Autor: editor_hnk23

Piše: dr. Antonija Bogner-Šaban

U Osijeku je 1. prosinca 2023. u 77. godini nenadano preminula dramska umjetnica HNK Ana (Bikić) Stanojević (Požega, 12. listopada 1947.). U osječkom je stalnom angažmanu – poslije kratkotrajnoga varaždinskog – bila od 1. rujna 1972. do umirovljenja krajem prosinca 2012. Oproštajnu predstavu VEDRI DUH odigrala je u siječnju 2013. godine.

Veliki, nenadani gubitak recentno je, nadahnutim tekstom, popratio portal Osijek express i izazvao lavinu predivnih komentara i pozitivnih oznaka.

U počast Ani Stanojević, objavljujemo pismo ugledne naše teatrologinje i povjesničarke kazališta Antonije Bogner-Šaban, upućeno pokojničinom suprugu, kazališnom publicistu i doajenu HNK u Osijeku, Ljubomiru Stanojeviću.

***

Dragi Ljubo, dragi vjerni prijatelju,

vijest o Aninom odlasku stigla je do mene i vratila u sjećanje na naše susrete, na Anine i moje, kroz godine. Bile smo u istim fakultetskim klupama, zatim se izgubila, i ponovno smo se sretale iz zamračenog gledališta u slikama sa blještavo osvijetljene pozornice. Ne mogu nabrajati njezine uloge jer i ne znam sve njihove nazive, ali sa sigurnošću znam da je u svaku unosila svu snagu svoga talenta i uvijek je ocrtavala svojom individualnošću, toliko ženstvenim, individualno, glumački promišljenim pristupom. Ta njena scenska uznesenost i samopredaja umjetnosti izvirala je i iz odnosa spram života. Slučajno smo se u prolazu srele na ulici u Osijeku, bila je u društvu s Iskrom i svaka njena riječ zračila je ljudskom i majčinskom brigom. Srele smo se posljednji put neke godine ne tako davne, na balkonu osječkog HNK-a, popile kavu i popušile cigaretu. Meni se baš nije išlo na predstavu, ali Ana je uzbuđeno inzistirala na odlasku u gledalište. Pa zar joj nije dosta kazališta poslije toliko godina pomislih, ali divila sam se njezinom entuzijazmu i onoj unutarnjoj nervozi, umjetničkoj pripadnosti kazalištu.

Dragi moj Ljubo, vjerni prijatelju u tvojim i obiteljski teškim, možda i emocionalno najtežim životnim trenucima ne znam ako ih uopće ima, prave riječi utjehe. Banalno zvuči, ali kroz vrijeme čovjek se miri i smiruje i putuje dalje, zapitan o sebi i zauvijek izgubljenoj osobi.

Primi moju najiskreniju sućut, odano i u mislima s tobom, Giga.

Potpis ispod fotografije:

OSTAT ĆE U UPAMĆENJU: dramska glumica HNK u Osijeku ANA (BIKIĆ) STANOJEVIĆ

(Privatna fotoarhiva).

Piše: Ljubomir Stanojević^©

Ovaj mjesec, 26. studenoga navršava 30 godina od smrti Stjepka Jankovića, jednoga od najpopularnijih osječkih kazališnih umjetnika. Omiljeni osječki glumac i operetni prvak HNK, rođen u Draškovcu 2. rujna 1921., umro je u 73. godini u Osijeku 26. studenoga 1993. Generacije najstarije publike još ga se sjećaju kao vječnog „dječaka“ nerazdvojivog od osječkog Kazališta i svih koji to Kazalište vole.

Iako rođen u Međimurju, Stjepko Janković osjećao se pravim Osječaninom. Na ovoj pozornici počeo je umjetničku karijeru (1941.), odavde se „otisnuo u svijet“… Angažmani u splitskom HNK-u (1947.-1952. i 1954.-1957.), u dubrovačkom Narodnom kazalištu (1952.-1954.), u Suvremenom kazalištu u Beogradu-Beogradskoj komediji (1957.-1961.) – samo su učvrstili njegovo uvjerenje da doista pripada i samo gradu na Dravi, i njegovom teatru.

