Autor: editor_hnk23

Akademski muzičar dirigent i profesor teorijskih glazbenih predmeta, Osječanin Krešimir Batinić posljednjih mjeseci sa solistima, zborom i orkestrom HNK-a u Osijeku priprema operu Bedřicha Smetane Prodana nevjesta. Režija je u rukama Petre B. Blašković, a premijera je u petak, 14. lipnja, u 20 sati.

Rad maestra Batinića osječkoj je kazališnoj publici dobro poznat kroz različite koncertne i scenske projekte, a posljednje po čemu ga pamtimo Nagradom hrvatskog glumišta nagrađena je opereta Franz Lehára, Vesela udovica.

* Smetanina je opera bogata elementima češkoga folklora, uključujući narodne plesove i glazbene motive. Ima specifičan ritmički i melodijski karakter. Koliko su svi ti elementi važni za izvedbu?

– Tako je. Smetanina Prodana nevjesta je opera nastala u vrijeme nacionalnih preporoda tadašnje Europe. Samim tim prepuna je elemenata češkoga folklora – iako skladatelj nije izričito citirao češke  melodije i napjeve. Svoju “narodnost i nacionalnost” operi dao je kroz cijeli niz ritmičkih i melodijskih figura, kao i korištenje plesova – posebno polki. Veliku važnost u operi igraju puhački instrumenti (posebno klarinet i oboa); specifičnosti poput korištenja intervala sekunde, koji je karakterističan za češki folklor. Na nama je da glazbeno što vjernije izvedemo ono što je Smetana zamislio dok je pisao ovu operu.

Kako Smetaninu uporabu narodnih elemenata u glazbi činite pristupačnima suvremenoj, mladoj publici?

– Iako nastala prije više od sto godina, Prodana nevjesta je glazbeno vrlo svježa i zanimljiva, tako da vjerujem da je i danas pristupačna svima.

* Kako uravnotežujete narodne elemente s klasičnim opernim stilom?

– Vrlo je bitno dobro poznavati stilove u opernoj literaturi. Prodana nevjesta spada u opere slavenskoga područja i kao takva ima neke svoje zakonitosti. Drukčije se pjeva nego talijanske opere iz toga doba.

* Kaže struka da je „važno zadržati živahnost i dinamiku glazbe, posebno u plesnim scenama i da naglasak treba biti na detaljima poput tempa, dinamike i fraziranja će značajno utjecati na ukupni dojam“. Slažete li se?

– Vrlo je važno što više se približiti zamislima skladatelja. Smetana je vrlo detaljno i konkretno u partituru napisao što želi (naglasci, dinamika, tempo, karakter) – što je dobro, jer je s jedne strane kao dirigentu i izvođaču puno pomogao.

* Što je Vama važno kod operne glazbe, kao dirigentu? Što želite da dođe do izražaja? Ako se to uopće može pretočiti u riječi.

– Emocija. Uz dobru izvedbu, emocija je ono što nas sve pokreće.

* Koje alate koristite da biste postigli i glazbeno i interpretacijski što želite od solista i zbora? Svaki solist ima svoj izvođački stil. Kako ih usklađujete sa svojom vizijom?

– Kao dirigent koji ima svoju viziju onoga što bi htio, volim od solista čuti i njihovo viđenje interpretacije – zašto bi nešto izveli ovako ili onako. I zato zajednički dolazimo do naše interpretacije. Tako smo svi uključeni u interpretaciju.

* Orkestar mora sve elemente interpretirani valjano. Kako motivirate orkestar i pjevače na probama?

– Bitno je imati dobar i kvalitetan odnos sa svim sudionicima. Vrlo važno je da ja znam što želim i da se svi međusobno uvažavamo i onda od svih dobijete maksimum.

* Što Vam je kao dirigentu posebno izazovno u ovoj operi?

