Kategorija: Novosti

Iako je do premijere u petak, 6. veljače, u 20 sati ostalo još više od dva dana, redateljica Saša Broz uvjerena je u uspjeh projekta. Zadovoljno je to na današnjoj konferenciji za medije naglasila pred autorskom i glumačkom ekipom, predstavnicima medija i kazališta domaćina, u kojem prvi, ali nada se ne i zadnji puta surađuje.

Da je taj proces bio ugodan i lijep obostrano, potvrdio je i intendant Vladimir Ham, ne samo u svoje ime, nego i u ime svih koji su na predstavi radili, kako na sceni, tako i iza nje, u svim segmentima. Najbolje je to jamstvo, uvjeren je, da će i publika uživati.

Veseli intendanta i činjenica da smo se među prvima u svijetu „domogli“ ovog „vrućeg“ teksta, čiju su aktualnost prepoznala mnoga kazališta diljem kugle zemaljske. S obzirom na to da se igra usporedo na svjetskim pozornicama, vrlo smo recentni, a i ovo je hrvatska praizvedba (u prijevodu Tomislava Kuzmanovića) uz osmijeh je napomenuo Ham.
Osim što je redateljici ovo prva suradnja s Osijekom, prvi puta u našem kazalištu i gradu je i scenografkinja Sara Haas, ali i autor videoprojekcija Rok Predin, a najslađi kamenčić ovog mozaika svakako je Rita Čabraja, koja u alternaciji s Kiarom Debeljak, tumači ulogu Sarah i prva joj je ovo kazališna uloga uopće.

Ravnatelj Drame Duško Modrinić dio je deseteročlanog ansambla, kojemu je zahvalio na angažmanu i trudu. Redateljica Broz došla je pripremljena, znala je što hoće, a glumcima to znatno olakšava rad.

Na te je njegove riječi redateljica „uzvratila“ istim, napomenuvši da su glumci bili pripremljeniji od nje, zahvaljujući čemu su tijekom procesa rada ideje stizale sa svih strana. Ne čudi, stoga, što je više puta naglasila da se veseli budućim suradnjama s osječkim HNK-om i da će iz Osijeka ponijeti predivne uspomene.

Njezin modus operandi je proces dovesti u gotovo dovršenu fazu i desetak dana prije premijere, jer tako stresa rješava sve, posebice glumce, kojima ostaje dovoljno vremena za pročišćenje do premijere. „Stisne“ ih u nekom drugom time lineu, nasmijala se redateljica Broz, dodavši da se glumci tako osjećaju sigurnijima. Sve je to jako ključno kod tekstovima poput ovoga koji žongliraju s brojnim žanrovima pa se stalno moraju emocionalno „prebacivati“, a to je vrlo zahtjevno i nerijetko sklizak teren.

S obzirom na to da je imala prigodu pogledati snimak jedne od engleskih inscenacija, one u National Theatru u Londonu, a koje su uglavnom bile rasprodane danima unaprijed, Saša je Broz ponosna jer ova osječka ni po čemu ne zaostaje.
Zadovoljna je i vizualnim segmentom predstave, za koji su zaslužni scenografkinja Sara Haas i Rok Predin. Ne favorizira „zatvaranje“ scene glomaznim kulisama, često i „ulice“ makne. I ovaj se puta odlučila za minimalizam, što je dobilo posve novi kôd zahvaljujući Predinovim screenovima, koji su vrlo aktivni.

Jednako ugodno i lijepo i u kazalištu i u gradu bilo je Sari Haas, koja je pohvalu „poslala“ i na adrese svih koji su omogućili da proces neometano teče i da u konačnici izgleda ovako raskošno i filmski.

Jagodicom na torti nazvao je Duško Modrinić mladu debitanticu Ritu Čabraju, čiji su roditelji Ivana i Miroslav oboje prvaci Drame HNK-a u Osijeku. Dopalo ju je uistinu puno teksta, bilo joj je to teško, ali je uspjela i sretna je i ponosna zbog toga.

– Dođite na predstavu i zabavite se! – pozvala je Rita svoje sugrađane na jednu od izvedbi. Osim premijere i reprize, 6. i 7. veljače u 20 sati, slijedi Pretplata 3 – 19. veljače u 19 sati, te još dvije u danima koji slijede nakon toga, a također s početkom u 19 sati – u petak i subotu, 20. i 21. veljače.

