Kategorija: Novosti

Dirigent Krešimir Batinić preuzeo je glazbeno vodstvo jednog od najomiljenijih naslova operetnog repertoara – Grofice Marice Emmericha Kálmána, koja će večeras, 15. svibnja zaživjeti na pozornici HNK-a u Osijeku. Batinića publika poznaje kao dirigenta koji jednako suvereno djeluje u opernim, koncertnim i glazbeno-scenskim produkcijama, a posebno se ističe osjećajem za kazališnu dinamiku i suradnju s ansamblom.
Iza njega je niz projekata širok repertoara – od klasičnih opernih djela do zahtjevnih glazbeno-scenskih naslova, pri čemu uvijek naglašava važnost zajedničkog muziciranja i scenskog pulsa. Povratak operetnom naslovu u njegovu rodnom Osijeku ima dodatnu osobnu dimenziju, jer je riječ o žanru duboko ukorijenjenom u tradiciju osječkog kazališta.
U novoj produkciji Batinić predvodi orkestar kroz raskošnu partituru koja spaja eleganciju bečke operete i živost mađarskih plesnih ritmova. U razgovoru otkriva što sve stoji iza prividne lakoće ovog žanra te zašto opereta i danas zadržava svoju privlačnost.

* Na prvi pogled “laka” i lepršava, opereta traži glazbenu preciznost. Što je dirigentski najzahtjevnije u partituri Grofice Marice?
– Baš ta prividna lakoća možda je i najveći izazov. Kod Kálmána ništa ne smije djelovati teško ili opterećeno, a zapravo je riječ o vrlo precizno napisanoj partituri. Sve mora prirodno disati – tempo, fraza, odnos između orkestra i pjevača. U Grofici Marici posebno su zanimljivi prijelazi iz elegantnih, gotovo salonskih trenutaka u temperamentne čardaše pune ritma i strasti. Upravo ti kontrasti traže veliku koncentraciju i osjećaj za kazališni trenutak. Najljepše je kada publika sve to doživi kao nešto spontano i lako, iako iza toga stoji puno rada i preciznosti.

* Koliko je rada i discipline potrebno da publika povjeruje u tu “lakoću”?
– Puno više nego što se možda vidi iz gledališta. Opereta traži veliku disciplinu, jer se u njoj spajaju glazba, tekst, gluma i pokret. Sve mora biti usklađeno do najsitnijeg detalja da bi na kraju djelovalo prirodno i neopterećeno. Zanimljivo je da publika upravo tada najviše osjeti čar operete – kada ništa ne izgleda „naporno”, nego sve teče prirodno. A iza te lakoće stoje sati proba, međusobnog slušanja i veliko povjerenje između orkestra, solista, zbora i cijelog ansambla.

* Kálmánova glazba spaja eleganciju bečke operete s ritmovima temperamentnog čardaša. Kako ste uravnotežili tradicionalnost i suvremenost glazbe?
– Važno mi je bilo sačuvati autentičan duh Kálmánove glazbe, ali istodobno omogućiti da ona i danas zvuči živo i emotivno blisko publici. Ta glazba nosi eleganciju jednog vremena, ali emocije koje skriva potpuno su univerzalne. U valcerskim dijelovima nastojali smo zadržati širinu fraze i profinjenost zvuka, dok smo u čardašima tražili više slobode i temperamenta. Mislim da suvremenost ne dolazi iz moderniziranja pod svaku cijenu, nego iz iskrene interpretacije i živog kazališnog pulsa koji publika osjeti tijekom izvedbe.

* U opereti je važno da dirigent prati energiju i dinamiku na pozornici. Tijekom jedne izvedbe zapravo “otrči maraton” prateći sve promjene ritma, tempa i scene.
– To je zaista tako. Opereta je izuzetno živa forma i dirigent mora biti potpuno prisutan u svakom trenutku. Na sceni se stalno nešto događa – pjevači govore, kreću se, plešu, mijenjaju atmosferu iz sekunde u sekundu – i orkestar sve to mora pratiti kao jedan organizam. Ponekad je dovoljno nekoliko trenutaka da se potpuno promijeni ritam scene, a dirigent mora odmah reagirati. Upravo ta nepredvidivost i stalna razmjena između pozornice i orkestra operetu čine toliko uzbudljivom i za publiku i za izvođače.

