Kategorija: Novosti

U radni odnos, na puno radno vrijeme, na neodređeno vrijeme – radno mjesto: KONCERTNI MAJSTOR

Potrebna sprema: VSS

Posebni uvjeti: Muzička akademija – odjel violina, glazbena škola – odjel violina, položena audicija u HNK-u u Osijeku i radno iskustvo 5 godina sviranja u orkestru.

………………………………………………………

Osnovni poslovi i radni zadatci:

– prije početka proba i predstava obavlja ugađanje orkestra, te odgovara za kvalitetnu intonaciju orkestra,
– određuje poteze gudala u suradnji s dirigentom premijere, te ih provodi s vođama drugih dionica gudača,
– izvodi sva violinska sola (prema partituri),
– dogovara s dirigentom provedbu tehničkih i interpretativnih zahtjeva dirigenta prema cijelom orkestru,
– odgovoran je za dionicu prvih violina, raspored njihovog sjedenja i rad orkestra u cjelini,
– organizira (po potrebi) dodatne probe po dionicama, a probe gudača može i voditi,
– na važnijim predstavama može svirati i više koncertnih majstora zajedno u dionici prvih violina; pri tom jedan od njih vodi orkestar, a ostali moraju sjediti za prva dva pulta,
– obavlja i druge poslove po nalogu ravnatelja Opere i intendanta,
– za svoj rad neposredno je odgovoran ravnatelju Opere.

……………………………………………….

Prijave sa životopisom i preslikom diplome poslati do 19. prosinca 2025. na opera@hnk-osijek.hr

Za završeno obrazovanje izvan RH potrebno je priložiti Potvrdu o vrednovanju inozemne visokoškolske kvalifikacije (nostrifikacija).

Audicija će se održati 9. siječnja 2026. u HNK-u u Osijeku.

……………………………………………………………

Program za audiciju:
– stavak klasičnog koncerta za violinu s kadencom (po izboru kandidata)
– stavak romantičarskog koncerta za violinu s kadencom (po izboru kandidata)
– Uvertira opere Prodana nevjesta“ B. Smetane
– Prima vista
– solo dijelovi iz operne i baletne literature: Vesela udovica, Labuđe jezero, Šeherezada (detalji nakon prijave)

Akademik Boris Senker, u ime je HAZU-a i svih ostalih organizacijskih jedinica danas svečano otvorenih 36. Krležinih dana u Osijeku, poželio dobrodošlicu suorganizatorima, sudionicima i gostima na još jedno izdanje teatrološko-kazališne manifestacije koja „u sebi objedinjuje znanstveni skup, smotru kazališnih predstava, izložbe i predstavljanja teatroloških izdanja“. Filozofski fakultet jedan je od utemeljitelja Dana, ali i domaćin znanstvenoga skupa, koji okuplja najuglednije mlade i iskusne hrvatske teatrologe, kazališne kritičare i povjesničare kazališta i književnosti te kazališne praktičare.

Obnašatelj dužnosti dekana, prof. dr. sc. Krešimir Šimić u svom je nadahnutom obraćanju svima poželio „dobro krležanje“, traženje dobrog agona, plodno sučeljavanje i rasvjetljavanje, ponajprije na znanstvenim izlaganjima, koja su u tijeku, a u svečanoj će se dvorani FFOS-a održavati i u petak u dopodnevnim satima.

I prorektor Robert Raponja nije imao ništa manje inspirativno obraćanje okupljenima, naglasivši da će i ovogodišnji znanstveni skup nastaviti proučavati hrvatske dramske književnosti i kazališta u drugom desetljeću 21. stoljeća. U ovo naše vrijeme naglašena je potreba za budnošću, kazalištem koje ne pristaje na površnost, dramama koje progovaraju jasno, glasno i bez uvijanja pa je prof. Raponja u svojim željama znanstvenicima istaknuo puno dobrih uvida.

