U kazalištu, kao i u životu, istina je često predmet borbe – tko ju izgovara, tko ju skriva i tko zbog nje strada. Upravo se tim pitanjima bavi nova premijera drame Vještice iz Salema, kultnog djela Arthura Millera, u režiji istaknutog redatelja srednje generacije – Ivana Plazibata. U vremenu kada kolektivne histerije i moralne panike ne pripadaju samo povijesti, nego su itekako dio naše svakodnevice, Plazibatov redateljski rukopis u ovom komadu ponovno postavlja gledatelja pred neugodna pitanja: koliko smo danas spremni čuti istinu, a koliko ju spremni žrtvovati?
U povodu premijere razgovarali smo s Ivanom Plazibatom o njegovu pristupu Millerovu tekstu, suvremenim paralelama i izazovima postavljanja klasika u današnjem kazališnom kontekstu.
* Što se promijenilo od dana kada ste prvi put pročitali ovu dramu – u odnosu na danas kada ju režirate?
– Millerove Vještice iz Salema prvi put sam pročitao na drugoj godini studija, što je bilo prije dvadesetak godina. Ono što me zateklo i iznenadilo je koliko je to napet i uzbudljiv tekst na razini same radnje – napisan je poput filmskog trilera, a opet kazališno sjajno funkcionira. Nema mnogo takvih kazališnih tekstova. Od prvih razgovora s upravom kazališta sam inzistirao da mora biti predstava koja će poštovati Millerov tekst, a istodobno i gledatelje prikovati za stolce.
* Koja je rečenica/ulomak iz teksta ostavila najsnažniji dojam na Vas? Jesu li Vas likovi natjerali da preispitate stavove o moralu, krivnji, istini?
– Ono što je ostavilo najsnažniji dojam na mene je da svaka riječ, rečenica, fraza i cjelokupni jezik može biti upotrjebljen kao oruđe za konstrukciji nepravde i laži. Ovaj komad je egzemplarna priča o tom kako se riječi i jezik mogu zloupotrijebiti.
* Kako ste pomirili interpretaciju povijesnog konteksta i aktualizaciju? Koji je aspekt po Vama najvažniji za današnju publiku?
– Za današnju publiku najvažnije je da vidi kako u trenutcima društvene krize može lako prevladati laž i zlo. I da su često oni koji šire laž puni uvjerenja i patosa, dok su pravedni i pošteni ljudi opterećeni krivnjom i nemoći.
* Da ste i sami stanovnik Salema – koji lik biste najvjerojatnije bili?
– Da sam stanovnik Salema, radio bi na tom da budem stanovnik Beverly Hillsa. Neki koji vozi kabriolet i s vjetrom u kosi napušta Salem u zalazak Sunca. Nažalost, Miller nije napisao takav lik pa sam ga morao ovdje izmaštati. Nazovimo ga Dylan.
* Kako ste pomirili umjetničku slobodu i poštivanju autorove izvorne poruke?
– Poštovao sam strukturu Millerove drame i nisam ju htio pokvariti, jer je riječ o izvrsno napisanom trileru. Miller je pisao komad o svom vremenu, Americi polovine 20. stoljeća kroz priču o Salemu u 17. stoljeću. Mi stojimo pred novim izazovima u našem, današnjem digitalnom Salemu.
* Kako ste surađivali s glumcima u oblikovanju njihovih likova, posebice Proctora i Abigail?
– Gradili smo uloge kroz međusobno povjerenje i zajedničke ciljeve; kod Proctora to je prikaz čovjeka izjedenog krivnjom koji zbog toga i vuče krive izbore po sebe i druge u ovom komadu. Kao Abigail to je strast mlade djevojke koja je odlučila da ne želi biti žrtva i osvetiti se muškarcu kojeg voli i ne može imati. Ti likovi sastavljeni su od proturječnih emocija kao i svi mi – i to proturječje u njima je bilo najteže prikazati publici.
* Kako ste odlučili prikazati temu histerije i kolektivne paranoje – je li ona više psihološka, politička ili društvena u vašem viđenju?
– Ovo je komad koji najbolje potvrđuje da je osobno jednako političko u trenutcima velikih kriza. Osobne osvete i animoziteti proključaju u tom trenutku i lov na vještice samo je sredstvo sređivanja starih računa.
* Što biste voljeli da publika ponese sa sobom nakon gledanja ove predstave?
– Volio bih da vidi koliko kazalište i dobra priča u kazalištu mogu biti uzbudljive.
Razgovarala: Narcisa Vekić / HNK u Osijeku