Kategorija: Prisjeti

Piše: Ljubomir Stanojević^©

 

Žurimo, žurimo… Tko zna koliko li će nas još dugo biti?!

 

U onoj sada već doista davnoj – blizu četiri desetljeća (1985.) – velikoj, izvanrednoj haenkaovskoj predstavi Georgija Para, Kauzlaića-Atača, Mace Žarak, Nevena Frangeša, Miljenka Vikića i Stjepana Gračana – PUT U RAJ – igrali su izvanredni Zvonimir Zoričić i Vanja Drach, Ico Tomljenović, Isidor Munjin, Franjo Majetić… Pa Ana Stanojević, Milenko Ognjenović, Đorđe Bosanac, Augustin Halas, Radoslava Mrkšić, Mile Pešut, Zdravko Pavlović…

 

Ali najveću su svježinu u uprizorenju tog „filmskog scenarija“ Miroslava Krleže, donijeli tada najmlađi, tek koju godinu ranije angažirani akademski glumci Vlasta Ramljak, Damir Lončar, Velimir Čokljat, Dubravka Crnojević, Darko Milas, Mira Katić, Jasna Odorčić, Davor Panić, Anita Šmit, Ljiljana Krička… U predstavi je statirao i mladi osječki, tada tek zaljubljenik u kazalište, danas nacionalni dramski prvak HNK u Zagrebu, Goran Grgić!

 

U nadasve dojmljivom solilokviju o ljetu, veliki Vanja Drach, kao Orlando, svojim je toplim baršunastim glasom izgovorio:

 

„Glas ljeta! Ljeto kao takvo, ljeto po sebi ne postoji, ljeto je dječačka iluzija, ljeto san o ferijama, naša glupa gradska ljeta, to su prašnjavi prazni stanovi, prazni džepovi, prazne glave, prazne kavane, a, eto, jedan jedini solo cvrčka u pisoaru više je ljeto nego sva ljeta na ovome svijetu! To je glas podneva kad pjeva cvrčak, ne jedan, nego hiljade cvrčaka, to je himna ljetu, livadama, ustalasanom žitu, plavom nebu, uzvijuganim cestama koje vode u nepovrat.“

 

Tim „uzvijuganim cestama koje vode u nepovrat“, otišla je nadasve vrijedna članica opernog zbora HNK Slavica Benevrekić. U „Putu u raj“ dojmljivo je odigrala (dramsku) ulogu „kasirice u apoteci“. Kako nas obavještava „Ukop“, Slavica je preminula 30. svibnja 2023., a „datum ukopa“ bio je – u trenutku pisanja ovog teksta – 25. kolovoza (?!) „Groblje: Centralno, odjel: Ružičnjak“…

 

Glas ljeta!

 

Uz časopise i razglednice s mora, od Brača do Hvara – od one neumorne kritičarke Anđele Vidović i dramske prvakinje Vlaste Ramljak, do nove moje „prijateljice po peru“, mlade kolumnistice beogradskog „Nedeljnika“ Hane Piščević – ljeto se gusto valja(lo) sa svojim „oscilacijama“ (prevruće, prehladno, uragani, poplave…). A nijedno ljeto ne može proći bez onih koji „odlaze“. Bez malo, ili u ovom slučaju, i puno tuge.

 

Tako je u srpnju (11.7.), u Novom Sadu umro Nikola Strajnić, pjesnik i filozof, sveučilišni profesor (r. 1945. u Popovcu u Baranji). Drug i prijatelj, tankoćutni lirik i umni estetičar. Još kao student Filozofskog fakulteta u Zagrebu, a i kasnije, objavio je u „Kazalištu“ nekoliko izvrsnih eseja (O tragičnome, O biti muzike, O Sofoklu (i pitanju smisla djelovanja)… Da bi po diplomiranju (magistriranju i doktoratu) u kulturnom i znanstvenom životu Osijeka odigrao itekako značajnu ulogu.

 

Od godine 1992. Nikola Strajnić je domicil našao u Novom Sadu, u kojem je na tamošnjem Filozofskom fakultetu bio redoviti profesor i prodekan, a utemeljio je i Odsjek za komparativnu književnost. Autor bogatoga opusa, Strajnić je, sa referencama pjesnika i esejističkih knjiga, bio i predsjednikom Društva književnika Vojvodine.

