Kategorija: Novosti

S obzirom na to da raspolaže ansamblom koji – sukladno svojoj snazi, brojnosti, mladosti i svježini – može apsolutno iznijeti bilo koji komad, kao treći je dramski naslov 119. kazališne sezone HNK-a u Osijeku hrabro odabrao moćan, intrigantan i provokativan tekst Mate Matišića Kolumne zaboravljene djece. I ne samo to, bit će to još jedna hrvatska (ovaj puta i svjetska) praizvedba teksta, na čemu se temelji dramski dio ove sezone – ponosno je na netom održanoj konferenciji za medije naglasio intendant Vladimir Ham.

(Podsjetimo, prva je premijera i praizvedba bila prema tekstu Ludwiga Bauera Zavičaj, zaborav, nakon kojega je slijedio rukopis britanske autorice Beth Steel Dok zvijezde ne padnu.)

Jedinu je dvojbu oko postavljanja ovog teksta, u razgovoru s ravnateljem Drame Duškom Modrinićem (koji u ovoj podjeli tumači glavni lik Mate), intendant Ham imao zbog teme kojom se bavi. No, neosporna kvaliteta tekstova Mate Matišića (od kojih su neki i na našoj sceni izvedeni), bili su dovoljno snažan argument koji je prevagnuo. Sretan i ponosan je i intendant što je projekt dovršen i premijera u petak, 17. travnja, u 20 sati, ali i zbog činjenice da ovim tekstom nacionalna prvakinja Sandra Lončarić obilježava 30 godina umjetničkoga rada i što je sve te godine vjerna osječkom HNK-u.
Ravnatelj Modrinić poimence je predstavio autorski tim i ansambl, posebno zahvalivši Enesu Vejzoviću što je prihvatio suradnju, a zahvaljujući kojemu su probe tekle lako i kreativno – jednoglasan je ansambl.

Povjeriti mu projekt odlučio je Duško Modrinić nakon što je odgledao dvije predstave u Vejzovićevoj režiji. Usto, s Enesom su osječki kazalištarci surađivali i na Čehovljevu Višnjiku izvedenom na OLJK-u 2020.

Duboko i iskreno zahvalan HNK-u na ukazanom povjerenju je redatelj Enes, od svega izdvojivši posebno dragocjen ansambl. Za osječki je teatar posebno vezan, obiteljski, jer je njegov otac Fadil prije rata radio scenografiju za Mozartovu Otmicu iz Saraja (u režiji Tomislava Durbešića). Rad njegova oca izgorio je u ratu pa je Enes ovu režiju i predstavu posvetio ocu, sa željom da nijednom kazalištu više nikada scenografija ne strada zbog rata.

Pljeskom su okupljeni predstavnici medija i glumci nagradili njegove riječi.
Divljenjem i čestitkama svi su nagradili Sandru Lončarić, kojoj ova premijera znači i više, jer je upravo ulogom Zlate u komadu Mate Matišića – Bljesak zlatnog zuba – započela svoju profesionalnu karijeru. Usto, Matišić je jedan od njezinih omiljenih domaćih dramskih pisaca. Uzevši sve to u obzir, kao i činjenicu da je Enes Vejzović i sam glumac, rezultat višemjesečnog rada svih uključenih, više je nego lijep – smatra Sandra. Ono što se riječima ne da opisati – osjeti se, ne dvoji. Patetika je ono što su svakako htjeli izbjeći, uvjerena je i da su uspjeli, a uz precizno redateljevo vođenje – fluidno su i lako prolazili proces ovog vrlo teškog i gustog teksta.

Lijepa i izazovna bila je ovo prilika i za oblikovateljicu rasvjete Anđelu Kusić, jer su nastojali minimalnim sredstvima postići maksimalnu dramatičnost. Igrali su se dimom, sjenom, kontrastima, ne bi li razdvojili dva svijeta, dvije slike – one stvarnosne i one snovite, koja se zbiva u glavi glavnog lika.

Marita Ćopo, autorica kostimografije i s redateljem supotpisnica scenografije kratko se obratila i to izričito pohvalivši krojačnicu, stolariju i bravariju na odrađenom poslu i angažmanu, kao i slikara Leona Landeku, koji je sve njezine (s)likovne zamisli realizirao.

Za kraj, trebalo je samo pozvati gledatelje da već od petka rezerviraju datum i ulaznice za zadnju dramsku premijeru ove sezone.