Treći temeljni organizacijski krak osječko je Hrvatsko narodno kazalište, koje je sinoć bilo mjestom otvorenja i 8. bijenala kazališnog plakata. Intendant je Vladimir Ham imao dvostruko zadovoljstvo, jer je – osim u ime matične kazališne kuće kojoj je na čelu, skup pozdravio i kao izaslanik ministrice Nine Obuljen Koržinek, bez čije potpore manifestacija teško da bi trajala. Kao netko tko se kazalištem bavi vrlo praktično, kako je sam naglasio, ponosan je što Dani u kontinuitetu traju od 1987., što su svake godine prilika i za nove znanstvene prinose, ali i izvrsne inscenacije na pozornici kazališta.
U ime predsjednice Hrvojke Mihanović-Salopek i Društva hrvatskih književnika, skup je pozdravila i dr. sc. Ana Lederer, prisjetivši se da je i sama kao mlada znanstvenica stasala upravo na Krležinim danima, u nas jedinstvenom znanstvenom i kazališnom skupu.

Pozdrave osječko-baranjske županice Nataše Tramišak, dobrodošlicu u naš grad i županiju te ugodan rad i boravak, svima je poželjela i zamjenica pročelnice Upravnog odjela za kulturu, tehničku kulturu i sport, Ivana Katavić-Milardović, a čast otvoriti Dane, pripala je prof. dr. sc. Tihomiru Florijančiću, predsjedniku Gradskog vijeća.
Citiravši samog Krležu, da je „borba perom najveće junaštvo“, prof. je Florijančić ponosno na vremenskoj crti smjestio i povezao Krležine dane s nedavnim Danom grada (2. 12.), sutrašnjim Danom obrane grada, te nadolazećim rođendanom HNK-a (7. prosinca).

Otvorenju je nazočila i v. d. prodekanice za studijske programe i cjeloživotno učenje, doc. dr. sc. Silvija Ćurak te ravnatelj Drame HNK-a u Osijeku, Duško Modrinić.

Narcisa Vekić / HNK u Osijeku

U scenskoj adaptaciji romana Zavičaj, zaborav Ludwiga Bauera, krije se zanimljiv spoj osobnog i profesionalnog odnosa redatelja Jasmina Novljakovića prema djelu. U razgovoru u povodu premijere – koja će biti 13. studenoga, u 20 sati – uveo nas je redatelj u proces nastanka predstave koja, kroz slojeviti motiv sjećanja i potrage za identitetom, progovara o univerzalnim pitanjima čovjekove pripadnosti i povijesnih silnica koje ga oblikuju. Suradnja s autorom romana i mladim dramaturgom bila je temelj za otvaranje kompleksnog, naizgled hermetičnog teksta, a ansambl je izvedbi dao živost. Dotaknuli smo se i izazova suvremenog kazališta, u kojem se balansira između zahtjeva publike i potrebe za umjetničkom istinom.

* Roman Zavičaj, zaborav donosi težinu i nježnost, sjećanje, zaborav, prostor – što je pretegnulo u vašoj interpretaciji? I što vas je zaintrigiralo da prihvatite režiju?

– Upravo sve što ste nabrojili je izuzetno važno za roman, i pokušavam to u interpretaciji naglasiti – sjećanje je osnovni motiv i pokretač scenske radnje. Često je sjećanje varljivo i fragmentarno – te rupe u sjećanju naglašene su izgledom scene, dijelovima mozaika koji spojeni možda slože sliku vrlo uzbudljivoga i  bogatoga života glavnoga junaka. Kroz ovu tešku osnovnu temu – traženja identiteta i zavičaja – prostora u kojem bismo se osjećali potpuno, okruženi ljudima koji ga čine najpoželjnijim mjestom zemaljskoga života, isprepliće se puno nježnosti, ljubavi, prijateljstva, ali i razočaranja i neuspjeha. Upravo su bogatstvo događanja, ljudi, prostora, prije svega prekrasnih likova koji se provlače kroz život glavnog junaka razlog zašto sam se zainteresirao za režiju ovog vrlo zahtjevnog djela. Veliko je značenje imalo i moje dugogodišnje prijateljstvo s autorom romana i zajednički kazališni projekti koje smo radili tijekom godina.

* Radili ste dramaturgiju s autorom romana i s dramaturgom predstave. Kako je tekao proces, jeste li se sudarali u idejama ili nadopunjavali?