– Ovo je prva opera koju dirigiram u mojoj karijeri. Tako da je sama ta činjenica jedan veliki izazov. Otkako sam postao dirigent, velika mi je želja bila dirigirati operu i, evo, konačno se ostvaruje. S velikim respektom i poštovanjem sam ušao u cijeli ovaj proces.

* Kakav je bio Vaš dojam kada ste se prvi puta susreli s operom Prodana nevjesta i je l’ se promijenio kroz godine?

– Prodaju nevjestu sam prvi puta gledao sad već davne 1997. ili ’98., upravo u HNK-u u Osijeku i sjećam se da mi je ostala u lijepom sjećanju. Sada, skoro 30 godina kasnije, kada sam ušao puno dublje u cijelu operu, jasno mi je zašto me tada ova opera kupila.

* Što smatrate najvažnijim za uspješnu izvedbu Prodane nevjeste? Koje su ključne scene ili glazbeni brojevi na koje posebno pazite?

– Najvažnije od svega je sinergija svih uključenih u izvedbu. Uvertira Prodane nevjeste jedna je od najtežih uvertira operne literature – zato se često s orkestrom zafrkavam da ako preživimo uvertiru -ostatak predstave će biti lako.

* Koji je Vaš omiljeni glazbeni dio ili scena iz ove opere i zašto?

– Ne mogu posebno izdvojiti neki dio opere, jer je sve na svoj način lijepo i u svakom broju našao sam ono nešto što me svaki put naježi, što mi probudi emociju.

Narcisa Vekić / HNK u Osijeku

Je li sustav postao perfidniji i naveo nas da zavolimo svoje sužanjstvo?

 S obzirom na to da mu je Let iznad kukavičjeg gnijezda sedmi naslov u HNK-u u Osijeku (Šokica, 260 dana, Vitez slavonske ravni, Višnjik…), Dražen Ferenčina ne strahuje od neuspjeha, jer su mu neki od najdražih naslova nastali upravo na osječkim kazališnim daskama. Ne opterećuje ga ni što će velika većina doći s očekivanjima zbog filma Miloša Formana, jer je svjestan da je ponekad kazalište zakinuto, a ponekad u prednosti pred filmom i treba to iskoristiti. Kako mu je to uspjelo, pogledajte već od večeras na sceni HNK-a u Osijeku.

Kako ste pristupili interpretaciji teksta? Od čega nikako niste htjeli odustati?

Keseyjev roman prvenstveno se bavi odnosom pojedinca i sustava te postavlja vrlo važno pitanje što je to „normalno“ i tko to određuje. Premda smješten u konkretan prostor i vrijeme (Amerika sredinom 20. stoljeća), roman  se odvija u zatvorenom prostoru psihijatrijskoga odjela koji je izoliran od ostatka svijeta pa stoga nije bilo potrebno kostimsko, scenografsko ni tekstualno osuvremenjivanje. U tom klaustrofobičnom prostoru vječno je „sada i ovdje“, a ratovi koji se u njemu vode relevantni su i za vrijeme kada je roman napisan, i za današnjicu. U današnje vrijeme imamo nominalnu slobodu propitivati djelovanje institucija i sustava moći, ali moramo se zapitati jesmo li doista slobodni ili je sustav postao perfidniji i naveo nas da zavolimo svoje sužanjstvo. Kao što se pacijenti u Keseyjevu romanu svojevoljno odriču slobode radi tobožnje sigurnosti, tako i mi nerijetko pristajemo na kompromisno postojanje, ne dovodeći u pitanje sustave i institucije koje nama manipuliraju. Upravo je to tema koju ova predstava treba otvoriti i to je bila nit vodilja u scenskoj interpretaciji ovoga romana.

Koliko je adaptacija Petre Mrduljaš vjerna tekstu Dalea Wassermana ili se oslanja na film ili roman?

