Autor: editor_hnk23
-

Komemoracija za Veru Svobodu Njikoš
Komemoracija za jednu od najznačajnijih hrvatskih pjevačica zabavnih, narodnih i starogradskih pjesama Veru Svobodu Njikoš održat će se u četvrtak, 4. travnja 2024., u 11 sati u svečanom foajeu Hrvatskoga narodnog kazališta u Osijeku.Komemoracija će se održati u organizaciji Grada Osijeka i HNK-a u Osijeku, a uz obitelj i prijatelje nazočit će i gradonačelnik Osijeka Ivan Radić te predstavnici Osječko-baranjske županije.Vera Svoboda Njikoš rođena je 1936. u Osijeku gdje je pohađala Glazbenu školu Franje Kuhača. Diplomirala je engleski jezik na Pedagoškoj akademiji u Osijeku. Počela je pjevati na Radio Osijeku već sa 16 godina, a 1953. i u kazališnim predstavama. Kasnije je nastupala na brojim festivalima zabavne i tamburaške glazbe.Proslavila se narodnim i starogradskim pjesmama, a tom je žanru ostala vjerna čitav život. Prvu singl ploču Slavonske narodne pjesme objavila je 1965. , a prvi studijski album 1971. Od tada do danas objavila je oko 20 albuma i nekoliko kompilacija. Bila je vezana za svoj rodni Osijek čitav život, a slavonskim zavičajnim pjesmama oduševljavala je publiku i izvan granica Hrvatske.Dobitnica je brojnih nagrada i priznanja, među kojima je i Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića za doprinos u kulturi, Porin za životno djelo koji joj je uručen u Osijeku 2022., te Zlatna plaketa Grb Grada Osijeka za životno djelo za izuzetan doprinos u kulturnom stvaralaštvu, očuvanju tradicijskih slavonskih i starogradskih pjesama te za promicanje grada Osijeka. -

31. FESTIVAL GLUMCA: “Jom kipur ili pomirenje” u službenoj konkurenciji
Akademska glumica Ksenija Prohaska, službena izbornica 31. izdanja Festivala glumca, među 20 predstava koje su u službenoj konkurenciji za nagrade, uvrstila je i prvu ovosezonsku dramsku premijeru HNK-a u Osijeku – “Jom kipur ili pomirenje”, koju je prema istoimenom romanu Ivane Šojat, režirao Želimir Mesarić.Sretno našem ansamblu i svim ostalim glumcima i kazalištima! -

ZABORAVLJENI OSJEČKI PJESNIK (Uz 10. obljetnicu smrti Antuna Zrnčića)
Piše: Ljubomir Stanojević©Dakako, ovo će mjesto u mojem sjećanju ostatisvetoMolim te brže koračaj i nemoj se osvrtati.Slavko Mihalić, “Orfejeva oporuka“Tako, u životu, biva: prodorni prodiru, samozatajni – padaju u zaborav. Kvaliteta – ne uvijek na prvome mjestu. Točnije: dok je „na uvidu“ – suvremenicima, ima nade i za po koju kritičku verifikaciju. Poslije…Kako god: 10. je obljetnica smrti Antuna Zrnčića (Sarajevo, 12. lipnja 1943. – Varaždinske Toplice, 25. ožujka 2014.), Osječanina od malih nogu, đaka ovdašnje Učiteljske škole, pjesnika osječkoga književnoga kruga 60-ih (časopisi Revija i Kazalište, samostalne zbirke).U spomen.ANTUN ZRNČIĆOSIJEKSporo je vrijeme.Otežao je pogled nebesnika.Blagdan je čovjeku govor kao kadSve spremno je za svetkovinu.– – – – –Samotni su puteljci zapada, najdraže leži zaboravljeno.Večer smo, klonuli smo,Bezimeni i gotovo smo bludnici.Pretiha je kuća postala putniku.U govor smo dospjeli, u zavičaj,Osjećamo zemlju i vatru, skoro slijepi,No naklone su staze zemlje nazočnicima.Tuđina smo,I vlastiti jezik gotovo moramo učiti.Zanijemio je otac kuće.Ti, materinski grade, tihi živote, kamoOdlaze lakši puti i klas je teži od ljubavi, sačuvao siJoš ponekog od mojih ljubljenih, zahvaljuje tiJedno štedljivo srce, jer mnogo valja znati…– – – – –Tamni sati gdje bez prijatelja moramo živjeti,I jedva smo došli dotle, no teško širi srceŠto blizu zavičaja počiva, nesustalo.No tek dolazi duga užasna zima i šturi dani.(Iz: Kazalište, 22-25, Osijek, svibanj-lipanj/rujan-listopad 1968.)Na fotografiji:Sjećanje na pjesnika -

