Kategorija: Prisjeti

(uz odlazak Damira Bakovića)

 

Piše: Ljubomir Stanojević^©

 

Iz Zagreba, gdje je po odlasku u mirovinu živio, stigla je tužna vijest: umro je, u 68. godini, Damir Baković, dugogodišnji operni solist HNK u Osijeku.

 

***

Umro je Crni Bob! Ne zamjerite: umro je izvrstan operni interpret sjajnih uloga Rossinija, Verdija, Puccinija, Zajca… na osječkoj pozornici. Pa ipak, Crnome Bobu iz Brittenova „Malog dimnjačara“ tako se… dječački radovao. Znao je da je to glazbeni igrokaz za mlade, za (novu) publiku… I za „stare“ – sa uspomenama.

 

Danas se sjećamo Damira!

 

Rođeni Osječanin, pjevanje je učio kod pedagogâ, Osječanke Božice Sitarić Miler, rumunjskog baritona (tada u angažmanu SNP-a u Novom Sadu) Octavia Enigarescua te zagrebačkog opernog prvaka Stojana Stojanova Gančeva.

 

U opernom zboru osječkog HNK angažiran je, najprije honorarno od sezone 1978./79., a od listopada 1981. za stalno. S iznimkom dviju sezona (1991.-93.) kada je bio član Zbora zagrebačke Opere, u rodnome Osijeku iznio je cijelu bogatu umjetničku karijeru, do odlaska u mirovinu koncem sezone 2020./21.

 

Ostvario je niz uloga basovskog faha. Po ocjeni ovog autora, pravi verdijanac: Ceprano i Sparafucile u „Rigolettu“, Ferando u „Trubaduru“, Doktor Grenville u „Traviati“, Urotnik Samuel i Tom u „Krabuljnom plesu“… Ne manje zanemarive bile su uloge u Puccinijevima „La bohème“ (Colline), „Tosca“ (Crkvenjak), „Madama Butterfly“ (Bonzo)… uloge u operama Mozarta („Figarov pir“ – Bartolo), Rossinija („Seviljski brijač“ – Fiorello), Bizeta („Carmen“ – Zuniga), Čajkovskoga („Evgenij Onjegin“ – Gremin), Smetane („Prodana nevjesta“ – Miha) – ali i Ivana pl. Zajca („Nikola Šubić Zrinjski“ – Alapić, Timoleon), Jakova Gotovca („Ero s onoga svijeta“ – Gazda Marko)…

 

Damir Baković ostvario je i brojne uloge u operetama („Barun Trenk“, „Vesela udovica“, „Kneginja čardaša“…), mjuziklima („My fair lady“, „Jalta, Jalta“, „Slavonska rapsodija“) – a nastupao je i u dramskim ulogama („Djevojka bez miraza“, „Gospoda Glembajevi“, „Kraljevo“, „Cyrano de Bergerac“).

 

Jedan ispunjen, umjetnički život „od komada“.

 

Potpis ispod fotografije:

Operni solist Damir Baković (1956.-2023.).

Arhiva HNK u Osijeku.

Piše: Ljubomir Stanojević^©

 

Bio je odličan glumac i odličan čovjek, omiljen i voljen među kolegama i publikom.

 

***

 

Uoči međunarodnoga Dana kazališta 1996. prvak Drame HNK u Osijeku Ico Tomljenović odigrao je svoju malu ulogu bosanskoga vikara fra Nedića u Tomaševu ZLATOUSTOM. Glumac koji je preferirao uloge u djelima domaćih autora, neovisno jesu li bile velike ili male (on ih je sve stvarao velikima!), bio je rijedak profesionalac i predstava je za njega značila svetinju. Stoga, kada se samo dva dana kasnije nije pojavio uobičajenih sat vremena pred početak predstave (također ZLATOUSTI) – dok je njegova supruga Ružica Lorković, također dramska prvakinja, telefonirala da je hitno odvezen u bolnicu – nije slutilo na dobro. Ipak, nitko se nije nadao najgoremu.