* Osjećate li posebnu odgovornost prema tradiciji operete u vašem rodnom gradu i očekivanjima publike?
– Svakako. Posebno kada se radi o HNK-u u Osijeku, koje ima dugu i bogatu tradiciju operete. Odrastati u gradu u kojem je taj žanr desetljećima bio važan dio kazališnog identiteta prirodno stvara i određenu emocionalnu povezanost s tim repertoarom. Publika u Osijeku stvarno osjeća operetu. Poznaje taj stil, voli ga i vrlo iskreno reagira na njega. Zato postoji posebna odgovornost prema atmosferi, stilu i kvaliteti izvedbe. Istodobno vjerujem da tradiciju ne treba samo čuvati, nego joj uvijek iznova davati novi život.

* Ispod elegancije i zabave u opereti često se krije sloj nostalgije, melankolije ili ironije. Gdje se u Kálmánovoj partituri najviše osjeća ta “druga” emocija?
– Mislim da je upravo u tom velika ljepota Kálmánove glazbe. Iza sjaja valcera i duhovitosti često se skriva nježna melankolija i osjećaj prolaznosti. Njegovi likovi djeluju bezbrižno i razigrano, ali ispod toga postoji čežnja, usamljenost ili strah od gubitka. Posebno se to osjeti u lirskim duetima i sporijim orkestralnim trenutcima kada glazba odjednom postane intimnija i emotivnija. Upravo tada opereta dobiva onu drugu dimenziju i prestaje biti samo zabava. Mislim da publika vrlo snažno osjeti te trenutke iskrenosti.

* Što mislite zašto je žanr operete i danas aktualan i privlačan?
– Zato što opereta i danas publici donosi nešto što nam možda sve više nedostaje – toplinu, humor, emociju i osjećaj zajedničkog doživljaja. Ona nudi bijeg od svakodnevice, ali pritom nije površna. U najboljim operetama uvijek postoji spoj radosti i sjete, raskoši i iskrene emocije. Publika možda dolazi zbog glazbe i poznatih melodija, ali ostaje zbog atmosfere i ljudskosti koju taj žanr nosi. Opereta nas podsjeća koliko su važni elegancija, duhovitost i emocija, a to su stvari koje nikada ne izlaze iz mode.

Narcisa Vekić / HNK u Osijeku

– I publika i kritika tvrde da imamo najbolji operetni ansambl u državi pa je nepromišljeno ne iskoristiti to – s opravdanim zadovoljstvom danas je na konferenciji za medije intendant Vladimir Ham najavio posljednju, šestu premijeru 119. sezone – operetu Emmericha Kálmána Grofica Marica. Projekt je povjerio prokušanoj ekipi, pobjedničkom timu – koji je prije tri sezone iznjedrio operetu Vesela udovica i za nju HNK-u u Osijeku priskrbila Nagradu hrvatskog glumišta. Uz to što je autorski tim sastavljen isključivo od Osječana, i u podjeli je samo jedna gošća.

I ravnatelju Opere Ladislavu Vrgoču drago je što je ovaj umjetnički kolektiv opet ovdje i svima čestitao na fenomenalnoj predstavi, koja će svjetlo dana ugledati sutra, u petak, 15. svibnja u 20 sati. Repriza je u subotu, također u 20 sati, a pretplata 3 u ponedjeljak, ali od 19 sati.

Svakako ključna karika među njima je redatelj Damir Lončar, kojemu je teško pričati o onom što radi, jer „nije dobar teoretičar teatra“, radije kao praktičar pokaže svojim radom. Beskrajnu zahvalnost uputio je ansamblu na trudu i predanosti i svima koji su sudjelovali u nastanku predstave.