 

Kao posebno značajan, ističemo njegov priređivački rad „Izabranih djela“ hrvatskog pjesnika Jure Kaštelana (Novi Sad, 2005.) objavljen, dakako, u hrvatskom jeziku i na latiničnom pismu. Strajnić je bio Kaštelanov student, a uzajamno poštovanje njegov, oduševljeni, „nastavljač“ iskazuje već prvom rečenicom umnoga uvodnog eseja:

 

„Pjesnik Jure Kaštelan je dar neba zemlji, a njegovo djelo dar jezika ljepoti“. Ovaj čin spajanja dviju kultura svakako odslikava i Strajnićevo osjećanje „dviju domovina“. I ta mu se zasluga mora priznati.

 

Pjesnik i profesor Nikola Strajnić pokopan je 12. srpnja na groblju u Sremskim Karlovcima, gdje je i živio.

 

Potpis ispod fotografije:

Naklon publici, po završetku predstave: davni PUT U RAJ Miroslava Krleže (ansambl predstave iz 1985. godine.)

Fotodokumentacija HNK u Osijeku.

Piše: Ljubomir Stanojević^©

 

Dragi Ante,

 

pripadaš generaciji mojih unukâ pa se – reklo bi se – ne uklapaš u ove Prisjete. Kako – suradnički – znaš: moje je vrijeme ono od – bar – pola stoljeća ranije. Lijepo vrijeme (nije jedino – ali je moje!). Pišem o kazališnim osobama i događajima koji su, mislim: s razlogom, ostali (bar u mojemu) upamćenju. Želim vjerovati: ne samo u mojem!

 

Pišem Ti, javno, jer sam (i) u Tebi otkrio žar htijenja (mladosti): onu uzbuđenost i nepomirljivost. Ima još vas mladih, trideset (i nešto) godišnjaka koji me oduševljavaju: novinarka, kazališna i književna kritičarka, zaljubljenica u poeziju i dramu i veliki znalac Anđela Vidović; naša pristojna, šarmantna i kvalitetna operna/operetna/mjuzikalska umjetnica Ivana Medić (koliko li podsjeća na gracilnu Olgicu Vulić – danas Šober – iz 1978.); i/li ne manje optimističkoga prosjaja glumac Duško Modrinić te njegov kolega, laureat pred stranom publikom, talentirani Antonio Jakupčević; kompletni mladi baletni ansambl HNK sa svojom nevjerojatnom marljivošću i upornošću… Ili cure iz Propagande: Sabrina, Ana, Vlatka i Mirna, organizatorica Ureda intendanta Andrea, organizator direkcije Drame Momir Mirković, knjigovođa Bruno, ili… Dalo bi se nabrajati.

 

Nisam baš čovjek od laudi, no sjećam se kako je „otišao“ (iz HNK, u mirovinu) dragocjeni arhivar Miroslav Špajh: čovjek koji gotovo da se rodio u Kazalištu, cijeli vijek proveo u njemu (bio i šef Propagande, i tajnik Drame), bio vrstan oslonac svima koji su trebali ikakav podatak o/iz povijesti HNK. Otišao je Miro… bez da mu je itko pružio ruku na pozdrav i iskazao želju za dobrim zdravljem u godinama u koje dolaze… Ne ponovilo se!

 

Bio sam skeptičan kada si – kratko mentoriran od Špajha – preuzeo njegovu zadaću u HNK-u. Ne zbog nepovjerenja u Tebe; nego zbog poslovične nezainteresiranosti za prošlost, dokumentiranje prošlosti, obradu i pohranu kazališnih artefakata (toplo se nadam, da se s novom upravom i tu nešto mijenja!). A onda si – dragi suradniče – pokazao i dokazao da Te „radno mjesto“ itekako zanima. Da si pedantan i podatan: kolikima si dosad, glumcima i pjevačima, ispunjavao umjetničke hodograme u HNK; kolikim si teatrolozima i muzikolozima dosad bio od – neophodne – koristi?! Napokon: diplomirao si kulturologiju i to s kazališnom temom; što obvezuje. Svojom zainteresiranošću za Prisjete – i ne samo time! – i mene si kupio.

 

Dragi Ante, nadam se daljnjoj našoj, kvalitetnoj suradnji. Jer, kako je uvaženi zagrebački kazališni kritičar Bojan Munjin, nedavno, zapisao: Teatar je prostor dubokih sumnji, krupnih preispitivanja i veliki test iskrenosti za svakoga tko u njemu sudjeluje. – Sjajno rečeno!

 

Nadam se da ćemo, s takvim uvjerenjem, i dalje biti tandem!

 

Potpis ispod fotografije:

mag. cult. Ante Kolobarić, arhivar i suradnik kazališnih izdanja HNK u Osijeku

 

(Ovime završavamo sezonu Prisjetâ 2022./23.)

