Autor: editor_hnk23

Piše: Ljubomir Stanojević^©

 

U već spomenutoj knjizi Dragana Mucića „Prvih četrdeset godina“ (HNK u Osijeku 1907. – 1941., izd. Matica hrvatska Ogranak Osijek i Filozofski fakultet u Osijeku, 2010.) autor sistematizira značajne podatke osječke teatrografije.

 

Nakon otvaranja sezone „Ekvinocijem“ – kaže Mucić – 8. IX. prikazana je Ogrizovićeva „Hasanaginica“ kao komemorativna predstava u povodu autorove smrti, u kojoj su gostovali Nina Vavra i Mihajlo Marković.

 

Od značajnih trenutaka u prvom dijelu sezone do kraja 1923. vrijedno je spomenuti kako je – uz Acu Gavrilovića najstariji član HNK još od prve sezone 1907. – Toša Stojković 5. XI. Nušićevom komedijom „Svet“ proslavio na osječkoj sceni 30-godišnjicu umjetničkoga rada.

 

Drugi je značajan trenutak bio oproštaj Mirka Polića s osječkim kazalištem. Naime 9. XI. iste godine Polić je ravnao simfonijskim koncertom i time se oprostio s osječkom publikom koja ga je punih devet godina neobično cijenila i podržavala kao najzaslužnijega osječkog kapelnika čije su zasluge za razvitak Osječke opere i glazbenog života još i danas nedovoljno ocijenjene. Mirku Poliću stoga u povijesti HNK u Osijeku pripada visoko i istaknuto mjesto među desetinama zaslužnih kazališnih radnika.

 

Nakon odlaska Polića iz kazališta ravnateljem Opere imenovan je Lav Mirski, koji će tu dužnost s prekidom obavljati sve do početka Drugoga svjetskog rata, a i niz godina kasnije.

 

U toj sezoni HNK je pretežito igralo u Osijeku, gdje je izvelo 253 predstave. Od 1. do 4. IV. gostovalo je s četiri predstave u Vinkovcima, a zatim igralo još četiri predstave u Osijeku od 15. do 17. VIII. 1924. U statistici kazališta nigdje se ne spominje da je operetni ansambl gostovao u Zagrebu, ali je tisak donosio vijesti o tome.

 

(nastavlja se)

 

Potpis ispod fotografije:

Kapelnik Lav Mirski nakon Polićeva odlaska postaje ravnateljem Opere, što će s prekidima obnašati do početka Drugoga svjetskog rata i po povratku u Osijek, od 1947. do 1956. kada postaje intendantom HNK. Umirovljen je 1961. god.

Piše: Ljubomir Stanojević^©

 

U Zagrebu je, u 90. godini, umrla Štefica Petrušić, operna umjetnica, prvakinja osječke Opere. U spomen na veliku umjetnicu, ponavljamo Prisjet iz svibnja 2021. godine.

 

***

 

Prisjeti na negdašnje, stare članove HNK ne vraćaju samo sjećanje na umjetničke osobnosti koje su „vladale“ osječkom pozornicom, već dokumentiraju i sjajna repertoarna promišljanja osječkog teatra koji je uvijek bio rasadištem kvalitetnih kadrova. Neki su ovdje počinjali pa odlazili, neki su došli kao mladi umjetnici i tu – na sreću osječkog Kazališta, što znači: i publike! – i osta(ja)li. Jedna od tih umjetnica je i operna prvakinja Štefica Petrušić.

 

Rođena je u Tivtu (Kotor, Crna Gora) 1933., u hrvatskoj enklavi. Školovala se u Zagrebu, a prvi angažman dobila je u Rijeci gdje je debitirala kao Oscar u Verdijevu „Krabuljnom plesu“. Od 1961. do 1985. bila je solistica, prvakinja osječke Opere u kojoj je – zajedno sa suprugom, dirigentom Antunom Petrušićem – ostavila neizbrisiv trag.

 

Na osječkoj pozornici u tih je četvrt stoljeća otpjevala i interpretirala zamjernih 60 naslovnih, glavnih i velikih uloga opernog i operetnog žanra domaćih i svjetskih autora. Mnoga su od tih izvođenja bile praizvedbe i/li prva izvođenja u ondašnjoj Jugoslaviji. Od Monteverdija do Richarda Rodneya Bennetta, i od Lisinskog i Zajca do Dragutina Savina, Štefica je Petrušić svojim lirsko-koloraturnim sopranom, visokom profesionalnošću ostvarila (i ostavila) trajne dojmove.