Odabir glazbe redateljičina je zasluga, uz prilagodbu Ljudevita Laušina. Kostimografkinja je Mia Popovska, koreografkinja i autorica scenskog pokreta Nastasja Štefanić-Kralj, njezina suradnica je Matrina Terzić, oblikovatelj rasvjete je Aleksandar Čavlek. Suradnik za specijalne efekte je Domagoj Ivanković, a asistent redateljice Aljoša Čepl, koji u predstavi i glumi.

Osim Modrinića i Rite Čabraje, u predstavi glume i: Ivana Soldo Čabraja, Antonija Pintarić, Antonia Mrkonjić, Petra B. Blašković, Davor Panić, Mario Rade i Mateja Tustanovski.

Narcisa Vekić / HNK u Osijeku

Dirigent Andrej Vesel pripada naraštaju glazbenika koji su karijeru gradili međunarodno, bez velikih riječi, ali s jasnom estetikom i radnom disciplinom. Školovao se u Zagrebu, Beču i Milanu, a danas djeluje na više europskih pozornica, jednako uvjerljivo u simfonijskom, opernom i baletnom repertoaru. U Osijek dolazi prvi put, predvodeći orkestar HNK-a na Novogodišnjem koncertu – u programu koji se oslanja na bečku tradiciju, ali traži visoku stilsku preciznost. U razgovoru govori o radu s orkestrima, različitim glazbenim sredinama i vlastitom shvaćanju uspjeha, koji ne mjeri titulama, nego glazbom.

* Stalni ste dirigent Državne filharmonije Oradea u Rumunjskoj, gostujući dirigent Filharmonije Bad Reichenhall i jedan od stalnih dirigenata Bečkog Mozart orkestra. I to je tek nešto najaktualnije iz vašeg životopisa. Lista angažmana – bivših, sadašnjih i budućih – je poduža. Koliko ste sebi osvijestili ove uspjehe?
– Što znači uspjeh? Za mene je to imati sreću raditi i živjeti od posla kojeg volim. Imam čast surađivati s navedenim orkestrima i radujem se novima, ali istodobno uživam u neizvjesnosti onoga što dolazi. Jedino bitno je zadržati predanost i strast prema radu, a nagrada je glazba – to je uspjeh.

* U posljednjih nekoliko sezona dirigirali ste u vrlo različitim kulturnim sredinama – od Beča i Zagreba do Poljske i Rumunjske. Kako različite glazbene tradicije utječu i oblikuju vaš pristup radu s orkestrima?
– Iz moga iskustva, svi orkestri, odnosno glazbenici, žele isto od svakoga dirigenta: jasnu viziju, preciznu ruku i autoritet kroz znanje, spremnost i empatiju, a ne bahatost. To je jedini ispravan način za izgraditi povjerenje i bazu za dobru izvedbu. Svaki orkestar, ansambl, zbor iz bilo kojeg grada ili države je poseban, kao i svaki čovjek. Svatko ima kvalitete koje potencirano mogu doći do izražaja uz navedeni pristup radu. Tako učimo jedni od drugih i rastemo.

* Vaš orkestar Ton der Jugend Symphonieorchester Wien nastao je još 2017. Kako se iskustvo vođenja vlastitog ansambla razlikuje od rada s profesionalnim orkestrima diljem svijeta?
– To je iskustvo koje mi je omogućilo iz druge perspektive upoznati glazbeno tržište, produkciju, tehniku, PR, pronaći financijska sredstva i sve oko glazbe i iza scene što priprema put jednom glazbenom projektu. To je nešto što smo nas troje, Dragos Dimitriu, Helena Telen i ja, sami morali naučiti da bi naši koncerti zaživjeli i bili uspješni. Profesionalni orkestri su dio organizirane institucije s puno više ljudi i odjela koji se brinu da svaki segment dobro funkcionira za krajnji rezultat – dobru izvedbu, prodane karte i zadovoljnu publiku.

* U biografiji vam se ističe i niz opernih projekata, uključujući Rusalku. Što vas osobno privlači u opernom žanru, a što simfonijskom repertoaru?
– Volim jednako oba žanra, odnosno sva tri – simfonijski repertoar, operni i baletni. Dirigentski pristup je sličan, ali specifičan – simfonijski kroz apsolutnu čistoću glazbene ideje i njezine razrade kroz različite glazbene oblike (ako nije programska); operni kroz službe libretu i ljudskom glasu; baletni kroz umjetnost pokreta i službe fizičkim mogućnostima ljudskoga tijela. Svjetovi za sebe.