 

A onda je, 30. ožujka 1996., stigla vijest da je hrvatski teatar ostao bez svoga velikog umjetnika: umro je, u 73. godini, Ico Tomljenović nakon što je gotovo puna četiri desetljeća proživio u ovome gradu i na ovoj pozornici, tumačeći onu zlatnu nisku stotine likova i tisuća predstava koje su gledale generacije Osječana. Recimo, posve uvjereni: gledali su ih sa zadovoljstvom!

 

Jedan život ne stane na ovaj ograničeni prostor, pak spomenimo samo osnovno: Ico Tomljenović rođen je u Sisku 7. studenoga 1923. godine, gdje je i otpočeo kazališnu avanturu kao glumac i scenograf. Nakon Siska odlazi u Požegu, gdje pored brojnih uloga i scenografija dobiva i prve režije, i poslije još jednog pokušaja povratka u Sisak napokon otkriva „teatar svojega života“ – prihvaća angažman u Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku 1957. godine. I otada je, zajedno sa suprugom i poticajnom kolegicom Ružicom Lorković, ne samo stalni član ovoga Kazališta, već i uz taj teatar duboko i čvrsto emotivno vezan. Uostalom, samo ta vezanost može objasniti da je umjetnik otišao u mirovinu još godine 1981., a igrao je na ovim daskama, eto, doslovce do – svoje smrti.

 

Nabrajati (čak ni reprezentativne) značajne umjetnikove uloge – zaludan je posao. U tada recentnom osječkom repertoaru ostala je praznina u predstavama – pored već spomenute to su:, OSJEČKI KARUSEL (Miško, kočijaš gradskog tramvaja), BLJESAK ZLATNOG ZUBA (Nine, Mijin otac), SLAVONSKA JUDITA (Hansvurst)… A u bliskom su sjećanju i uloge koje je umjetnik (od)igrao, poput Jerka Pavletića (TENA), Stražara, Pendreka i Listonoše (CRKVENI MIŠ), Dake (POVRATAK). Ili pak one, prijeratne – Biskup u GLORIJI, Battista u KROĆENJU GOROPADNOSTI, Bukara u PREDSTAVI HAMLETA U SELU MRDUŠA DONJA, Pokojni Janko Savski u SABIRNOM CENTRU, Knurov u DJEVOJCI BEZ MIRAZA, Mister u PRIČAMA IZ BEČKE ŠUME, Kalabuškin u SAMOUBOJICI, sjajni Šima u SOKOLU (koji) GA NIJE VOLIO, Mereja u KALIGULI ili Ritmajstor Bramarbas u PUTU U RAJ.

 

Ico Tomljenović za ta je svoja ostvarenja postizao veliku zahvalnost publike i značajne nagrade i priznanja, od strukovnih nagrada Hrvatskoga društva dramskih umjetnika i Hrvatskoga društva kazališnih kritičara i teatrologa, do Nagrade Hrvatskog glumišta i onih HNK i Grada Osijeka. Ostat će upisan zlatnim slovima u povjesnicu osječkog Teatra kojemu je posvetio cijeli život i cijeloga sebe ugradio u njegovu današnju, zamjetnu solidnu umjetničku osnovicu.

 

Potpis ispod fotografije:

VELIKI DRAMSKI UMJETNIK – Ico Tomljenović (1923.-1996.)

Snimila: Roberta Balentović. (Arhiva HNK u Osijeku).

Piše: Ljubomir Stanojević^©

 

Deseta je obljetnica odlaska uvaženoga književnika, dramaturga, kazališnog kritičara i teatrologa Igora Mrduljaša (Split, 9. kolovoza 1945. – Zagreb, 1. listopada 2013.). Pisao je o glumištu „uz koje je odrastao, živio i radio u njemu tri desetljeća… podsjećajući na dane poslove i ljude koji ne bi smjeli biti zaboravljeni… Iz jedino mogućega osobnog kuta i stajališta“ (zabilježeno u autorovoj Oproštajnoj kolumni, Hrvatsko slovo, Zagreb, 19. srpnja 2013.).