– Očekujemo barem četiri Nagrade hrvatskog glumišta – uz osmijeh je skromno najavio.
Vanjski kućni dirigent, maestro Krešimir Batinić, prema viđenom na dosadašnje dvije generalne probe – ocjenjuje da publiku čeka sjajna predstava. Veseli ga što u rodnom gradu i baš ovom operetom obilježava 20 godina profesionalnog rada. Zanimljivo je da je prije sedam godina ovom istom predstavom ravnao u njegovom matičnom Kazalištu Komedija. Iako ju svi uspoređuju s Kálmánovom Kneginjom čardaša, ova je opereta prožeta snažnijim emocijama, ali je i ona prpošna, lepršava, lijepa i kada se sve posloži – „na van“ – lagana. Sretan je Batinić što je u orkestru prvi puta cimbal, instrument koji je izvedbi dodao energiju.
– Naradili smo se, ali je rezultat super – optimističan je dirigent.

Koreograf Dejan Jakovljević pohvalio je kondiciju ansambla, s kojim mu je uvijek lijepo raditi.
Scenograf i kostimograf Neven Mihić, povratnik u Lijepu Našu iz Dubaija nakon devet godina, napomenuo je da mu je ovo treća opereta (nakon Splitskog akvarela i Vesele udovice) te jubilarna, 10. suradnja s osječkim HNK-om. S obzirom na brojnost kostima (koji su morali biti atraktivni i funkcionalni, jer se izvođači puno kreću) i zahtjevnost scenografije, ponovno je i krojačnici i stolariji i svim ostalim radionicama dao pune ruke posla, ali rezultat je sjajan.
Za pravac i stil art deco, rođen 1910-ih u Francuskoj, odlučio se kao glavni u vizualnom potpisu, jer je revolucionarizirao i modu i društvo.

Svjetlo oblikuje Tomislav Kobia, a solisti/glumci su:
– premijerna podjela – Mia Domaćina Topalušić, Igor Krišto, Andrea Paić Ružić, Robert Adamček i Ema Bel;
– reprizna podjela – Ivana Medić, Matic Zakonjšek, Jana Pogrmilović Jelečki, Domagoj Pintarić i Gordana Kalmar.
Solist koji nema alternaciju je Blaž Galojlić, a glumci su – Vjekoslav Janković, Petra B. Blašković, Dominik Karaula i Matko Duvnjak Jović.

Narcisa Vekić / HNK u Osijeku

Damir Lončar pripada onoj rijetkoj vrsti kazališnih ljudi koji jednako uvjerljivo žive kazalište kao glumci i oblikuju ga kao redatelji. Upravo zato njegov rad na opereti Grofica Marica u HNK-u u Osijeku nije samo nova režija, nego i spoj dugogodišnjeg scenskog iskustva i jednog od najzahtjevnijih i najvoljenijih operetnih naslova.
Lončar operetu ne promatra kao lak žanr, nego kao precizan kazališni mehanizam u kojem gluma, pjevanje, pokret i ritam moraju biti u potpunom skladu. U radu s ansamblom posebno mu je važna disciplina, ali i osjećaj slobode koji dolazi tek kada izvođači potpuno ovladaju onim što predstava traži od njih.
Kao glumac koji dobro poznaje „drugu stranu“ procesa, probe vodi kombinacijom razgovora, konkretnih zadataka i igre na sceni. U takvom radu, kaže, postoji trenutak kada predstava odjednom počne živjeti vlastitim životom i kada skup pojedinaca postaje – cjelina. Upravo taj trenutak kazališne „magije“ pokušava dosegnuti i s osječkom Groficom Maricom, čija je premijera 15. svibnja, u 20 sati…

* Kao glumac navikli ste upoznavati lik iznutra. Kada režirate, morate misliti na cijelu sliku. Što Vam je, kao praktičaru, na sceni najvažnije: energija, tempo, povjerenje, disciplina?