– Ovako složen roman nemoguće je dramatizirati bez autora, posebice stoga što se Ludwig Bauer više puta uspješno okušao i u dramskoj formi. Naši su razgovori započeli prije godinu i pol dana, nakon čega mi je autor poslao svoju dramatizaciju, uz napomenu da očekuje moje intervencije u smislu scenskoga oblikovanja teksta. Uz stalno čitanje knjige nastale su neke nove scene, a neke doživjele preinake, no konačna dramatizacija temeljena je na scenama i temama koje su za autora bile iznimno važne. Nije to predstavljalo nikakvo razilaženje, jer su te teme i za mene bile primarne i neophodne u dramatizaciji. Pred kraj rada uključio sam u rad na predstavi i Mateja Sudarića, mladog dramaturga čija sam dva teksta vidio uprizorena i koji mi se činio vrlo zanimljiv iz vizure odnosa prema temi nekoga iz generacije koja nije mogla doživjeti vrijeme o kojem roman i dramatizacija govore. Zajedno smo prošli cijeli tekst, Matej je neke dijelio pisao iz svoje vizure, uspoređivali smo to, zajednički analizirali i došli do krajnje verzije dramskoga predloška.

* Hermetičan tekst poput ovoga treba “otvoriti”, ali bez banaliziranja. Mislite li da ste uspjeli?

– Nadam se da smo ga uspjeli otvoriti i približiti današnjem gledatelju, uz temu traženja identiteta dati i pregled totalitarističkih režima 20. st. kroz dramu pojedinca u kotaču povijesti koji nemilosrdno gazi sve pred sobom, uz događaje i situacije kada glavni junak doživljava ljubav, prijateljstvo, solidarnost, ali i mnoge teške situacije. Vjerujem da nismo banalizirali ono što je roman donio u svoj svojoj punini.

* Ansambl čine sve generacije – od studenata do friških umirovljenika. Stariji su pedagozi mladima, a njih osvježava mladost. Kako ste balansirali sve te energije, ritmove i iskustva?

– Ono što doista volim na sceni i u čemu uživam je susret različitih generacija glumaca u istom projektu. Osječki ansambl je za mene poseban, kada dođem ovdje osjećam se kao kod kuće. Dobar dio glumaca koji igra u predstavi moji su bivši studenti, a oni kojima nisam mogao predavati kroz godine su postali moji dobri prijatelji i poznanici. I magična formula dobrog rada u ansamblu je upravo ono što ste rekli u pitanju – stariji svojim iskustvom i godinama postojanja na sceni pomažu mladima na pravi način iskazati ono što osjećaju kroz likove i situacije u kojima se nalaze, a starijima upravo ta neposrednost i mladalačka energija postaju pokretači da pristupe poslu bez ustaljenih obrazaca, da i oni osjete radost stvaranja i riskiranja u traženju rješenja za pojedine scene. I u autorskom timu ovaj je put susret iskusnih i dokazanih umjetnika – velikog scenografa Zlatka Kauzlarića Atača i moje stalne suradnice kostimografkinje i suradnice za scenski pokret Jasminke Petek Krapljan, Josipa Grizbahera koji je oblikovao projekcije, te sjajne mlade glazbenice i kompozitorice Ane Stanković i već ranije spomenutog dramaturga Mateja Sudarića, a njihovo vrijeme tek dolazi.

* Za kakav redateljski pristup ste se odlučili: vođenje ili puštate da energija sama teče?

– Moj redateljski pristup je uvijek isti: uz dobru pripremu, u smislu okvira u kojem će komad biti vođen – prostora, kostima i glazbe koji se stvara sa suradnicima, a onda pomoći glumcima u skiciranju likova i njihovih međusobnih odnosa. Nakon toga važno mi je da glumci pokrenu svoju kreativnost i daju prijedloge u kreaciji svog lika, u čemu nastavljamo dalje put u stvaranju predstave, oni iz svoje glumačke vizure, a ja u usuglašavanju njihovih ideja i svega što ih okružuje na sceni. Za mene je uvijek u središtu kazališta glumac i  njegova kreacija i zato smatram da je važno i da glumci osjete slobodu u stvaralaštvu i predlože nešto što nije istovjetno mom viđenju određene scene, ali uvijek rado prihvatim sugestiju glumca ako je utemeljena i opravda njegov lik i pridonese jasnoći ideje koju prenosimo gledateljima.