 

Igor Mrduljaš dobitnik je Demetrove nagrade za životno djelo Hrvatskoga društva kazališnih kritičara i teatrologa. Bio je prijatelj i suradnik lista HNK u Osijeku „Kazalište“ te kasnijih izdanja naše kazališne kuće. U sjećanje na Igora, objavljujem svoj nekrolog iz Hrvatskoga slova (Zagreb, 18. listopada 2013.):

 

***

 

Imam potrebu, i silnu želju da napišem nekoliko redaka o pokojnom kolegi i kazališnom prijatelju Igoru Mrduljašu. Znajući istodobno, da su sve riječi zaludne, i da će tek emocija i spoznaja o jednom bogatom i sadržajnom životu biti i jača i sve prisutnija u tišini (sjećanja).

 

Igora sam upoznao 1970. kao – suradnika. U petome broju „Kazališta ’70“, tadašnje „revije za scensko-muzičku kulturu“ (tiskovina, u nakladi HNK u Osijeku i pod mojim uredništvom, izlazila – u različitom obličju – od 1965. do 1981. godine) javio se, pored dotadašnjeg „starog“ suradnika iz Rijeke Ivana Floda, i mladi 25-godišnjak – Igor Mrduljaš. U svojem kazališnom pismu iz Rijeke, naslovljenom „Nevolje jednoga kazališta“, briljantni kritičar je ustvrdio: „Čvrstoća i nepokolebljivost u istrajavanju su jedini uvjeti za opstanak (ansambla.)“ Kao da je to bio leitmotiv sveukupnog Igorova kritičarskog i teatrološkog rada: čvrstoća i nepokolebljivost u istrajavanju…

 

Kakav je bio stručnjak takav je bio i čovjek: gospodin! Znao je prepoznati iskrenost i istinitost, i toj se strani bespogovorno opredjeljivao. Surađivali smo drugo i dobro: posljednji put pristao je biti gostom-urednikom programne knjižice predstave „Zastave, barjaci, stjegovi“ Mire Međimorca, kojom je osječki HNK, u režiji Georgija Para, 2007. obilježio 100. obljetnicu postojanja. Knjižica bijaše napisana i uređena uzorno, decentno i znalački. U tiskovinama koje sam pak ja uređivao, kao gost – u osječkome Dječjem kazalištu – često sam, s razlogom i opravdanjem citirao upravo Igora. Uz sveopće dobro prihvaćanje. Surađivali smo i u Hrvatskome društvu kazališnih kritičara i teatrologa obostrano se cijeneći i poštujući.

 

Dakako, zahvaljujući Igoru i ja sam postao njegovim suradnikom – Hrvatskoga slova, pa i drugih tiskovina („LuTka“). U vrijeme kada se o (ne)poćudnosti brinulo na mnogim stranama, Igor i „Slovo“ otvorili su mi stranice i ja sam dobar dio svoje kazališne publicistike objelodanio upravo u tom uglednom kulturnom tjedniku na (nadam se) obostrano zadovoljstvo. Hvala Igoru i hvala Hrvatskome slovu.

 

Danas, kada Igora više nema, osjećam se njegovim ne samo trajnim poštovateljem već i dužnikom. I siguran sam – da to nisam samo ja. Sjećajući se zajedničkih kazališnih uvjerenja, zajedničke ostrašćenosti za taj neuhvatljivi „život dvosatni“ i sve što ga čini, dovodi do njega i potom traje… mislim na Igora Mrduljaša, zaljubljenika, koji je teatar, kao popudbinu, ponio sa sobom. U daleke, a možda bliske, čudne i nepoznate svjetove…

 

Potpis ispod fotografije:

Naš kazališni prijatelj – IGOR MRDULJAŠ (1945.-2013.)

Piše: Ljubomir Stanojević^©

 

Iz usustavljenoga pregleda repertoarâ HNK („Kazališne tradicije grada Osijeka“, repertoar 1907. – 1983., priredio Branko Mešeg; HNK u Osijeku, 1984.) uočljiv je – za današnje pojmove – frapantan broj premijera te sezone, prije 100 godina: čak 36. I da se odmah razumijemo: nisu to bile „predstavice“. Nedostatak prostora – a valjalo bi ih sve nabrojiti – dopušta tek apostrofiranje najvažnijih.