Piše: Narcisa Vekić / HNK u Osijeku

Tri desetljeća na sceni Sandre Lončarić znače mnogo više od trajanja u vremenu i prostoru, jer je riječ o jednoj od najprepoznatljivijih i najnagrađivanijih kazališnih glumica u Hrvatskoj, čija je karijera obilježena statusom nacionalne dramske prvakinje i desetcima upečatljivih uloga u HNK-u u Osijeku, kojemu je vjerna još od 1996. Kazališne, filmske i televizijske uloge – od klasika poput Tolstojeve Ane Karenjine ili Krležine Bobočke, do suvremenih serija poput Novina – potvrda su njezine glumačke širine i dugogodišnje prepoznatljivosti.
Upravo u Osijeku, gradu koji opisuje kao prostor pripadanja i umjetničkoga rasta, izgradila je karijeru koja je nadrasla lokalne okvire, ali mu nikada nije okrenula leđa.
Povod ovom razgovoru je obljetnica, ali i nova premijera – Kolumne zaboravljene djece, koja će 17. travnja otvoriti prostor za teška, društveno osjetljiva pitanja. Kako Sandra kaže, kazalište je za nju od početka bilo više od profesije – mjesto preživljavanja, smisla i stalnoga ponovnoga pronalaženja sebe.

* Tolike godine na sceni znače i različite kazališne faze – od ratnih i poratnih godina, preko tranzicije, do današnje produkcijske realnosti. Traži li se danas od glumaca nešto bitno drukčije nego kad ste Vi počinjali?

– Trideset godina na sceni za mene nisu samo godine rada, nego godine preživljavanja, rasta, smijeha, tuge, druženja, zabave i stalnoga ponovnoga pronalaženja sebe. Kad sam počinjala, kazalište je bilo utočište. U ratnim i poratnim godinama nismo imali gotovo ništa, ali smo imali nevjerojatnu potrebu za smislom, za zajedništvom, za pričom. I publika i mi – svi smo tražili isto: da nas nešto podsjeti da smo živi.
Danas je sve drukčije – produkcijski uvjeti su bolji, više je mogućnosti, ali i puno više buke. Od glumca se danas, čini mi se, traži da bude sve: i umjetnik i producent i PR i sadržaj za društvene mreže. Nekad si mogao biti “samo” glumac, danas to gotovo da više nije dovoljno. No ono što se nije promijenilo – i nadam se da nikada i neće – jest da publika i dalje prepoznaje kada si stvaran, kada si ogoljen, kada daješ sebe bez zadrške. I zapravo, usprkos svim promjenama, to je jedina konstanta ovoga posla.

* Koliko je svjesna bila odluka ostati u Osijeku i trajati, a koliko splet okolnosti – i kako na tu „lokalnost“ gledate danas, u kontekstu cjelokupne karijere?

– Iskreno, u početku to nije bila velika, strateška odluka. Bila je to kombinacija okolnosti, vremena u kojem smo živjeli i jedne duboke, gotovo instinktivne potrebe da ostanem tamo gdje osjećam da pripadam. Osijek tada nije bio samo grad – bio je prostor otpora, nježnosti i upornosti. Kazalište je u tom kontekstu imalo posebnu težinu. S vremenom je ta “okolnost” postala svjesna odluka. Bilo je lakše u Osijeku odgajati dijete, radili smo lijepe i bitne predstave i nisam imala potrebu odlaziti.

* Obljetnica se poklopila s premijerom vrlo zahtjevnog komada. Je li vam ova faza karijere donijela više slobode u izboru i interpretaciji uloga – ili možda veću odgovornost prema publici i temi?

– Zapravo, rekla bih da mi je ova faza donijela oboje – i veću slobodu i veću odgovornost. Slobodu da biram teme koje me istinski dotiču, koje me uznemiruju i koje osjećam da moram ispričati. Više nemam potrebu dokazivati se kroz formu, nego kroz istinu. A ova predstava… ona nije laka. Ni za igrati, ni za gledati. Lik koji igram je na prvi pogled možda grub, čak i manipulativan – novinarka koja ucjenjuje. Ali ispod toga je duboka rana, trauma koja nikada nije dobila glas. I upravo tu dolazi ta odgovornost.
Danas puno jasnije osjećam koliko kazalište može biti prostor suočavanja. Ne samo za publiku, nego i za nas na sceni. Kada se bavite temama poput zlostavljanja, moći, šutnje – nema mjesta površnosti. Moraš biti jako precizan, jako iskren i jako oprezan. Ne eksploatirati bol, nego ju razumjeti.

