Kategorija: Prisjeti

Piše: Ljubomir Stanojević^©

 

Dvadeset četiri godine prošlo je od smrti Frana Krtića (Zelenika u Boki kotorskoj, 4. listopada 1920. – Osijek, 15. siječnja 2000.), najstarijega i najdugotrajnijega osječkog glumca, dugogodišnjeg prvaka Drame HNK u Osijeku. Glumac koji je od 1958., s iznimkom dvije godine rada u mostarskome kazalištu, više od četiri desetljeća umjetničkoga angažmana posvetio voljenome Osijeku, umro je kad je imao 80 godina.

 

Da je Osijek volio – neporecivo je. I da mu je Osijek tu ljubav uzvraćao čudesnom puninom koja ga je nadahnjivala i u čijem je ozračju stvarao – doista je neupitno. Rođen je u Zeleniki u Boki kotorskoj, školovao se u Herceg Novome i u Dubrovniku u kojem je, zahvaljujući glumcu i redatelju Vatroslavu Hladiću, dobio prvi glumački angažman 1944. godine. Slijedili su angažmani u kazalištima Bjelovara, Zadra, Pule, Mostara, Subotice i Osijeka. Potonji je bio doživotan!

 

Baveći se pola stoljeća teatrom, Frano Krtić izgradio je iznimnu glumačku osobnost. Igrao je u 496 (različitih) predstava, režirao je 42 kazališna komada, sudjelovao je u radijskim, TV i filmskim projektima. Bio je uzbudljiv glumac, izrazite glumačke energije i snažnoga temperamenta, često neukrotiv. Životno vezan uz suprugu Ditu, partnericu na sceni i potom uz scenu (inspicijentica i šaptačica), izgradio je sadržajan svijet ljubavi u koji je vjerovao, poput riječi izlivenih na zvonu mauzoleja obitelji Račić u blisko-zavičajnome Cavtatu: „Saznaj tajnu ljubavi, riješit ćeš tajnu smrti i vjerovati da je život vječan“.

 

Uz bogat kazališni rad, posljednje desetljeće života Frano Krtić intenzivno se bavio zapaženim spisateljskim poslom objavivši nekoliko knjiga poezije, proze i dramskih igrokaza za djecu, od kojih je dva prikazalo osječko Dječje kazalište. Najveći uspjeh ostvario je vrsnim literarnim uratkom Dita, autobiografskim zapisima o vremenu i okolnostima Drugoga svjetskog rata u kojem je spašavao Židove. Provjera toga priznanja i humanističkoga angažmana donijela je Frani Krtiću naslov Yad Vashema – Pravednika među narodima, na koje je umjetnik bio osobito ponosan.

 

Frano Krtić već više od dva desetljeća nije među nama; njegovo je mjesto u kazališnoj kavani prazno. Ali, ostala su sjećanja… Neka mu je mir u snovima u koje je otišao!

 

Potpis ispod fotografije:

FRANO KRTIĆ kao poljski kralj Bazilije u drami Pedra Calderóna de la Barce „Život je san“, u režiji Branka Mešega na pozornici HNK u Osijeku, 1965.

Piše: Dragica Krog Radoš (1918. – 2015.)

Aca Gavrilović me vrlo lijepo dočekao kada sam došla u Osijek i angažirao me u kazalištu. I moram reći – dao mi je i malo kuraže. Ja sam, naime, došla u sredinu koju uopće nisam poznavala, nisam znala kolege, ni ikoga drugog, ali, hvala Bogu, sve je, ipak, dobro prošlo.

U Molnárovu komadu „Đavo“ uskočila sam u ulogu… a dobila sam ju dan prije i nisam znala ni tko sve igra, ali, srećom, partner mi je bio gospodin Aco Gavrilović. Imali smo jedan dijalog, iza kulisa muzika je strašno glasno svirala, on je to odmah primijetio i primio me ispod ruke i odveo na drugu stranu bine. I tu je on meni davao točno “u usta” riječi koje sam ja trebala govoriti. On je mene tako izvukao iz škripca da se sama nisam mogla snaći. Kasnije mi je bilo divno kad sam opet uplivala u rutinu, ali, velim, to je bio jedinstven doživljaj. I svaki je glumac mogao biti sretan ako je igrao s Gavrilovićem ili ako mu je on režirao.

