Autor: editor_hnk23
-
Bili smo na premijeri predstave ‘Jom Kipur ili pomirenje’. Šalje nikad aktualniju i precizniju poruku da je rat poraz za sve
Redatelj Mesarić je prepoznao intrigantnu ponudu autorice Šojat i ostvario snažno teatarsko polje.
Bijelo usijanje na sceni: prozirni paravani kao da su od bolničkih zavoja, bijeli kreveti i ordinacijski stolovi, plahte… Pozadinu zatvaraju golemi bijeli prozori kroz koje se nazire pastoralni perivoj (scenografija Miljenka Sekulića izvrsno priziva Thomas Mannovsku atmosferu sanatorija) pod spokojnim plavetnim nebom.
Šizofrena, pišteća flauta proizvodi raštimane tonove “Lijepe naše”, a šef sanatorija, mladi stranački kadar i cinik (odlični Nikola Radoš) mikrofonom objavljuje: “Dobro jutro, svima.” U taj notorni psiho-ritual dovode razjarenog, pomahnitalog antiheroja Josipa, sapetog u dugu luđačku košulju boje pijeska (nadahnuta kostimografija Katarine Radošević Galić) koja više pripada vremenu De Sadeovskih ludara.
Veteran se rasprsnuo, pomahnitao od boli i nemoći (sve te signale Ivan Ćaćić šalje već u prvoj pojavi) i trebalo bi ga sastaviti. Državi, naime, trebaju androidi i učinit će sve za njihov remont. Tako počinje predstava “Jom Kipur ili pomirenje”, rađena prema romanu Ivane Šojat, čijom je praizvedbom redatelj Želimir Mesarić u Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku obilježio svoj 50-godišnji umjetnički maraton.
Crno-bijela slika o ratu
Bogate slojeve gradi Ivana Šojat u romanu “Jom Kipur” (Fraktura, 2014.), ne zastajući ni trena u jednodimenzionalnom kadru crno-bijele slike o ratu, pobjednicima i poraženima. Rat je poraz za sve, a mržnja je smrtonosni otpad koji se luđački reciklira. Ta se toksična istina u “Jom Kipuru” čita kao na dlanu. Iz te je platforme autorica pošla u porodična naličja, u destrukciju iza kućnih zidova koja stišanije, a strašnije ječi nego frontovske salve.
Bavi se i ksenofobnim pravilima zagađenog društva koja niču već u osnovnim školama, ili onom najgorom, društveno prihvatljivom svakodnevnom mizoginijom. Svu tu intrigantnu autoričinu ponudu redatelj Mesarić je prepoznao i ostvario kao snažno teatarsko polje koje će u maniri kronike postaviti ozbiljna pitanja društvene zabrinutosti.
Izvrsno dramatiziran roman
Uz Mesarićevu suradnju, Maja Gregl je izvrsno dramatizirala roman, postavivši montažni filmski obrazac priče, gonjen stalnim flashbackovima i pretapajućim prizorima. Jaku praktičnu suradnju u transformaciji proznog u dramsko tkivo pružila je i dramaturginja Ivana Klaić, tako da se Mesarićeva redateljska metoda mogla punkorvno realizirati. Ona se sastoji u gotovo paradoksalnim, a sinkronim putevima. Puno je tu epskih redateljskih gesti (uz ekspresivnu koreografiju Vuka Ognjenovića, projekcije Josipa Grizbahera i svjetlosni dizajn Tomislava Kobije) koje idu od potmulog realizma do nadrealnih primjesa (ozvučenih glazbom Igora Valerija).
Ali Mesarić niti jednim režijskim postupkom nije zagušio glumačku moć i ishodišno srce predstave. Zato uz redateljsko filigransko ohrabrivanje, predstavu armiraju vibrantne glumačke sudbine, nesebično ugrađene u potragu za sićušnim sjemenjem društvene i ljudske katarze.