* Drama otvara teške teme manipulacije, posvajanja i sudbine napuštene djece. Što ste svjesno „zadržali“, a što odbacili od lika?
– Ova uloga me pogodila dublje nego mnoge prije. Ne samo kao glumicu, nego i kao osobu. U mojoj obitelji postoji iskustvo posvajanja i odrastanja uz složene, teške odnose, i to je nešto što ne možeš “odglumiti” – to nosiš u tijelu, u intuiciji, u načinu na koji slušaš tišinu između riječi.
Ono što sam svjesno zadržala od lika jest ta vanjska tvrdoća, manipulacija, pa i nemilosrdnost – to su njezini mehanizmi preživljavanja. Nju ne zanima moralna slika o sebi, nego kako preživjeti s onim što nosi. Ali ono što sam odbacila jest svaka vrsta površne osude. Nisam htjela igrati “negativku”. Ispod svega toga postoji dijete koje nikada nije dobilo zaštitu, koje je iznevjereno tamo gdje je trebalo biti najsigurnije. I meni je bilo važno da publika osjeti tu pukotinu, tu tišinu iz koje sve dolazi.

* Predstave o ovako osjetljivim temama izazivaju snažne reakcije publike. Traži li ova tišinu ili neku drugu reakciju i koliko vam je to važno dok ste na sceni?
– Ne očekujem od publike određenu reakciju u smislu forme – nije mi važno hoće li to biti tišina, suze ili nelagoda. Ali mi je jako važno da reakcija bude istinska i da ih predstava potakne na razmišljanje. I ako publika izađe s pitanjima, s nelagodom, s potrebom da o tom razgovara – onda ova predstava živi i dalje, izvan scene. A to je, zapravo, najvažnije.

* Je li bilo prostora za intuiciju i improvizaciju ili je naglasak bio na analizi i kontroli?
– Kod ovakvoga teksta i teme analiza je bila nužna – gotovo kao neka vrsta sigurnosne mreže. Moraš znati gdje si, kroz što lik prolazi, koje su joj granice, jer bez toga vrlo lako sklizneš ili u patetiku ili u pretjerivanje. Ova uloga posebno traži taj balans. Ako ju igraš samo kroz kontrolu, postane hladna i zatvorena. Ako ideš samo kroz emociju, raspadne se. Negdje između toga događa se istina – u trenutku kada znaš što radiš, ali si spreman izgubiti kontrolu. Enes je došao sjajno pripremljen i proces je tekao nekako glatko.

* Može li kazalište danas mijenjati percepciju publike o bilo kojim temama?
– Ne znam može li kazalište danas “mijenjati” ljude u nekom direktnom, brzom smislu. Mislim da to od njega više ni ne treba očekivati tako. Ali ono što sigurno može – jest otvoriti pukotinu. Kazalište može postaviti pitanje tamo gdje smo navikli na šutnju. Može nas natjerati da pogledamo nešto što bismo radije zaobišli. I ponekad je to dovoljno – da se u nekomu pokrene misao, nelagoda, preispitivanje.

* Nakon tri desetljeća na sceni, što vas još uvijek pokreće i uzbuđuje u glumačkom poslu?
– Pokreće me još uvijek ista stvar kao i na početku – potreba da razumijem čovjeka, da kreiram i da se igram. Samo što danas toj potrebi pristupam mirnije, dublje, bez potrebe da se dokazujem. I dalje me uzbuđuje susret s publikom. Taj nevidljivi prostor između nas u kojem se nešto razmijeni, a ne može se do kraja objasniti. Zbog toga ovaj posao nikad ne postaje rutina – jer je svaki put drukčiji, svaki put živ.

Razgovarala: Narcisa Vekić

“Bez kazališta se ne može…” rekao je u svom Galebu Anton Pavlović Čehov. Bila je to na početku 20. stoljeća poruka nade, optimizma, ali izrečena već tada ne bez izvjesne ironije. Današnje vrijeme, nažalost, pokazuje da se bez kazališta itekako može, jedini je problem što bez kazališta svijet vrlo izvjesno i vrlo brzo tone u mrak neobrazovanosti, nepismenosti, brutalnosti i isključivosti, čemu smo svakodnevno svjedoci.

Mi koji smo večeras tu, u kazalištu, u živom ljudskom susretu s vama, cijenjena publiko, borimo se da kazalište opstane i na toj podršci neizmjerno vam zahvaljujemo.