 

Spomenimo – publici najdraže njezine uloge: Lucia di Lammermoor (Donizetti), Gilda i Violetta (Verdi, „Rigoletto“ i „Traviata“), Rosina (Rossini, „Seviljski brijač“), Cio-Cio-San i Mimi (Puccini, „Madame Butterfly“ i „La Bohème“), Manon (Massenet), Maria Golovin (Menotti) i Tena (Savin).

 

Točno prije 35 godina, u prvoj sezoni novoobnovljenoga gledališta HNK, 30. ožujka 1986. Štefica Petrušić obilježila je 25-godišnjicu umjetničkog rada kao Cio-Cio-San u Puccinijevoj „Madame Butterfly“, pod dirigentskim vodstvom maestra Antuna Petrušića. Bila je to i posljednja sezona njezina nastupa pred osječkom publikom.

 

Potpis ispod fotografije:

VELIKA I ZNAČAJNA OSJEČKA PRIMADONA – Štefica Petrušić (1933.- 2023.)

Piše: Ljubomir Stanojević^©

 

U osječkoj Bolnici je 29. rujna, u 70. godini, preminuo Miroslav Špajh, dragocjeni kazališni arhivar. Odlazak bio je iznenadan, rastužio je mnogobrojne Špajhove kolege te vanjske suradnike koji su itekako znali cijeniti Špajhove prinose. Pokojnik je sahranjen 3. listopada 2023. na osječkome gornjogradskom groblju sv. Ane. U sjećanje na dragoga suradnika i prijatelja objavljujemo tekst iz „Hrvatskoga slova“ (2010.)

 

***

 

Ima tome već (više od) godinu i pol dana kako se nakanjujem pisati o osječkom arhivaru (HNK) Miroslavu Špajhu. Početkom prošle (!) godine taj je samozatajni i časni čovjek „neobilježio“ tridesetu obljetnicu kazališnog rada. Nije umjetnik, nije „kreativan“, a opet… jedan je od onih rijetkih, posvećenih kazalištu, koji još uvijek svoj „radni odnos“ doživljava osobitom povlasticom i – čašću.

 

I sâm sam kriv što ovaj zapis nije ugledao svjetlo dana kada je to trebalo. No – kažu – nikada nije kasno. Pa i nije!

 

Miroslav Špajh (Osijek, 26. ožujka 1954.), kazališno je „dijete“; i otac Mijo i mati Anica cijeli radni vijek proveli su u HNK-u, otac kao ugledni šef maske (nažalost, na radnom mjestu zatekla ga je i prerana smrt!), a mati Anica, kao frizerka (danas također pokojna) dočekala je kazališnu mirovinu. Samo se po sebi razumije da je Miroslav, od najranijih nogu, doživljavao fascinaciju kazališta, i kazalištem: od pribivanja predstavama (dok su roditelji radili) do sudjelovanja u njima kao statist. Rani doživljaji ostavili su trajni trag u današnjem gospodinu „u najboljim godinama“, duboko već zašlom u šesto desetljeće života.

 

Po završetku gimnazije htio je studirati medicinu, a na nagovor roditelja upisao je vanjsku trgovinu koju je apsolvirao u Zagrebu. Nažalost, tada se dogodila nenadana očeva smrt, presahnuli su izvori prihoda i Miroslav je bio prinuđen – zaposliti se. U Kazalištu (uprave su tada držale do svojih zaposlenika, posredno i do njihove djece), to je bilo najjednostavnije. Od siječnja 1979. Miroslav je u neprekinutu stažu zaposlenik Hrvatskoga narodnog kazališta u Osijeku.

 

Kako to uobičajeno i biva – osobito s mladim, ambicioznim čovjekom – i Špajh je promijenio niz kazališnih „radnih mjesta“: od referenta prodaje, poto animatosko-promidžbene službe, Informativnog centra, referenta kazališnih izdanja, zajedničkih i općih poslova – bio je čak i blagajnik! – sve do poslova i zadataka tajnika Drame i dokumentarista. Godine 2000. položio je ispit o stručnoj osposobljenosti za zadatke i poslove zaštite arhivske građe i građe u pismohrani, da bi tri godine potom postao i službeni arhivar Hrvatskoga narodnog kazališta u Osijeku. A dobar dio te svoje kazališne dugovječnosti Špajh je bio i dragocjeni i odani moj suradnik, kao tehnički urednik kazališnih izdanja HNK.

