Kategorija: Prisjeti

Pišu: Svetozar Rapajić^*

Ljubomir Stanojević

Sve do novijih vremena operete su izvođene u kazalištima posebno namijenjenim ovoj vrsti repertoara (kao što je bio Offenbachov Théâtre des Bouffes Parisiennes u Parizu, Theater an der Wien u Beču itd.), zatim u manjim opernim kućama, koje nisu osposobljene za veliki repertoar i u tzv. „drugim“ opernim kazalištima u velikim opernim centrima, koja njeguju lakši operni repertoar, ali i reprezentativne operete i mjuzikle (Opéra Comique u Parizu, Volksopera u Beču, Teatar Stanislavski-Nemirovič Dančenko u Moskvi).

U novije vrijeme, „Vesela udovica“ uspijeva prekoračiti ovaj prag, i može se vidjeti, uz druga vrhunska djela klasične operete (Offenbachova djela, „Šišmiš“) na scenama najprestižnijih opernih teatara, kao što su Metropolitan opera, Rimska opera, La Fenice u Veneciji, i Covent Garden u Londonu. Tako je velika Pariška opera u grandioznoj kazališnoj palači arhitekta Charlesa Garniera 31. prosinca 1997. godine premijerom „Vesele udovice“ dočekala Novu godinu, pozivajući publiku poslije predstave na bal, večeru i šampanjac, pripremljene u veličanstvenim foyerima, koji sami za sebe predstavljaju čarobni spektakl.

Iz: Zbornik radova Fakulteta dramskih umetnosti 6-7, Beograd (2003.)

U OSJEČKOM HNK-u

U Osijeku, Lehárova je „Vesela udovica“ bio jedan od 12 naslova (3 glazbena, od čega 2 operete: druga bila je „Lijepa Galatea“ F. Suppéa) s kojima je novoutemeljeni HNK počeo (od 3.-31. listopada 1907.) svoju „uvježbavačku“ turneju u Varaždinu. „26.X. prikazana je Lehárova ‘Vesela udovica’ pred punom kućom čiji je uspjeh bio toliki da se morala ponoviti još tri puta“, navodi kazališni povjesnik D. Mucić. Naslovnu ulogu pjevala je Leposava Jovanović, a na posljednjoj predstavi u daljnjem gostovanju u Karlovcu (prije povratka – dolaska u Osijek) 3. prosinca 1907. gostovala je i pjevačica Irma Polak, članica zagrebačkog kazališta.

Uz tri varaždinske predstave i čak pet karlovačkih, u Osijeku je prvi put „Vesela udovica“ izvedena deset dana po otvaranju HNK, 17. prosinca 1907. Te sezone, 1907./08., odigrana je ukupno 31 put, a pored Osijeka vidjela ju je publika Vukovara, Sarajeva, Mostara, Travnika, Županje, Iloka, Donjeg Miholjca i Virovitice. Predstavom je ravnao kapelnik Vojtjeh Antun Horák, a režirao ju je František (Franjo) Lier (član prvog ansambla HNK, češki pjevač–komičar i režiser).

I sezone 1908./09. predstava je igrana u istoj postavi ukupno 20 puta. Sezona je ponovno počela u Varaždinu (4.IX.1908.), nastavila se u Osijeku, pa potom krenula na turneju: Dubrovnik, Sušak, Karlovac, Sisak, Nova Gradiška, Vinkovci, Zemun, Srijemska Mitrovica. Kuriozum teatralija: uz dubrovačko gostovanje stoji kratka zabilježba: „isfućkana!“, a na dvije (od tri) predstave na Sušaku ponovno je gostovala Irma Polak.

Sljedeća postava „Vesele udovice“ uslijedila je u sezoni 1936./37. (premijera 14.XI.1936.). Glazbenu postavu potpisuje dirigent Lav Mirski, a režiser je Đuka Trbuhović. Predstava se zadržala na izborniku tri sezone i, s iznimkom dvije predstave u Varaždinu (19. i 25. VI. 1938., za redovitih „osječkih sezona“ u tamošnjem teatru), izvođena je isključivo u Osijeku. Ukupno: 21 put.

