Autor: editor_hnk23
-

SUSRET NA CESTI (2)
Piše: Stjepan ČuićČovjek me je gledao dugo, mijenjao se izraz njegova lica; bio je čas tužan, čas veseo, zabrinut i umoran… čuo sam presječe klopku i moje noge postadoše slobodne. I još mi reče da ustanem, ali to nisam učinio iz čistog uvjerenja da trebam raditi suprotno što mi nalažu oni koji me progone. Čovjek doda da on nije kriv što se ovo desilo jer on klopke mora postavljati zbog toga što su mu tako naredili stariji i viši njegovi i jer je za to plaćen. Meni se tog trena učini da je jadan i bi mi ga žao, jer kako je imao hrabrosti da je plaćen za rad reći mi i da ima pretpostavljenog, a živ je čovjek, i sretan, čini se. Sada sam počeo razmišljati o svim ljudima koji ne rade ono što se sviđa meni i bilo mi ih je žao svih toga trena i došlo mi je neko čudno osjećanje, poginuo bih za njih.– – –I onda mi poče pričati kako je on sretan zbog toga, zbog svih uvjerenja o boksitu, i kako nema prijatelja, a divan je i bogat i nikome nije učinio nažao, nikada ni mrava nije zgazio i uvijek je štitio vrapce. Najviše vremena provodi u društvu sa Suncem i aparatima kojima se sav predaje, noću i danju ih gleda, čisti, popravlja, podmazuje, a često ih sanja i razgovara s njima. I još mi čovjek reče da će sigurno naći boksit i obogatiti zemlju, a ja se u tom trenu nasmijah i pogledah Sunce. Čovjek se začudi i zamisli se, a ja se još jače nasmijah, odmakoh se nekoliko koraka od njega i sjedoh na ledinu. On me je sada gledao čudno i bio je tužan i meni sinu ideja da bi trebalo spašavati patnike i da je to sveto. On me upita zašto mu ne vjerujem i opet ponovi da će naći boksit i pokaza mi na Crvena Brda što su se presijavala na suncu.Primijetih da mu je ispala olovka dok smo sjedili pored klopke i ja se kradom privukoh da je dohvatim. Približio sam se onom kamenu pored kojega smo sjedili i krupnim slovima napisah: BOKSIT i u istom trenu glasno se nasmijah, a on me opet začuđeno pogleda i ja mu pokazah što sam napisao. On bi zadovoljan i reče mi da sam ja prvi čovjek koji je boksit ozbiljno shvatio otkada on tu radi i da mi je neizmjerno zahvalan. Ja se opet nasmijah i izbrisah ono što je bilo napisano i napisah drugo: SUMNJA. On se sada zabrinu i poče me ozbiljno uvjeravati da je on siguran jer radi dugo i sve je ispitao, ali ga nisam htio slušati i napisao sam drugu riječ: SREĆA i to ga zbuni i on se zagleda u svoja brda, a meni se učini da su mu se i ona smijala. Zatim kao utjehu reče da je ovdje proveo pola godine i da vrijedi vjerovati u sve, pa i u boksit zbog kojega mu se ljudi smiju, i djeca. Još mi reče da me voli i da bi želio sa mnom razgovarati, bratimiti se jer sam bistar i snalažljiv i mogu pratiti sunce a meni se učini da je to rekao samo zato da mu više ne bi pisao riječi koje ga izazivaju i vrijeđaju njegov ponos i ja se nasmijah.Zatim sam izbrisao riječi i počeo pisati drugo, a u tom trenu on potrča i odgurnu me od kamena. Ja ga pogledah i ne rekavši ni riječi odvojih se od njegovog prostora i krenuh ubrzanim koracima prema mostu. On dugo gledaše za mnom bez riječi, a onda poče vikati da mu vratim olovku jer svakog časa mora bilježiti mjesto gdje se nalazi boksit i jer olovka ne smije ostati u mojim rukama. Ja se opet nasmijah i popeh se na most. On je i dalje gledao i mahao mi rukom da se vratim, ali ja to ne htjedoh učiniti i rekoh mu da je kukavica i da ga se ne bojim. Zatim sam se sakrio iza branika mosta i ogromnim slovima napisao: SUNCE.(Ulomci veće cjeline)Kazalište ’69, Osijek, god. V., br. 1-2, siječanj-travanj 1969.Odabrao: Ljubomir Stanojević -

Održana konferencija za novinare povodom premijere predstave Let iznad kukavičjeg gnijezda
Na izmaku 117. kazališne sezone, osječki HNK-a priprema novi premijerni naslov. I ovaj je filmski, gotovo holivudski, naglasio je na današnjoj konferenciji za medije intendant Vladimir Ham, osvrćući se na prošli naslov – kultne Kovačevićeve Maratonce. U petak, 24. svibnja, s početkom u 20 sati – na pozornici će HNK-a biti izveden Let iznad kukavičjeg gnijezda (One Flew over the Cuckoo’s Nest). Dale Wasserman zaslužan je za kazališnu adaptaciju prema izvornom romanu Kena Keseya.