Vodeći dvojac u timu ostvario je dugo putovanje u svjetlo. Ivan Ćaćić u dimenzijama veterana izgubljenih iluzija nalazi raskošne prostore za svoj autentični izraz. On je divlji barbarogenij koji jedva obuzdava naslijeđenu nasilnu muškaračku ćud, ali i pravednički gnjevan lumpenproleter. Njegovi emotivni džepovi ranjene duše (jedan od vrhunaca predstave je izvođenje parafraze kultne antiratovske balade “Where Have All the Flowers Gone” uz podjetinjenu pratnju mrtvih duša), smjenjuju se sa istjerivanjem demona ili stuporom posvemašnje rezignacije.
O glumačkom ansamblu
Duško Modrinić posvećeno se kretao svim silnicama koje obilježavaju psihijatra Grgura, postajući smireni Josipov ispovjednik, ali i onaj čiji će unutarnji ožiljci često za stolom obrtati uloge. Posvojeni dječak, očigledno zlostavljan zbog romskog porijekla, skrajnut od sistema kojemu ne trebaju tankoćutni vidari duša. Marginalac i usamljenik nesiguran u ljubavi.
Matea Grabić Ćaćić kao Dubravka je pravom mjerom osjetila njezine rastrzanosti – od želje za smirajem u Josipovom naručju do odbačenosti jer je po regulama društva, nacije i porodice “izdala” očekivanu ulogu žene. Anita Schmidt (Ružica, Josipova majka) na licu stvara proplamsjaje zlostavljane žene koja radi sina trpi demone muževog terora.
Davor Panić u dvostrukoj ulozi Josipova djeda i oca djeluje kao neki tamni druid obiteljske nesreće. Izvrsno je istražena pritajena sadistička gesta u sanatorijskoj sestri Ani kako je gradi Antonija Pintarić. Jasna Odorčić u Magdaleni, Grgurovoj pomajci, prepoznaje nemoć skorojevićevske praznine. Mateja Tustanovski potresna je u minijaturi slomljene Mandice a proračunata kao susjeda Ksenija. Njima se pouzdanom igrom pridružuju Ljiljana Krička Mitrović (baka Marija), Mirko Ilibašić (bolničar Ante), Matko Duvnjak Jović (Crni) i Dominik Karaula (Krešo).
‘Dobro jutro, svima’
Kontekst u kojem je nastajala predstava “Jom Kipur ili pomirenje” nije mogao biti drastičniji, niti, nažalost, pogodniji za punoću njezinih pitanja. Pokolji nevinih, ponajviše djece, u najnovijem izraelsko-palestinskom ratu i trajno stanje rata u Ukrajini kao mučni punktovi neproglašenog trećeg svjetskog rata.
Na domaćem planu, u zemlji Demonliji, neviđen prezir i oholost vladajuće fukare (zaogrnute mitomanijom) prema obespravljenima, ili najnovije plakatiranje ustašoida baš usred Vukovara… Dobro jutro, svima.
Izvor: Telegram.hr
-
GOSPODIN TEATROLOG
Piše: Ljubomir Stanojević©
Deseta je obljetnica odlaska uvaženoga književnika, dramaturga, kazališnog kritičara i teatrologa Igora Mrduljaša (Split, 9. kolovoza 1945. – Zagreb, 1. listopada 2013.). Pisao je o glumištu „uz koje je odrastao, živio i radio u njemu tri desetljeća… podsjećajući na dane poslove i ljude koji ne bi smjeli biti zaboravljeni… Iz jedino mogućega osobnog kuta i stajališta“ (zabilježeno u autorovoj Oproštajnoj kolumni, Hrvatsko slovo, Zagreb, 19. srpnja 2013.).
