Piše: Ljubomir Stanojević©
Život je „ostavila“ u Kazalištu, u lijepom značenju te riječi: Marija Raljević, članica opernog Zbora HNK, prvi alt. Rođena je 1953. godine u Osijeku, HNK-u je pristupila u proljeće 1970. U mirovinu je otišla u proljeće – 2018. godine.
A između… ?
„Između“ bila je jedna od najtalentiranijih, najuvjerenijih i najradosnijih „kazalištarki“. Nastupala je u operi, opereti, drami… a završila gotovo i u baletu, s onim divnim „skokom-špagom“ u „Maloj Floramye“ u svojoj već blizu 60-toj godini (2011.), za koji bi uvijek dobivala aplauz „na otvorenoj sceni“.
„Ne znam gdje za mene počinje gluma, posao, a gdje moja subjektivna osjećanja“ – izjavila je u jednom intervjuu. – „Mene, jednostavno ponese scena, glazba, tekst, atmosfera… I uvijek mi je na umu ono što mi je rekla Gita Šerman-Kopljar, kada sam dobila svoju prvu ulogu u ‘Jalti’: ‘Marija, morate biti iskreni i vjerovati u ono što govorite’. Mislim da bit dobre glume i jest upravo u tome“. („Kazalište“, br. 113., 16.-31. siječnja 1977.)
A ta prva uloga u „Jalti“ (1973.) za ovog je autora ključno Marijino ostvarenje: Brigadirka, druga ženska uloga po važnosti u tom mjuziklu, koju je tada 20-godišnjakinja donijela s tolikom iskrenošću i šarmom da nije čudno da je već te godine dobila (internu) kazališnu nagradu „7. prosinca“.
Od većih solističkih uloga – izvan zbornog pjevanja – Marija Raljević tumačila je (1977.) djevojku Louisu u mjuziklu „Zanesenjaci“ Toma Jonesa-Harveya Schmidta, parabolu o ljubavi inspiriranu komedijom „Romantične duše“ Edmonda Rostanda. Partner Matt bio joj je mladi glumac Nenad Inđić, a oboje ih je „prepoznala“ nepogrešiva redateljica – Nada Murat.
Lisa u „Grofici Marici“, Tevjeova kći Hodel u „Guslaču na krovu“, Pere u mjuziklu „Dundo Maroje“, Šandel (mati krojača Motela Kamzoila) u „Guslaču na krovu“, Gospođa Hardeg (tetka Gustava von Pottensteina) u opereti „Zemlja smiješka“ – samo su neke od uloga Marije Raljević. Spomenimo da je i u dvije, posljednje navedene, redovito bila „mati“ ili „tetka“ svojemu kolegi iz Zbora (kasnije vrsnom solistu) Nenadu Tudakoviću.
„Ovaj posao, pored svih teškoća, volim i mislim da mu se potpuno predajem, bez ograničenja, svim srcem; da sam u tom poslu našla sebe“ – kazala je u već spomenutom intervju Marija Raljević.
A mi smo (pro)našli – Marijinu radost!
Potpis ispod fotografije:
Danas umirovljenica: pjevačica opernog Zbora i tumač mnogih solističkih uloga – Marija Raljević
Piše: dr. Dragan Mucić (1932.-1992.)
„Mutan i kišovit osvanuo je današnji dan, ali je našemu srcu miliji nego stotine najljepših proljetnih dana, jer dočekasmo ono što je svaki Hrvat tako željno očekivao i oko čega se toliko truda uložilo: otvorenje našega stalnoga h r v a t s k o g a k a z a l i š t a.“
Tim riječima, u jutro 7. prosinca 1907. godine, dakle prije 83. godine, pozdravila je današnji datum osječka „Narodna obrana“, datum rođenja još jednoga nacionalnoga i kulturnoga zavoda hrvatskoga naroda ovdje na obali mutne Drave, a na rubu naše lijepe, pitome i plodne Slavonije, zavoda kojemu je bilo suđeno da dijeli tešku sudbinu mnogih hrvatskih kulturnih ustanova, te da svojim rodoljubnim žarom i životnom postane, bude i trajno ostane, čvrstim dokazom trajanja i neuništivosti naše nacionalne energije.
