USPAVANKA
Dođe mi da vam zapjevam nešto za san,
nešto čime se strah od mraka
s koljena otire kao zemlja i šljunak
nakon pada.
Dođe mi da samoj sebi kažem
više nego vama
kako valja odvratiti misli od svega što nas zakiva
u mjesto na kojem nikada nismo htjeli biti.
Hoću vam reći da
kad se sjatite
iza mojih leđa zvučite kao djeca
koja se krišom zavlače u smočnicu
po keks i pekmez od šljiva
prije objeda,
usprkos prijekoru.
Želim vas pitati zašto ste mi dopustili da odrastem
i ostarim u pretjerano zgrčenu i tužnu
čuvaricu vaših zauvijek mladih lica
i glasova koji podsjećaju
na veliki odmor ispred gimnazije,
zašto i dan-danas protrnem
kad među osmrtnicama prepoznam
sjećanja na vašu smrt.
Pa si kažem:
Bože, kako je velika ta dužnost sjećanja,
koliko je tvrdoglavo to vrijeme
koje se terijerski vrti u krug,
koje reži i šuti,
čeka da se ne slomimo.
Ivana Šojat
“Tješimo se ponavljajući si kako vrijeme liječi sve rane i bol svodimo na artefakt pamćenja u funkciji svega što nikada nećemo zaboraviti. Prije trideset godina Vukovar se urušio u ogromnoj boli, patnji koja je dugo trajala, herojstvu koje grčevito nije posustajalo sve dok više nije bilo ničega čime bi se branilo. Prije trideset godina Vukovar su preorali topovi, ljudi su iz njega protjerani u smrt ili progonstvo. Već trideset godina sve naše misli na današnji dan hrle Gradu koji se tek u Mirnoj reintegraciji vratio kući, Gradu koji je s pravom simbol snage, hrabrosti, otpora, čovječnosti što smo je tijekom Domovinskog rata iskazali, pokazali, onog što smo bili i čega ćemo se sjećati dok smo živi.”