Svjesni smo nemogućnosti da kazalište iz ovih stopa promijeni svijet, ali smo isto tako svjesni ogromne moći kazališta, koje može snagom glumačke riječi, ideja, metafora i slika pokrenuti velike stvari kao što je to činilo u svojoj bogatoj povijesti. Takozvane političke elite, koje nas često doživljavaju kao usputnu igru, skup ukras kulture i uglavnom suvišan trošak, mogu s naših scena čuti ozbiljna upozorenja o svijetu u kojem zajedno živimo.

“All the world’s a stage“, uskliknuo je Shakespeare i tako svijetu pokazao njegovo razbijeno ogledalo. Svaki Richard III metaforička je osuda vladavine psihopata i sociopata kakvi su danas uzurpirali vrhovne kancelarije i guraju svijet u propast; svaki Julije Cezar, Aretej i Životinjska farma priča je o lošem braku okrutne tiranije i lažne demokracije. Kazalište već nekoliko stoljeća putem Molièreova Tartuffea govori o besramnim lažima kraj zdravih očiju, o manipulacijama, o apsurdnom kršenju svih uspostavljenih pravila, te na kraju o ciničnoj ponudi spasa putem političkog deusa ex machina.

Dajemo obećanje večeras sebi i pred vama, nikada se nećemo odreći predivne moći kazališta, tih emocija, strasti, ironije i smijeha kojima svaku večer, u zajedničkoj suigri s vama, kazalište obnavlja svoju snagu. Nikada se bez otpora nećemo prepustiti teroru svirepih, neempatičnih, poluobrazovanih, manijakalnih spodoba, obraza nahvao, koji su samo trenutno zavladali ovim jadnim svijetom, čineći ga ponovo brutalnim, duhovno skučenijim od mračnog srednjeg vijeka, uništavajući svojim impotentnim i rigidnim idejama njegovo jedva dosegnuto civilizirano lice. Bitka za mentalno zdravlje jednog društva i njegovih mladih generacija započinje u kazalištu, gdje se čovjek suočava sa sobom i slikom koju stvara o sebi u svijetu. No, parafrazirajući Čehontea, nisu nam više potrebne nove forme, jer u četvrtoj tehnološkoj revoluciji imamo ih preko glave, nego su nam prijeko potrebni novi sadržaji kojima ćemo hrabro ovom svijetu vratiti punu ljudskost i izgubljen smisao.

S tom nadom, čestitamo vam Svjetski dan kazališta.

Boris Svrtan

Glumac sam prvenstveno poznat kao filmski glumac. No moji su korijeni duboko u kazalištu. Bio sam član glumačke skupine Wooster Group od 1977. do 2003.; stvarali smo i izvodili izvorne predstave u The Performing Garage u New Yorku te nastupali širom svijeta. Radio sam i s Richardom Foremanom, Robertom Wilsonom i Romeom Castellucijem. Sada sam umjetnički direktor Bijenala kazališta u Veneciji. Ova funkcija, događaji u svijetu i želja da se vratim kazalištu snažno su oblikovali moju vjeru u jedinstvenu pozitivnu moć i važnost teatra.

U skromnim počecima moga djelovanja pri Wooster Group, kazališnoj družini iz New Yorka, često bi na nekim izvedbama u svom kazalištu privukli vrlo malo publike. Pravilo je često glasilo da ako ima više izvođača nego publike, možemo se odlučiti na otkazivanje. No nikada to nismo učinili. Mnogi iz družine nisu bili profesionalni kazalištarci, već ljudi iz različitih profesija koji su se okupljali kako bi stvarali teatar; iako show must go on nije zapravo bila naša mantra, osjećali smo obavezu da nastavimo svoje susrete s publikom.

Često bismo također imali probe tijekom dana, a navečer izvodili materijal kao radnu verziju. Ponekad bismo godinama radili na jednoj predstavi, uzdržavajući se putujućim izvedbama starijih predstava. Višegodišnji rad na nekom komadu često bi mi postao zamoran, a probe pomalo naporne, no takve neizbrušene izvedbe uvijek su bile uzbudljive – iako bi nam malobrojna publika došla kao osuđujuća presuda razine interesa za naš rad. Shvatio sam svejedno da koliko god malo ljudi došlo, publika kao svjedok kazalištu daje smisao i život.

Baš kao što kaže natpis u kockarnici “MORATE BITI PRISUTNI DA BISTE POBIJEDILI”. Zajednički doživljaj čina stvaranja u realnom vremenu, koji se može zapisati i oblikovati, no svejedno je uvijek drugačiji, zasigurno je prednost kazališta. Društveno i politički, teatar nikada nije bio ovako važan i ključan za naše razumijevanje sebe i svijeta.