Piše: Ljubomir Stanojević^©

 

Rođeni Šibenčanin (1952.), Nenad Inđić bio je nadasve originalan i kao glumac i kao osoba. Radio je mnogobrojne i raznolike poslove, ali nadasve mu je bilo stalo do kazališta i do – poezije. Za angažman u osječkom HNK-u (1975.) bio je presudan njegov – talent. Imao ga je u izobilju. U devet osječkih sezona to je i dokazao, s tridesetak ostvarenih uloga, uglavnom velikih i naslovnih (poput Macbetha, ili Jasona u Euripidovoj, „Medeji“).

 

Poslije Osijeka i Zenice Inđić je ahasferski lutao: od Berlina do Vancouvera (država Washington SAD). Onako, kako je nekad Glumac pobijedio Pjesnika, stvari su se obrnule: u sedamdeset i nekoj piše izvanredne kritičke zapise, (auto)biografske refleksije i komentare koji se nimalo ne tiču samo njega („Niotkuda za nikuda“, 2022.; topla preporuka: trebalo bi ih objaviti, po mogućnosti – u Osijeku!). I poeziju, dakako (zbirka „Suton“, 2022.).

 

„Oproštajna ljubavna pjesma“ novi je Inđićev uradak (2023.), iz zbirke „Pepeo“.

 

Nenad Inđić

OPROŠTAJNA LJUBAVNA PJESMA

 

Odlazim s prvim sutonom.

Zauvijek.

Napuštam te zlonamjeran poput vječnosti.

Slatkorječiv kao samrtni anđeo.

Prate me odjeci objelodanjenih grijehova i zadah pokajničkog zanosa.

Tvoj posljednji dodir je iznova nađena ugasla vatra.

Reinkarnacija mrtve strasti.

Zatajni dodir izbezumljenog usijanja.

Strašilo moje krotke ljubavi briše tvoje nedoplakane suze.

Odlazim.

Prospi moj žitki pepeo po kasnim, jutarnjim zvijezdama.

 

Potpis ispod fotografije:

Zanesenjaci… u „Zanesenjacima“ T. Jonesa i H. Schmidta (1977.): Marija Raljević i Nenad Inđić.

Snimio: Rudolf Bartolović.

Arhiva HNK u Osijeku.

Piše: Ljubomir Stanojević^©

 

Ove godine bijaše četrnaesta obljetnica prerane smrti omiljenog osječkog glumca Augustina Halasa (Vukovar, 7. travnja 1945. – Osijek, 23. svibnja 2009.).

 

Halas je bio glumac koji je više dao kazalištu nego što je ono dalo njemu. Nije bio prvak, ni nositelj (osim iznimno) glavnih uloga, ali je bio glumac koji je “išao” iz predstave u predstavu, solidan i pouzdan. U drami i u opereti/mjuziklu, igrao je i u Dječjem kazalištu u Osijeku i u Hrvatskom kazalištu u Pečuhu.

 

U osječki angažman došao je 1972. kao 27-godišnjak i ostao do smrti, odigravši oko sto uloga. Počeo je kao Cléante (Molière, “Umišljeni bolesnik”), Hemon (Anouilh, “Antigona”), Stanko (Tucić, “Povratak”), Zaručnik (Lorca, “Krvava svadba”).

 

Glumački sazrijevajući, ulazio je u dramske karakterne role: Siro (Machiavelli, “Mandragola”), Rački (Tomaš, “Zlatousti”), Leopold (Tabori, “Mein kampf”), Markiz (Begović, “Male komedije”), Marinko (Špišić, „Jug 2“).

 

Odigrao je plejadu krležijanskih likova: Policijski pristav (“U agoniji”), Lazar Margetić (“Vučjak”), Fratar i Nostradamus (“Put u raj”), Feldkaplan Anton Boltek (“Vučjak”), Silberbrandt (“Gospoda Glembajevi”), Herkules (“Kraljevo”), više likova u kontaminaciji “Adam i Eva” – “Hrvatska rapsodija”.

 

Halas je sudjelovao u mnogim operetama: Tijardovićevim „Spli’ski akvarel“ i „Mala Floramye“, Albinijevom „Barunu Trenku“, Kálmánovoj „Grofici Marici“, Straussovu „Šišmišu“, Lehárovoj „Veseloj udovici“. Bio je i mjuziklski glumac („Guslač na krovu“ Stein-Bock-Harnicka, oba mjuzikla Osječanina Branka Mihaljevića – „Slavonska rapsodija“ i „Osječki karusel“ i dr.)

 

Ne treba ni reći kako je svojim kreacijama osvojio simpatije najšireg dijela osječke publike.

 

I to je samo dio Halasova kazališnog življenja i profesionalnih ostvarenja. Da je poživio, zasigurno bi ih ostvario još mnogo više.

 

Piše: Ljubomir Stanojević^©

 

Draga, topla, nezaboravna osoba! I operna solistica koja je ne samo cijelu umjetničku karijeru podarila HNK-u u Osijeku, već iz ovoga, svojega grada nikada nije ni željela otići. Učinila je to, ipak, zarad kćerke Tamare (udane u Dubrovniku) i preselila na more, u Trstenik na Pelješcu. Sa svojom sestrom od koje se nije odvajala i za koju je skrbila.

 

Rođena Osječanka (1926.), pjevanje je učila na Muzičkoj školi u Osijeku (Dita Kovač) i 1946. započela karijeru kao solistica Osječke opere ostvarivši više od 80 velikih opernih kreacija : „Carmen“ (Bizet), Amneris i Azucena (Verdi, „Aida“ i „Trubadur“), Lotta (Massenet, „Werther“), Doma (Gotovac, „Ero s onoga svijeta“). Za svoje umjetničke dosege nagrađena je Nagradom „Milka Trnina“, Poveljom Milke Trnine za životno djelo (prvi put dodijeljena!), dvaput Nagradom grada Osijeka, Sedmoprosinačkom nagradom Hrvatskoga narodnog kazališta…

 

„Nikad nisam razmišljala što me potaklo da izaberem poziv opernog umjetnika“ – kazala je u intervjuu „Glasu Slavonije“ (Draženu Bađunu) davne 1982. godine. – „To je nekako živjelo u meni. Za mene je to bezbroj osjećaja koji izviru i žive u meni, a ne mogu ih odrediti. Znam da sam se uvijek osjećala sretna kad sam ljepotu napisanih nota mogla svojim glasom i glumom prenijeti na publiku, da bih u očima nekog posjetitelja vidjela osmijeh, radost pa i poneku – suzu.“

 

Sa Slavicom Pfaff dugo sam bio u pismovnom kontaktu nakon što je, kao umirovljenica, napustila Osijek. Fascinirala me je svojim zanimanjem za Kazalište, brigom za kolege (i one umrle – o čemu smo već pisali: Zdenka Rubinstein; i one žive: Nada Murat). Nasljednici (u fahu) Sanji Uroić-Ljutić poklonila je svoje note i klavirske izvatke; mladome (tada) studentu glume Mislavu Stanojeviću, uz dobre želje poslala je prvo poslijeratno izdanje „Sistema“ Stanislavskog; a Arhivi HNK svoje velike, uokvirene portrete i fotografije iz brojnih predstava. Uvijek su je zanimala sva osječka (kazališna) događanja, a uzvratno je opisivala svoj život na moru, „bavljenje“ vrtom, ljubav prema nezaboravnoj sestri.

 

I onda je došla godina 2007., godina velikoga jubileja (100 god. od osnutka i kontinuiranog rada osječkog HNK). Prosinačka svečanost koja – kako je zamišljeno – nije mogla proći bez „najosječkije operne solistice“ Slavice Pfaff. Ali…

 

Te je godine, nažalost, Slavica Pfaff – preminula! Točnije: umjetnica je umrla već deset mjeseci prije prosinačkog kazališnog jubileja, u Trsteniku na Pelješcu – a da o tome nitko nije obavijestio… ni rijetke (ali ipak postojeće!) kazališne prijatelje, ni njezino (svjesnim opredjeljenjem) jedino HNK. Da tadašnji intendant Vlaho Ljutić nije plemenito želio pozvati i prizvati najstarije naše kazališne zaslužnike, na još jedan aplauz na osječkoj pozornici, te je uputio odgovarajući poziv – ne bi se ni saznalo da velike umjetnice više nema. Umjesto najbližih, vijest je dojavio – poštanski žig!

 

Uradci operne primadone Slavice Pfaff ostali su i danas u upamćenju, u mnogočijim uzbuđenjima. Prisjećamo je se s toplinom u srcu, sentimentom i (zašto ne?) – suzom u oku.

 

I – u sebi – plješćemo joj. Plješćemo!

Potpis ispod fotografije:

Primadona Slavica Pfaff (Osijek, 1926. – Trstenik na Pelješcu, 2007.). Foto: Almas Tudaković