Kao najmlađi student kompozicije u povijesti Muzičke akademije u Zagrebu, Ivan Josip Skender (Varaždin, 1981.) već je na početku karijere privukao pozornost domaće i međunarodne scene. Njegov opus obuhvaća djela za soliste, komorne sastave, orkestre, zborove te kazališne produkcije, među kojima se posebno ističe opera Šuma Striborova, najizvođenije operno djelo MBZ-a. Dirigirao je brojnim ansamblima u Hrvatskoj i inozemstvu, a posebno je posvećen suvremenoj hrvatskoj glazbi. Osječka će publika njegovu interpretaciju hrvatske glazbene baštine moći upoznati na premijeri Zajčeve glazbene tragedije u tri čina (osam slika) – Nikola Šubić Zrinjski, 17. listopada, u 20 sati.
* Hrvatska glazbena i kazališna scena nije velika, kako to da vam je ovo tek (sada) prva suradnja s osječkim HNK-om?
– Svaki HNK-a ima svog kućnog dirigenta i pozivanje vanjskih dirigenata nije toliko često. Usto, dirigent se smatra „mladim“ do svojih kasnih 40-ih. Mislim da je sada jednostavno došlo pravo vrijeme.
* Iako se između skladatelja i dirigenta, po vama, može staviti i znak jednakosti, kako volite da vas se primarno predstavlja? U jednom ste intervjuu rekli da je dirigiranje zapravo dekodiranje nečijega djela i da su kompozicija i dirigiranje zapravo jedno te isto.
– Najdraže mi je da me se predstavlja jednostavno, kao glazbenika. Ova se dva polja djelovanja jako preklapaju po značaju. Skladatelj je onaj koji stavlja svoju misao na papir, a dirigent je onaj koji prema skladateljevoj ideji, odnosno nacrtu, treba ansamblu pomoći izvesti skladateljevu misao. Jako je povezano. Zanatsko, temeljno značenje je gotovo jednako po pitanju razumijevanja materije, instrumentacije i dr.
* Nije li devalviranje reći za skladanje da je – zanat?
– Zanat i poziv nije istoznačnica – dirigiranje i kompozicija su pozivi, ali svi moramo izučiti zanat.
* Uvjerena sam da većina ljudi misli da su skladatelj talent „dobili“.
– Talent je samo dio, jer iza svega stoji ogroman rad, ogromno znanje, treba znati instrumentaciju, polifoniju, harmoniju, sluh. Sve se trenira. Zato je to dio zanata. Bavljenje ovim pozivom zahtijeva vrlo izučen um, kao i vladanje mnogim glazbenim disciplinama.
* Je li slučajan odabir riječi da skladatelj na papir stavlja ideju, a ne emociju? Što vas češće vodi – ideja koja vam se mota glavom ili osjećaj?
– Usko je to povezano, jer je glazba jezik za sebe. Kao što riječima prenosimo ideje i emocije, to isto čini i glazba, ali na svoj jedinstven i neposredan način. Svaki skladatelj ima svoj način izražavanja. Na meni kao dirigentu je da to odgonetnem i prenesem, a zapravo sve piše u notama.
* Kako znate da je Vaše novo djelo spremno za izvođenje?
– Skladanje kod mene kreće u glavi. Još dok razmišljam o djelu, na papir zapišem strukturu djela i situacije koje želim, dramaturšku liniju cijelog djela, a potom jednu po jednu, upisujem jako puno nota.
* To je onaj zanatski dio?
– Može se reći. Tada brusim partituru dok nisam siguran da kada dođe glazbenicima na pult ga mogu izvoditi.
* Koliko si taštine skladatelj tu smije dopustiti?
– Nimalo.
* Tko prvi posluša/odsvira djelo kada je završeno?
– Pišem izravno za ansamble ili soliste, po narudžbi, na ruke umjetnika.
* To je održiv model i kod nas u Hrvatskoj? Imate li u ladici/na računalu nekih gotovih, a neizvedenih djela, napisanih Vama za dušu?
– Apsolutno se može tako kod nas. Nemam neizvedenih djela, jer narudžbe idu jedna za drugom i već sada za sljedeću godinu imam tri orkestralna djela, završio sam jednu komornu skladbu, pišem jednu kazališnu predstavu. Shvatio sam da nije problem pisati sebi za dušu, ali treba imati osobu koja će to izvesti. S vremena na vrijeme napravim predah od skladanja čisto da se stignem baviti – životom. Uz Akademiju, dirigiranje, proces skladanja stalno je prisutan negdje u mojoj glavi.
* Idu li dirigiranju u prilog godine iskustva i rada?
– Apsolutno. Donedavno sam stalno u glavi imao korektiv i uspoređivao svoj rad prije 10 godina i što sam unaprijedio i što još bih mogao. Doza samokritike je neizmjerno važna da bi se svo iskustvo pretvorilo u temelj za daljnji napredak.