HRVATSKA PORUKA ZA SVJETSKI DAN KAZALIŠTA
Jesam li ja uljez ili gost? Kako je mene dopala čast da s malo riječi objasnim promjenu vlastitog neupitnog zanosa? Pola stoljeća vagao sam između filma i kazališta, čak planirao pretvarati kazališta u kinematografe, da bih na kraju otkrio očaravajuću tajnu koja je sadržana u jedinstvenom procesu nastajanja kazališne predstave. Kazalište pruža utočište jedinoj umjetnosti bez posrednika. Nema slikarskog platna, nema glazbenog instrumenta, nema kamere, nema cigle i betona. Samo ljudsko tijelo, glas i osobnost glumca. Mi ostali smo asistenti, psihijatri, pisci, povremeno učitelji i, ne tako rijetko, đaci njegove kreativnosti. A u toj pripremnoj fazi jedne predstave, razvija se embrio zajedničkog stvaralaštva, put prema tragičnom ili komičnom zanosu i ljepoti. Iz ljepote nastaje ljubav, a iz ljubavi strast prema kazališnoj umjetnosti koja nas obuzima zauvijek.
Gotovo pola stoljeće star i zaboravljen u prekomorskom političkom egzilu, veliki europski pisac Sándor Márai, prije nego što će uperiti pištolj u svoje srce, pita se: Koja je prava svrha naših života? Što ti misliš? To je teško pitanje. Vjeruješ li, kao što ja vjerujem, da ono što našemu životu daje smisao jest strast koja u nama gori zauvijek? I ako iskusimo takvu strast, možda nećemo živjeti uzalud?
Te zime, zagrebačkim potresom zatečeni krhkošću i efemernošću ljudske egzistencije, izolirani Coronom, sjedili smo iz večeri u večer, dva mjeseca, u prizemlju napuštene, opasno popucale zgrade Zagreb filma i pripremali kazališnu predstavu. Producentica, redatelj, najprije dvojica pa troje i na kraju četvoro glumaca. Za mnoge je premijera kruna kazališne predstave. Možda su u pravu.
Ali danas vjerujem da je period priprema za stolom ključ kazališnog čina. U svakom slučaju, to lutanje kroz labirint teksta na razmeđu osobnog i glumstvenog vrhunac je predpremijernog kazališnog užitka.
Dani i sati provedeni u analizi teksta, razgovori o odnosu dramskog i komičnog, u prilagodbi karaktera dramskog lika s osobnošću glumca, o psihološkom, ponekad psihijatrijskom profilu privatne osobe, o piščevoj biografiji i krugu u kojem se kretao. Povremena razmimoilaženja u tumačenju dijaloških fragmenata, ali koja uvijek dovode do finalnog sklada; ili prividno apsurdnih detalja, recimo o pokretu ruke koja treba oguliti naranču. Pa o politici, o jelu, bolesti, svakodnevnim radostima, o ljepoti. I još mnogo toga što podrazumijeva život obitelji. Pa i privremeni život jedne kazališne obitelji.
Prošlih godina brojni časni prethodnici nastojali su definicijom riješiti tajnu kazališne umjetnosti, jer nema umjetničkog djela bez tajne. Mahom su se posvetili kazališnom prostoru ili izdvojenosti scenskog prostora, vjeri u kazalište, igri (glumac), hrabrosti i istini, uglavnom pitanju što je kazalište? I svi su bili u pravu, ali definicija je ostala tajnom. Zašto? Zato, jer temelj kazališne umjetnosti nije statičan. On je kretivni proces koji prethodi finalnom djelu. On je plod kompleksnog odnosa grupe ostrašćenih ljudi. A strast je više od ljubavi. Strast je zalog bezuvjetne posvećenosti. Ponekad pritajena, skrivena, strast je pogon svake kazališne kreativnosti.
