Piše: Ljubomir Stanojević©
Žurimo, žurimo… Tko zna koliko li će nas još dugo biti?!
U onoj sada već doista davnoj – blizu četiri desetljeća (1985.) – velikoj, izvanrednoj haenkaovskoj predstavi Georgija Para, Kauzlaića-Atača, Mace Žarak, Nevena Frangeša, Miljenka Vikića i Stjepana Gračana – PUT U RAJ – igrali su izvanredni Zvonimir Zoričić i Vanja Drach, Ico Tomljenović, Isidor Munjin, Franjo Majetić… Pa Ana Stanojević, Milenko Ognjenović, Đorđe Bosanac, Augustin Halas, Radoslava Mrkšić, Mile Pešut, Zdravko Pavlović…
Ali najveću su svježinu u uprizorenju tog „filmskog scenarija“ Miroslava Krleže, donijeli tada najmlađi, tek koju godinu ranije angažirani akademski glumci Vlasta Ramljak, Damir Lončar, Velimir Čokljat, Dubravka Crnojević, Darko Milas, Mira Katić, Jasna Odorčić, Davor Panić, Anita Šmit, Ljiljana Krička… U predstavi je statirao i mladi osječki, tada tek zaljubljenik u kazalište, danas nacionalni dramski prvak HNK u Zagrebu, Goran Grgić!
U nadasve dojmljivom solilokviju o ljetu, veliki Vanja Drach, kao Orlando, svojim je toplim baršunastim glasom izgovorio:
„Glas ljeta! Ljeto kao takvo, ljeto po sebi ne postoji, ljeto je dječačka iluzija, ljeto san o ferijama, naša glupa gradska ljeta, to su prašnjavi prazni stanovi, prazni džepovi, prazne glave, prazne kavane, a, eto, jedan jedini solo cvrčka u pisoaru više je ljeto nego sva ljeta na ovome svijetu! To je glas podneva kad pjeva cvrčak, ne jedan, nego hiljade cvrčaka, to je himna ljetu, livadama, ustalasanom žitu, plavom nebu, uzvijuganim cestama koje vode u nepovrat.“
Tim „uzvijuganim cestama koje vode u nepovrat“, otišla je nadasve vrijedna članica opernog zbora HNK Slavica Benevrekić. U „Putu u raj“ dojmljivo je odigrala (dramsku) ulogu „kasirice u apoteci“. Kako nas obavještava „Ukop“, Slavica je preminula 30. svibnja 2023., a „datum ukopa“ bio je – u trenutku pisanja ovog teksta – 25. kolovoza (?!) „Groblje: Centralno, odjel: Ružičnjak“…
Glas ljeta!
Uz časopise i razglednice s mora, od Brača do Hvara – od one neumorne kritičarke Anđele Vidović i dramske prvakinje Vlaste Ramljak, do nove moje „prijateljice po peru“, mlade kolumnistice beogradskog „Nedeljnika“ Hane Piščević – ljeto se gusto valja(lo) sa svojim „oscilacijama“ (prevruće, prehladno, uragani, poplave…). A nijedno ljeto ne može proći bez onih koji „odlaze“. Bez malo, ili u ovom slučaju, i puno tuge.
Tako je u srpnju (11.7.), u Novom Sadu umro Nikola Strajnić, pjesnik i filozof, sveučilišni profesor (r. 1945. u Popovcu u Baranji). Drug i prijatelj, tankoćutni lirik i umni estetičar. Još kao student Filozofskog fakulteta u Zagrebu, a i kasnije, objavio je u „Kazalištu“ nekoliko izvrsnih eseja (O tragičnome, O biti muzike, O Sofoklu (i pitanju smisla djelovanja)… Da bi po diplomiranju (magistriranju i doktoratu) u kulturnom i znanstvenom životu Osijeka odigrao itekako značajnu ulogu.
Od godine 1992. Nikola Strajnić je domicil našao u Novom Sadu, u kojem je na tamošnjem Filozofskom fakultetu bio redoviti profesor i prodekan, a utemeljio je i Odsjek za komparativnu književnost. Autor bogatoga opusa, Strajnić je, sa referencama pjesnika i esejističkih knjiga, bio i predsjednikom Društva književnika Vojvodine.
Kao posebno značajan, ističemo njegov priređivački rad „Izabranih djela“ hrvatskog pjesnika Jure Kaštelana (Novi Sad, 2005.) objavljen, dakako, u hrvatskom jeziku i na latiničnom pismu. Strajnić je bio Kaštelanov student, a uzajamno poštovanje njegov, oduševljeni, „nastavljač“ iskazuje već prvom rečenicom umnoga uvodnog eseja:
„Pjesnik Jure Kaštelan je dar neba zemlji, a njegovo djelo dar jezika ljepoti“. Ovaj čin spajanja dviju kultura svakako odslikava i Strajnićevo osjećanje „dviju domovina“. I ta mu se zasluga mora priznati.
Pjesnik i profesor Nikola Strajnić pokopan je 12. srpnja na groblju u Sremskim Karlovcima, gdje je i živio.
Potpis ispod fotografije:
Naklon publici, po završetku predstave: davni PUT U RAJ Miroslava Krleže (ansambl predstave iz 1985. godine.)
Fotodokumentacija HNK u Osijeku.
