Piše: Stjepan Čuić
Čovjek me je gledao dugo, mijenjao se izraz njegova lica; bio je čas tužan, čas veseo, zabrinut i umoran… čuo sam presječe klopku i moje noge postadoše slobodne. I još mi reče da ustanem, ali to nisam učinio iz čistog uvjerenja da trebam raditi suprotno što mi nalažu oni koji me progone. Čovjek doda da on nije kriv što se ovo desilo jer on klopke mora postavljati zbog toga što su mu tako naredili stariji i viši njegovi i jer je za to plaćen. Meni se tog trena učini da je jadan i bi mi ga žao, jer kako je imao hrabrosti da je plaćen za rad reći mi i da ima pretpostavljenog, a živ je čovjek, i sretan, čini se. Sada sam počeo razmišljati o svim ljudima koji ne rade ono što se sviđa meni i bilo mi ih je žao svih toga trena i došlo mi je neko čudno osjećanje, poginuo bih za njih.
– – –
I onda mi poče pričati kako je on sretan zbog toga, zbog svih uvjerenja o boksitu, i kako nema prijatelja, a divan je i bogat i nikome nije učinio nažao, nikada ni mrava nije zgazio i uvijek je štitio vrapce. Najviše vremena provodi u društvu sa Suncem i aparatima kojima se sav predaje, noću i danju ih gleda, čisti, popravlja, podmazuje, a često ih sanja i razgovara s njima. I još mi čovjek reče da će sigurno naći boksit i obogatiti zemlju, a ja se u tom trenu nasmijah i pogledah Sunce. Čovjek se začudi i zamisli se, a ja se još jače nasmijah, odmakoh se nekoliko koraka od njega i sjedoh na ledinu. On me je sada gledao čudno i bio je tužan i meni sinu ideja da bi trebalo spašavati patnike i da je to sveto. On me upita zašto mu ne vjerujem i opet ponovi da će naći boksit i pokaza mi na Crvena Brda što su se presijavala na suncu.
Primijetih da mu je ispala olovka dok smo sjedili pored klopke i ja se kradom privukoh da je dohvatim. Približio sam se onom kamenu pored kojega smo sjedili i krupnim slovima napisah: BOKSIT i u istom trenu glasno se nasmijah, a on me opet začuđeno pogleda i ja mu pokazah što sam napisao. On bi zadovoljan i reče mi da sam ja prvi čovjek koji je boksit ozbiljno shvatio otkada on tu radi i da mi je neizmjerno zahvalan. Ja se opet nasmijah i izbrisah ono što je bilo napisano i napisah drugo: SUMNJA. On se sada zabrinu i poče me ozbiljno uvjeravati da je on siguran jer radi dugo i sve je ispitao, ali ga nisam htio slušati i napisao sam drugu riječ: SREĆA i to ga zbuni i on se zagleda u svoja brda, a meni se učini da su mu se i ona smijala. Zatim kao utjehu reče da je ovdje proveo pola godine i da vrijedi vjerovati u sve, pa i u boksit zbog kojega mu se ljudi smiju, i djeca. Još mi reče da me voli i da bi želio sa mnom razgovarati, bratimiti se jer sam bistar i snalažljiv i mogu pratiti sunce a meni se učini da je to rekao samo zato da mu više ne bi pisao riječi koje ga izazivaju i vrijeđaju njegov ponos i ja se nasmijah.
Zatim sam izbrisao riječi i počeo pisati drugo, a u tom trenu on potrča i odgurnu me od kamena. Ja ga pogledah i ne rekavši ni riječi odvojih se od njegovog prostora i krenuh ubrzanim koracima prema mostu. On dugo gledaše za mnom bez riječi, a onda poče vikati da mu vratim olovku jer svakog časa mora bilježiti mjesto gdje se nalazi boksit i jer olovka ne smije ostati u mojim rukama. Ja se opet nasmijah i popeh se na most. On je i dalje gledao i mahao mi rukom da se vratim, ali ja to ne htjedoh učiniti i rekoh mu da je kukavica i da ga se ne bojim. Zatim sam se sakrio iza branika mosta i ogromnim slovima napisao: SUNCE.
(Ulomci veće cjeline)
Kazalište ’69, Osijek, god. V., br. 1-2, siječanj-travanj 1969.
Odabrao: Ljubomir Stanojević