“Slon u prostoriji” su nove tehnologije i društvene mreže, koje nam obećavaju povezanost, no razvidno su fragmentirali i izolirali ljude jedne od drugih. Računalo koristim svakodnevno iako nemam društvene mreže, čak sam googlao sebe kao glumca i tražio informacije od umjetne inteligencije. No samo slijep čovjek ne bi prepoznao da postoji opasnost da ćemo ljudski kontakt zamijeniti odnosom s uređajima. I dok nam neka tehnologija može poslužiti, problem neznanja tko je s druge strane komunikacijskog kruga je dubok i pridonosi krizi isitne i stvarnosti. Iako internet može postavljati pitanja, vrlo rijetko prenosi osjećaj divljenja koji kazalište stvara. Divljenja ukorijenjenog u pažnji, angažmanu i spontanoj zajednici prisutnih u krugu akcije i reakcije.

Kao glumac i kazališni autor i dalje vjerujem u moć teatra. U sve podijeljenijem, opresivnijem i nasilnijem svijetu, zadaća nas kao kazalištaraca je da spriječimo propadanje teatra isključivo kao komercijalnog subjekta posvećenog zabavi zbog distrakcije, ili kao suhoparnog institucionalnog čuvara tradicije, te da umjesto toga očuvamo njegovu moć da povezuje narode, zajednice, kulture i iznad svega da propituje kamo idemo…

Dobar teatar propituje naša razmišljanja i potiče nas da zamislimo ono čemu težimo.

Društvene smo životinje i biološki smo osmišljeni za doticaj sa svijetom. Svako osjetilo vodi k susretu, a zahvaljujući tim susretima postižemo više određenje onoga što jesmo. Zahvaljujući pripovijedanju, estetici, jeziku, pokretu, scenografiji – kazalište nam, kao cjelovita umjetnička forma, omogućuje da vidimo kakav je bio, kakav jest i kakav naš svijet može biti.

(Prevela: Ivana Ostojčić)

Kazališna redateljica Saša Broz godinama uspješno djeluje na hrvatskoj kazališnoj sceni, surađujući s brojnim nacionalnim kazalištima i vodeći pojedine kazališne kuće, a prepoznatljiva je po režijama koje snažno naglašavaju glumačku igru i suvremeno čitanje dramskih tekstova. Nakon baletnog obrazovanja u Zagrebu i Moskvi, umjetnički put usmjerila je prema režiji, ostvarivši brojne zapažene dramske i glazbeno-scenske projekte.
U HNK-u u Osijeku režira prvi puta i to dramu Dok zvijezde ne padnu britanske autorice Beth Steel, tekst koji se posljednjih godina sve češće pojavljuje na europskim pozornicama. Uoči večerašnje premijere, razgovarali smo o radu na predstavi, suradnji s osječkim ansamblom i kazalištu kao prostoru susreta publike i suvremenih tema.

* Zašto je Vama osobno intrigantan – ili kako je Vas dirnuo – tekst i zašto mislite da je dobar repertoarni potez postaviti ga? Ljudski odnosi i identitet(i) izloženi socijalnim pritiscima – vrlo su aktualna tema, a kroz vjenčanje Britanke i Poljaka reflektiraju se i univerzalne teme migracija, društvene dinamike i vjekovnog čovjekovog straha od “drugog i drukčijeg”.
– Tekst vrlo spretno prožima univerzalne teme kao što su međuljudski odnosi  i dinamika unutar obitelji s naglaskom na sestrinskim odnosima. Tu je i vječna tema nemoguće ljubavi, prijevare i usamljenosti u starosti. Sve to ima snažan okvir aktualnih društvenih problema kao što su integracija, neprihvaćanje različitih kultura, uvjerenja i nemogućnost asimilacije u društvo. Sve to pod teretom rastuće nezaposlenosti i kapitalizma koji nas melje bez zadrške. Ovo nije važan tekst samo za HNK u Osijeku, ali je na sreću Osijek prvi teatar u regiji koji je prepoznao izniman značaj ove nagrađivane drame. Zato želim zahvaliti i ravnatelju Drame Dušku Modriniću i intendantu Vladimiru Hamu što su mi dali bezrezervnu podršku i prihvatili prijedlog da se ovaj tekst postavi.