* Što biste voljeli da studenti “ponesu” iz ovoga projekta: zanat, osjećaj, odgovornost?

– Nedavno sam na Akademiji, u okviru kolegija Tehnike glume, razgovarao sa studentima 3. godine BA studija Glume i lutkarstva, koji su uključeni u rad na predstavi i zaista sam bio sretan kad sam čuo koliko im znači sudjelovanje u procesu rada na ansambl predstavi i što su sve naučili i promatranjem starijih kolega usvojili već u dosadašnjem radu, na probama s kompletnom tehnikom i na velikoj sceni. Uključivanje studenata u profesionalne predstave, barem od 3. godine BA studija za njih je izuzetno korisno i  neophodno i ovom prigodom zaista zahvaljujem i intendantu i ravnatelju Drame što su prihvatili da studenti budu dijelom predstave. Neovisno o tom, naši studenti sve češće sudjeluju u predstavama, što je za našu Akademiju i za njih velika stvar i obogaćivanje nastavnog procesa u najboljem smislu. Vidim koliko su ozbiljno počeli shvaćati ono što su prolazili kroz nastavu i koliko se ponašaju odgovornije prema svojoj budućoj profesiji.

* Koliko publika bilo koje generacije danas prepoznaje motive zavičaja, gubitka, identiteta?

– Svakako će predstavu drukčije pratiti generacije koje su živjele u vrijeme kada se radnja događa, jer poznavanje političke pozadine i realnosti u kojoj žive junaci naše predstave omogućuje shvaćanje svih poruka koje želimo prenijeti publici. S druge strane, vjerujemo da se bavimo i univerzalnim problemima koji će biti prepoznatljivi mlađim generacijama, a koje će imati priliku upoznati se bliže s totalitarnim režimima koji su postojali ne tako davno na prostoru Europe, a i kao upozorenje da ne dopustimo da se takve situacije ponove. Ekstremne i nacionalističke, isključive ideologije zauzimaju sve više prostora u današnjim demokracijama koje postaju sve slabije na izazove populističkih parola i pozivanja na uništenje svega što ne ulazi u njihove kriterije „pripadanja“ i ispravnosti ideoloških pogleda.

* U modi su „lakše i kratke“ – ne samo kazališne – forme, a ovaj roman zahtijeva duboku koncentraciju i fokusiranoga gledatelja.

– Moda je to koju smo stvorili dijelom i mi, stvaratelji kazališta. Kao djelatnik u kazalištu formirao sam se u Poljskoj, zemlji gdje kazalište povijesno zauzima vrlo značajno mjesto u društvu i gdje su moralni autoriteti, uz književnost, najčešće dolazili iz kazališta. Uz to, u Poljskoj je odavno odijeljena kazališna estrada i zabavljački teatar, koji isto tako imaju zvijezde i brojnu publiku, od kazališta koje nastavlja svoje stvaralaštvo na temeljima koje su nam zacrtali naši prethodnici – umjetnici kazališta – i preko njih kroz kazališnu klasiku i nove komade istražujemo neuroze i probleme čovjeka našeg vremena, preko univerzalnih tema i kvalitetne literature. To kazalište nije lako prihvatljivo, ali je neophodno da bi i današnji gledatelj aktivno sudjelovao u kazališnom činu vlastitim angažmanom i propitivanjem svoga mjesta u svijetu nakon odgledane predstave.

* Što je danas najveći izazov redatelju – pronaći pravi naslov, pravi ansambl ili pravi smjer?

– Sve od navedenog bitno je za uspjeh predstave i recepciju. Izazov je pronaći pravi naslov, posebice kad su u pitanju suvremeni komadi, jer malo je prijevoda i pravoga uvida u suvremenu europsku dramaturgiju, da ne govorimo dalje. Što se tiče kazališta sa stalnim ansamblima, važno je poznavati ansambl i izabrati ljude koji će otvoreno i iskreno ući u projekt. To nije uvijek lako i zato često radim u manjim kazalištima (Vinkovci, Požega), gdje uz njihove članove ansambla biram glumce s kojima volim raditi i koji će odgovarati komadu. Najbolji smjer koji vidim je da iza izabranog komada ja stojim i koji će biti primjeren i koristan za kazalište u kojem se postavlja.

