Kategorija: Novosti

  • Dan Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku

    Dan Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku

    Toliko toga zapravo olako shvaćamo. „Samo“ zato što je tu bilo prije nas, pa vjerujemo da će i onkraj nas nastaviti dalje. Postojati. Ne znamo ili smo zaboravili mukotrpnost borbe koja je grmjela u pozadini onog što mi danas smatramo neizostavnim sastavnim dijelom zbilje.
    Tako je i s Hrvatskim narodnim kazalištem u Osijeku koje danas proslavlja dan svog formalnog rođenja. Da bismo shvatili razmjere bitke koja je porodila Kazalište dobro je prisjetiti se da je zgrada izgrađena 1866. namjenski projektirana za putujuće kazališne družine. I kasino. 41 godinu kasnije, u kulturu ogrezli Osječani svjesni da bez kulture grad nije Grad, nego spavaonica pokreću Društvo za osnutak stalnog hrvatskog kazališta. Proljeće je 1907. i intelektualci s knjižarem Radoslavom Bačićem na čelu, sjajno društvo u kojem je bio i Pinterović, Neumann, Isaković, Kraus… kreće u odlučujuću bitku za stalni teatar u srcu Grada. Bačić je znao da kazalište mora voditi netko kazalištu vičan, pa iz Zagreba dovodi Nikolu Andrića (Vukovarca po rođenju) koji se laća stvaranja prvog umjetničkog ansambla te 7. prosinca 1907. na scenu postavlja prvi program, kolaž prigodnica u zahuktalom, ilirskome duhu… I ne ide sve glatko, nimalo glatko. Umjetnici (pre)često poput izgnanika moraju boraviti daleko od kuće. Zbog loših uvjeta, neimaštine, nerazumijevanja vlastodržaca. Ali svejedno tvrdoglavo nastavlja. Umjetnost ne zna šutjeti. Ni kad topovi gradove oru, ni kad kaos kuca na vrata. Umjetnost je ono što iza sebe ostavljamo. Jedino što preživljava. Znaju to svi koji su ikad živjeli i gorjeli za ovo Kazalište. Neka mu je još mnogo ljeta!
    Ivana Šojat
  • Davor Špišić – San ljetne noći – kritika

    Davor Špišić – San ljetne noći – kritika

    HNK Osijek ima novu predstavu, ‘San ljetne noći’ u nabrijanoj neobaroknoj viziji mlade redateljice

    Davor Špišić recenzira novu produkciju

    Baš nekako u ovo vrijeme, ali davne 1980., pustilo nas iz kasarne u grad. I dok smo u uniformama armije koja je već polako krepavala, regrutski bauljali kroz Leskovac, sve tražeći najbolje šampite, ćevape i ljutu urnebes salatu, odjednom se pred Narodnim pozorištem tog južnosrpskog grada ukazao fantazmagoričan prizor: strojčina vojske vijugala je, naguravala se i nervozno cupkala na hladnoći, čekajući da dosegne kasu i kupi žuđenu kartu.

    Davao se Shakespeareov „San ljetne noći“, a jagma dječaka s titovkama, crvenim zvijezdama i kravatama na lastiš, bila je neviđena i navijačka. Stojeći u redu, razabrao sam da su mnoga soldatska braća već nekoliko puta gledala predstavu. A kad se u početnim prizorima ukazala Titanija, bilo mi je jasno zašto, i otkud taj kolektivni oslobađajući uzdah.

    Neizmjerno čulna glumica s nemirnim bičevima crne kose i oblapornim dojkama, življim od najživljeg Willovog stiha, titanski je vladala Titanijinim erosom i slala nam pelud zatravljenosti i izbavljenja. U tom prizoru dvorane na rubu svijeta, ispunjene depresivnim uniformama koje omađijano ostaju bez daha pred erosom života i teatra, bilo je nečeg popartističkog. I vjerujem da se Shakespeare u tom snu jesenje noći doista ukazao nad Leskovcem. Jer, o Žudnji je ovdje riječ, i o Slobodi.

    Sevdah parafraza Elvisa

    Nova produkcija „Sna ljetne noći“ (A Midsummer Night’s Dream, napisana 1595. ili 1596., objavljena 1600.) Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku, u nabrijanoj neobaroknoj viziji mlade redateljice Tamare Damjanović organski održivo temelji se na dvjema zlatonosnim rudama: žudnji slobode i slobodi žudnje. I bogme ih je, vodeći inspirirani ansambl, rudarski iskopavala, s lakoćom prebacujući udarničke norme. Prostor Shakespeareove mantre da je život san ako se sami za to izborimo i tako snovito osnaženi dočekamo bolna buđenja, redateljica je sa svojim neimarskim timom (scenografkinjom Sheron Pimpi Steiner, kostimografkinjom Ivanom Živković i dizajnerom svjetla Lukom Matićem) višeznačno oblikovala.

    Stalno se pred nama isprepliću profano i uzvišeno, sirovo i visokomimetsko osjećanje. Kolorit i mizanscen načas nas teleportiraju u mitološke prizore francuskog revolucionarnog slikara Davida (scene Tezeja i Hipolite u izvrsnoj međuigri Duška Modrinića i Selme Mehić), a onda nas opet bace u daleku utopijsku Nedođiju iz mašte viktorijanskog Shakespeareovog nasljednika Jamesa Matthewa Barriea. U doba kad je „San“ napisan već su španski konkvistadori CortesPizzaro i elizabetanski gusari Drake i Raleigh ognjem i mačem gazili nevinost trećeg svijeta.