* Drama počinje gotovo komično, ali se postupno preobražava u intenzivnu refleksiju o međuljudskim odnosima i društvenim tenzijama. Koliko je to estetski i dramaturški bilo izazovno ostvariti?
– Žongliranje sa žanrovima oduvijek mi je režijski vrlo privlačno, makar to može biti i vrlo sklizak teren ako ne postoji jasan koncept koji će nametnuti ritam, a koji će oprezno izbalansirati različite žanrove. U ovoj su drami oni jasno naznačeni kroz činove pa s dramaturške strane nije bilo izazovno, no trebalo je, kao prvo, pronaći kôd cijele predstave da bi to skakanje iz žanra u žanr teklo što prirodnije. Na to se nadovezuje intenzivan rad s glumcima, jer je taj dio najdelikatniji kada je riječ o naglim skokovima iz komedije u dramu pa i u tragediju.

* Koliko Vam je važno da predstava rezonira s današnjim društvenim kretanjima, globalnim pitanjima? I ne samo ova predstava, nego generalno kazališni projekti u kojima sudjelujete i koje gradite.
– Najvažnije mi je da tekst rezonira sa mnom. Traženje idealnog teksta za mene je vrlo dugačak i delikatan proces i uvijek mu se s posebnom pozornošću posvećujem. Važna mi je priča i kako je dramaturški montirana, kao i to pronalazim li u tekstu prostor da mogu kao redateljica „raširiti krila“. Potpuno mi je nevažno koja je tema, osim što dnevno-političke refleksije i općenito teme koje su politizirane – izbjegavam.

* Kako kao redateljica balansirate između emocionalne istine likova i strukturalne preciznosti teksta?
– Emotivne palete karaktera u ovom tekstu proizlaze i usko su povezane sa samom pričom. Ono što će biti zanimljivo publici je da će oni znati neke vrlo teške i bolne istine s kojima će se likovi suočiti tek na samom kraju predstave.

* Predstavu možemo doživjeti i kao zrcalo (naših) pogleda i predrasuda, prostor osobnog propitivanja. Polarizacija društva sve je izraženija, kao i potraga za ‘identitetom’ ili ‘pozicijom’ pa i mjestom pod Suncem. Je li ovo tekst i o našim tjeskobama i o mogućnostima suživota – s drugima, drukčijima i samima sobom?
– Prije bih rekla o nemogućnostima suživota, jer je to, na žalost, stvarnost koju živimo. Kao društvo smo površni i da, tjeskoba je osjećaj koji prati našu društvenu nemoć. Okretanje glave i nedjelovanje umjesto snažnoga poriva da napravimo sve i kao pojedinci i kao zajednica da bi se anomalije društva minimizirale. Ovaj tekst u svom fokusu prvenstveno ima emocije. S obzirom na to da se priča odvija na dan vjenčanja jedne od triju sestara te emocije dovode likove do granice pucanja. Kako je Tolstoj rekao: „Sve sretne obitelji nalik su jedna drugoj, a svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način.“

* Ovo Vam je, koliko znam, prva suradnja s dramskim ansamblom HNK-a u Osijeku. Po čemu se – ako se – razlikuje od Vaših prethodnih iskustava?
– Svaki svoj angažman radim maksimalno profesionalno i dolazim vrlo spremna. Radim intenzivno da bih predstavu, kada odem nakon premijere, ostavila na čvrstim temeljima da poslije može lijepo rasti. Proces u Osijeku je bio zaista ugodan i lijep. Ponosna sam na svoj glumački ansambl i autorski tim.

* S obzirom na Vaš dug, zreo i ovjeren rad u kazalištu te iskustvo u različitim vrstama režija, kako biste opisali svoju režijsku filozofiju?
– Red, rad, disciplina i puno, puno mašte.

* U svijetu u kojem kazalište sve više mora komunicirati s digitalnim i medijski neumoljivim okruženjem, gdje i kakvom vidite ulogu klasične drame i kazališnog susreta s publikom uživo?
– Kazalište je mjesto živog susreta i kao takvo nikad neće biti ugroženo. Smatram da je divno to ispreplitanje drugih medija u kazalištu. I sama sam mu sklona. Novi mediji daju još jednu vizualnu dimenziju i ako se pažljivo koriste, šire horizonte autorima, a rekla bih da ih i publika voli i očekuje.

* Jeste li tijekom rada razmišljali baš o osječkoj publici?
– Možda samo zgodna činjenica da je Slavonija poznata po svojim vjenčanjima pa vjerujem da će publika rado prihvatiti i naše scensko vjenčanje.

Razgovarala: Narcisa Vekić / HNK u Osijeku