* Kad birate naslov – u vremenu hiperinflacije informacija i površnih emocija – što mora imati tekst da biste mu rekli „da“?

– Ono što mene najviše zanima na sceni  i izvan nje je običan čovjek u okruženju koje nikada nije korisno za njega i njegove najbliže. Često je to vezano uz politička kretanja koja rade protiv čovjeka i njegove egzistencije i stvaranja vlastitoga života. Društvena nepravda, represija jer nismo oni i onakvi kakvi bi trebali biti prema kriterijima koje postavljaju ideolozi takvih represivnih aparata, teme su o kojima bi trebalo progovarati sa scene. Nitko mi ne može reći da to je to današnjem gledatelju strano i da ne razmišlja o tim temama. U vremenu kada nestaju „metafizička osjećanja“ – kako je to rekao veliki poljski umjetnik Stanisław Ignacy Witkiewicz – nestaje potreba za umjetnošću i religijom. Potrebno je isto tako pobuditi u gledatelju taj metafizički nemir.

* Kako vidite današnje kazalište: kao prostor eksperimenta ili utočište smisla?

– Ja sam u kazalištu već dugo, preko 40 godina i veći sam ga dio života pokušavao doživjeti kao mjesto istraživanja i eksperimenta. Tadeusz Kantor, drugi veliki umjetnik kazališta koji pripada svijetu koliko i Poljskoj, smatrao je da se eksperimenti rade u laboratorijima i da to nema velike veze s umjetnošću. Umjetnost nastaje iz duboke unutrašnje potrebe i želje da se izrazi ono što osjećamo duboko u sebi i što je često teško izrecivo. Blisko mi je i kazalište kao utočište smisla. U procesu rada to tako izgleda i dobro je da na kraju procesa taj smisao podijelimo s gledateljima.

Razgovarala: Narcisa Vekić / HNK u Osijeku

Velika želja bila je intendantu Vladimiru Hamu na scenu postaviti nagrađivani roman Ludwiga Bauera Zavičaj, zaborav. I uspio je, premijera je sutra, 13. studenoga, u 20 sati. Bio je to više nego dovoljan i valjan razlog za danas održanu konferenciju za medije. Pripadnost njemačkoj nacionalnoj manjini ono je što dodatno povezuje intendanta i autora, a roman je i dio velike i nagrađivane knjižne trilogije o donaušvapskim temama, tj. o sudbini Podunavskih Nijemaca na ovim prostorima. Ponosan i sretan je Vladimir Ham zbog svega, ponajprije zbog velikog ansambla (28 je glumaca u podjeli) – na račun kojega su svi imali samo riječi hvale.

Proces je bio lijep, a to znači – u šali je dodao intendant – da ne bi ni znao da su probe u tijeku da nije glumce sretao u kazalištu. Zasluge za vođenje bez stresa idu na račun redatelja Jasmina Novljakovića, podjednako dugo u redateljskim, kao i pedagoškim vodama. Tomu je tako, jer – kaže redatelj – s ovim se ansamblom (profesionalcima i studentima) osjeća kao s proširenom obitelji.

Dugim se razdobljem mjeri i njegovo prijateljstvo i suradnja s piscem, a nije im ovo ni prvi zajednički. projekt. Stoga mu je Ludwig Bauer bio prvi i siguran izbor za suradnika u dramatiziranju romana, osoba koja će ga voditi u razmišljanju o scenskoj realizaciji.

Nastojali su biti što vjerniji romanu, koji progovara o totalnim režimima u Istočnom bloku druge polovine 20. st., a o čemu današnje generacije vrlo malo znaju i odmiču se od politike. Čitavom svijetu pa tako i Europi prijete neki novi totalitaristički poredci. Iznimno je sretan zbog članova dramskog studija Dječjeg kazališta Branka Mihaljevića, koji se pojavljuju u ulogama Lukana i Maksa, kao sedmogodišnjih dječaka.