– Da, ja sam čovjek prakse, tj. pozornice, bilo kao glumac ili redatelj ili oboje istodobno. U ovom slučaju mi je lakše, jer nisam na sceni, samo režiram. Zadatak mi je uspostaviti sklad svega nabrojanoga pa i više. Rekao mi je jednom, nažalost već pokojni, redatelj Ivica Kunčević da je sve režija: odabir komada, mjesta i vremena gdje će se to djelo raditi i s kim, izbor suradnika, scenografija, kostimi, koreografija, svjetlo, tehnika, rekvizita, u ovom slučaju zbor i orkestar, plesači… Uglavnom, mnogo je komponenata koje treba uskladiti da bi rezultirale predstavom, a svi žele i nadaju se da će biti najbolja na svijetu. Neki put i bude.

* Opereta je preciznija nego što se misli. Koliko inzistirate na zanatskoj preciznosti, a koliko ostavljate prostora spontanosti?
– Grofica Marica spada u sam vrh operetne literature, jedna je od najbolje napisanih opereta. Iako njezin libreto nije tako kvalitetan kao npr. Kneginje čardaša istoga autora, glazbeno je „jača“ i pjevački vrlo zahtjevna. Cijeli svoj kazališni život inzistiram na izvođačkoj preciznosti, kod sebe, kod svojih partnera na pozornici ili ljudi s kojima radim neki komad. Mislim da je „otprilikizam“ smrt kazališta i jako pojeftinjuje naš posao. Posebice danas kada smo suočeni s konstantno rastućim kriterijima svuda oko nas i u svemu. E sad, kada se sve precizno napravi i u potpunosti svlada materijal postavljen pred izvođače, postoji mogućnost luksuza koji se zove improvizacija. Opereta je žanr koji to podnosi i voli. Ako smo ju zaslužili.

* Glumci redatelji često drukčije razgovaraju s ansamblom jer znaju što znači biti “s druge strane”. Mislite li da vas izvođači zbog toga lakše slijede?

– Rekao bih da je to točno. Budući da sam glumac s dugogodišnjim scenskim iskustvom, u mogućnosti sam dati preciznu uputu i isprobati ju prije toga na sebi. Redatelj bez scenskog iskustva ponekad može od izvođača zatražiti nešto što se realno ne može ili je strašno opterećujuće po njih, iz jednostavnog razloga što nije empirijski prošao proces, na vlastitom tijelu. Želim da se moji glumci i pjevači osjećaju ugodno u svojim ulogama, da im sve „štima“. Ionako već intenzivno troše svoje tijelo, um, glas, energiju i dušu i pri tom su slabo plaćeni.

* U opereti izvođač – solist ili glumac – istodobno govori, pjeva, sluša orkestar, prati partnera i koreografiju. Može li se ta fizička inteligencija naučiti ili je stvar instinkta, moraš se roditi s tim?

– Znam ponekad reći da opereta od glumaca i pjevača zahtijeva da krasno pjevaju, uvjerljivo glume i besprijekorno plešu i da se pri tom prave da je to beskrajno lagano i da ih ništa ne boli. Iako mišljeno na pola u šali, to je otprilike točno. Inteligencija, pa tako i scenska, je mogućnost snalaženja u novom i nepoznatom, instinkt sam po sebi, kod nekoga razvijen više, kod nekoga manje. Može se trenirati i poboljšavati ju, naravno. Na sreću, postoji jedna stvar koja izvođačima beskrajno pomaže i, ako ju imaju, cijelu stvar čini zapravo mogućom. Ona ih čini različitima od drugih ljudi. Ta se stvar zove talent.

* Kada režira glumac, probe često imaju drukčiju dinamiku – manje objašnjavanja, a više konkretne reakcije. Kako vodite ansambl: kroz razgovor, precizne zadatke ili igru na sceni?

– Zapravo, kombinacijom tih stvari. Razgovorom o ulogama, cjelini komada, konkretnim pjevačkim, glumačkim ili plesnim zadatcima, pa kada se sve svlada, dolazi na red ono najljepše u našem poslu, a to je radost igre.