– U Osijeku sam započeo svoj put, na osječkim daskama. Zahvalan sam osječkoj publici. Vratio sam joj se kao zreo glumac da se nekako odužim za sve što je ona „otrpjela“ u danima moje mladenačke obijesti. Ali to je neizbježno za svakog mladog čovjeka. Publika je zaboravila moja scenska zamuckivanja, praštala mi i hrabrila me – izjavio je Stjepko suradniku „Kazališta“ Dragi Hedlu davne 1972. godine, prigodom obilježavanja 30. obljetnice umjetničkog rada.

Tada je Stjepko imao iza sebe više od tri stotine ostvarenih likova u više od tri tisuće predstava. Koliko li ih je (i likova i predstava) ostvario u sljedećih gotovo dvadesetak godina?! Upravo je nemoguće prebrojiti sve uloge tog omiljenog osječkog umjetnika. A sâm je oduvijek tvrdio da su to „svi njegovi životi“.

Bio je neobično odgovoran i savjestan, umjetnik, „stare škole“ kojemu je kazalište apsolutno bilo na prvom, a možda i jedinom mjestu. Samo tako mogao je imati i kazališnu energiju i prijeko potrebnu koncentraciju za „tolike živote“ u jednom jedinom, njegovom. Bio je glumac koji je ostvario raspon od uloga lirskih ljubavnika do starca Feraponta (Čehov, TRI SESTRE), njegova posljednjeg ostvarenja na pozornici HNK (premijera u travnju 1988.). Međutim, ono čime se Stjepko Janković posebno urezao u srce generacija publike, njegova su ostvarenja u opereti, a kasnije i u mjuziklu. Gotovo da nema predstave izvođene na osječkoj pozornici gdje Stjepko nije sudjelovao kao jedan od glavnih (često i glavni) protagonista.

Dolaskom mjuzikla na pozornicu HNK u Osijeku (posebno Grgić-Kabiljova JALTA, JALTA, 1973., u kojoj je Stjepko maestralno tumačio sobara Stanleya), umjetnik je „udružio“ dramsko iskustvo i prirodne pjevačke i plesačke sposobnosti za stvaranje dojmljivih likova jednake popularnosti u publike. Njegovo je posljednje ostvarenje u tom žanru pukovnik Pickering u mjuziklu Fredericka Loewea MY FAIR LADY (premijera 25. travnja 1987.). Možda je upravo ta predstava „zaokružila“ dojam Stjepkova kazališnoga opusa: redatelj je, naime, bio Stjepku neobično drag Vlado Štefančić (već raniji redatelj JALTE, JALTE; kojemu je Stjepko bio i asistent), u predstavi je sudjelovala Stjepkova dugogodišnja partnerica Gita Šerman-Kopljar, ali i dramska kolegica Ružica Lorković. U tom se društvu, i pored mlađih partnera i kolega, Stjepko očito vrlo dobro osjećao – što je urodilo jednom od najdojmljivijih predstava tih godina.

Smrću Stjepka Jankovića mnogo su izgubila i hrvatska kazališta Dubrovnika i Splita. Podsjetimo, Stjepko je bio članom „kazališne reprezentacije“, ansambla predstave HAMLET u režiji Marka Foteza na Dubrovačkim ljetnim igrama, 1952. (igrao je Rosenkrantza). A u Splitu, na pozornici čijeg teatra je kreirao šezdesetak uloga u gotovo 230 dramskih i operetnih predstava, sudjelovao je i na prvome festivalu Splitsko ljeto u Sofoklovoj ANTIGONI (1954.), u režiji Tomislava Tanhofera (igrao je Hemona).

Prema navodu splitsko-zadarsko-zagrebačkog teatrologa (nažalost također pokojnog) Šimuna Jurišića, zajedničkog prijatelja pokojnog Stjepka Jankovića i autora ovih redova, lik kojeg je taj vrsni umjetnik najviše puta odigrao u životu jest Jimm-boy u Abrahamovoj opereti HAVAJSKI CVIJET. Stjepko Janković odigrao ga je u tri kazališta (Split-Beograd-Osijek) ukupno 310 puta i time, uz predan, cjeloživotni rad, ostao upamćen, eto, i po jednom kuriozumu…

Potpis ispod fotografije:

SVESTRANI OSJEČKI UMJETNIK – Stjepko Janković bio je i pasionirani ljubitelj sporta i član upravnih tijela NK Osijeka.

(Fotodokumentacija HNK u Osijeku).

