Večer započinje uz veličanstvenu uvertiru iz Verdijeve Moći sudbine, glazbeni broj koji u nekoliko minuta donosi silovitu strast, kobnu predodređenost i dramatične kontraste – sve ono što čini operu jednim od najsnažnijih glazbenih izraza.
Slijedi arija Rozine Una voce poco fa iz Rossinijeva Seviljskog brijača, gdje razigrana i koketna junakinja pokazuje svoj odlučni karakter. Riječ je o bravuroznom koloraturnom izazovu, gdje pjevačica mora uskladiti tehničku preciznost s duhovitom scenskom osobnošću.
U operi Ernani Verdi postavlja kompleksnu emocionalnu dilemu između časti i ljubavi. Arija Che mai vegg’io… Infelice! prepuna je unutrašnje borbe i plemenite tuge, zahtijevajući od pjevača da izrazi i snagu i krhkost.
Lirični lamento Federica E la solita storia iz Cileine Arležanke jedno je od najljepših muških lirskih monologa. Sjetna melodija izražava duboku unutarnju bol i izgubljene iluzije mladog junaka.
U ariji Io son l’umile ancella iz opere Adriana Lecouvreur, naslovna junakinja – glumica i žena – izražava pokornost umjetnosti. Jedna od najnježnijih i najiskrenijih arija sopranističkog repertoara, puna unutarnje topline.
Zbor Cigana iz Trubadura Verdijev je svijet glazbene energije i ritmičke živosti. Uz ritam nakovnja i vesele glasove, publiku vodi u svijet svakodnevice i snova o boljem životu.
U duetu iz iste opere, Udiste… mira di acerbe lagrime, susrećemo dramu i nježnost između majke i sina. Emocionalno nabijena scena zahtijeva duboku povezanost između izvođača, ali i velik vokalni raspon.
Gounodova arija O Dieu! Que de bijoux iz Fausta jedan je od dragulja sopranskog repertoara. Margareta, očarana darovanim nakitom, pjeva s djetinjim oduševljenjem – no ispod te površine krije se slutnja tragične sudbine.
Arija Ah! mes amis iz Donizettijeve Kćeri pukovnije poznata je kao jedan od najtežih izazova za tenora – sa slavnih devet visokih C-tonova, ova arija zahtijeva izvanrednu tehniku, sigurnost i lakoću, a pritom ne gubi komičnu lepršavost koja je zaštitni znak cijele opere.
……………………………
Uz La chanson bohème iz Carmen, večer se vraća ritmu, strasti i neobuzdanoj slobodi. Ova arija nosi u sebi duh ciganske vatre, plesa i hedonizma, a scenski zahtijeva potpuno prepuštanje karakteru.
Verdijeva arija Ella giammai m’amò iz Don Carlosa jedna je od najintrospektivnijih basovskih arija. U njoj kralj Filip izražava duboku samoću i sumnju u ljubav – arija traži emotivnu zrelost i tamnu plemenitost glasa.
Zborna arija Va, pensiero iz Nabucca – poznata i kao Zbor Hebreja – postala je simbol čežnje za slobodom. Melodija jednostavna, a snažna, dirnula je generacije slušatelja i stekla status glazbenog simbola nade.
Casta diva iz Bellinijeve Norme – arija u kojoj svećenica moli božicu za mir – jedno je od najvećih djela belkanta. Polagana, svečana i hipnotična, zahtijeva iznimnu kontrolu daha, legato fraziranje i duhovnu prisutnost.
U sljedećem zbornom broju iz iste opere, Guerra, guerra!, kontrast se pojačava – ulazimo u ratnu uznemirenost, punu snage, ritma i kolektivnog naboja.
Instrumentalni intermezzo iz Manon Lescaut Puccinijev je glazbeni trenutak čiste čežnje i lirike. U samo nekoliko minuta, slušatelj proživljava sve nijanse tuge, predosjećaja i neizbježne tragedije.
U zbornoj sceni Coro a bocca chiusa (Zbor zatvorenih usta) iz Madame Butterfly, Puccini stvara čudesnu atmosferu napetog iščekivanja. Ova suptilna i nježna glazbena slika pjeva se bez otvorenih usta – izazov kako za zbor, tako i za dirigenta.
Vissi d’arte, najpoznatija arija iz Tosce, duboka je ispovijed žene koja je živjela za umjetnost i ljubav, a sada se nalazi pred izdajom. Emotivno nabijena, traži punu vokalnu i emocionalnu otvorenost.
E lucevan le stelle donosi perspektivu njezina voljenog, zatvorenog i slomljenog. Ova arija odiše nostalgijom i melankolijom, a zahtijeva veliko frazno majstorstvo i iskrenu suzdržanost.
Na kraju, moćni Te Deum iz Tosce – monumentalni finale prvog čina – spaja religijski ritual s osobnom prijetnjom. Zbor, orgulje i solo bariton stvaraju napetu, gotovo zastrašujuću sliku licemjerne pobožnosti i političke prijetnje.
Ladislav Vrgoč, ravnatelj Opere HNK-a u Osijeku