Branko Ivanda
-

MARO RICA GLAZBENO JE POJAČANJE U REDOVIMA HNK-a U OSIJEKU: Pripremanje Mozartova Requiema je kao izgradnja Pelješkog mosta u dva mjeseca
Iz tople je Makarske u Osijek prije nepuna dva mjeseca došao mladi maestro Maro Rica, 29-godišnjak koji je studij dirigiranja završio na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, u klasi prof. Tomislava Fačinija. Vedar i uvijek nasmijan, mladi je maestro odmah (u)skočio u vatru: Mozartov Requiem u D-molu KV 626. Već je izveden u Đakovu, a u petak će ga poslušati i osječka publika, u konkatedrali u 19 sati. Prilika je to da naša publika, prije Prodane nevjeste, koja se već neko vrijeme priprema, vidi što i kako mladi Maro Rico radi sa zborom HNK-a.
* Kako ste došli u Osijek? Pritom ne mislim je li to bilo vlakom, autobusom, biciklom.
– (SMIJEH) Ovo zvuči kao Zgode i nezgode Šegrta Hlapića. Dobro je samo da nisam dolazio vlakom. (SMIJEH)
* U tom biste slučaju stigli taman na početak sljedeće sezone.
– Vrlo je jednostavan moj put do ovdje. Prije toga sam radio sam u jednom kazalištu u Freibergu, gradiću u Njemačkoj, kao zborovođa, dirigent i korepetitor – što je sve češća praksa u malim kazalištima, a s obzirom na to da nisam baš bio zadovoljan, tražio sam drugi posao. Tako sam naišao i na oglas osječkog HNK-a u kojem su tražili zborovođu. I javio se.
* Prije nego se vratimo u Osijek, da razjasnimo kako ste završili u Njemačkoj i zašto baš ondje.
– Nakon studija u Zagrebu, otišao sam u Köln na dodatnu naobrazbu. Po završetku, odlučio sam posao potražiti ondje i ostao dvije godine. Već sam rekao da nisam bio zadovoljan i razveselio sam se ovoj prilici u Osijeku, iako sam planirao duže ostati u Njemačkoj.
* Pročitat ćemo između redaka da Vam je ovdje super. Koliko nam dugo ostajete?
– Potpisao sam ugovor na četiri godine kao zborovođa. Moram priznati da sam prije toga u Osijeku bio samo jednom, davno. Nas iz Dalmacije put rjeđe nanese u Slavoniju. No, kada sam prijateljima rekao kamo idem, svi su mi rekli da je grad predivan. I slažem se s njima. Super mi je, baš po mjeri.
* Pretpostavljam da dirigenti nisu teško zapošljiva kategorija. Svega vas se nekoliko upisuje na godinu.
– Sve je to subjektivno i mislim tko želi i trudi se, nađe posao. Na ekonomiju ih se upisuje stotinu, a prijavi tisuću, na dirigiranje se upisuje jedan polaznik, a prijavi desetak. Takva je matematika, takvi su omjeri. Nekoliko mjeseci prije diplome na akademiji u Zagrebu, položio sam audiciju za zborovođu u HNK-u u Splitu. U međuvremenu sam prošao prijamni na muzičkoj akademiji u Kölnu i ipak se zahvalio Splićanima.
* Druga strana medalje je što dirigent ne može raditi nigdje drugdje osim u nekom teatru, koncertnoj dvorani…
– Problem je što mladi ljudi, odmah po završetku akademije, žele dirigirati Berlinskom filharmonijom. Ne ide to tako. Struka dirigenta je široka – ja sam radio i kao korepetitor i zborovođa i dirigent.
* S kakvim ste očekivanjima i planovima došli u Osijek?
