“Ljiljana Krička Mitrović u teatar je ušetala u studenom 1981., još kao studentica, tri godine prije no što će diplomirati na Akademiji za kazalište, film i TV u Zagrebu (Područno odjeljenje u Osijeku). Zaigrala je tad Vinku Kronberg, Bajinu kćer u „Slikama žalosnih događaja“ Deana Leskovara. Do diplomskog je ispita (Lorcin „Dom Bernarda Albe“) igrala i u Krležinu „Vučjaku“ i „Putu u raj“, Smoleovoj „Antigoni“, Camusovom „Kaliguli“, a zatim nastavila u revijalnom tonu i urezala se duboko u pamćenje svakog tko je ikad nogom stupio u kazalište. Svatko je pamti na svoj način te je nužno vidi drukčije – glumci su zbunjujuće složena bića koja se grade svakom novom ulogom, svakim novim licem koje izvedu pred publiku i utjelove ga. Na pamet mi sad pada Prévert i ono „ti“ kojim se obraćamo samo onima koje volimo, pa mi iz sjećanja kao iz gledališta iskače i prema pozornici hita naša Ljilja u ulozi isprepadane Pandore u „Zeusovim ljubavnicama“ Ane Tonković Dolenčić. Vidim je kao udovicu u Danaudovu „Ručnom radu“, baku u „Emetu“, Mariju Pavković, majku koja šuti i prešućuje rane u „Unterstadtu“. Vidim je uvijek uživljenu i predanu, s mislima koje hitaju „sto na sat“. I ne vidim je bez kazališta, kazalište bez nje. Već četrdeset godina.”
Ivana Šojat