Igor Mrduljaš dobitnik je Demetrove nagrade za životno djelo Hrvatskoga društva kazališnih kritičara i teatrologa. Bio je prijatelj i suradnik lista HNK u Osijeku „Kazalište“ te kasnijih izdanja naše kazališne kuće. U sjećanje na Igora, objavljujem svoj nekrolog iz Hrvatskoga slova (Zagreb, 18. listopada 2013.):
***
Imam potrebu, i silnu želju da napišem nekoliko redaka o pokojnom kolegi i kazališnom prijatelju Igoru Mrduljašu. Znajući istodobno, da su sve riječi zaludne, i da će tek emocija i spoznaja o jednom bogatom i sadržajnom životu biti i jača i sve prisutnija u tišini (sjećanja).
Igora sam upoznao 1970. kao – suradnika. U petome broju „Kazališta ’70“, tadašnje „revije za scensko-muzičku kulturu“ (tiskovina, u nakladi HNK u Osijeku i pod mojim uredništvom, izlazila – u različitom obličju – od 1965. do 1981. godine) javio se, pored dotadašnjeg „starog“ suradnika iz Rijeke Ivana Floda, i mladi 25-godišnjak – Igor Mrduljaš. U svojem kazališnom pismu iz Rijeke, naslovljenom „Nevolje jednoga kazališta“, briljantni kritičar je ustvrdio: „Čvrstoća i nepokolebljivost u istrajavanju su jedini uvjeti za opstanak (ansambla.)“ Kao da je to bio leitmotiv sveukupnog Igorova kritičarskog i teatrološkog rada: čvrstoća i nepokolebljivost u istrajavanju…
Kakav je bio stručnjak takav je bio i čovjek: gospodin! Znao je prepoznati iskrenost i istinitost, i toj se strani bespogovorno opredjeljivao. Surađivali smo drugo i dobro: posljednji put pristao je biti gostom-urednikom programne knjižice predstave „Zastave, barjaci, stjegovi“ Mire Međimorca, kojom je osječki HNK, u režiji Georgija Para, 2007. obilježio 100. obljetnicu postojanja. Knjižica bijaše napisana i uređena uzorno, decentno i znalački. U tiskovinama koje sam pak ja uređivao, kao gost – u osječkome Dječjem kazalištu – često sam, s razlogom i opravdanjem citirao upravo Igora. Uz sveopće dobro prihvaćanje. Surađivali smo i u Hrvatskome društvu kazališnih kritičara i teatrologa obostrano se cijeneći i poštujući.
Dakako, zahvaljujući Igoru i ja sam postao njegovim suradnikom – Hrvatskoga slova, pa i drugih tiskovina („LuTka“). U vrijeme kada se o (ne)poćudnosti brinulo na mnogim stranama, Igor i „Slovo“ otvorili su mi stranice i ja sam dobar dio svoje kazališne publicistike objelodanio upravo u tom uglednom kulturnom tjedniku na (nadam se) obostrano zadovoljstvo. Hvala Igoru i hvala Hrvatskome slovu.
Danas, kada Igora više nema, osjećam se njegovim ne samo trajnim poštovateljem već i dužnikom. I siguran sam – da to nisam samo ja. Sjećajući se zajedničkih kazališnih uvjerenja, zajedničke ostrašćenosti za taj neuhvatljivi „život dvosatni“ i sve što ga čini, dovodi do njega i potom traje… mislim na Igora Mrduljaša, zaljubljenika, koji je teatar, kao popudbinu, ponio sa sobom. U daleke, a možda bliske, čudne i nepoznate svjetove…
Potpis ispod fotografije:
Naš kazališni prijatelj – IGOR MRDULJAŠ (1945.-2013.)
-
PRAIZVEDOM TEKSTA IVANE ŠOJAT, ŽELIMIR MESARIĆ OBILJEŽAVA 50 GODINA UMJETNIČKOG RADA
Pola stoljeća umjetničkoga rada, Želimir će Mesarić obilježiti ni manje ni više nego praizvedbom teksta osječke spisateljice Ivane Šojat – Jom kipur ili pomirenje. Premijera je to koja otvara dramski program, ali i čitavu 117. sezonu HNK-a u Osijeku, a na rasporedu je u petak, 27. listopada, s početkom u 20 sati.