– Htio sam se vratiti u Hrvatsku, našem mentalitetu i načinu života i rada. To znači da sam prije dolaska u Osijek prvenstveno očekivao normalan društveni život i da ima dovoljno sunca da mogu piti kavu na terasi, jer je meni Dalmatincu to bitno. To se odnosi na privatni dio života. Profesionalno sam znao što se radi i koji će me projekti dočekati. Veselilo me što su to Requiem i Prodana nevjesta, jer su to dva fantastična projekta za zbor i zborovođu. Veliki su to izazovi, iako sam Requiem već radio. Znao sam da ćemo posao dobro napraviti, što se i pokazalo na koncertu u Đakovu. Za neke buduće projekte je prerano prognozirati (ne)zadovoljstva. Usto, ja vrlo spontano idem kroz život i pokušavam raditi svoj posao što bolje mogu, ostajući pri tom profesionalan, što je na našim prostorima ponekad teško.
* To, pretpostavljam, nikako ne znači neodgovoran.
– Naravno da ne. S iskustvom rada u Njemačkoj, moram reći da naša i njihova kazališta funkcioniraju vrlo različito, a sve ima svoje prednosti i nedostatke. Naši ljudi su temperamentniji, imaju više živosti.
* Miješamo službu i družbu.
– Da, to nije uvijek loše, samo sve to treba ukrotiti, držati pod kontrolom. Treba, posebice ako vodite neki ansambl, održavati standard.
* S obzirom na Vašu životnu dob, jeste li imali problema s autoritetom? Ili ga nadomještate znanjem.
– Eventualne probleme s autoritetom davno sam riješio, jer sam, spletom okolnosti, vodio neke udruge i sl. Kada se čovjek trudi dobro raditi svoj posao i dati sve od sebe, kada razmišlja o pravim stvarima, dubini i kvaliteti onoga što radi, srži umjetnosti, mislim da tada autoritet dođe sam od sebe. Autoritet dolazi sa znanjem, iskustvom i željom da se radi kako treba, a ne utjerivanjem nekog straha. To nikada ne funkcionira, a posebice tamo gdje su ljudi samosvjesniji, imaju dozu neposluha. Ljudi u Njemačkoj su oduvijek bili i jesu naviknuli na disciplinu. Spomenuti neposluh je prekrasan, jer se uz njega može puno postići u glazbi. To je ta iskričavost naših ljudi.
* To znači da nikada ne znate što ćete od njih dobiti.
– Da, to je ljepota stvaranja. Ja volim rizike pa mi to ne smeta.
* Je li ta iskričavost i tu došla do izražaja i u Requiemu? Jeste li imali dovoljno vremena?
– Ovdje sam od početka veljače i imali smo mjesec i pol za pripremu, što je dovoljno, jer smo radili intenzivno. No, Mozart je težak.
* Kako to shvatiti – težak?
– To je kao da idete izgraditi Pelješki most u mjesec dana. To je toliko kompleksna glazba, fizički teška za pjevanje, s dobro osmišljenim sadržajem i idejom. Kada završimo „površinski sloj“, kada se to navježba, tada treba uroniti i razumjeti detalje, skladateljeve fraze i zašto je nešto baš tako kako jest. Tek tada to može funkcionirati.
* Jedan je koncert već iza Vas. Jeste li uspjeli? Što večeras publika u Osijeku može očekivati: 60 minuta introspekcije?
– Da, to je ta glazba. Mozart pročišćava, iako je njegova glazba tužna, barem se tako čini i zbog njegova života. Uvijek ga usporedim s Bachom, kod kojega i svaka skladba u molu je iznutra motorična, nosi neku životnu radost. On je bio takav skladatelj. Mozart je bio drukčiji. Njegova je glazba predivna. Lacrimosa je svima poznata. Publiku očekuje predivan koncert solista, zbora i orkestra. Pravo remek-djelo.
* Prodana nevjesta već se neko vrijeme sprema. Što nas očekuje?
– Mislim da će biti super. Ne bih ništa otkrivao, ali moram reći da mi se sviđa razdoblje u koje je smještena opera i prikaz likova, skupne maske društvenih slojeva. To je također zahtjevan projekt, zbor očekuju intenzivne probe, jer smo sada bili angažirani na Requiemu. Veselim se.
Narcisa Vekić / HNK u Osijeku