 

Danas je značaj tog neprocjenjivog osječkog neimara golem: za HNK i sve sačuvane i pohranjene artefakte osječke kazališne povijesti, ali i za njezine proučavatelje. Ne prođe dan da se iz Leksikografskog zavoda, Zavoda za povijest hrvatskog kazališta, ili od brojnih (mahom mladih, osobito osječkih – asistenata ugledne prof. dr. sc. Sanje Nikčević) teatrologa ne zamoli kakva pomoć: podatak, kazališna cedulja ili fotografija, ili samo uputa… S beskrajnom ljubavlju i strpljenjem, preciznošću i pedantnošću, Špajh odgovara svojim obvezama. Često i više od toga. A valjda – po rutini – i dalje je suradnik i tehnički urednik kazališnih izdanja, koje sada uređuje mlada i ambiciozna kolegica, književnica i prevoditeljica Ivana Šojat-Kuči.

 

O predstojećoj, 104. kazališnoj sezoni HNK u Osijeku, što drugo nego im oboma poželjeti dobar i kvalitetan rad i zadržavanje onog tihog, ali trajnog plamena kazališne ljubavi.

 

(„Hrvatsko slovo“, Zagreb, 13. kolovoza 2010.)

 

Potpis ispod fotografije:

OSJEČKI KAZALIŠNI ARHIVAR – Miroslav Špajh (1954.-2023.)

Piše: Ljubomir Stanojević^©

 

Idu godine, lete. I eto nas, časkom (?!), u 117. sezoni HNK u Osijeku. Druga po osnutku nacionalna pozornica u Hrvata, s djelomično novom upravom (intendant i ravnatelj Opere) i iznimno pomlađenim ansamblom na startu je novih htijenja, ambicija – a u skladu s mogućnostima, valja očekivati i rezultate.

 

O tome koje su to (ne)mogućnosti ovaj autor – orijentiran na prošlost, onu davnu, i još davniju – dakako niti može, niti hoće pisati. Pogled je – a to je i zadaća ovih Prisjetâ – na „pričama iz davnine“. Od kojih dugo pamtim, a dobra sam desetljeća i sam proživio. U HNK-u. I preživio! Kao i Kazalište, uostalom.

 

Danas koju – o sto godina HNK, ranije… Uz pomoć dragocjenoga osječkog kazališnog povjesnika, teatrologa Dragana Mucića (1932. – 1992.) i njegove post mortem objavljene knjige „Prvih četrdeset godina“ (priredila Dubravka Smajić, urednica Sanja Nikčević, Osijek 2010.). Evo što je D. Mucić zabilježio o osječkoj sezoni HNK 1923./24.

 

Pred početak sedamnaeste sezone kazališna je uprava u „Kazališnom listu“ (br. 1, od 6. IX. 1923.) objavila „Nacrt rada Narodnog kazališta u Osijeku“ iznijevši popis uprave, članova i repertoar (klasične, historijske i socijalne drame, komedije i lakrdije, te seriozne i komične opere i operete). Najava početka rada i njegov nacrt obećavali su vrlo mnogo. Međutim, tek što je sezona otvorena Vojnovićevim „Ekvinocijem“ 6. IX., u kojem kao Jela gostuje Nina Vavra, već dolazi do promjene u kazališnoj upravi. Mihajlo Marković po drugi put napušta upravu HNK i odlazi u Zagreb, a nju opet privremeno preuzima Mirko Polić. Polićevo upravljanje bilo je vrlo kratko jer je već 25. IX. odlukom ministra prosvjete za novog ravnatelja HNK bio imenovan Pavel Golia. Uprava je iznova apelirala na publiku i građanstvo da podrži rad HNK u novoj sezoni ističući slijedeće:

 

„Kroz šesnaest mukotrpnih sezona ovaj se zavod stalno borio za svoj opstanak, pa pošto je on ostao pobjednikom, šta više zakoračio među prva naša kazališta, očekuje se, da će naše građanstvo, napose naša kazališna publika, ovo nastojanje svojski poduprijeti“.

 

Apel je naišao na dobar odziv jer je za 17 predstava od početka sezone do 27. IX. HNK zabilježilo ukupno 6.186 posjetitelja ili svaku od njih gledalo je gotovo 400 gledatelja.

 

(nastavlja se)

 

Potpis ispod fotografije:

Branko Šenoa (1879. – 1939.), KAZALIŠTE (akvarel, 1917.). U posjedu: Muzej likovne umjetnosti u Osijeku.