Ponovno je riječ o velikoj ansambl predstavi, kojoj je na čelu redatelj Dražen Ferenčina. Upravo je on, naglasio je Ham, jedan od jamaca uspješnosti pa ne čudi da mu je osječka nacionalna kazališna kuća sedmi puta ukazala povjerenje i ponudila suradnju.
– Statistika nam ide na ruku. Publike je više pa su i prihodi veći – s osmijehom je na novinarske upite odgovorio intendant Ham, koji je promišljeno slagao repertoar. Odlično je što uz odlične brojke ide i odobravanje publike, ali i stručne javnosti. Uprava HNK-a je zadovoljna. Publika dobro reagira na filmske naslove, a netom prije konferencije za medije stigao je i mejl agencije iz New Yorka (koja ima autorska prava i s kojom se pregovaralo oko uvjeta) u kojem ističu da je grafičko rješenje plakata osječkog HNK-a – najbolje do sada.
– To je prava pohvala i podstrek za ulazak u ovu priču – naglasio je Vladimir Ham.
Pun optimizma je i ravnatelj Drame, Miroslav Čabraja, kojega ćemo gledati i u glavnoj ulozi Randalla Patricka McMurphyja, za koju kaže da je jedna od najtežih u literaturi. Težinom bremena filma ni ovaj se puta nisu opterećivali niti su pokušali kopirati film Miloša Formana iz 1975. Predstava je dinamična, a Čabraja je uvjeren da će biti spektakl kao i prethodni premijerni dramski naslov.
– Nisam opterećen ulogom Jacka Nicholsona, on je veliki glumac i bio je zvijezda i prije te uloge. Film je ovjenčan Oscarima, a ja se nadam se će i naša predstava dobiti nagrade, jer je svatko od glumaca napravio bravuru – rekao je Čabraja, ne propustivši priliku čestitati Dominiku Karauli i Ivanu Ćaćiću na nagradama osvojenima na Festivalu glumca.
Iako su radili kraće nego inače, ne će im nedostajati onaj „jedan famozni tjedan“, jer su svi napravili odličan posao. Pročitao je Čabraja imena svih suradnika, glumaca, ne zaboravivši pohvaliti ni tehničku radionicu HNK-a.
– Ovu ludu sezonu red je završiti u ludnici – nasmijao je Miroslav Čabraja predstavnike medija, ali i glumce i autorski tim.
S obzirom na to da mu je ovo sedmi naslov u HNK-u u Osijeku (Šokica, 260 dana, Vitez slavonske ravni, Višnjik…), Dražen Ferenčina ne strahuje od neuspjeha, jer su mu neki od najdražih naslova nastali upravo na osječkim kazališnim daskama. Iako je roman napisan 1962., i od toga su se vremena promijenile metode liječenja u psihijatrijskim ustanovama, i danas, uvjeren je Fec (kako ga od milja zovu suradnici) da je i danas na snazi „neživotan, nehuman ideal normalnosti“. Sustav se pobrinuo da dobijemo privid normalnosti, života, a da onaj pravi prolazi mimo nas.