 

To su – u Drami: Calderónova „Večera kralja Baltazara“, Molièreov „Umišljeni bolesnik“, Hoffmannova „Elektra“, Tolstojev „Živi leš“, Strindbergova „Lomača“, Sardouova „Madame Sans-Gêne“, Shawov „Zanat gđe Warren“; od domaćih – već spomenuti Vojnovićev „Ekvinocij“, Nušićeve „Sumnjivo lice“ i „Protekcija“, Ivakićeva „Majstorica Ruža“, Strozzijev „Zrinski“, Donadinijeva „Gogoljeva smrt“ i Begovićev „Čičak“.

 

Opera je izvodila Offenbachove „Hoffmannove priče“, Massenetov „Werther“, Verdijevu „Aidu“ i bezbroj opereta Kálmána („Jesenje vježbe“), Lehára („Frasquita“, „Grof Luksemburški“, „Ševa“) i Lea Falla („Madame Pompadour“ i „Stambulska ruža“).

 

Kako je to bilo moguće tada? – osnovano je zapitati se. I uz broj od 253 predstave u Osijeku (iz Mucićeva navoda u ranijem Prisjetu) te uz gostovanja. Čak i uz podatak da je sezona trajala od 6. rujna 1923. do (čak) 17 kolovoza (?!) 1924.

 

Da, kako je to bilo moguće…?!

 

Potpis ispod fotografije:

Opera Richarda Wagnera „Ukleti Holandez“ iz 1923. (Arhiva HNK u Osijeku)

Piše: Ljubomir Stanojević^©

 

U već spomenutoj knjizi Dragana Mucića „Prvih četrdeset godina“ (HNK u Osijeku 1907. – 1941., izd. Matica hrvatska Ogranak Osijek i Filozofski fakultet u Osijeku, 2010.) autor sistematizira značajne podatke osječke teatrografije.

 

Nakon otvaranja sezone „Ekvinocijem“ – kaže Mucić – 8. IX. prikazana je Ogrizovićeva „Hasanaginica“ kao komemorativna predstava u povodu autorove smrti, u kojoj su gostovali Nina Vavra i Mihajlo Marković.

 

Od značajnih trenutaka u prvom dijelu sezone do kraja 1923. vrijedno je spomenuti kako je – uz Acu Gavrilovića najstariji član HNK još od prve sezone 1907. – Toša Stojković 5. XI. Nušićevom komedijom „Svet“ proslavio na osječkoj sceni 30-godišnjicu umjetničkoga rada.

 

Drugi je značajan trenutak bio oproštaj Mirka Polića s osječkim kazalištem. Naime 9. XI. iste godine Polić je ravnao simfonijskim koncertom i time se oprostio s osječkom publikom koja ga je punih devet godina neobično cijenila i podržavala kao najzaslužnijega osječkog kapelnika čije su zasluge za razvitak Osječke opere i glazbenog života još i danas nedovoljno ocijenjene. Mirku Poliću stoga u povijesti HNK u Osijeku pripada visoko i istaknuto mjesto među desetinama zaslužnih kazališnih radnika.

 

Nakon odlaska Polića iz kazališta ravnateljem Opere imenovan je Lav Mirski, koji će tu dužnost s prekidom obavljati sve do početka Drugoga svjetskog rata, a i niz godina kasnije.

 

U toj sezoni HNK je pretežito igralo u Osijeku, gdje je izvelo 253 predstave. Od 1. do 4. IV. gostovalo je s četiri predstave u Vinkovcima, a zatim igralo još četiri predstave u Osijeku od 15. do 17. VIII. 1924. U statistici kazališta nigdje se ne spominje da je operetni ansambl gostovao u Zagrebu, ali je tisak donosio vijesti o tome.

 

(nastavlja se)

 

Potpis ispod fotografije:

Kapelnik Lav Mirski nakon Polićeva odlaska postaje ravnateljem Opere, što će s prekidima obnašati do početka Drugoga svjetskog rata i po povratku u Osijek, od 1947. do 1956. kada postaje intendantom HNK. Umirovljen je 1961. god.