* Studirali ste i radili u Zagrebu, Beču i Milanu, uz brojne majstorske tečajeve s istaknutim dirigentima. Koji vam se i čiji savjet ili iskustvo iz toga obrazovnoga puta pokazalo najkorisnijim u svakodnevnoj praksi?
– Izuzetno se korisno pokazalo naučiti jezike. To mi je otvorilo mnoga vrata, kao i biti u mogućnosti uživati bogatstvo literature na različitim jezicima. Bilo je motivirajuće živjeti i studirati s nadarenim ljudima iz cijeloga svijeta i različitih kultura. Mnogi moji profesori su postali bliski prijatelji koji i dalje prate i podržavaju moj put. Sve se na kraju svodi na ono ljudsko. To je najbitnije i najljepše iskustvo.

* Kako je došlo do suradnje s HNK-om u Osijeku? Je li vam ovo prvi angažman u Osijeku?
– Da, to je moj prvi angažman u Osijeku zahvaljujući Ladislavu Vrgoču, koji mi je prišao nakon jedne moje probe Rusalke u Zagrebu, gdje je i sam pjevao, dao svoju vizitku i rekao: “Pošalji mi svoj CV, želim te u Osijeku!” Tek poslije sam shvatio da je on ravnatelj Opere HNK-a u Osijeku.

* Program Novogodišnjeg koncerta ove je godine izrazito „straussovski“, ali ipak raznolik u nijansama – od elegancije Aquarellen-Valcera do brze energije polki Eduarda Straussa. Što vam je osobno najzahtjevnije u interpretativnom smislu?
– Sve je zahtjevno odsvirati na dobroj razini i u ispravnom stilu. Bečki valcer je tradicija koja je interpretativno zahtjevnija nego što zvuči. Ali korak po korak, pažljivo i strpljivo, poklonit ćemo osječkoj, valpovačkoj i vinkovačkoj publici pravi bečki glazbeni doživljaj.

* Iako je riječ o tradicionalnom bečkom repertoaru, svaki dirigent donosi svoj stil. Što publika u Osijeku može očekivati kao vaš „rukopis“?
– (SMIJEH)

Narcisa Vekić / HNK u Osijeku

Kada u studenom zazvone prve note glazbe Čajkovskoga, publika zna što slijedi: Orašar nije samo balet – to je ritual, topli povratak djetinjstvu i mašti. Za Vuka Ognjenovića taj svijet traje pune 22 godine. Od prvih koraka na sceni – koji su bili prije više od 30 godina – do današnjega statusa, u Orašaru je prošao gotovo sve – od uloga i koreografskih zadataka do vođenja mladih plesača. Njegov umjetnički put usko je povezan s poviješću osječke baletne scene, a svojim je radom i entuzijazmom pridonio da Orašar postane prepoznatljiv simbol blagdanske čarolije grada. Upravo zato odabrao je Čajkovskoga za proslavu obljetnice – više od tri desetljeća neprekidnog djelovanja na plesnoj pozornici – jer ga je ta predstava nekako najviše obilježila tijekom karijere.
Uoči osobne jubilarne godine, razgovarali smo s Vukom Ognjenovićem o predanosti plesu, o uspomenama i onom što ga i danas pokreće da ponovno zakorači u bajku koja ne gubi sjaj.

* Završili ste srednju glazbenu školu kao klavirist i teoretičar glazbe, te paralelno krenuli i na solo pjevanje u klasi prof. Vesne Jaić. U školu klasičnog baleta u Zagrebu krenuli ste nakon toga. Sjećate li se svog prvog susreta s plesom – kada i kako ste se zaljubili u balet?
– U balet sam se, odnosno plesnu umjetnost općenito, zaljubio na poziv svoje profesorice klavira u srednjoj školi, Stanke Džambić. S obzirom na to da je ona svestrana kao i ja, ne samo klaviristica, nego i plesačica suvremenoga plesa, tako me zvala da sudjelujem u plesnoj verziji mjuzikla Hair. Dakle, počeo sam kao plesač suvremenog plesa, no vrlo brzo dobio poziv iz HNK-a u Osijeku da se pridružim tadašnjoj Plesnoj skupini, koja je sudjelovala u operama, operetama i mjuziklima pa i mnogim dramskim predstavama. Moj prvi baletni pedagog bila je Štefanija Heller, koja me naučila prvim koracima, ali i redu, radu i disciplini, prijeko potrebnima u našem poslu. U nedostatku baletnog ansambla, za koji su ugašena radna mjesta s početkom Domovinskoga rata, Plesna skupina bila mu je, zapravo, zamjena. Istinski sam se zaljubio u balet koju godinu kasnije, kada sam otišao na prvi baletni seminar u Vodice, kod Silve Muradori Perkov i Gya Perkova. Oni su doslovce udahnuli u mene i prenijeli mi neopisivu ljubav i ogroman entuzijazam za balet. Za to sam im vječno zahvalan.