I Wassermanova dramatizacija i Formanov film vjerno prate narativnu nit Keseyjeva romana pa tako i ova adaptacija. Izvjesne prilagodbe su bile nužne, naprosto zato što se u romanu pojavljuje velika paleta likova, prvenstveno pacijenata, koji ostaju na razini skice, a nismo željeli da ijedan lik na pozornici bude običan „statist“, nego da svaki dobije svoj scenski prostor i tri dimenzije. Stoga smo u tom smislu ekonomizirali te smanjili broj pacijenata, katkad objedinjujući više likova u jedan. Također, nastojali smo izbjeći statične prizore u kojima likovi sjede i razgovaraju pa smo dio sadržaja tih prizora dočarali fantazmagorijama koje nam pružaju zoran uvid u strahove i težnje pojedinih likova.

Jeste li napravili neke značajne promjene u priči ili likovima, i ako jeste, koje?

Osim već spomenutih intervencija u broju likova, slijedili smo Keseyjevu fabulu. Roman je vrlo psihološki precizan i likovi se pred nama postupno razotkrivaju kroz niz razgovora i događaja koji će kulminirati u konačnom okršaju pojedinca i institucije. Svaki je korak u tom razotkrivanju relevantan zbog čega nije bilo ni moguće ni potrebno zadirati u Keseyjevu radnju, nego ju gledatelju predstaviti dinamično i čitko, za što su od najveće važnosti bile glumačke interpretacije.

Koje ste aspekte likova, posebno McMurphyja i sestre Ratched željeli naglasiti?

McMurphy i sestra Ratched doista su osovina oko koje se vrte sudbine ostalih likova. Kesey se ne zamara biografskom pozadinom svojih likova, nego je za njega važna dinamika njihova odnosa u zadanoj situaciji. Ne znamo, stoga, što je nagnalo sestru Ratched da postane službenica toga dehumanizirajućega sustava, kao što ne znamo mnogo ni o McMuprhyju, izuzev onoga što piše u njegovu policijskom dosjeu. Sestra Ratched prvenstveno djeluje kao kotačić u mašineriji i u njezinoj okrutnosti zapravo nema sadizma, jer bi on podrazumijevao svojevrstan užitak, a ona svaki oblik libida doživljava kao prijetnju sustavu koji podržava. McMurphy je, suprotno tomu, upravo utjelovljenje nesputane libidinoznosti, koju treba shvatiti šire, kao želju za životom, koliko god on nesavršen bio. Sustavu koji zastupa sestra Ratched zapravo je strano sve što je ljudsko i zato se služi raznim oblicima psihološke kastracije da bi pacijenti ostali pokorni te naposljetku sami pristali potisnuti svoje istinske želje i porive. U tom je smislu posebno tragična priča Billyja Bibbita, kojemu je sustav nametnuo toliko grizodušje zbog prirodnih poriva da će si oduzeti život.

Mislite li da su teme mentalnog zdravlja i institucionalizacije još uvijek relevantne danas ili nikada nisu bile aktualnije nego danas?

Ken Kesey bio je nadahnut za pisanje Leta nakon što je radio kao noćni čuvar u jednoj psihijatrijskoj bolnici, gdje je imao priliku razgovarati s pacijentima i došao do zaključka da nisu poremećeni oni, nego sustav koji nameće krut, neživotan i nehuman ideal „normalnosti“. U Keseyjevo doba lobotomija je bila česta praksa, usprkos tomu što je većinu pacijenata pretvarala u biljke i razumljivo je da je Kesey, koji je sam sebe nazivao mostom između generacije bitnika i hipija, imao mnogo razloga za konkretnu kritiku psihijatrijskih institucija. Naravno da se psihijatrijska praksa, zahvaljujući razvoju medicine drastično promijenila u šezdesetak godina koliko je prošlo od nastanka ovoga romana pa bi takva kritika danas bila deplasirana. Međutim Keseyjeva ludnica i danas je vrlo relevantna kao metafora koja nas navodi na razmišljanje o suptilnim načinima na koje društveni sustav manipulira svima nama, a mnogi od nas spremno odustaju od svakog oblika konstruktivnoga društvenoga angažmana, lobotomizirajući sami sebe u izmaglicama sredstava za umirenje, pretjeranoga konzumerizma ili streaming servisa. Društvene mreže pružaju priliku za stvaranje prividnih identiteta te nas uljuljavaju u predodžbu da je taj virtualni konstrukt stvarnost, dok pravi život prolazi mimo nas. Zar to nije dovoljno da se zapitamo: tko je ovdje lud?