Iznenađenje je ono što od sutrašnje premijere očekuje autor Bauer. Jedno je raditi s tekstom, a drugo na predstavi sa živim ljudima i suradnicima – svjestan je autor. Novljakovićev rad poznaje, cijeni i voli i s punim povjerenjem mu je predao u ruke svoj roman koji progovara i propitkuje pitanja identiteta, osobnoga i nacionalnoga. Sretan je i veseli se ovoj inscenaciji, iako priznaje da mu je posao na dramatizaciji vlastitoga tekst teško pao. Žanr romana bliži je filmu, nego kazalištu, ali uvjeren je u uspjeh ove predstave.

Iako nitko nije imao ni nevažan ni lak zadatak, jedan od težih pao je pred našega velikoga slikara i scenografa, Zlatka Kauzlarića Atača. Gotovo 50 izmjena lako je riješiti na filmu, a gotovo nemoguće na pozornici. Ne bi li priča održala kontinuitet – i likovi putovali iz grada u grad, iz države u državu – Atač se odlučio za kroki scenografiju. To znači da je sve u naznakama, započeto – scenografija nije dekor, mnogi elementi idu u zrak. Pozornica je mala, kaže Kauzlarić, a ovakva fluidna scenografija glumcu daje i sve što mu treba i dovoljno prostora. Scenografija priču čini suvislom i razumljivom.
– Scenografija je režija prostora, i ne postoji bez redatelja ni glumaca, kao ni obrnuto – smatra Atač.
Oduševljen je glumačko igrom, neovisno što je na sceni. Glumci su fenomenalni i to nije kompliment, nego konstatacija – naglasio je Atač.
Nakon mnogo se godina vratio u HNK-a u Osijeku gdje je odradio desetak projekata i stekao zvjezdani status. S redateljem se odlično složio, više su pisali, nego risali – iznimno dobro raspoložen bio je Atač.
– Spojem redateljeve mirnoće i mog temperamenta dobili smo što smo dobili – zaključio je u Kauzlarić u istom tonu.
Konferenciji za medije nazočila je i dubinski i detaljno o Bauerovu opusu, s naglaskom na ovom romanu, govorila i sveučilišna profesorica, urednica i književnica Lidija Dujić, koju je pok. akad. Tonko Maroević prozvao prvom bauerologinjom. S nekoliko renomiranih nagrada iza sebe (i zasigurno nekima koje mu tek predstoje, iako je napisan 2010.), prosudbeno je tijelo nagrade koja nosi ime Meše Selimovića za ovaj kapitalni roman napisalo da je remek-djelo. Autor preiscrtava granice između fikcije i fakcije, dodaje prof. Dujić, ističući da je riječ o novopovijesnom romanu, žanru koji plastičnije prikazuje male sudbine, male povijesti onih ljudi koji misle da nije pogrješno misliti da nemamo svi istu zajedničku povijest i prošlost.
– Stvarnost je autor romana konstruirao kao moguću, alternativnu (auto)biografiju – naglašava prof. Dujić.
Ravnatelj Drame, Duško Modrinić, poimence je zahvalio autorskom timu i čestitao ansamblu na premijeri.

Piše: Narcisa Vekić / HNK u Osijeku

Pred nama je još jedna premijera i to već 13. studenoga u 20 sati! Nastala prema istoimenom romanu Ludwiga Bauera, predstava Zavičaj, zaborav – kroz likove koji istodobno pripadaju i ne pripadaju, traže smisao u vremenu i prostoru koji se mijenjaju – otvara pitanja o zavičaju, identitetu, sjećanju i traumi. U središtu priče je Lukan. Ovu zahtjevnu i emocionalno kompleksnu ulogu tumači Antonio Jakupčević. Njegov lik prolazi kroz više od tri desetljeća života svoga lika, a Antonio ga nastoji učiniti živim, stvarnim i gledatelju bliskim.
U razgovoru nam otkriva kako pristupa takvim izazovima, gdje pronalazi ravnotežu između osobnog iskustva i profesionalne distance, te koliko je važno povjerenje unutar ansambla koji okuplja različite generacije i energije. Govori i o odgovornosti prema publici, o društvu koje se, unatoč prividnom napretku, i dalje bori s netrpeljivošću i lažnom tolerancijom, te o vlastitom doživljaju identiteta – osobnoga i kolektivnoga.
Pravi zaključci dolaze tek kada se zastor spusti, ali kazalište, sa svim svojim ljudima, trenutcima podrške, humorom i umorom, ostaje njegov istinski zavičaj.