* Osnivač ste i voditelj Baletnog studija u HNK-u u Osijeku, te predavač na AUKOS-u, iza vas je karijera plesača, koreografa i pedagoga. Što je bilo najizazovnije u prelasku iz aktivnog plesanja u koreografiranje i pedagogiju?
– Gotovo ništa, s obzirom na to da sam, uz koreografiranje i pedagogiju, nastavio, evo i do dan danas, s aktivnim plesanjem pa se nadam da ću još neko vrijeme, dok god mogu i tijelo izdrži.

* Što smatrate prekretnicom u svojoj tri desetljeća dugoj karijeri?
– Svakako ih je bilo više, no istaknuo bih odlazak na školovanje u Zagreb, gdje sam proveo 6 godina u HNK-u plešući u svim predstavama tih godina, odlazak u K&K Ballet Osterreich, gdje sam stekao ogromno iskustvo, te svakako povratak u Osijek, gdje sam dao sve od sebe da vratim balet na scenu HNK-a.

* Kako održavate motivaciju i fizičku spremu nakon toliko godina intenzivnog rada? Postoje li rituali, trening ili mentalni pristupi koji vam pomažu – znam da godinama prakticirate jogu? Polja na kojima ste angažirani traže dodatnu energiju.
– Izrazito je teško uskladiti primarni posao na AUKOS-u, gdje sam izv. prof. art. i predajem scenski pokret, što isto tako jako volim. Hvala svemiru što je vezan za balet i ples, tako da me jednako tako ispunjava. Motivaciju nalazim u svemu oko sebe. Najviše u svom ansamblu koji jednako tako ludo voli balet kao i ja. Nalazim i u ljudima koji rade mnogo teže poslove pa i dalje nalaze ljepotu u svemu oko sebe, ne predaju se apatiji ni melankoliji današnjice.

* Što želite da vaši studenti nauče o scenskom pokretu i osnovama baleta?
– O važnosti scenskoga govora tijela. Uvijek im govorim da ih, prije nego progovore na sceni, publika uvijek prvo doživi kroz tijelo i tjelesnost, tek tada slijedi sve drugo. Zato je scenski pokret itekako bitan za budućeg dramskog glumca, kao i opernog pjevača. Poznavanje osnova baleta, kao i povijesnih, karakternih i ostalih plesova, aktivno pridonosi stvaranju potpunoga umjetnika.

* Magistar glazbene pedagogije, uz obrazovanje iz klavira i solo pjevanja, plesač i koreograf ste – je li glazba vaš “unutrašnji sat” na sceni?
– Da, velika je to prednost i pomoć u radu što imam glazbu „u malom prstu“ i ne moram se mučiti kao mnogi koreografi s brojanjem glazbe, fraziranjem ili slično. Dovoljno mi je jednom čuti glazbu i već znam strukturu po kojoj ću raditi. Tako štedim vrijeme u osmišljavanju koreografija. Usto, kad radim sa solo pjevačima, uvijek mi govore da im je super kako mislim na disanje i njihov udah pri pjevanju kada slažem koreografije.

* Ples (i umjetnost općenito) prolazi kroz promjene – digitalizacija, online izvedbe, globalni izazovi. Kako vidite razvoj baleta i plesne umjetnosti u Hrvatskoj u narednih 10 godina, i sebe u tom? Više od 10 godina pokušavate vratiti balet u HNK-u u Osijeku.
– Punih se 18 godina trudim vratiti balet u grad. Zapravo sam to i učinio, barem što se moga dijela tiče. Na razvoj baleta gledam vrlo pozitivno, s obzirom na to da se od svih klasičnih kazališnih umjetnosti nekako i dalje najviše razvija, odnosno ima prostora za razvoj. U Hrvatskoj, a ponajviše u Osijeku, očekujem jako puno. Prvenstveno u smislu otvaranja radnih mjesta za plesače, kao i zapošljavanju hrvatskoga kadra na ta ista radna mjesta. Svakako se nadam nastavku podrške nadležnih institucija, kao i daljnjim sustavnim otvaranjima područnih škola za klasični balet, ali i za suvremeni ples.