Kako mislite da publika danas doživljava roman i priču Kena Keyseja u usporedbi s vremenom kada je knjiga objavljena?

Roman je napisan u vrijeme kada je borba protiv okoštalih institucija bila u punome jeku, a hipijevska revolucija donijet će velike promjene u shvaćanju individualne slobode, kako na društvenom, tako i na privatnom planu. Keseyjeva priča stoga je nosila veliku političku težinu. Društvena klima od tada se uvelike promijenila, ali tragična McMurphyjeva sudbina malo će koga ostaviti ravnodušnim upravo zato što roman nije politički pamflet, nego metafora primjenjiva i na današnje vrijeme u kojem je itekako važno promisliti kako se odnosimo prema vladajućim ideologijama.

Narcisa Vekić / HNK u Osijeku

Foto: https://zadarski.slobodnadalmacija.hr/

Često se u životu okrećemo i žalimo za prošlošću. McMurphy ne, ni ja

U istoj životnoj dobi, kao i lik kojega tumači, 45-godišnji Miroslav Čabraja (prvak i ravnatelj Drame) našao se pred najizazovnijom ulogom u životu: Randalla Patricka McMurphyja. Karizmatičnog, buntovnog i neustrašivog borca raspisao je u svom romanu Ken Kesey. Prema dramatizaciji Dalea Wassermana, na scenu osječkog HNK-a, kao zadnju ovosezonsku dramsku premijeru, Let iznad kukavičjeg gnijezda postavlja redatelj Dražen Ferenčina. Premijera je sutra, 24. svibnja, u 20 sati.

Nakon Lakija Topalovića, nešto posve drukčije. Kako ste se pripremali za ulogu Randalla Patricka McMurphyja? Što vam je kao glumcu privlačno kod ovog lika i predstave?

– Sve. Volim okupljati ljude oko sebe kao i on, samo što je on puno vulgarniji i radi to na radikalniji način. Čitav život odgajan sam u zajedništvu, nastavilo se to i ženidbom i ulaskom u obitelj Soldo. I oni su takvi. Danas živimo u svijetu prividnoga individualizma, prividno postoje pojedinci, a koji nisu ni svjesni da ih sustav želi i čini takvima. Sustavu s vremena na vrijeme treba kaos da bi djelovao. McMurphy je taj koji se protiv toga bori i zato mi je privlačan.

Kako se osjećate na sceni kao McMurphy?

– Nemam neki posebni osjećaj dok ne počne predstava. Kada počne, tada tek kreće moja borba kao glumca za tog lika koji nema nimalo privlačnu prošlost, dapače odbojnu, ali budućnost obećava. Često se u životu okrećemo i žalimo za prošlošću. McMurphy ne, ni ja. Tu nam je neka sličnost s kojom se mogu poistovjetiti.

Koji su vam bili najveći izazovi u interpretaciji? Emocionalni i fizički. Kako ih rješavate?

– Jedni i drugi. Bez jednih nema drugih. Sinergija istih čini ulogu, i ne samo to. Partneri na sceni. Bez njih nema mene. Tako sam to rješavao. Kroz njih. Preko njih. Imao sam veliku sreću što su oko mene sve vrhunski glumci bez kojih ne bih uspio.

