević^©

 

Ovaj mjesec, 26. studenoga navršava 30 godina od smrti Stjepka Jankovića, jednoga od najpopularnijih osječkih kazališnih umjetnika. Omiljeni osječki glumac i operetni prvak HNK, rođen u Draškovcu 2. rujna 1921., umro je u 73. godini u Osijeku 26. studenoga 1993. Generacije najstarije publike još ga se sjećaju kao vječnog „dječaka“ nerazdvojivog od osječkog Kazališta i svih koji to Kazalište vole.

 

Iako rođen u Međimurju, Stjepko Janković osjećao se pravim Osječaninom. Na ovoj pozornici počeo je umjetničku karijeru (1941.), odavde se „otisnuo u svijet“… Angažmani u splitskom HNK-u (1947.-1952. i 1954.-1957.), u dubrovačkom Narodnom kazalištu (1952.-1954.), u Suvremenom kazalištu u Beogradu-Beogradskoj komediji (1957.-1961.) – samo su učvrstili njegovo uvjerenje da doista pripada i samo gradu na Dravi, i njegovom teatru.

 

– U Osijeku sam započeo svoj put, na osječkim daskama. Zahvalan sam osječkoj publici. Vratio sam joj se kao zreo glumac da se nekako odužim za sve što je ona „otrpjela“ u danima moje mladenačke obijesti. Ali to je neizbježno za svakog mladog čovjeka. Publika je zaboravila moja scenska zamuckivanja, praštala mi i hrabrila me – izjavio je Stjepko suradniku „Kazališta“ Dragi Hedlu davne 1972. godine, prigodom obilježavanja 30. obljetnice umjetničkog rada.

 

Tada je Stjepko imao iza sebe više od tri stotine ostvarenih likova u više od tri tisuće predstava. Koliko li ih je (i likova i predstava) ostvario u sljedećih gotovo dvadesetak godina?! Upravo je nemoguće prebrojiti sve uloge tog omiljenog osječkog umjetnika. A sâm je oduvijek tvrdio da su to „svi njegovi životi“.

 

Bio je neobično odgovoran i savjestan, umjetnik, „stare škole“ kojemu je kazalište apsolutno bilo na prvom, a možda i jedinom mjestu. Samo tako mogao je imati i kazališnu energiju i prijeko potrebnu koncentraciju za „tolike živote“ u jednom jedinom, njegovom. Bio je glumac koji je ostvario raspon od uloga lirskih ljubavnika do starca Feraponta (Čehov, TRI SESTRE), njegova posljednjeg ostvarenja na pozornici HNK (premijera u travnju 1988.). Međutim, ono čime se Stjepko Janković posebno urezao u srce generacija publike, njegova su ostvarenja u opereti, a kasnije i u mjuziklu. Gotovo da nema predstave izvođene na osječkoj pozornici gdje Stjepko nije sudjelovao kao jedan od glavnih (često i glavni) protagonista.

 

Dolaskom mjuzikla na pozornicu HNK u Osijeku (posebno Grgić-Kabiljova JALTA, JALTA, 1973., u kojoj je Stjepko maestralno tumačio sobara Stanleya), umjetnik je „udružio“ dramsko iskustvo i prirodne pjevačke i plesačke sposobnosti za stvaranje dojmljivih likova jednake popularnosti u publike. Njegovo je posljednje ostvarenje u tom žanru pukovnik Pickering u mjuziklu Fredericka Loewea MY FAIR LADY (premijera 25. travnja 1987.). Možda je upravo ta predstava „zaokružila“ dojam Stjepkova kazališnoga opusa: redatelj je, naime, bio Stjepku neobično drag Vlado Štefančić (već raniji redatelj JALTE, JALTE; kojemu je Stjepko bio i asistent), u predstavi je sudjelovala Stjepkova dugogodišnja partnerica Gita Šerman-Kopljar, ali i dramska kolegica Ružica Lorković. U tom se društvu, i pored mlađih partnera i kolega, Stjepko očito vrlo dobro osjećao – što je urodilo jednom od najdojmljivijih predstava tih godina.

Smrću Stjepka Jankovića mnogo su izgubila i hrvatska kazališta Dubrovnika i Splita. Podsjetimo, Stjepko je bio članom „kazališne reprezentacije“, ansambla predstave HAMLET u režiji Marka Foteza na Dubrovačkim ljetnim igrama, 1952. (igrao je Rosenkrantza). A u Splitu, na pozornici čijeg teatra je kreirao šezdesetak uloga u gotovo 230 dramskih i operetnih predstava, sudjelovao je i na prvome festivalu Splitsko ljeto u Sofoklovoj ANTIGONI (1954.), u režiji Tomislava Tanhofera (igrao je Hemona).