* Što vam prvo otkrije da ste postigli cilj i da ansambl više ne funkcionira kao skup pojedinaca nego kao prava scenska cjelina?

– Nekim čudom se, kad se posloži kritična masa svladanih zadataka, počne događati neka vrsta magije u dvorani za probe, cijela stvar počinje živjeti. Ti momenti postaju sve češći i komad polako poprima svoj oblik. Rijetko kada se dogodi na jednoj probi, riječ je o procesu koji traje. Uporno se i dosljedno slažu slojevi koji na kraju rezultiraju dobrom predstavom. Teško je odrediti kad se to točno dogodilo. No, kad se to dogodi prvi put, vrlo često je predivno, čarobno. Na žalost, to vide samo redatelj i kolege glumci koji su na probi u tom trenutku.

* Iz glumačke prakse dobro znate koliko je teško zadržati mjeru u žanru koji lako sklizne u “previše” – previše gesta, humora ili efekta. Kako uspijevate da opereta ostane živa i duhovita, ali ne i iskarikirana?
– Da, ja to zovem „osjećaj za mjeru i kajanje“ (SMIJEH). To je izuzetno osjetljiva stvar i tiče se discipline svakog sudjelujućeg pojedinca. Kad te publika prihvati i nagrađuje smijehom, pozornošću, aplauzom, valja ostati pribran i hladne glave, ne pretjerati i izbanalizirati dogovoreno ponekom često glupavom dosjetkom. Trudio sam se da toga u Grofici Marici ne bude.

Razgovarala: Narcisa Vekić / HNK u Osijeku

Praizvedba teksta jednoga od najizvođenijih suvremenih hrvatskih dramatičara, Mate Matišića – Kolumne zaboravljene djece, u HNK-u u Osijeku, u petak, 17. travnja, u 20 sati, ujedno označava i redateljski debi Enesa Vejzovića pred osječkom publikom. S ansamblom osječkoga HNK-a već je surađivao 2020. na Čehovljevu Višnjiku, izvedenom u sklopu Osječkog ljeta kulture.

Uoči večerašnje premijere razgovarali smo s njim o radu na praizvedbi, odnosu prema Matišićevu tekstu i procesu rada s glumcima, kao i o tom gdje danas vidi granice kazališta:  između provokacije, istine i potrebe publike da bude uzdrmana.

* Koliko činjenica da je riječ o praizvedbi utječe na odgovornost redatelja i mijenja vaš pristup u radu?
– Velika je čast i zadovoljstvo režirati praizvedbu Kolumni zaboravljene djece. Ponajprije, to je zasluga Duška Modrinića, ravnatelja Drame HNK-a u Osijeku. Prepoznao je važnost ovoga teksta, a s duge strane, bio je hrabar i meni povjerio redateljsku ulogu.

* Tekst je vrlo oštra kritika društva i njegovih devijacija. Što je vas osobno najviše „pogodilo“?
– Najviše me se dojmila Matina vještina, jednostavnost i neposrednost u oblikovanju dramskih slika. Njegove brutalno izravne dijaloge glumci su oživotvorili u predivno, ali i zastrašujuće scensko tkanje.

* Tekst je dio širega Matišićeva dramskoga univerzuma. Koliko ste uzimali u obzir kontekst?
– Predstavu smo radili tako da  ju može gledati svaki redoviti kazališni gledatelj, ali i netko tko nikada nije bio u kazalištu. Nije potrebno prethodno poznavanje lika i djela Mate Matišića da bi se razumjela radnja, karakteri i smisao Kolumni… Predstavu smo radili kao samostalno, autonomno djelo.