Je l’ Vas ova uloga promijenila kao glumca i osobu? Iako pretpostavljam da svaka ostavi traga na glumcu. Mislite li da će utjecati na Vaš budući rad?

– Gledajte, utjecaji na budućnost ili se dogode ili ne, to će ona pokazati. Naravno da nas uloge određuju, ali ne presuđuju. Nisam igrao puno dramskih uloga, jer često igram u komedijama, no Horvat i Jago dali su mi veliku sigurnost i iskustvo. No ne bih rekao da me ova uloga promijenila kao glumca. Mi moramo biti spremni na sve, ipak igramo u institucionalno repertoarnom kazalištu.

Koja Vam je scena posebna – draga ili izazovna?

– Najdraža scena u predstavi mi je izlet brodom. Tko pogleda predstavu znat će.

Kako kolege reagiraju na Vašeg McMurphyja?

– Bolje bi bilo da pitate njih, no moram reći da su mi svesrdno pomagali.

Kako je bilo raditi s redateljem i ostatkom glumačke ekipe?

– Dražen Ferenčina je naš prekaljeni redatelj, jedan od najnagrađivanijih. Dobro poznaje ansambl i mi poznajemo njega. Uvijek je ugodno raditi s njim, nema nikakvih trzavica. U našem kazalištu napravio je velike uspješnice kao što su 260 dana, Vitez slavonske ravni, Višnjik koji mi je donio i nominaciju za Nagradu hrvatskog glumišta, i mnoge druge. No po prvi puta radim s Klifom koji radi videoprojekcije i s Hrvojem Marjanovićem iz Krankšvestera koji je radio glazbu za predstavu i oduševljen sam. Krankšvester glazba izvrsno se uklopila u predstavu.

Kako je redatelj pristupio tekstu Dalea Wasserana i koliko se razlikuje od filmske verzije? Ponovno imate taj „krimen“.

– Drama se nešto razlikuje od filma i same knjige, odnosno romana, no ne previše. Za razliku od Maratonaca koji nisu ni slični filmu, Let je puno sličniji. No, ne treba nam stavljati taj teret na leđa niti ga nosim. Kazalište je posve drukčiji medij od filma i to tako treba gledati. Netko će predstavu uspoređivati s filmom, netko neće. Nekomu će se svidjeti predstava, nekomu ne će. Tako je to i to treba prihvatiti, a i nismo tu da se svidimo, nego da nešto kažemo. Kazalište ne sudi, nego ukazuje. Drugi sude. Nama i svijetu.

Ima li nešto s proba posebno što biste izdvojili?

– Ne posebno, jer kada bih nešto posebno izdvojio ne bih bio fer.

Hoće li osječka produkcija po nečemu biti posebna?

– Naravno. Svaka nova inscenacija je posebna i svoja. Ovo je naša predstava, osječka. Luda i šašava, radosna, tužna, buntovna, sjetna.

Što se nadate da će publici ostati nakon odgledane predstave?

– Osjećaj sreće koji će joj dugo ostati u srcu i mislima.

Zašto je Let… i danas aktualan? Koje teme u predstavi najviše komuniciraju s današnjim društvom i pojedincem?

– Ova sezona ima zajednički nazivnik: Pojedinac unutar sustava. To su uvijek aktualne teme. Svevremenske.

Mentalno zdravlje i institucionalizaciju smo tematizirali i u predstavi Jom kipur… Je li to nešto o čemu trebamo progovoriti javno, bez tabuiziranja i stigmatiziranja?

– Naravno. Psihičko zdravlje ne bi trebalo biti tabu. No na žalost na Balkanu si još uvijek stigmatiziran ako ideš kod psihologa ili psihijatra, dok je to u razvijenijim zemljama svakodnevica. U zemljama s razvijenijom sviješću. Zato, grlimo se i ljubimo više. Svakomu to treba. Čak i „tvrdim orasima“ i „balvanima“.

Narcisa Vekić / HNK u Osijeku