Piše: Ljubomir Stanojević^©

Ljeto je, već u najvećem zamahu i ovaj će Prisjet biti objavljen negdje u jesen kada – kako Rilke kaže – „tko je (sada) sâm, ostat će sâm, da sluša romon kiše, da bdije, čita, duga pisma piše, i luta po alejama, gdje dah jesenjeg vjetra suho lišće njiše“.

Ali sada smo još u toj ljetnoj „žeravici“ kada – kako je pokojni redatelj Marin Carić znao govoriti – nema ljepšega nego sjesti u hlad i pisati – prijateljima.

Tako, eto, žestoko vrućega osječkoga ljetnog dana napisah/nakucah par riječi prijatelju – glumcu Nenadu Inđiću u – Ameriku. O tome, kako je jedan drugi glumac – čuveni Zoran Radmilović (po kazivanju teatrologa Jovana Ćirilova) – već u samom početku karijere bio „osvježenje, a i više od toga, dar koji pobuđuje radoznalost… Uočili smo to jasno: stoji nekakav Zoran Radmilović, po godinama mlad a već zreo; nikada mlad na onaj plav i blag način bljedolikih prinčeva scene; u njemu je bilo nekakve dramatike već na prvom koraku“.

Zašto li me to podsjeća na Tebe? – upitah Inđića.

I eto odgovora – osječkoga (1975.-1984.) potom zeničkoga (1984.-1993.) glumca i ahasferskog lutaoca po nevremenu – od Berlina do Vancouvera (SAD).

„Zoran je Zoran, izvan kategorija“ – kaže Nenad. – „Ali znali smo i mi, ponekad, ‘ubosti’ poneku predstavu. Sjećam se Halasove (Augustin, 1945.-2009.; sve opaske u zagradama koje slijede – ovoga su autora) scene, kada je prao kristale sa lustera u KRALJEVSTVU NEBESKOM. Fenomenalno! Ili scene plesa Đoke Bosanca (Đorđe, 1948.-2006.) u MANDRAGOLI, koju je napravio uz pomoć Tončija Marinića (Antun, 1936.-2012.). Ili Ružice (Lorković, 1930.-2002.) u MEDEJI.

Ili moje, nikad zaboravljene Gite (Šerman-Kopljar, 1930.-2009.), najdivnije Mutter Courage ikad; ili Rade (Radoslava) Mrkšić u istoj predstavi. Ili Ice Tomljenovića (Ivan, 1923.-1996.) u ARMAGEDONU… Ili Ane (Bikić-Stanojević) u KAKO ZATUĆI PSINU… Ili svih onih mladih glumaca u dolasku (nabraja Lj. St.: Ivan Brkić/1960.-2015./; Dubravka Crnojević/Carić/; Velimir Čokljat, Slobodan Filipović, Jasna Kovačević/Odorčić/; Ljiljana Krička/Mitrović/; Damir Lončar; Darko Milas; Davor Panić; Mira Perić/Katić, Kraljik/; Vlasta Ramljak; Antonija Šmit/Anita Schmidt/ u SLIKAMA ŽALOSNIH DOŽIVLJAJA…

Inđić dalje nabraja zeničke kolege (i predstave): Dinu (Adnana) Palangića, Anu Đorđević, Radu (Radmilu) Preininger, Elvedina Avdića, Jakova Salaka… „I još puno više od toga. Ali stvari su – piše Nenad – bile postavljene kao da je sve izvan glavnih gradova – provincija i vukojebina…“.

I tu završava ovo „kratko pismo za dugo rastajanje“ (Handke). Nije „puno buke i bijesa“ (kako je to Inđić govorio u svojemu MACBETHU u Osijeku, 1980.) ali je – donekle – odsjaj onoga što je glumica (i znanstvenica) Dubravka Crnojević Carić zapisala:

„Kazalište omogućuje glumcima, redateljima ali i gledateljima, potragu za prostorima unutar/izvan sebe te pruža slobodu nesmetanog istraživanja i proširivanja granica svog identiteta“. (Gluma i identitet, Durieux 2008., str. 268)

Potpis ispod fotografije:

LJETNA KORESPONDENCIJA – mladi glumac Nenad Inđić, u osječkom angažmanu 1981.

Snimio: Rudolf Bartolović. (Arhiva HNK u Osijeku).