Promicatelji, čuvari hrvatske pisane riječi, s posebnim naglaskom na suvremeno stvaralaštvo, uloga je koju HNK dosljedno njeguje, naglasio je intendant Vladimir Ham na konferenciji za medije, održanoj u Svečanom foajeu, zahvalivši cijeloj autorskoj ekipi, ponajviše glumcima, koji su intenzivne probe odradili uz brojna gostovanja.
Autorsku ekipu, uz Mesarića, koji potpisuje režiju i surađivao je s Majom Gregl na dramatizaciji teksta, čine i dramaturginja Ivana Klaić, scenograf Miljenko Sekulić, kostimografkinja Katarina Radošević Galić, koreograf Vuk Ognjenović, oblikovatelj svjetla Tomislav Kobia, za glazbu je zaslužan Igor Valeri, a Josip Grizbaher autor je projekcija.
Da je puno razloga za slavlje, misli i ravnatelj Drame, Miroslav Čabraja. U prvom je to redu praizvedba, čime se kazališta ne mogu često pohvaliti (osječki je HNK-a tu svojevrsna iznimka, jer je u posljednjih 10-ak godina praizveo čak četiri djela Ivane Šojat – Unterstadt, Emet i Zmajevi koji ne lete) te čak pola stoljeća umjetničkoga rada redatelja Mesarića, koji je mnogima u ekipi bio i profesor.
– Na pola stoljeća rada ne osvrćem se s gnjevom, nego kao na hod po mukah – primijetio je Mesarić, koji u Osijeku radije radi nego u Zagrebu, jer mu je ovdje lakše načiniti podjelu, a i moguće je imati dvije probe dnevno.
Riječima divljenja pridružila se i autorica Šojat, počašćena i ponosna, jer su njezin roman pretočili u dramu. Poimence je zahvalila autorskoj ekipi, a ganule su ju i glumačke transformacije. Ovim komadom, nada se, pomaže ukloniti nekrotična tkiva društva, da bismo živjeli zdravije.
Praznovjernim se, u šali, nazvao sam redatelj, rekavši kako ga zastrašuje ushit prije premijere. Za svoj veliki je jubilej, priznao je, tražio primjeren tekst. U potrazi za temama, koje dramama kronično nedostaju, uvijek poseže za romanima. Dramatizacija završava danom premijere, jer se na probama otvaraju brojne mogućnosti.
– Upotrijebim li boksačku terminologiju, ovaj komad (kojemu kralježnicu čini 10 susreta psihijatra i junaka Josipa) i predstava su super heavyweight kategorija. Na scenu smo se spustili tjedan prije premijere, odradivši prije toga puno sati „za stolom“. Glavni je lik antijunak, jer kritizira lažne junake i junaštva i na koncu, zagledan u svoju utrobu, završava katarzom poput grčkih junaka – rekao je redatelj, dotaknuvši se paklenske koincidencije napada Hamasa na Izrael na 50. obljetnicu Jom kipura.
Sretan splet okolnosti omogućio je Ivanu Ćaćiću da mu ovakva ulogu padne u krilu na vrhuncu svoje intelektualne, fizičke i umjetničke snage.
– Ivan je ulogu zgrabio, zagrizao, a tako i treba. Sretan sam jer je opet na djelu ljupka bizarnost malog obiteljskog obrta Ćaćić – aludirao je redatelj na glumačko-bračni par Ivana i Mateje koji su ponovno na sceni par. Uvjeren je redatelj da će predstava gledateljima dati razlog za razmišljanje, otvarajući im pitanja, a ne nudeći odgovore.