Na sâmo Silvestrovo godine 1955. slijedi treća osječka postava „Vesele udovice“. Dirigent je Karlo Radinger, a režiser Ivan Marton. Scenografiju potpisuje Eduard Griner, koreografkinja je Argene Savin. U toj su postavi miljenici osječke operete: Regina Čanić u naslovnoj ulozi, Bogdan Jovičin, Eugen „Genčika“ Petrović, Božena Čubra, Almas Tudaković, Ivica Ladić, Đorđe Đorđević, Zorica Pintarić, Mirko Bulović. Predstava je igrana samo jednu sezonu i izvedena je 16 puta.

(nastavlja se)

*Autor (dijela) ovoga i protekla tri Prisjeta, o „Veseloj udovici“, profesor je emeritus s Fakulteta dramskih umetnosti u Beogradu; kazališni redatelj i teatrolog čije je područje zanimanja, među ostalim, i glazbeno kazalište.

Potpis ispod fotografije:

Prva osječka „Vesela udovica“, 1907.: Leposava Jovanović, u naslovnoj ulozi, i Zach pl. Zachov, u ulozi Danila/Danka

Arhiva HNK u Osijeku

Piše: Svetozar Rapajić

Libreto „Vesele udovice“ Léona i Steina nije, međutim, potpuno originalnog porijekla, nego je stvoren po motivima nekada često igrane komedije Henrija Meilhaca („L’attache d’ambassade“, 1862.), čiju fabulu bar u glavnoj intrigi, opereta prilično vjerno slijedi, ali je smješta u drugi, pontevedrinski ambijent.

U operetnoj verziji Franza Lehára, priča o veseloj udovici i zavedenom zavodniku širila se poput požara scenama Europe i Amerike (čak i u vrijeme Prvoga svjetskog rata). Za prve dvije godine od svog nastanka igrana je u oko 500 kazališta oko 18 tisuća puta, i to na trideset različitih jezika. U Pariz „Vesela udovica“ stigla je tek 1909., četiri godine poslije bečke premijere. Uzrok tog odlaganja bio je u tome što autori prvobitnog libreta Léona i Steina nisu regulirali autorska prava za adaptaciju Meilhacove komedije. Kada je to pitanje razriješeno, došlo je i do trijumfalnog pariškog izvođenja, koje je međutim bilo u bitno drukčijem obliku od bečke originalne verzije.

Svakako da je globalni komercijalni uspjeh „Vesele udovice“ morao isprovocirati i američke filmske producente, vječito gladne da nađu materijal koji će se dobro unovčiti. Tako se i moćni Metro-Goldwyn-Mayer odlučio 1924. godine ući u jedan od svojih tadašnjih najskupljih projekata. Scenarij i režija bili su povjereni velikom filmskom čarobnjaku Erichu von Stroheimu.

Kako je Metro-Goldwyn-Mayer Stroheimovom, u uvjetima nijemog filma, „Veselom udovicom“ ostvario značajan prihod, bilo je sasvim logično da se i u epohi zvučnog filma posegne za čuvenom operetom. Upotreba zvuka dala je ogroman zamah stvaranju jednog novog žanra, muzičkog filma, kome je bio posvećen veliki dio MGM-ovih sredstava i energije u prvom razdoblju zvučnog filma. Opredjeljenje za „Veselu udovicu“ bilo je očekivano, tim prije što su autorska prava već bila otkupljena. Ovaj put izbor je pao na još jednog redatelja specijalista za srednje-europsku ekscentričnost, koji je kao i Stroheim bio imigrant polu-židovskog podrijetla, uz dodatak izvjesne slavenske nijanse. To je bio Ernst Lubitsch.

Ipak, i pored glamura i duhovitosti, pored vještog vođenja niti radnje na skoro koreografski način, pored glavnih uloga u kojima su blistali Maurice Chevalier i Jeanette MacDonald, pored priličnog uspjeha i dugotrajnog prikazivanja, Lubitscheva „Vesela udovica“ nije ni približno ponovila onaj financijski uspjeh, koji je ostvario Stroheimov film. Čini se da je Lubitschev film ipak pravljen po tada vladajućem modelu američkih glazbenih filmova i da se, usprkos briljantnim i lucidnim dijelovima, previše uklapao u opću i već dobro poznatu matricu.

Metro-Goldwyn-Mayer je i treći put posegnuo za Lehárovom operetom, slijedeći poslije Drugog svjetskog rata novi val filmskih mjuzikala. To je bilo 1952. godine, kada je „Veselu udovicu“ režirao Curtis Bernhardt, još jedan holivudski redatelj njemačkog podrijetla, specijaliziran za „njemačku patinu“. Glavne uloge igrali su Lana Turner i Fernando Lamas. Najzad, između ostalih filmovanih opereta, popularnih u njemačkom kino-gledalištu, „Veselu udovicu“ snimio je i Werner Jacobs 1952. godine, sa Karin Hübner i Peterom Alexanderom u glavnim ulogama. Ovaj posljednji film bio je najvjerniji operetnom originalu.