Ako pak postoji bilo koje područje hrvatskoga kulturnog i duhovnog života u kojem je ovaj naš grad uistinu izašao iz okvira provincijskog i provincijalng, onda je to bez sumnje kazališno, jer je Osijek odavno postao i niz godina ostao drugo novije hrvatsko nacionalno i profesionalno glumište. Taj kulturni legitimitet, taj duhovni pasport, dalo mu je njegovo vrlo živo i prebogato djelovanje ne samo u ovom gradu, i ne samo u njegovoj bližoj okolici, već i na širokom zemljovidnom prostoru od Sušaka do nekadašnjeg Velikog Bečkereka, tj. današnjeg Zrenjanina, odnosno od Subotice do Jadrana, upravo do Hvara, ako baš hoćete. Bilo je ono i Sjeverno oblasno kazalište i Novosadsko-Osječko pozorište, i Narodno kazalište Primorske banovine, djelujući pune tri sezone u Splitu i pod još devet raznih, dakako nehrvatskih imena, ali uvijek, i usprkos svemu, ostajući trajno naše, i samo naše – osječko, hrvatsko.
Stoga današnji dan, 7. prosinca, predstavlja vrlo značajan datum u osječkoj kulturnoj povijesti, jer su na današnji dan, prije 83 godine, trajno i nepovratno hrvatski književni jezik i hrvatska pozornička riječ zavladali osječkom kazališnom scenom. Jednako kao i u Zagrebu prije 130 godina, u Osijeku su prije 83 godine zauvijek s naše kazališne pozornice protjerani njemački, i uopće tuđinski glumci da bi na nju, nakon dugih desetljeća raznih tuđinskih gostovanja, napokon zakoračio naš hrvatski glumac, trajno se nastanila na njoj naša hrvatska riječ, formirao se naš vlastiti pozornički izraz i počeo izgrađivati naš autentični glumišni profil.
Želim reći kako je upravo naše kazalište bilo onaj presudni čimbenik u kontekstu hrvatske kulture po kojemu je, u jednoj pozitivnoj i plemenitoj utakmici, u jednom sretnom povijesnom trenutku, Osijek nadvisio druge hrvatske gradove i uzvisio se, a zadugo godina i ostao, uz sam bok zagrebačkom kazalištu. I još nešto, kad je riječ upravo o kazalištu. Teško, naime, da bi se našla dva hrvatska grada koji su imali toliko toga zajedničkog, bliskog, toliko sličnog, kao što su to, u prošlim stoljećima, imali Zagreb i Osijek. I Agram i Esseg prošli su gotovo identičnu metamorfozu do hrvatskoga Zagreba, odnosno Osijeka. I u jednom i u drugom stoljećima je odjekivala ista njemačka riječ s kazališnih dasaka, dominirale na njima iste njemačke družine, igran tuđinski, njemački, i ne znam čiji, repertoar i jednako im prijetila jedna te ista opasnost – germanizacija. Međutim, zahvaljujući jednakoj ustrajnosti i neiscrpnoj energiji pokretača, bitka za hrvatsko kazalište u oba grada pretvorila se u zanosnu nacionalnu epopeju, čiji odsjaj tako blistavo traje neugašen sve do naših dana.
*Izgovoreno na prigodnoj svečanosti predstavljanja REPEROTARA HRVATSKIH KAZALIŠTA 1840.-1860.-1990. (ur. Branko Hećimović), 7. prosinca 1990. u Foyeru HNK. Pretiskano iz KRONIKE HNK U OSIJEKU (ur. Ljubomir Stanojević), veljača 1991.
Potpis ispod fotografije:
KONTINUITET 116 GODINA: Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku