Autor: editor_hnk23

Iako joj je ovo „tek“ četvrta režija u HNK-u u Osijeku, toliko ju dobro poznajemo i rado susrećemo i gradu i s oduševljenjem čekamo njezine predstave na repertoaru, da se čini kao da je ovdje oduvijek. Olja Đorđević osječkoj se publici predstavlja ovaj puta kultnom komedijom Dušana Kovačevića „Maratonci trče počasni krug“. Premijera je u petka, 8. ožujka, u 20 sati.

* Tko je birao naslov?

– Sam se birao. (SMIJEH). Ideja je nastala iz zezancije, uz koktel povodom 50. izvedbe komedije „Sumnjivo lice“ (prije točno četiri godine, u ožujku 2019., nap. a.). To je bila „muška“ predstava s muškom podjelom.

* Pa ste sada napravili jednu „posve žensku“.

– Da, da. (SMIJEH). I tamo i ovdje je tek poneka ženska uloga. Tada smo u šali Miroslav Čabraja i ja počeli dijeliti uloge za Maratonce, tko će što glumiti, jer imamo sve. U godinama koje su uslijedile, shvatila sam da je ono bila dobra ideja.

* To ste onda servirali sadašnjem intendantu, kao gotovu ideju?

– Mislim da je Miro to predložio Vladimiru (Hamu, nap. a.) pa je on to uvrstio u svoj program za prvu godinu. Bila mi je čast kada me pozvao i ponudio, prihvatila sam objeručke.

* Je li ova drama bila među naslovima koje ste priželjkivali kao redateljica?

– I nije baš, jer za svaku od tih drama treba postojati prava podjela. Prvi puta kada mi je i palo na pamet da negdje ju postavim, bilo je to ovdje. Nikada nisam ovo nikomu ni ponudila, niti sad ikada Kovačevićev komad postavljala, a obožavam ga kao pisca. Stoga je ovo dvostruko uzbuđenje i mislim da je ovaj komad čekao ovu ekipu.

* Spomenuli smo dramske komade i nesrazmjer ženskih i muških likova. Jesu li stvarno mizogini?

– Više se to odnosi na klasičnu. Suvremena to pokušava uravnotežiti. To proizlazi iz činjenice da se žene nisu bavile glumom i kazalištem pa su muškarci igrali muške uloge.

* I pisali drame.

– Da, i pisali su ih. Kao što se i danas „pravimo“ da ne rade sve. I kod Shakespearea je 20 muških i 2-3 ženske uloge. Tako je bilo u većini drama – jedna djevojka i jedna dadilja.

* I jedna koja nosi tacnu.

– Da, tako je i kod Kovačevića, jedna nosi tacnu, a druga je lijepa.

* Gdje su se krile zamke u ovom komadu? Za redateljicu i ekipu.

– Zamke su u svakom komadu velike. Ovdje je prva bavljenje filmom koji su gotovo svi gledali pa smo morali odlučiti što ćemo mi s tim. U slučaju oslanjanja na film neminovne su i usporedbe, s glumcima koji su legendarni. Stoga smo se odlučili za stav – ovo nikada nitko prije nas nije radio.

* Ova drama ima stigmu filma, no manje-više slično je i s bilo kojim naslovom koji je netko prije vas negdje postavio: morate sve obrisati i vratiti na tvorničke postavke.

– Kovačević je tu poseban, jer su i „Balkanski špijun“, „Radovan III.“ ekranizirani i svi su to vidjeli nebrojeno puta pa je puno teže raditi to, nego, primjerice, Nušića.

* Rekla bih za vas da ste redateljica koju vesele veliki izazovi, što je orah tvrđi – vas više veseli?

– Volim taj komad, i više sam uvijek bila vezana za komad, nego za film. Dramu sam prvi puta čitala kad mi je bilo 10-ak godina. Mama mi je donijela knjigu sa četiri drame i ja sam ih naglas čitala dok je ona pekla palačinke. To mi je jedna od najdražih uspomena iz djetinjstva. Rečenice iz komada znam napamet. Nisam bila opterećena filmom.

* U ovom se slučaju jasno zna što je starije: kokoš ili jaje. Donose li i glumci iz projekta u projekt neki svoj „rukopis“, od prije naučeno pa se vi prilagođavate? Dugo se i dobro poznajete s ansamblom.

– Poznavanje ekipe je samo u smislu da se jako dobro razumijemo, da oni znaju kako ja radim i ja kako oni pa je stoga sve lakše i opuštenije. Mislim da su u ovoj predstavi drukčiji, neki su doslovce neprepoznatljivi. Uvijek mi je cilj, a ovdje tako i jest – da ako je nama zabavno, onda sve bude kako treba. Mi smo se na probama stalno zabavljali i smijali se, jedni drugima. Drago mi je da nisu sve ideje moje. Predstava je zajednička, imamo isti cilj. Zato se uvijek volim ovdje vratiti.

* Koliko izvedbi prognozirate predstavi?

– Kako je počelo, mislim da ćemo 100. odigrati koncem sljedeće sezone.

* Držimo palčeve!

 

Narcisa Vekić / HNK u Osijeku

– Ovdje je četvrti put, ali se toliko dobro poznajemo i odlično surađujemo, kao da je ovdje 44. put. Ništa nam ne mora reći dva put, ali svejedno kaže 100 puta – tim je riječima, s osmijehom od uha do uha, Miroslav Čabraja (a.k.a. Laki Topalović) predstavio Subotičanku Olju Đorđević, u čijem ćemo redateljskom rukopisu već od petka, 8. ožujka gledati kultnu dramu Dušana Kovačevića Maratonci trče počasni krug.
S obzirom na to da je premijera komedije Dva u jedan (također u njezinoj režiji) bila u travnju 2023., svima se u kazalištu činilo kao da nije ni otišla.

Intendant Vladimir Ham s ponosom je rekao da je ova predstava rezultat pomnog planiranja, gotovo dugoročnog, dok je Dva u jedan gotovo ad hoc bilo, ali iz već svima dobro znanih razloga – da je Olja omiljena osječka redateljica, profesionalka s dugogodišnjim iskustvom, renomirana, nagrađivana…

– S obzirom na film koji su svi gledali, svi imaju očekivanja i lako se mogao dogoditi flop, no mi smo uvjereni da se nama ne će dogoditi, a nismo bili ni blesavi kopirati film, a i ovako dobra podjela nije tako česta – uz osmijeh je rekao intendant. Da bi bilo sve smješnije, autorski se tim odlučio za igranje na izvorniku pa je ekipi trebao i suradnik za scenski govor, što je ponovno Saša Latinović.

Svakom su intendantu brojevi bitni pa ni Vladimir Ham nije mogao sakriti zadovoljstvo što su već sada dogovorena brojna gostovanja.

– Imamo hit! Predstava se prodaje sama – nadovezao se Miroslav Čabraja, koji posljednjih mjesec i pol rade i pripremaju hit.

– Kad nam Olja bude dala jedan dan slobodno, možda i glas uspijem povratiti – nije se prestajao šaliti Čabraja, naglasivši da je Olja Đorđević ponovno okupila izvrsne suradnike. Uz već spomenutog Sašu Latinovića, scenografkinja je (po prvi puta u HNK-u u Osijeku) Ljubica Petrović, kostimografkinja Dubravka Skvrce (čiji autorski rukopis već znamo), koreografkinja Andreja Kulešević. Glazba je rad Irene Popović i Nikole Dragovića, dok songove potpisuje Danica Nikolić Nikolić. Kreatorica maestralnih maski i vlasulja – zahvaljujući kojima će mnogi iz ansambla biti neprepoznatljivi – je Ružica Miler.

Ona zbog koje su dali sve od sebe pa i više, redateljica je Đorđević. Iako je ovdje četvrti puta, mnogo toga je – prvi puta. Tako se prvi puta uhvatila u koštac s dramom Dušana Kovačevića, autora kojega obožava. Nikomu nije predlagala ovaj komad, jer je čekala da se poklopi i okupi prava ekipa. Predstava je nastala 10 godina prije filma, pa ne čudi da se i osječka ekipa odlučila ne „baviti se filmom“. No, u jednu se ruku ipak bave filmom, jer su Josip Grizbaher (snimatelj i montažer), Tomislav Šilovinac (direktor fotografije) i Maja Božičanin (tehnička podrška) trojac zaslužan za 10-minutni kratki film, hommage crno-bijelom filmu.

– Kovačević se u ovoj drami temama bavi ljudima bez obrazovanja, koji zarađuju na smrti, nasilju, tuđoj nesreći, žene tretiraju kao komade namještaja. Predvidio je i Titovu smrt. Čini mi se da nismo daleko odmaknuli od ’72. – dodala je redateljica, napomenuvši da je rasprodano 17 izvedbi i prije nego što je predstava dovršena.

Prvi puta s Oljom je surađivao Ivica Lučić (trenutačno najstariji osječki aktivni glumac, kako to sam kaže), koji ističe da su se početku veselili jednako kao i završetku.

– Imat ćete suzu u oku od smijeha, ali i grč u želudcu od nelagode – napomenuo je Lučić, ravnatelj Dječjeg kazališta Branka Mihaljevića, koji u ovoj podjeli glumi najstarijega živućega Topalovića, Maksimilijana.