Gospodin Đuka Trbuhović bio je glumac, pjevao u operetama, a i režirao je uglavnom operete. Ja sam najviše igrala u operetama, tako da mi je često bio i partner. Trbuhović je bio jako zadovoljan sa mnom, a i ja s njim. Režirao je mnogo predstava u kojima sam igrala i mnogo sam od njega naučila. Nemojte zaboraviti da sam ja iz Zagreba, gdje sam bila patentirana sobarica, najednom u Osijeku dobivala glavne uloge, a ja sam ih odigrala najbolje što sam mogla, što se vidi i po kritikama, a i kolege i publika su bili zadovoljan sa mnom.

Hinka Tomašića sam upoznala u Osijeku. On je igrao, igrao je i sa mnom, i režirao. Režirao je jako puno. Volio je sa mnom surađivati, jer ja sam učila, ja sam slušala, ja nisam imala nikakvih svojih ideja, ja sam znala da on zna više od mene. Znala sam da ga moram slušati. Kasnije, kada sam 1941. otišla u Sarajevo, jako me začudilo kad sam ga ponovno vidjela. Kako je i on došao u novu sredinu, a mene je poznavao iz Osijeka, uvijek me uzimao za svoje predstave te smo lijepo surađivali.

S Reginom Čanić upoznala sam se kad je došla u Sarajevo. Prije toga nastupala je na europskim pozornicama i bila vrlo poznata. Imala je vrlo lijep glas i mogla je, čak, vrlo lijepo pjevati u operi, a angažirali su ju samo za operetu, jer u ono vrijeme u Sarajevu nismo imali Operu. Vrlo smo lijepo surađivale. Regina je bila dobra, ambiciozna, bila je uvijek spremna, predstave je uistinu radila kako treba, ne diletantski nego profesionalno. Kao čovjek bila mi je jako draga i bile smo vrlo bliske sve do zadnjeg trenutka kada sam iz Sarajeva otišla u Zagreb.

(Iz knjige „Dragica Krog Radoš, glumica i subreta“. Priredio i uredio Branko Hećimović, ITG Zagreb, 2006.)

Odabrao: Ljubomir Stanojević

Na fotografiji:
Dragica Krog i Ante Šoljak u predstavi „Gospodsko dijete“ Kalmana Mesarića. Redatelj: Ante Šoljak. Premijera: 22. prosinca 1940.

Piše: Ljubomir Stanojević^©

 

U prosincu 2007. osječki je HNK obilježavao 100. godišnjicu osnutka. U mjesečnom rasporedu predstava za taj mjesec, objavljeni su portreti najstarijih, tada živućih umjetnika – nekadašnjih članova osječkog Kazališta.

 

Među njima, na prvome je mjestu (po starosti) bila Dragica Krog Radoš, dramska glumica i operetna subreta (Zagreb, 1918. – Burlingame, Kalifornija, SAD – 2015.).

 

Rođena Zagrepčanka, s početnim iskustvom statiranja i pjevanja u zboru, pa tek potom tumač manjih uloga u operetnim i dramskim predstavama u zagrebačkom HNK-u, i prvim angažmanom u Narodnom pozorištu u Sarajevu, stigla je u Osijek godine 1939.

 

Ovdje je provela samo dvije kazališne sezone (1939./40. i 1940./41.), ali su te osječke godine – po mišljenju teatrologa Branka Hećimovića, autora monografije o umjetnici (ITG Zagreb, 2006.) – „bile presudne za njezinu daljnju djelatnost kao glumice i subrete“.

 

Na pozornici osječkog Kazališta Dragica Krog (kasnije Radoš) odigrala je ukupno 27 uloga – 13 dramskih i 13 operetnih, a bila je i Čobanče u „Eri“ (1940.) i plesala je u završnom kolu te, tada prvi put u Osijeku izvedene Gotovčeve nacionalne opere.

 

Iz Osijeka, Dragica Krog ponovno je otišla u sarajevsko Narodno pozorište, potom se vraća u Zagreb ali su je životni putevi odveli u Argentinu i – poslije više od desetljeća i pol – u sunčanu Kaliforniju u kojoj je provela ostatak života.

 

Želju da svoju domovinu Hrvatsku, svoj rodni Zagreb i Osijek kazališnih uspomena, još jednom vidi, ostvarila je 2001. godine kada je, u pratnji sina Damira, posjetila i osječki HNK. I ne samo posjetila, već je Kazalištu, uz arhivalije (pretežito fotografije), darovala i posebnu donaciju: tada za rad Opere neophodan – glasovir.

 

Bio je to, nažalost, i posljednji susret s tom plemenitom umjetnicom.

Piše: Ljubomir Stanojević^©

 

Pjesnik i sveučilišni profesor Nikola Strajnić (Popovac u Baranji, 11. svibnja 1945. – Sremski Karlovci, Vojvodina, 11. srpnja 2023.) pripadao je osječkom krugu pjesnika sedamdesetih od kojih su mnogi (poput – možda najdarovitijeg – Antuna Zrnčića) posve zaboravljeni.

 

U književnoj „Reviji“ i u „Kazalištu“ objavljivao je poeziju, studije i eseje. Do 1992. godine Strajnić je u Osijeku izdao knjige „Poezija ili optimizam“, „Zvjezdani sati“, „Jasike bele“, „Oči zemne“, „Pepeo svoj razdajem“, „Vid i riječ“, „Vožnja u krug“, „Haire“…

 

Od 1992. do smrti živio je u Sremskim Karlovcima u Vojvodini, a radio na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu.

 

Pjesma koju objavljujemo posvećena je uredniku „Kazališta“ i autoru ovih „Prisjetâ“ i – na neki način – označava Strajnićev oproštaj s Osijekom.

 

AKO SMRT POVJERI BRIGU JELENIMA

 

Ako smrt povjeri brigu jelenima

o mojoj duši svetkovat će šume

trave će vrisnut zeleno zeleno

vode iscijeliti bistrinu

 

Ako smrt povjeri brigu jelenima

o mojoj duši kasnit će sati

nevjerstvo Vremenu krijući do suza smiješno, vrskajući

 

Kao što kasni cvijeti orhideja skrivaju jesen

 

Ali uzaludno

 

***

 

Dragi Ljubo,

u 1992. Tebi i Tvojoj porodici želim da ostanete živi i zdravi,

 

Tvoj Nikola

 

Potpis ispod fotografije:

PJESNIK SEDAMDESETIH – Nikola Strajnić (1945.-2023.)

Piše: Ljubomir Stanojević^©

 

Marin Carić (1947. – 2000.), Mediteranac, svim bićem vezan uz rodni Hvar, bio je značajan umjetnički ali i kulturološki kapital Zagreba, Splita, Dubrovnika – i Osijeka! I mnogih sredina u kojima je gostovao – od Rijeke, Zadra i Šibenika, do Sarajeva i Mostara.

 

Osječani ga se sjećaju s nježnošću. I sjetom. Na pozornicama Hrvatskoga narodnog kazališta i Dječjeg kazališta (danas Branka Mihaljevića), na otvorenom tvrđavskom prostoru najstarije osječke gradske cjeline postavio je sedam-osam predstava u desetgodišnjem razdoblju 1986.-1996. godine, a trag je njegove poetike ostao još i 2003. godine, kada je zajedničku dramatizaciju (i predviđenu zajedničku režiju) Wildeova „Sretnog kraljevića“ postavila Marinova supruga i čvrsta kazališna partnerica, Dubravka Crnojević-Carić.

 

Prva uprizorena predstava u Osijeku (1986.) bili su „Esekerski zaljubljenici“ (po Goldoniju) Drage Kekanovića, kojom je Carić „htio raditi predstavu koja će biti osječka, o Osijeku, za Osijek“, temeljeći svoj stav na mišljenju kako „kazalište mora imati funkciju generatora jednog komunalnog osjećaja“. Slijedio je tekst-pohvala kazalištu i kazališnoj umjetnosti koja je, po autoru, jača od realnosti iluzija na kazališnoj sceni: riječ je o Pirandelovoj drami „Večeras improviziramo“ (1987.).

 

Dvije godine potom (1989.) Carić je postavio svoju splitsku uspješnicu (ali s novim osječkim suzvučjem), Shakespeareovo „Kroćenje goropadnosti“ sa odličnima Vlastom Ramljak i Ivanom Brkićem u protagonističkim ulogama. Neostvaren je ostao Molièreov „Tartuffe“ (predstava dovedena do generalnih proba ali je onda – 1991. – uslijedila ratna agresija na Hrvatsku) da bi redatelj, koji je uvijek nužno tražio točne razloge za svoje repertoarne odbire, postavio (1994.) „Slavnosku Juditu“, bašćinsku (i dotad posve nepoznatu, osim uskim krugovima) dramu iz 18. stoljeća čija je tema sjajno korespondirala s nanovo opustošenom Slavonijom, uništenom u ratu za oslobođenje (ovaj put ne od Turaka!).

 

Usporedno, od 1993. Marin Carić otpočeo je suradnju s osječkim Dječjim kazalištem i vrsnom ravnateljicom Jasminkom Mesarić, koja je imala ponajbolji sluh za Carićeva kazališna razmišljanja i repertoarne ponude. Sve tri predstave koje je realizirao u tom teatru zajednički su uradak s Dubravkom Crnojević-Carić, dotad afirmiranom (glavnom) glumicom u Carićevim haenkaovskim predstavama, a sada i koredateljicom. Ostvarili su praizvedbe „Božićne priče“ Branka Mihaljevića, „Tata na dar“ Mire Gavrana (prvi Gavran u Osijeku!) te nadasve blistavu „Djevojčicu sa žigicama“ po H. Ch. Andersenu, jednu od najuspješnijih predstava ikad produciranih u osječkom Dječjem kazalištu, koja je pobrala sve moguće nagrade i osvjetlala obraz hrvatskome lutkarstvu među inim gostujući u Češkoj, Austriji, u Kini i na Tajvanu.

 

Kao memento velikom redatelju i prijatelju, Dječje kazalište Branka Mihaljevića izvelo je (2003. god.) njegovu i Dubravkinu dramatizaciju „Sretnog princa“ Oscara Wildea, ovaj put u režiji – samo Dubravke Crnojević-Carić. Pripomenimo još da su ovo dvoje umjetnika, uz proslavu 800 godina spomena imena grada Osijeka, priredili (1996.) zamamnu pučku kazališnu dogodovštinu pod nazivom „Osijek mu je ime…“, s oko 600 sudionika i više tisuća posjetitelja.

 

U programskoj knjižici svoje riječke predstave „Duhi“ (1997.) Drage Gervaisa, Marin Carić ovako počinje svoj redateljski zapis: „Misliti o kazalištu obično znači biti pretenciozan. Biti nepretenciozan, u kazalištu često znači ne misliti ništa“. Pokojni umjetnik i prijatelj, kojeg se već više od dva desetljeća, a i ovom prigodom nježno sjećam(o) – bio je zasigurno čovjek koji nije pretenciozan, a o kazalištu je – mislio! Točnije, on je mislio Kazalište: bogato, sadržajno, nadahnuto…

 

Potpis ispod fotografije:

ČOVJEK KOJI JE MISLIO KAZALIŠTE – redatelj Marin Carić (1947. – 2000.)