* Kako biste predstavu odredili žanrovski: kao socijalnu dramu, psihološki triler, nešto između?
– Žanrovska odrednica Kolumni… je nestalna i nepredvidiva. U jednom trenutku gledamo obiteljsku dramu, u drugom crnu komediju, u trećem gotički horor… Socijalna kritika važan je, ali ne i presudan čimbenik ove predstave. Duhovni  aspekt ovoga teksta smatram njegovom najvećom snagom. Progovaranje o sućuti na tako zanimljiv i originalan način rijetko susrećemo u dramskoj književnosti uopće.

* Koliko ste u radu s glumcima inzistirali na realizmu, a koliko na stilizaciji? Postoji li jasna granica ili ste ju namjerno blurali?
– Mislim da je realizam veliki neprijatelj kazališne umjetnosti. Odlazak u kazalište treba biti odlazak u jedan drukčiji, zanimljiviji, suparnički svijet. Svijet koji je „istinskiji“ od naše svakodnevne realnosti, a istodobno toliko nemoguć. U predstavi se poigravamo raznim glumačkim tehnikama i interpretativnim sredstvima. U našoj predstavi granica između zbilje i mašte nije zamagljena, ona ne postoji, srušena je.

* Jeste li kod moralno kompromitiranih likova/monstruma tražili empatiju ili ih ostavljate „hladnima“?
– Osnovna dramaturška linija Matišićeve drame Kolumne zaboravljene djece zapravo je konstrukt klasične grčke tragedije. Iz toga proizlazi da lica nisu crno-bijelo obojena. Kao u svakoj grčkoj tragediji, sva su lica u pravu, sva su zaslijepljena vlastitom tragikom i time unaprijed osuđena na bolnu preobrazbu.

* Mijenja li način komuniciranja s glumcima na probama činjenica da ste i sami glumac?
– Tijekom karijere imao sam priliku upoznati različite redateljske pristupe glumačkom biću. Neki su grubi, neki intelektualni, neki despotski, neki nesigurni… S glumcima sam radio onako kako bih želio da redatelji rade sa mnom: jednostavno, konkretno, direktno. Važna je međusobna suradnja, razmjena ideja, poštovanje osobnosti.

* Je li ovo najnelagodnija predstava u kojoj ste sudjelovali?
– Kolumne… su svakako uznemirujuća, tjeskobna predstava, ali s druge strane zabavna, napeta i rekao bih katarzična.

* Gdje ste povukli granicu između istine i kazališne provokacije?
– Jasno nam je da ljudi ne žele čuti istinu, već samo potvrdu da je ono u što vjeruju – istina. Pitanje istine vječno je i nerješivo. Kolumne… su same po sebi kazališno provokativne, zato sam u suradnji s autorskim timom i ansamblom pokušao uprostoriti, otjelotvoriti upravo tu drskost. Bespoštedna kritika društva, ali i kopanje po vlastitoj duši prava je snaga ovog teksta.

* Ima li u ovoj predstavi nade ili je potpuno mračna? Postoji li scena za koju ste se pitali je li „previše“?
– Predstava je, dakako, estetski  mračna, ali i poziva gledatelja na osvještavanje vlastite sućuti. Biti svjestan tuđe boli, patnje i pomoći drugomu, zaštiti slabijega… To je ono što nas čini ljudima, a o tom govori ova predstava. Zatupljivanje publike banalnim, bezopasnim, neškodljivim predstavama – to je mračno.

* Što vam je najvažnije (u ovoj i bilo kojoj drugoj predstavi): da publika reagira, prepozna se ili preispita vlastite stavove? Može li kazalište danas uopće šokirati publiku? Može li išta promijeniti ili samo potvrđuje ono što već znamo?
– Pravo kazalište uznemiruje spokojne, a smiruje uznemirene. Mislim da će ova predstava izazivati različite reakcije i potpuno sam spreman na to. Važno je da te predstava na bilo koji način dirne, potakne na razmišljanje, izazove na raspravu. Kazalište koje nije srčano i hrabro, nije kazalište. Vidimo se 17. travnja u HNK-u u Osijeku. Sve vas srdačno pozdravljam.

Razgovarala: Narcisa Vekić