Autor: editor_hnk23

Piše: Ljubomir Stanojević©

Gotovo su tri desetljeća prošla od neočekivane vijesti iz Italije, koja je ožalostila tada srednji i stariji naraštaj osječke kazališne publike: tada je u Rimu, u 67. godini umro tenor Emilio Tossuto, dugogodišnji prvak osječke Opere i jedna od najomiljenijih osoba osječke pozornice pedesetih i šezdesetih godina.

Tossuto je, možda, bio posljednji pravi prvak, u starovremenskom smislu. Odličan pjevač, velike izražajne snage, izuzetno scenski inteligentan, komunikativan. U Osijeku, koji je sredinom stoljeća obožavao svoje Kazalište, Tossuto se uvukao u srca publike, svojim kreacijama posve zaslužujući to mjesto. Bio je podjednako omiljen u susretu na ulici, za mikrofonom javnih priredbi Radio-Osijeka ili kazališnoj pozornici na kojoj je s tipičnim talijanskim temperamentom interpretirao velik broj opernih likova.

“Moje glasovne mogućnosti više tendiraju prema likovima iz Puccinijevih opera – ‘Madame Butterfly’, ‘Tosca’ ili ‘La bohème’ – međutim, Verdijeve likove tumačim s jednakim zanosom i oduševljenjem“, rekao je u jednom intervjuu listu Kazalište.
Na osječkoj je pozornici nastupao od 1955. do 1967. i osim Pinkertona, Rodolfa (Cavaradossija mislim da nije tumačio!), izuzetno je kreirao likove Vojvode (“Rigoletto”), Alfreda (“Traviata”), Riccarda (“Krabuljni ples”). Pjevao je Des Grieuxa u obje “Manon” (Massenet i Puccini), Janka u Smetaninoj “Prodanoj nevjesti“, a s velikim je uspjehom nastupao i u opereti: Sou-Chong u Lehárovoj “Zemlji smiješka”, Alfred u Straussovu “Šišmišu”, sve do Mirka u Tijardovićevoj “Maloj Floramye”.

Miljenik Osječana, održavao je vezu s Gradom i prijateljima, osobito s redateljicom Nadom Murat. Nakon Osijeka postao je članom glasovitog zbora Santa Cecilija, a kasnije i članom rimske Opere, u kojoj je pjevao manje tenorske partije. Kasnih 60-ih godina još je povremeno gostovao u Splitu na poziv tadašnjeg ravnatelja Opere, bivšega osječkoga ravnatelja, maestra Dragutina Savina.

Početkom 90-ih posebno je za osječko Dječje kazalište napisao šarmantnu lutkarsku scensku igru „Veseli tjedan“, koju je trebao sâm i režirati. Radovao se tom poslu i s velikim uzbuđenjem pripremao za dolazak u svoj Osijek, nakon toliko godina. Nažalost, neumoljiva je sudbina prekinula lijepe planove.

Emilio Tossuto ostat će u srcu i u pamćenju mnogih i mnogobrojnih ljubitelja opere i poštovalaca osječkoga HNK.

Na fotografiji:
OSTAT ĆE U SRCU I UPAMĆENJU – Tenor EMILIO TOSSUTO (1928. – 1995.)

Piše: Ljubomir Stanojević^©

Dvadeset četiri godine prošlo je od smrti Frana Krtića (Zelenika u Boki kotorskoj, 4. listopada 1920. – Osijek, 15. siječnja 2000.), najstarijega i najdugotrajnijega osječkog glumca, dugogodišnjeg prvaka Drame HNK u Osijeku. Glumac koji je od 1958., s iznimkom dvije godine rada u mostarskome kazalištu, više od četiri desetljeća umjetničkoga angažmana posvetio voljenome Osijeku, umro je kad je imao 80 godina.

Da je Osijek volio – neporecivo je. I da mu je Osijek tu ljubav uzvraćao čudesnom puninom koja ga je nadahnjivala i u čijem je ozračju stvarao – doista je neupitno. Rođen je u Zeleniki u Boki kotorskoj, školovao se u Herceg Novome i u Dubrovniku u kojem je, zahvaljujući glumcu i redatelju Vatroslavu Hladiću, dobio prvi glumački angažman 1944. godine. Slijedili su angažmani u kazalištima Bjelovara, Zadra, Pule, Mostara, Subotice i Osijeka. Potonji je bio doživotan!

Baveći se pola stoljeća teatrom, Frano Krtić izgradio je iznimnu glumačku osobnost. Igrao je u 496 (različitih) predstava, režirao je 42 kazališna komada, sudjelovao je u radijskim, TV i filmskim projektima. Bio je uzbudljiv glumac, izrazite glumačke energije i snažnoga temperamenta, često neukrotiv. Životno vezan uz suprugu Ditu, partnericu na sceni i potom uz scenu (inspicijentica i šaptačica), izgradio je sadržajan svijet ljubavi u koji je vjerovao, poput riječi izlivenih na zvonu mauzoleja obitelji Račić u blisko-zavičajnome Cavtatu: „Saznaj tajnu ljubavi, riješit ćeš tajnu smrti i vjerovati da je život vječan“.

Uz bogat kazališni rad, posljednje desetljeće života Frano Krtić intenzivno se bavio zapaženim spisateljskim poslom objavivši nekoliko knjiga poezije, proze i dramskih igrokaza za djecu, od kojih je dva prikazalo osječko Dječje kazalište. Najveći uspjeh ostvario je vrsnim literarnim uratkom Dita, autobiografskim zapisima o vremenu i okolnostima Drugoga svjetskog rata u kojem je spašavao Židove. Provjera toga priznanja i humanističkoga angažmana donijela je Frani Krtiću naslov Yad Vashema – Pravednika među narodima, na koje je umjetnik bio osobito ponosan.

Frano Krtić već više od dva desetljeća nije među nama; njegovo je mjesto u kazališnoj kavani prazno. Ali, ostala su sjećanja… Neka mu je mir u snovima u koje je otišao!

Potpis ispod fotografije:

FRANO KRTIĆ kao poljski kralj Bazilije u drami Pedra Calderóna de la Barce „Život je san“, u režiji Branka Mešega na pozornici HNK u Osijeku, 1965.