Iz: Zbornik radova Fakulteta dramskih umetnosti 6-7, Beograd (2003.)

Odabrao, uredio i priredio:

Ljubomir Stanojević

Potpis ispod fotografije:

Lana Turner (1921. – 1995.), filmska „vesela udovica“ iz 1952. godine

Piše: Svetozar Rapajić

Intriga „Vesele udovice“ odvija se oko jedne i danas tako dobro poznate teme u mnogim, pa i našim krajevima: bankrot države, i kako ga spriječiti. Naime, država Pontevedro nalazi se pred bankrotom. Jedini spas je spriječiti da se Hanna Glawari, mlada udovica najbogatijeg čovjeka na svijetu i Pontevedrinka porijeklom, uda za nekog od brojnih lovaca na miraz iz redova pariške propale aristokracije. Time bi se omogućilo da njezini milijuni ostanu u pontevedrinskoj banci i država bi time bila spašena. Pariško veleposlanstvo dobiva tajni zadatak: po svaku cijenu i svim sredstvima sačuvati novac „vesele udovice“. Veleposlanik daje tajni patriotski zadatak grofu Danilu, tajniku veleposlanstva, inače, kako bi se to danas kazalo, „plejboju“, zavodniku sa reputacijom, revnom posjetitelju „Maxima“, konzumentu šampanjca i intimnom prijatelju brojnih pariških grizeta. Za spas domovine, on se mora žrtvovati, da zavede „veselu udovicu“, oženi se njom i sačuva njezine milijune za bezbrižni život Pontevedrinaca.

Nevolja je u tome, što su nekada, u ranoj mladosti, Danilo i Hanna bili u strasnoj ljubavnoj vezi. Kako ta ljubav između mladog pontevedrinskog aristokrata i siromašne djevojke nije bila društveno prihvatljiva, on ju je, na nagovor obitelji, odbacio, a ona se zaputila u veliki svijet, u kome je, između ostalih kavaljera, pronašla i najbogatijeg čovjeka na svijetu, očarala ga i navela da se njome oženi. Sada su se uloge obrnule. Ona je „vesela udovica“, obožavana i prošena, a on je propali aristokrat, bez ikakve perspektive, pa i bez ikakvih želja, osim za trenutačnim kavanskim provodom.

Danilo ipak nije nikada zaboravio svoju prvu ljubav, i zato mu tajni zadatak teško pada. On sada treba zavoditi ženu koju je nekada nemilosrdno odbacio, u situaciji kada ona može pomisliti da on to čini zbog njezinih milijuna, kao što to čine i svi drugi njezini aristokratski prositelji. U kompliciranom sklopu događajâ, razvija se i sekundarna intriga oko preljuba veleposlanikove žene, kojom prilikom Hanna, kao slobodna žena, koja samostalno raspolaže svojim imetkom i svojim naklonostima, u situaciji kada veleposlanikova žena treba biti zatečena „in flagranti“ na ljubavnom sastanku u vrtnom paviljonu, sudjeluje u zamjeni ličnosti i preuzima na sebe ljubavnu aferu. Za razliku od ostalih otmjenih prositelja kojima taj incident uopće ne smeta, Danilo, mučen ljubomorom, napravi veliki skandal i odustaje od svog patriotskog zadatka, bez obzira na posljedice koje mogu uslijediti.

Kao svoj posljednji adut, „vesela udovica“ priređuje maskenbal u svojoj palači, koji se aranžira u ambijentu bliskom Danilu: u imitaciji „Maxima“, u kojoj će najotmjenije dame igrati uloge pariških grizeta. Na vrhuncu zabave, Hanna treba odlučiti za koga će se udati, ali prije toga priopćuje, da po testamentu njezina pokojnog muža, u slučaju udaje ona gubi sav imetak. Svi njezini pariški plemeniti obožavatelji trenutno odustaju od prosidbe. Jedini Danilo doživi olakšanje. Sada joj slobodno može reći da je voli i zaprositi je, jer ona više neće imati milijune. „Ne sasvim“, odgovara Hanna i razjašnjava detalje. Naime, prema pokojnikovom testamentu, u slučaju udaje sav novac postat će vlasništvo njezina novog muža. Tako Danilo istovremeno osvaja voljenu ženu, spašava domovinu i stječe bogatstvo, iako je bio jedini koji se nije polakomio na milijune.

Iz: Zbornik radova Fakulteta dramskih umetnosti 6-7, Beograd (2003.)

Odabrao, uredio i priredio:

Ljubomir Stanojević

Potpis ispod fotografije:

Plakat prve predstave osječke „Vesele udovice“, izvedene u Varaždinu 29. listopada 1907.

Arhiva HNK u Osijeku.

Piše: Svetozar Rapajić

„Vesela udovica“ (Die lustige Witwe, 1905.) kompozitora Franza Lehára (1870. – 1948.), po libretu Viktora Léona i Lea Steina, pojavila se u trenutku kada je izgledalo da je opereta kao žanr na izdisaju. Poslije francuske satirične operete Jacquesa Offenbacha i „zlatnog doba“ bečke operete Straussa i brojnih drugih uspjelih stvaralaca, koja je desetljećima suvereno vladala pozornicama, na kraju 19. stoljeća izgledalo je da se uspješna formula istrošila.

Skladatelj Franz Lehár bio je tipični proizvod austro-ugarskog miljea i njegove „vesele apokalipse“, kako je veliki romanopisac Hermann Broch nazvao posljednja desetljeća crno-žute monarhije.

Lehár je također bio proizvod austro-ugarskog kulturnog „melting-pota“. Od roditelja porijeklom iz Moravske, rođen u mjestu Komarom u tadašnjoj Ugarskoj (danas Komarno u Slovačkoj), školovan u Pragu (između ostalih kod Dvořáka), karijeru uspješnog vojnog dirigenta gradio je po garnizonima diljem dvojne monarhije (Lošonc, Pula, Trst, Budimpešta, Beč), da bi poslije svjetskog uspjeha „Vesele udovice“ dalje nastavio kao elitni bečki stvaralac profitabilnih opereta i umro 1948. u čuvenoj aristokratskoj austrijskoj banji Bad Ischl, zadržavši pritom tijekom cijelog života mađarsko državljanstvo. Poslije „Vesele udovice“ napisao je više uspješnih opereta, od kojih su se neke zadržale kao dio tekućeg repertoara, kao što su: „Grof od Luksemburga“ (Der Graf von Luxemburg, 1909.), „Ciganska ljubav“ (Zigeunerliebe, 1910.), „Paganini“ (1925.), „Carević“ (Zarewitsch, 1927.), „Frederika“ (Friederike, 1928.), „Zemlja smiješka“ (Das Land des Lächelns, 1934.) i „Đudita“ (Giuditta, 1934.). Međutim, nijedno od navedenih djela ne može se mjeriti sa „Veselom udovicom“, ni po senzacionalnom uspjehu, ni po svježini, ironiji i šarmu, koji su učinili da su u ovom frivolnom djelu mogli uživati i mnogi veliki umovi i suptilni estete.

Malo je reći da je „Vesela udovica“ harala kazališnim scenama. Poslije Europe osvojena je i Sjeverna i Južna Amerika. Bio je to jedan od najvećih i najkomercijalnijih kazališnih uspjeha svih vremena. Pritom ona nije dijelila sudbinu nekih drugih komercijalnih hitova, koji su se poslije bljeska u svojoj epohi kasnije ugasili. Uspjeh „Vesele udovice“ bio je trajan, prenosio se u naredna vremena i širio kao zaraza, i nije zavisio ni od toga je li bio rat ili mir, je li negdje vladalo obilje ili siromaštvo, niti od trenutno vladajućeg umjetničkog ukusa. Štoviše, uspjeh „Vesele udovice“ se odrazio i na ono što se danas naziva „advertising“, brendovi, marketing i slično. Pojavile su se modne kreacije inspirirane kostimima glavnih junaka ove operete, pojavile su se cipele koje su ponijele ime „Vesele udovice“, zatim šeširi, rukavice, lepeze, bomboni, pa čak i žensko donje rublje.

Iz: Zbornik radova Fakulteta dramskih umetnosti 6-7, Beograd (2003.)

Odabrao, uredio i priredio:

Ljubomir Stanojević

Potpis ispod fotografije:

Skladatelj „Vesele udovice“ Franz Lehár (1870. – 1948.)