Piše: Ljubomir Stanojević©
Marin Carić (1947. – 2000.), Mediteranac, svim bićem vezan uz rodni Hvar, bio je značajan umjetnički ali i kulturološki kapital Zagreba, Splita, Dubrovnika – i Osijeka! I mnogih sredina u kojima je gostovao – od Rijeke, Zadra i Šibenika, do Sarajeva i Mostara.
Osječani ga se sjećaju s nježnošću. I sjetom. Na pozornicama Hrvatskoga narodnog kazališta i Dječjeg kazališta (danas Branka Mihaljevića), na otvorenom tvrđavskom prostoru najstarije osječke gradske cjeline postavio je sedam-osam predstava u desetgodišnjem razdoblju 1986.-1996. godine, a trag je njegove poetike ostao još i 2003. godine, kada je zajedničku dramatizaciju (i predviđenu zajedničku režiju) Wildeova „Sretnog kraljevića“ postavila Marinova supruga i čvrsta kazališna partnerica, Dubravka Crnojević-Carić.
Prva uprizorena predstava u Osijeku (1986.) bili su „Esekerski zaljubljenici“ (po Goldoniju) Drage Kekanovića, kojom je Carić „htio raditi predstavu koja će biti osječka, o Osijeku, za Osijek“, temeljeći svoj stav na mišljenju kako „kazalište mora imati funkciju generatora jednog komunalnog osjećaja“. Slijedio je tekst-pohvala kazalištu i kazališnoj umjetnosti koja je, po autoru, jača od realnosti iluzija na kazališnoj sceni: riječ je o Pirandelovoj drami „Večeras improviziramo“ (1987.).
Dvije godine potom (1989.) Carić je postavio svoju splitsku uspješnicu (ali s novim osječkim suzvučjem), Shakespeareovo „Kroćenje goropadnosti“ sa odličnima Vlastom Ramljak i Ivanom Brkićem u protagonističkim ulogama. Neostvaren je ostao Molièreov „Tartuffe“ (predstava dovedena do generalnih proba ali je onda – 1991. – uslijedila ratna agresija na Hrvatsku) da bi redatelj, koji je uvijek nužno tražio točne razloge za svoje repertoarne odbire, postavio (1994.) „Slavnosku Juditu“, bašćinsku (i dotad posve nepoznatu, osim uskim krugovima) dramu iz 18. stoljeća čija je tema sjajno korespondirala s nanovo opustošenom Slavonijom, uništenom u ratu za oslobođenje (ovaj put ne od Turaka!).
Usporedno, od 1993. Marin Carić otpočeo je suradnju s osječkim Dječjim kazalištem i vrsnom ravnateljicom Jasminkom Mesarić, koja je imala ponajbolji sluh za Carićeva kazališna razmišljanja i repertoarne ponude. Sve tri predstave koje je realizirao u tom teatru zajednički su uradak s Dubravkom Crnojević-Carić, dotad afirmiranom (glavnom) glumicom u Carićevim haenkaovskim predstavama, a sada i koredateljicom. Ostvarili su praizvedbe „Božićne priče“ Branka Mihaljevića, „Tata na dar“ Mire Gavrana (prvi Gavran u Osijeku!) te nadasve blistavu „Djevojčicu sa žigicama“ po H. Ch. Andersenu, jednu od najuspješnijih predstava ikad produciranih u osječkom Dječjem kazalištu, koja je pobrala sve moguće nagrade i osvjetlala obraz hrvatskome lutkarstvu među inim gostujući u Češkoj, Austriji, u Kini i na Tajvanu.
Kao memento velikom redatelju i prijatelju, Dječje kazalište Branka Mihaljevića izvelo je (2003. god.) njegovu i Dubravkinu dramatizaciju „Sretnog princa“ Oscara Wildea, ovaj put u režiji – samo Dubravke Crnojević-Carić. Pripomenimo još da su ovo dvoje umjetnika, uz proslavu 800 godina spomena imena grada Osijeka, priredili (1996.) zamamnu pučku kazališnu dogodovštinu pod nazivom „Osijek mu je ime…“, s oko 600 sudionika i više tisuća posjetitelja.
U programskoj knjižici svoje riječke predstave „Duhi“ (1997.) Drage Gervaisa, Marin Carić ovako počinje svoj redateljski zapis: „Misliti o kazalištu obično znači biti pretenciozan. Biti nepretenciozan, u kazalištu često znači ne misliti ništa“. Pokojni umjetnik i prijatelj, kojeg se već više od dva desetljeća, a i ovom prigodom nježno sjećam(o) – bio je zasigurno čovjek koji nije pretenciozan, a o kazalištu je – mislio! Točnije, on je mislio Kazalište: bogato, sadržajno, nadahnuto…
Potpis ispod fotografije:
ČOVJEK KOJI JE MISLIO KAZALIŠTE – redatelj Marin Carić (1947. – 2000.)