    O tome je Bard pronicljivo govorio, a Tamara Damjanović dosljedno pretvara u današnju travestiju socijalnog beznađa. Kao što je Brecht imao Weilla, Tamara impresivnu suradnicu ima u kompozitorici Katarini Ranković koja stvara uzbudljivi eklektični soundtrack predstave. Od praritmova neuškopljene divljine do džezerskih improvizacija, pijanističkog ekspresionizma i sevdah parafraze Elvisove „Can’t Help Falling in Love“.

    Žudnja egzistencijalne slobode

    Taj brehtijanski instinkt za lumpenproleterske žilave snove postao je i temeljni znak predstave. Naročito nošen (važan oslonac daje im koreografija Vuka Ognjenovića i Selme Mehić) sjajnom pelivanskom igrom majstora zidara: Aljoše Čepla (Dunja), Ivana Simona (Vratilo), Miroslava Čabraje (Frula), Matka Duvnjaka Jovića (Spretko) i Dore Bogdanović (Gladnica). Oni su od pozicije prezrenih na svijetu zaista dosegli čaplinovske snove.

    Njihova žudnja egzistencijalne slobode i dostojanstva, njihove igre gladi, djeluju kao rebelijansko isprdavanje blaziranim igrama moćnika koji se dosađuju. Vilinski demoni Oberon i Titanija (izvrsni Armin Ćatić i Sandra Tankosić) i njihov Puk (petarpanovski ga nosi Matija Kačan) daleko su golom preživljavanju radničke družine točno onoliko koliko su daleko nepouzdani snovi.

    Naerotizirani kvartet ljubavnika koji se traže po tragovima mjesečarske hipnoze, razuzdano i ironijski igraju Antonio Jakupčević (Demetrije) Ivana Soldo Čabraja (Helena), Ivan Ćaćić (Lisandar) i Antonia Mrkonjić (Hermija). U njihovoj persifliranoj pastorali u jednom će bljeskovitom trenutku zazvoniti riječ Mržnja. I nakratko zamrznuti priču nad ponorom ljubavnog naličja.

    Izvor: Davor Špišić, Telegram

  • Sretan rođendan najljepšem Gradu

    Sretan rođendan najljepšem Gradu

    Na tri dijela raskoljena urbanost se ukazom cara Josipa II prije 235 godina se stopila u Osijek i izrasla u Grad koji nam ne izlazi iz srca. Poput bića, živog stvora, Osijek nam se zavukao pod kožu, u svemu je što jesmo i kakvi ćemo biti, no i On je takav kakav jest zbog svih koji su ikad u njemu disali, šetali uz Dravu s kojom je Osijek neraskidivo združen, sadili stabla i zelenilom nastanjivali Njegove perivoje, parkove i drvorede, zbog svih koji su gledali prema naprijed i znali što mu treba i što će mu trebati kako bi uvijek bio Grad.

    Rođendan Grada zato je svima nama rođendan, svima nam je na radost. I ponos zbog uzastopnosti snova svih Osječana koji su pozaspali u vječnost, svih nas koji smo tu i svih koji će doći… i biti Osječani, istinski građani u ljubavi, skrbi, pažnji, nježnosti…

    Ivana Šojat

    Fotografija: Ivan Misak

  • Grad Osijek poklanja ulaznice povodom 235. rođendana

    Grad Osijek poklanja ulaznice povodom 235. rođendana

    Draga publiko, povodom 235. rođendana Grad Osijek poklanja svojim građanima 50 besplatnih ulaznica za svaku od navedenih predstava:

    4.prosinca u 19 sati SAN LJETNE NOĆI
    6.prosinca u 18 sati ZMAJEVI KOJI NE LETE
    7.prosinca u 20 sati ZMAJEVI KOJI NE LETE

    Po svoju besplatnu ulaznicu možete doći 2. prosinca od 9 do 13 sati na blagajnu HNK u Osijeku.

     

    SAN LJETNE NOĆI

    Shakespeare se u velikome stilu, 12. studenog, vratio na pozornicu HNK u Osijeku ranom komedijom iz svojega opusa, dramskim tekstom nadahnutim grčkom mitologijom, a koji je svakako jedan od njegovih publici najpoznatijih. Naraciju prepunu komičnih obrata kojima ljubav se karikira do krajnjih granica, dramske odnose unutar ljubavnih trokuta u noći kad dan najduže traje, kad sve biljke dobivaju ljekovita svojstva, a nadnaravna bića se upliću u sudbine ljudi režijski će na scenu postaviti, novom energijom prožeti mlada i darovita Tamara Damjanović.

    ZMAJEVI KOJI NE LETE

    Prije dvije godine osmišljen poseban program pod nazivom „Ctlr Alt“ namijenjen je mlađoj publici, a svrha mu je nužno generiranje nove publike kroz programsku ponudu sazdanu od manjih, suvremenih, alternativnih predstava. Ove sezone u sklopu programa je i premijera u produkciji koprivničkog kazališta Oberon i HNK u Osijeku. Riječ  je o predstavi Zmajevi koji ne lete nastaloj prema istoimenom romanu za mlade Ivane Šojat, u dramatizaciji i režiji Damira Mađarića. Roman je 2021. ovjenčan nagradom dječjeg žirija Ptičica nagrade Grigor Vitez, a ušao je i u finale regionalne nagrade Mali Princ u Tuzli. Predstava na pitak, emotivan način obrađuje zapravo mučnu temu mladenačke ovisnosti o takozvanim „osvježivačima“, kao i temu obiteljskog rastrojstva i emocionalnog zlostavljanja.