Aljoša Čepl je najmlađi Mirko, Milutina će utjeloviti Duško Modrinić, njegovog oca Aksentija glumi Antonio Jakupčević. Đenka je Vladimir Tintor, Bili Piton bit će Matija Kačan, fatalna Kristina je Petra B. Blašković, a Olja je Ivana Soldo Čabraja.

U „ulozi“ pregaženog čovjeka je Eduard Srčnik (inače inspicijent), a Mirko Ilibašić je pecaroš u kratkom filmu.

 

Narcisa Vekić / HNK u Osijeku

* Kostimi u komediji igraju ključnu ulogu u stvaranju atmosfere, karaktera i humorističnog efekta. Ova je k tomu vrlo osebujna. Jesu li ovako živopisni i konkretni likovi bili zamka ili prednost za kostimografa?

– Za mene su Maratonci Dušana Kovačevića definitivno bili veliki izazov. Ne ukaže se često prilika stvarati tako osebujne likove u rasponu od 24 do 126 godina. Nešto što se na prvi dojam možda i činilo kao zamka, vrlo sam brzo pretvorila u prednost i beskrajno uživala.

* Koliko je važna priprema u kostimima, a pri tom mislim na istraživanje, crtanje, brisanje, kidanje skica – u odnosu na završno „šivanje“?

– Dobra i temeljita priprema ključna je u svakom poslu, pa tako i u procesu stvaranja kostima. To je „kamen temeljac“, kao što su bitne i ništa manje važne sve ostale faze da bi se došlo do onoga finalnoga, funkcionalnoga kostima na glumcu u službi same predstave.

* Znam da je redateljičin plan velom tajne malo oviti sve oko predstave, no nešto nam ipak možete odati – glede koncepta kostimografskog. Jeste li nastojali ostati u kontekstu ili je baš sve pomaknuto, neobičan kostim na neobičnom liku? Usto ne upasti u stereotipe.

– Ako govorimo o kontekstu vremena u kojem je napisan tekst Dušana Kovačevića, po kojem mi i radimo ovu predstavu, a to je 1972., u tom smislu je kostimografski koncept donekle inspiriran tim razdobljem. S druge strane, inspiraciju sam crpila i iz drugih vremenskih razdoblja prošloga stoljeća, ali i raznih drugih medija, kao što su neke suvremene serije, stripovi, tako da je sve vizualno u „pomaknutom kodu“.

* Mnogi će predstavu doći pogledati s očekivanjima, zbog filma. Je li vam to bio pritisak ili ste svi u timu otpočetka „furali svoj film“?

– Moram priznati da nisam nikada radila na projektu za kojim je bio ovako veliki interes i to puno prije premijere. Tomu zasigurno pridonosi činjenica da je kultni film prepoznat kod širih masa i da su očekivanja od predstave u tom smislu velika. Kad me redateljica Đorđević prošle godine nazvala i ponudila mi suradnju, prvi naputak koji je dala je bio taj da „zaboravim na film“, jer mi ovdje radimo nešto drugo. U tom smislu pritiska nema, jer kako ste i sami rekli „furamo svoj film“.

* Poznavajući Kovačevićev komad i redateljicu Olju i njezin rad, glumci će sigurno biti doslovce stalno u pokretu pa ste i to morali riješiti.

– Predstava je fizički zahtjevna, tako da sam se maksimalno trudila olakšati glumcima izborom materijala i krojeva, da pokret bude neometan.

* Kostimi i scena moraju biti u harmoniji, kao što i cijela vizualnost predstave mora biti koherentna cjelina. Jeste li već radili s Ljubicom Petrović?

– Kao što ste i sami istaknuli, kostimi i scena moraju biti u harmoniji. Dobra komunikacija i suradnja scenografa i kostimografa je nužna da bi se to i postiglo. Iako smo prvi put surađivale, mislim da smo kolegica Petrović i ja u tom uspjele i da ćemo u budućnosti imati prilike za nove suradnje.

* Ni osječki ansambl, k tomu s redateljicom Đorđević na čelu, nije vam nepoznanica. Vraćate nam se pa to valjda znači da vam je ovdje ugodno.

– Kada dođem u Osijek osjećam se kao kod kuće i neizmjerno sam sretna što mogu biti dijelom ovoga autorskoga tima koji je redateljica Đorđević okupila, kao i sjajnim ansamblom osječkoga HNK-a. Velika je povlastica raditi u teatru gdje imate na raspolaganju krojačnicu i cijeli tim sjajnih majstora svog zanata, kao i sektor maske koji radi izuzetan posao, te im ovim putem zahvaljujem na divnoj suradnji.

* Što publika može očekivati, što nam smijete odati?

– Ne bih previše odavala. Jedino što mogu poručiti svima koji dođu gledati naše Maratonce da se prepuste. Zasigurno će uživati kao i svi mi koji smo predano i s velikim užitkom stvarali protekla dva mjeseca.