* Je li to frustrirajuće ili motivirajuće?
– Samo korektiv. Sada mi je učenje i pristup novoj partituri puno lakše nego prije. U bilo kojoj vještini je tako, a bavljenje umjetnošću je vještina. Neke stvari dolaze prirodnije, jer su „utabani“ putovi u glavi.
* Iz perspektive pedagoga, kako današnji mladi gledaju na činjenicu da za izvrsnost treba puno rada i vremena?
– Često se kaže mladost = ludost, a ovdje to mislim u iznimno pozitivnom smislu. Moram reći da za ansambl za suvremenu glazbu naručujem glazbu od studenata. To su ozbiljni mladi ljudi, slušaju što im se govori, a mogu im se obraćati na razini na kojoj sam i sam i oni to potpuno razumiju.
* Dostupnije im je puno više toga nego vama kada ste bili student.
– Internet je dvosjekli mač. Postoji razlika između stečenoga znanja do kojeg dolaziš učenjem, radom i iskustvom te onog dostupnog na klik. Već na prijamnom se vidi razlika između onih koji olako doživljavaju važnost znanja i onih koji su s nekim znanjem već došli.
* Iskustva sa Zrinjskim sigurno Vam ne manjka. No svaki je orkestar posve nova priča pa čak i zgrada u smislu akustike i estetike.
– Sergiu Celibidache (rumunjski dirigent, skladatelj, glazbeni teoretičar i profesor, nap. a.) je rekao da se ovaj posto sastoji od 99 NE i jednoga DA. Sa svakim orkestrom drukčije dolazimo do rezultata, ali je proces u suštini isti.
* Pojasnite nam one NE i DA.
– Dirigentu je u cilju ukloniti sve što nije u skladu s partiturom. Svaki orkestar je drukčiji, ima svoje prednosti i mane. To su glazbenici koji su radili u drukčijim uvjetima, s drugim dirigentima. Kroz probe evolucijskim procesom dolazimo do cilja. To je uvijek isto u svakom ansamblu.
* Koliko (im) popuštate?
– Nema tu popuštanja, to je zajedničko muziciranje. U jednom trenutku dolazi do sklada ili se ispravlja dok ne dođe do toga. Kao klesari, uklanjamo višak ili dodajemo tamo gdje nedostaje.
* Do premijere je preostalo još jako malo dana. Kako teku probe?
– Odlično. Suradnja je počela dobro, tekla dobro i mislim da će premijera biti jako dobra, a predstava s velikim potencijalom. Cijeli autorski tim, na čelu s redateljicom Leom Anastazijom Fleger uspio je na sceni napraviti sklad s partiturom, što nije lak posao, jer Zrinjski nije lagana opera. Lea je glazbeno obrazovana, voli glazbu, operu, glazbeno-scenska djela, vidi se da pliva u tom.
* Ovi hvalospjevi nisu uobičajena kurtoazija? Ispada da u kazalištima uvijek sve ide kao poputrano.
– Na ovoj predstavi sve je teklo glatko, nije bilo trzavica. A to se događa, svatko ima svoje tehničke i umjetničke želje.
* Hoće li se ovaj Zrinjski u interpretaciji – glazbenoj i redateljskoj – razlikovati od dosadašnjih inscenacija koje je osječka publika gledala? Kakva je bila vizija, smjer autorskog tima?
– To publika sama treba doći i procijeniti. Naše vizija i misija su ono što je Zajc napisao.
* Ima li smisla ovakva kanonska djela osuvremenjivati?
– Glazbeno ne, bitno se držati skladateljeve zamisli i ne skretati previše od osnovne misli. Ovo će biti klasično iščitavanje Zajca, koje može stajati i prkositi vremenu i biti važno danas i za 100 ili 200 godina.
* Da se malo vratimo Vašem skladateljskom radu. Koliko sluha za današnje skladatelje i glazbu imaju institucije, društvo, pojedinci?
– Nema dovoljno sluha. Skladatelje klasične glazbe cijene, ali nisu dovoljno eksponirani. Radimo na tom, ima napretka. Cesta je spora, publike je možda manje, ali institucionalna podrška može biti bolja. Drago mi je da se mnogo mladih glazbenika okrenulo i potiče glazbeno stvaralaštvo. U novim se naraštajima suvremeni hrvatski skladatelji sve više izvode i to je pohvalno.
* Je li kod nas situacija lošija nego vani?
– Kao jedan od umjetničkih voditelja MBZ-a imam sliku svjetske scene. Postoje geografske grupacije. Zahvaljujući MBZ-u možemo u Hrvatsku dovesti umjetnike iz cijelog svijeta radi razmjene iskustava, povezivanja. Umjetnost je uvijek prkosila, umjetnici su se uvijek morali izboriti za sebe. I za Bacha se naknadno otkrilo koliko je bio velik skladatelj.
Razgovarala: Narcisa Vekić / HNK u Osijeku