* Mladim ste plesačima uzor. Što nikako ne smiju?
– Nikako odustati, a kada im je najteže i najmanje vide smisao, vježbati najviše i prebaciti svu energiju u rad. Uspjeh tada ne izostaje.

* U jeku je Orašar, odaziv publike izniman. U verziji iz 2013. ste suradnik redatelja i koreografa. Što vam je najposebnije u ovom projektu?
– Sve, od scene, kostima i koreografije do glazbe. No, najviše, ipak, činjenica da sam uspio dovesti u Osijek ono što sam mislio da je nemoguće dok sam plesao u Zagrebu. Sjediti danas u špagi, čekajući svoj izlaz na scenu i gledati kako se ta čarolija odvija u mom gradu i mom kazalištu, zaista je nevjerojatan osjećaj.

* Koje ste sve uloge u Orašaru plesali? Koja je bila najdraža, a koja najizazovnija?
– Plesao sam gotovo sve što se može plesati: od Vojnika, Fritza, Arapskog, Kineskog, Španjolskog, Ruskog, preko Orašara pa sve do Princa. Najdraža mi je definitivno Orašar, kojega sam otplesao više od 100 puta.

* Publika ima poseban odnos prema ovoj predstavi. Što ju čini posebnom u odnosu na druge produkcije u kojima ste surađivali?
– Orašar je fenomen, u prvom redu zbog glazbe. Toplo se nadam da to nije samo zbog trendova. No, i da je tako, utjecaj koji ima na razvoj baletne umjetnosti, kao i njegovu afirmaciju, globalno je nemjerljiv.

* Orašar je često i prva baletna predstava koju djeca gledaju.
– Svakako bi trebao biti jedna od prvih predstava svakomu tko želi doći u teatar pogledati nešto, jer će se sigurno zaljubiti u teatar i poželjeti opet doći.

* Kako gledate na vlastiti razvoj kao plesača? Što biste mlađem sebi rekli nakon prve izvedbe Orašara?
– Najvjerojatnije: Ne odustaj! Valjda će i naši osnivači konačno jednom shvatiti koliko naša osječka publika voli balet, koliko ga ovaj grad zaslužuje i koliko ga obvezuje ponovno službeno, pravno, formalno i financijski vrati Balet kao treću granu koja tvori umjetnički trolist nacionalnog kazališta. Osijek je drugi grad u Hrvatskoj po nastanku baletne umjetnosti, a prvi hrvatski nacionalni balet Jela Bele Adamovicha pl. Čepinskoga napisan je upravo u Osijeku.

* Jeste li ikada pomislili povući iz Orašara?
– Iskreno ne, nikada, i nadam se da će još dugo živjeti u našem gradu, a za mene da uvijek bude nekih malo lakših uloga. Na scenu me vraća uvijek isto: maštam o ansamblu zaposlenih plesača koji će biti baletni nukleus, te će uz ove predivne profesionalne, no honorarne plesače tvoriti pravi mali, za Osijek veliki baletni ansambl, koji će s ponosom raditi čuda za ovaj grad, kao što već i činimo!

* Kako je gledati vlastite plesače kako stasaju i preuzimaju uloge koje ste nekada vi plesali?
– Gotovo čitav ansambl sam od početaka učio i naučio o baletu, pa gledati čaroliju stvaranja i življenja kroz njih, zaista je nešto posebno i to me najviše ispunjava. Kada nekomu uspijete prenijeti ljubav koju su i na vas prenijeli, bilo za što, shvatite barem dio smisla postojanja.

* Podijelite s nama neku anegdotu sa scene?
– Ima ih pregršt, ali uvijek mi pada na pamet nešto još iz prvih godina, dok sam plesao samo u operama. U Rigolettu samo plesao na čelu povorke koja je išla po krugu na sceni i imao trubu u ruci. Mala klupa zabunom je ostala na sceni, a ja ju od kostima i trube pred nosom nisam vidio te pao preko nje, doslovce napravivši salto. Nisam znao gdje sam ni što se dogodilo, a kad sam shvatio – počeo sam se smijati k’o lud. Sreća da sam bio u kostimu lude pa je sve izgledalo kao da baš tako treba biti.