 

Prema navodu splitsko-zadarsko-zagrebačkog teatrologa (nažalost također pokojnog) Šimuna Jurišića, zajedničkog prijatelja pokojnog Stjepka Jankovića i autora ovih redova, lik kojeg je taj vrsni umjetnik najviše puta odigrao u životu jest Jimm-boy u Abrahamovoj opereti HAVAJSKI CVIJET. Stjepko Janković odigrao ga je u tri kazališta (Split-Beograd-Osijek) ukupno 310 puta i time, uz predan, cjeloživotni rad, ostao upamćen, eto, i po jednom kuriozumu…

 

Potpis ispod fotografije:

SVESTRANI OSJEČKI UMJETNIK – Stjepko Janković bio je i pasionirani ljubitelj sporta i član upravnih tijela NK Osijeka.

(Fotodokumentacija HNK u Osijeku).

 

Piše: Ljubomir Stanojević^©

 

Ljeto je, već u najvećem zamahu i ovaj će Prisjet biti objavljen negdje u jesen kada – kako Rilke kaže – „tko je (sada) sâm, ostat će sâm, da sluša romon kiše, da bdije, čita, duga pisma piše, i luta po alejama, gdje dah jesenjeg vjetra suho lišće njiše“.

 

Ali sada smo još u toj ljetnoj „žeravici“ kada – kako je pokojni redatelj Marin Carić znao govoriti – nema ljepšega nego sjesti u hlad i pisati – prijateljima.

 

Tako, eto, žestoko vrućega osječkoga ljetnog dana napisah/nakucah par riječi prijatelju – glumcu Nenadu Inđiću u – Ameriku. O tome, kako je jedan drugi glumac – čuveni Zoran Radmilović (po kazivanju teatrologa Jovana Ćirilova) – već u samom početku karijere bio „osvježenje, a i više od toga, dar koji pobuđuje radoznalost… Uočili smo to jasno: stoji nekakav Zoran Radmilović, po godinama mlad a već zreo; nikada mlad na onaj plav i blag način bljedolikih prinčeva scene; u njemu je bilo nekakve dramatike već na prvom koraku“.

 

Zašto li me to podsjeća na Tebe? – upitah Inđića.

 

I eto odgovora – osječkoga (1975.-1984.) potom zeničkoga (1984.-1993.) glumca i ahasferskog lutaoca po nevremenu – od Berlina do Vancouvera (SAD).

 

„Zoran je Zoran, izvan kategorija“ – kaže Nenad. – „Ali znali smo i mi, ponekad, ‘ubosti’ poneku predstavu. Sjećam se Halasove (Augustin, 1945.-2009.; sve opaske u zagradama koje slijede – ovoga su autora) scene, kada je prao kristale sa lustera u KRALJEVSTVU NEBESKOM. Fenomenalno! Ili scene plesa Đoke Bosanca (Đorđe, 1948.-2006.) u MANDRAGOLI, koju je napravio uz pomoć Tončija Marinića (Antun, 1936.-2012.). Ili Ružice (Lorković, 1930.-2002.) u MEDEJI.

 

Ili moje, nikad zaboravljene Gite (Šerman-Kopljar, 1930.-2009.), najdivnije Mutter Courage ikad; ili Rade (Radoslava) Mrkšić u istoj predstavi. Ili Ice Tomljenovića (Ivan, 1923.-1996.) u ARMAGEDONU… Ili Ane (Bikić-Stanojević) u KAKO ZATUĆI PSINU… Ili svih onih mladih glumaca u dolasku (nabraja Lj. St.: Ivan Brkić/1960.-2015./; Dubravka Crnojević/Carić/; Velimir Čokljat, Slobodan Filipović, Jasna Kovačević/Odorčić/; Ljiljana Krička/Mitrović/; Damir Lončar; Darko Milas; Davor Panić; Mira Perić/Katić, Kraljik/; Vlasta Ramljak; Antonija Šmit/Anita Schmidt/ u SLIKAMA ŽALOSNIH DOŽIVLJAJA…

 

Inđić dalje nabraja zeničke kolege (i predstave): Dinu (Adnana) Palangića, Anu Đorđević, Radu (Radmilu) Preininger, Elvedina Avdića, Jakova Salaka… „I još puno više od toga. Ali stvari su – piše Nenad – bile postavljene kao da je sve izvan glavnih gradova – provincija i vukojebina…“.

 

I tu završava ovo „kratko pismo za dugo rastajanje“ (Handke). Nije „puno buke i bijesa“ (kako je to Inđić govorio u svojemu MACBETHU u Osijeku, 1980.) ali je – donekle – odsjaj onoga što je glumica (i znanstvenica) Dubravka Crnojević Carić zapisala:

 

„Kazalište omogućuje glumcima, redateljima ali i gledateljima, potragu za prostorima unutar/izvan sebe te pruža slobodu nesmetanog istraživanja i proširivanja granica svog identiteta“. (Gluma i identitet, Durieux 2008., str. 268)

 

Potpis ispod fotografije:

LJETNA KORESPONDENCIJA – mladi glumac Nenad Inđić, u osječkom angažmanu 1981.

Snimio: Rudolf Bartolović. (Arhiva HNK u Osijeku).