Drugi puta s osječkim HNK-om, nakon na Marulićevim danima nagrađenoga Emeta, surađuje dramaturginja Maja Gregl. Suigru (njem. mitspielen) glumca i publike, a u ovom slučaju i glumca i medija, izvukla je u fokus, podsjetivši na plastične rečenice Ivane Šojat, tako pogodne za transformacije u druge medije. Usporedivši ju s francuskom nobelovkom Annie Ernaux, istaknula je da Šojat piše o ratu, ali i njegovim posljedicama, posebice u patrijarhalnim društvima.
U glavnoj ulozi branitelja u mirovini Josipa Matijevića, gledat ćemo Ivana Ćaćića, a Duška Modrinića, pak, kao njegova psihijatra Grgura Romića. Matea Grabić Ćaćić je Dubravka, a dr. Mraovića utjelovit će Nikola Radoš. Antonija Pintarić je sestra Ana i zatvorska liječnica, a Jasna Odorčić glumi Grgurovu majku Magdalenu. Davor Panić bit će i Josipov otac Milan, ali i djed Kruno, a Anita Schmidt Josipova majka Ružica. Ljiljana Krička Mitrović glumi baku Mariju (Milanovu majku), a Matko Duvnjak Jović je Josipov prijatelj Crni. Pacijentica Mandica je Mateja Tustanovski, a pacijent Krešo Zajec i zatvorski čuvar je Dominik Karaula/Petar Sekelez. Mirko Ilibašić je i bolničar Ante i zapovjednik, Mateja Tustanovski je i susjeda Ksenija, Krešina žena, a zatvorske čuvare igraju Karaula i Duvnjak Jović, medicinsku sestru Katarina Milićević Drahotuski, a Ciganku Maja Frankić.
Redatelj Mesarić posebnu je pohvalu uputio studentima, blagodat koju HNK treba čuvati.
-
STOLJEĆE PROĐE… (3)
Piše: Ljubomir Stanojević©
Iz usustavljenoga pregleda repertoarâ HNK („Kazališne tradicije grada Osijeka“, repertoar 1907. – 1983., priredio Branko Mešeg; HNK u Osijeku, 1984.) uočljiv je – za današnje pojmove – frapantan broj premijera te sezone, prije 100 godina: čak 36. I da se odmah razumijemo: nisu to bile „predstavice“. Nedostatak prostora – a valjalo bi ih sve nabrojiti – dopušta tek apostrofiranje najvažnijih.
To su – u Drami: Calderónova „Večera kralja Baltazara“, Molièreov „Umišljeni bolesnik“, Hoffmannova „Elektra“, Tolstojev „Živi leš“, Strindbergova „Lomača“, Sardouova „Madame Sans-Gêne“, Shawov „Zanat gđe Warren“; od domaćih – već spomenuti Vojnovićev „Ekvinocij“, Nušićeve „Sumnjivo lice“ i „Protekcija“, Ivakićeva „Majstorica Ruža“, Strozzijev „Zrinski“, Donadinijeva „Gogoljeva smrt“ i Begovićev „Čičak“.
Opera je izvodila Offenbachove „Hoffmannove priče“, Massenetov „Werther“, Verdijevu „Aidu“ i bezbroj opereta Kálmána („Jesenje vježbe“), Lehára („Frasquita“, „Grof Luksemburški“, „Ševa“) i Lea Falla („Madame Pompadour“ i „Stambulska ruža“).
Kako je to bilo moguće tada? – osnovano je zapitati se. I uz broj od 253 predstave u Osijeku (iz Mucićeva navoda u ranijem Prisjetu) te uz gostovanja. Čak i uz podatak da je sezona trajala od 6. rujna 1923. do (čak) 17 kolovoza (?!) 1924.
Da, kako je to bilo moguće…?!
Potpis ispod fotografije:
Opera Richarda Wagnera „Ukleti Holandez“ iz 1923. (Arhiva HNK u Osijeku)