– Radnja je smještena u klaustrofobičnu umobolnicu pa nije bilo potrebe osuvremenjivati pristup. U fokusu je sukob pojedinca sa sustavom u kojem nam drugi određuju što je normalno, a što nije. Keseyevi likovi zbog tobožnje sigurnosti pristaju na boravak u umobolnici, a danas pristajemo na neke druge oblike izolacije, isključujemo se iz društva. Dobivamo samo privid identiteta zbog društvenih mreža – naglasio je redatelj. Ne brine ga usporedba s filmom, kao što to nije brinulo ni Olju Đorđević, redateljicu Maratonaca. Kazalište im svoje specifičnosti i treba ih iskoristiti.
– Ponekad je kazalište zakinuto, ponekad je u prednosti pred filmom – zaključio je Ferenčina, naglasivši da se veseli budućim suradnjama s HNK-om u Osijeku.
Nakon premijere, slijede repriza (25. svibnja, u 20 sati), Pretplata 3 (27. svibnja, u 19 sati), te izvedbe 28. svibnja u 19 sati i 29. svibnja u 18 sati. U lipnju će biti izveden 20. i 21. s početkom u 20 sati.
-

DEJANOVA MAŠTANA
Piše: Ljubomir Stanojević©
U nekome mome osobnom, traumatično usamljeničkom trenutku uzimam u ruke zbirku Dejana Rebića „Rukopis o dubravama“.
Izašla je godine 1963. i bila „predstavljena“ u rano jutro (?!) 2. svibnja – u autorovom domu (Dunavska 51), na Rebićev 26. rođendan. Prijateljima. Nije nas bilo mnogo, najupečatljiviji bio je (dugokosi) Ive Mažuran. Možda bih se mogao sjetiti i drugih, ali sjećanja su varljiva pa odustajem.
Imao sam tada 20 godina i bio oženjen svojom prvom ljubavlju. Zaljubljen – savršeno sam razumio Dejanovu liriku!
I danas, kada sam udovac poslije nenadoknadivog gubitka druge, dugogodišnje voljene supruge – a Dejana nema već trinaest godina – čitam njegovu poeziju s jednakim uzbuđenjem i trajnom prijateljskom bliskošću…
TRAGANJA ZA MAŠTANOM
Tragam za maštanom. Nemiran i nijem.
Vodi me žena za koju rekoše da je umrla
u jednoj od prošlih kiša.
U rukama nosi bulke.
Punu pregršt cvijeća u zjenama.
Tragam za maštanom. Nemiran i nijem.
Vodi me žena sa očima cvijeća.
Da je umrla u jednoj od prošlih kiša
tko bi me noćas vodio,
tko bi me noćas volio.
Da je umrla u jednoj od prošlih kiša
u sivim ulicama noćas ne bi bilo cvijeća.
Vodi me. Voli me.
Znam gušiti ljubavi. Ne brini.
Maštanu nisam našao iako tražih i u laticama
tuđih očiju.
Maštane nije bilo.
(iz reprinta prve pjesničke knjige Dejana Rebića RUKOPIS O DUBRAVAMA, SKD Prosvjeta, Zagreb 2012; urednik Čedomir Višnjić)
Potpis ispod fotografije:
OSJEČKI PJESNIK, ZASLUGAMA OBGRLJEN – Dejan Rebić (1937.-2011.)
-

NADINO VRIJEME (3)
Piše: Dragutin Kerže („Kazalište“ 1980.)
Od 1964. godine, pa sve do umirovljenja, Nada Murat obavljala je dužnost pomoćnice direktora (kasnije intendanta). Jedno vrijeme bila je i v. d. direktora Kazališta. Da li je taj, kancelarijski posao bio opterećenje ili prednost za Nadu – redatelja?
– Ne, nije me to ometalo. Čak sam počela više raditi. I bolje. Logično, jer sam bila iskusnija, sazrijevala kazališno. Život je pokazao da smo u traženjima boljih rješenja mnogo toga mijenjali i – napredovali. Odnosilo mi je sve to mnogo vremena. Trčala sam sa sjednica na pokuse. Ali, nisam osjećala nikakvo opterećenje.