Razgovarala: Narcisa Vekić / HNK u Osijeku

Zmajevi koji ne lete ovih dana zapravo – jako lete po cijeloj Hrvatskoj, BiH i Mađarskoj! Prosinačka je turneja ove predstave za osnovce i srednjoškolce počela u Županji 24. studenoga, nastavljena 1. prosinca u Iloku, dva je dana kasnije četveročlani glumački ansambl bio u susjednoj Mađarskoj, točnije Pečuhu, potom u Drenovcima u petak, 5. prosinca 2025. Današnja 37. izvedba bila je u Otoku – a slijede još Žepče (11. 12.) i Sisak (15. 12.) za kraj ove kalendarske godine.

To znači da su u dva tjedna obišli šest gradova u tri države, a koliko je to tek kilometara i mladih u publici – sigurno smo da je broj gledatelja premašio broj prijeđenih kilometara. Prema riječima Vjekoslava Jankovića, koji u predstavi glumi oca, gledališta su uvijek puna, a reakcije izvrsne, kako mladih, tako i profesora, predstavnika lokalne samouprave i Službe prevencije Ravnateljstva policije MUP-a RH.

– Predstava istražuje ovisnost i rizična ponašanja mladih. Jedna je od onih koje, glumačkim žargonom rečeno, prebace daleko preko rampe, ostanu u publici i nakon što završi, nekima promijene kemiju pa će razmisliti o svom ponašanju i posljedicama – komentira Janković.

Na pitanje Zašto su rado gledani Vjekoslav Janković nudi jednostavan odgovor: u predstavi ništa nije standardno, nema klasične eksplicitne osude ili nagovaranja (nemojte ovo ili učinite ovo).

– Puno toga je neuobičajeno. Publika kojoj je namijenjena često burno reagira upadicama. Ovdje odmah na početku odustanu, pozorno prate, slušaju, komuniciraju s nama i aktivno sudjeluju. Možda zato što fokus nije na krivnji mladih, nego je odgovornost više na roditeljima. Usto, autorica Ivana Šojat agresiju ove disfunkcionalne obitelji stavlja na majku, koja se ispoljava na njezinoj kćeri Matei. I ta disfunkcionalnost je jedan od razloga za gledanje predstave, jer djeca brzo shvate da ne moraju biti „ludi“ kao njihovi roditelji – ističe Janković.

Uz njega, kao jednog od troje iskusnih članova ansambla – Davora Panića koji glumi psihijatra Roberta, te Tatjanu Bertok Zupković u ulozi majke – kao kćeri se ravnopravno izmjenjuju čak tri članice ansambla: Matea Grabić Ćaćić (s kojom je predstava zaživjela na premijeri u listopadu 2021.) te Antonija Pintarić i Mateja Tustanovski. Svaka od njih donese svoj touch.

– Nama je veselje igrati sa svakom od njih i prilagođavati se njihovim energijama – zaključio je Janković.

Podsjetimo, predstava je nastala u koprodukcija s koprivničkim Kazalištem Oberon, na sceni je, u dramatizaciji i režiji Damira Mađarića, zaživjela samo godinu dana nakon objavljivanja knjige.

Narcisa Vekić / HNK u Osijeku

U radni odnos, na puno radno vrijeme, na neodređeno vrijeme.

Naziv radnog mjesta: ZBOROVOĐA

Broj izvršitelja: 1

Potrebna školska sprema: VSS

……………………………………………………..

Posebni uvjeti: Muzička akademija – odjel dirigiranja, odgovarajući umjetnički rezultati i položena audicija u HNK-u u Osijeku.

Osnovni poslovi i radni zadatci:

– samostalno priprema operni zbor za nastupe u kazališnim programima,

– dirigira javnim izvedbama zbora,

– neposredno surađuje s dirigentom na pripremi predstave,

– surađuje s ravnateljem Opere u pripremi i planiranju proba i predstava,

– odgovara za radnu disciplinu i umjetničku kvalitetu zbora,

– obavlja i druge poslove po nalogu ravnatelja Opere i intendanta,

– za svoj rad neposredno je odgovoran ravnatelju Opere.

…………………………………………………………..

Prijave sa životopisom i preslikom diplome poslati do 19. prosinca 2025. na opera@hnk-osijek.hr

Za završeno obrazovanje izvan RH potrebno je priložiti Potvrdu o vrednovanju inozemne visokoškolske kvalifikacije (nostrifikacija).

…………………………………………………………

Audicija će se održati 8. siječnja 2026. u HNK-u u Osijeku.

Materijali za audiciju kandidatima će biti poslani nakon zaprimljene prijave.