* Pred vama je još jedna – najblaže rečeno – kompleksna uloga. Prema nekim likovima koje tumačite sigurno razvijete emocije, stanja. Što osjećate prema ovom liku? Što vas odbija, što privlači?

– Zaista, kompleksna je, možda čak više nego ijedna dosad. Uvijek se trudim koncentrirati samo na ono što me privlači kod likova koje igram, pa ako toga nema „na prvu“, onda kopam da bih to ipak našao. Uvijek nađem. Rekao bih da osjećam odgovornost da bude od krvi i mesa, jer lik kojeg igram je stvarna i živa osoba. Situacije u predstavi su uglavnom fikcija, ali ime je stvarno. Dosad sam većinski, bilo u dramama ili komedijama, igrao karakterne uloge, a smatram da ovdje mjesta tomu nema. S obzirom na to da roman, pa tako i predstava, obuhvaća veliko vremensko razdoblje (više od 30 godina), kao glumcu mi je privlačno upravo to što imam zadatak „ostarjeti“ kroz predstavu.

* Što je bilo najizazovnije? Kakav je bio rad s ansamblom? Rijetko kada je ovako velik i tako generacijski raznolik. U čemu leži snaga ove ekipe?

– Možda će zvučati banalno, ali definitivno je najizazovnije preodjenuti kostim u nerealno brzom tempu. Rad s ovim našim ansamblom je uvijek vrlo inspirativan, ugodan i kreativan, to je čak već i suvišno naglašavati. Bodrimo se, pomažemo si i tražimo zajednička rješenja. Uz domaće snage, u ovom projektu imamo i divne gostujuće glumce i glumice, talentirane studente i krasna četiri dječaka koji upotpunjuju mozaik ljudi od kojih je sačinjena ova tehnički vrlo zahtjevna predstava. Upravo u toj generacijskoj raznolikosti i leži snaga naše ekipe. Rekao bih odličan balans iskustva i entuzijazma, a pritom se nitko ne postavlja iznad ostalih, nego smo ravnopravni u svemu.

* Predstava se bavi konceptom zavičaja i zaborava. Što je iz Vaše prošlosti utjecalo na Vaš umjetnički put?

– Predstava tematizira pojam zavičaja, ne nužno kao geografske odrednice, nego osobnog dojma. Što nama sve može biti zavičaj i u čemu ga tražimo – u lokaciji, u nekoj osobi, u osjećaju? Na moj je put najviše utjecao upravo odlazak iz moga rodnoga brežuljkastoga zavičaja, pa zatim stvaranje vlastitoga zavičaja ovdje u Osijeku – kroz predivnu suprugu, sinčića, prijatelje i ovu veliku kazališnu obitelj koju danas imam. Jedino se s ravnicom još baš nisam pomirio.

*  Jeste li uspjeli zadržati distancu osobnoga i profesionalnoga? Ili su i Vaša osobna iskustva utjecala na oblikovanje Lukana?

– Uvijek držim distancu između osobnoga i profesionalnoga, iako se u ovom slučaju činjenično dodiruju. I ja sam otišao iz svoga zavičaja studirati u Zagreb, kao i Ludwig u ovom romanu, i dugo sam tražio mjesto gdje ću „pripadati“. Doduše, ne toliko dugo kao on i ne toliko ekstremno. Iz toga bih zaključio da sam u puno situacija možda mogao lakše razumjeti Ludwiga i brže doći do nekakvoga scenskoga rješenja. Inače, smatram da glumca vlastita iskustva svjesno ili nesvjesno određuju i utječu na stvaralaštvo kroz cijeli život. Život bogat raznolikim iskustvima neminovno daje bogatije scenske živote likovima koje igramo.