I još nešto: nastojala sam uvijek u kontaktima s ljudima zaposlenim u Kazalištu, pomoći u granicama mogućnosti. Čovjeku je potrebno da ima nekoga kome će se povjeriti, nekoga tko će ga saslušati. Uvijek sam na to bila spremna.
Izrekla je ono po čemu će ostati legenda, o kojoj će se govoriti. Spominjat će se sigurno ono, „Nadino vrijeme“.
– Da. Za kazalište se čovjek mora roditi. Mora imati bar predispozicije. To je nešto što se ne može naučiti. Svugdje mogu, ali u teatru ne mogu egzistirati bilo kakve sheme – jedna je misao, koju treba zapamtiti.
Nada Murat nastavlja suradnju s HNK-om. Upravo se pojavljuje na Annalu, manifestaciji čiji je jedan od „duhovnih vođa“ bila punih deset godina (obavljajući besprijekorno dužnost tajnika), kao redateljica „Revizora“ Wernera Egka.
– Doista, sad imam više, mnogo više vremena za pripreme. Ipak, nedostaju mi svakodnevni kontakti sa suradnicima, sa svima u Kazalištu. Nedostaje mi kazališno življenje – prve su impresije Nade Murat – umirovljenice. A u krajičku oka, iako to pokušava skriti, zaiskrila je suza…
Odabrao: Ljubomir Stanojević
Potpis ispod fotografije:
ZLATNO DOBA OSJEČKE OPERETE – Albinijev BARUN TRENK. Dirigent ANTUN PETRUŠIĆ, redateljica NADA MURAT, scenograf VLADIMIR DŽANKO, koreografkinja ARGENE SAVIN.
Na slici: MARIJAN BRUČIĆ i GITA ŠERMAN KOPLJAR (prosinac 1966.)
-

NADINO VRIJEME (2)
Piše: Dragutin Kerže („Kazalište“ 1980.)
Dan za danom, godina za godinom. Posljednja režija „iz radnog odnosa“ bila je i jubilarna. Verdijev „Krabuljni ples“ u prosincu 1979. godine: bila je – 70. režija Nade Murat! Teško je, dakako, izdvojiti jednu, ili nekoliko najboljih. Ipak…
– Za „Pogled s mosta“ nagrađena sam 1969. Nagradom oslobođenja Osijeka. Uistinu, bio je to vrlo zanimljiv rad. S visokim dostignućem. Ne mogu zaboraviti rad na „Malom dimnjačaru“. Bio je to pothvat u predivnoj atmosferi, s posve novim pristupom toj operi. Općenito, gdje glumci nisu imali uzora, gdje smo stvarali nešto sasvim novo, specifično, rezultati su bili najbolji.
Zanimljivo je međutim to, što sam pretežno radila klasični repertoar. „Paggliacci“ je također ostao u dubokom sjećanju. „Porin“ je donio zanos svih suradnika, kad smo tražili nešto sasvim novo. Kvalitetna podjela, mnogo entuzijazma i zanosa rezultirali su – odličnim ocjenama kritike i prijemom kod publike – riječi izviru iz Nade Murat poput neiscrpnog izvora. Kao da je svaki detalj našao mjesta u njenom srcu, srcu koje i danas kuca za osječko Kazalište. Ima li, nakon svega, nekih svojih „teza“?
– Svaki umjetnik trebao bi prihvaćati sve uloge. Bez obzira na veličinu. Bez obzira na granu. Uloge ne treba „vagati“ po težini. Tek tako može se izrasti u pravog umjetnika. U prilog tome ide i ono „zlatno doba osječke operete“, koja je svojevremeno bila najbolja u Jugoslaviji, ali samo zato jer su u njoj igrali svi koji su tada nešto vrijedili u „kući“ – tvrdi Nada.
(nastavlja se)
Odabrao: Ljubomir Stanojević
Potpis ispod fotografije:
NADA MURAT REŽIRA – Pokus (rijetko izvođene) Verdijeve opere DJEVICA ORLEANSKA. Na slici: MARIJAN BRUČIĆ i ŠTEFICA PETRUŠIĆ (svibanj 1973.)