* Je li predstava oblik suočavanja s traumom – kolektivnom i individualnom?

– Može biti, ali ja se time kao glumac ne želim baviti. Bavim se pričom svog lika koji ima puno trauma, traži se i najčešće griješi u svojim odlukama, ali ide dalje kroz život. Dakle, mene zanima ono osobno unutar toga kolektivnoga. Naravno, kroz njegove osobne traume neminovno se dotičemo i kolektivne traume, ali ona je po meni, što se ovoga konteksta tiče, već toliko puta ispričana na toliko različitih načina da ovdje ni ne treba nužno biti u prvom planu.

* Uloga zahtijeva da budete realni u odnosima, ali i simbolični u širem kontekstu predstave. Kako to uravnotežujete?

– S obzirom na to da predstava poštuje strukturu romana, mišljena je kao sjećanja koja naviru, a uglavnom se i preklapaju. To znači da se često iz neke vrlo teške emotivne situacije u nekoliko sekundi ide u nešto potpuno veselo i neopterećeno. Valjda ću do premijere naći tu ravnotežu, ali ostavit ću publici konačnu prosudbu. Srećom, mogu reći da imam stopostotno povjerenje u svih svojih 27 scenskih partnera koji me uvijek svojim preciznim pojavama i suigrom drže usidrenoga u priču.

* Predstava pokušava probuditi svijest o društvenim i identitetskim pitanjima. Osjećate li odgovornost prema publici?

– Uvijek osjećam odgovornost prema publici da, neovisno o tom što koja predstava pokušava pobuditi, izađu s predstave sa zadovoljstvom da su na sceni gledali žive ljude koji su se zajedničkim snagama potrudili ispričati neku priču i da se zbog toga osjećaju bolje nego da su, primjerice, bili izvaljeni pred TV-om i nekom reality emisijom. Predstava govori o vremenu koje današnje generacije ne mogu ni zamisliti, gdje je različitost bilo kakve vrste bila često osuđivana, pa bi recimo, čovjek pomislio da bi cijeli problem koji predstava tematizira danas vjerojatno bio – nepostojeći zbog veće tolerancije u društvu. Nažalost, u vremenu rastućih tenzija u cijelom svijetu, vidimo da se civilizacijski nismo daleko pomaknuli u tih osamdesetak godina – možda smo sad još gori unutar ovoga tzv. liberalizma, jer je sloboda govora u suštini pretvorena u pasivno-agresivnu cenzuru i više ne postoji izjava koju možemo reći, a da se ne shvati krivo. Stoga šutimo i pakiramo sve u lažnu toleranciju, dok se u stvarnosti u svijetu sve više vidi netrpeljivost na svakoj mogućoj osnovi. Pitanje identiteta čovjeka mori vjerojatno od početka civilizacije, a i danas je itekako aktualna tema, mislim da je čak dovedena do ekstrema kroz tzv. rodnu revoluciju. Što čini identitet svakog pojedinca unutar identiteta sredine unutar identiteta naroda unutar identiteta države? Uz tolike moguće varijable, nemoguće je to dokučiti. Zato se valjda filozofi time bave, a ne glumci. Koliko god i glumci nekad znaju nepotrebno biti filozofi.

* Što ste Vi kao glumac otkrili o sebi kroz ovaj proces?

– To ću moći reći tek kada se ova radna temperatura malo spusti i kada mi se glava odmori od svega. Ono što sada znam, nije mi se otkrilo, nego samo potvrdilo: neopisivo je lakše raditi ovako veliku i opsežnu ulogu kada si okružen kolegama, i pritom mislim od glumaca, preko redatelja, pa sve do scenskih radnika, garderobijerki i šminkerica, koji su u svakom trenutku istinski tu – kroz posvećen rad, šalu, kavu, pivo, pogled podrške i zagrljaj u prolazu, komad pizze ili kiflice tijekom kasnonoćnih proba, toplu poruku ohrabrenja ili ono obično iskreno „Kako si?“, pa čak i poneku podignutu tenziju kojoj ćemo se kasnije smijati. I na tom im svima hvala.

Razgovarala: Narcisa Vekić / HNK u Osijeku