Autor: editor_hnk23

Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku gostovalo je u subotu, 24. lipnja 2023. u Požarevcu na Viminacium Festu s predstavom Čaruga, redatelja Borisa Svrtana. Predstavu je publika festivala nagradila pljeskom i ovacijama. Nagradu za najboljeg glumca predstave, po ocjeni publike, dobio je Antonio Jakupčević koji u predstavi igra ulogu Miroslava Frankića.

Čestitamo!

Tradicionalni koncert, u sklopu Lipanjske operne noći, pod nazivom Verdi u francuskom zagrljaju održan 9. i 10. lipnja, razgalio je mnogobrojnu publiku, koja je imala priliku poslušati najljepše arije iz poznatih opera. Gromoglasan pljesak više je puta nagradio soliste, zbor i orkestar kojim su ravnali Filip Pavišić i Vladimir Piskunov.

pereta (talijanski: mala opera) je glazbeno-scensko djelo lakšeg sadržaja (manje „zapetljanog“ i manje dramatičnog od opernog) u kojem izvođači pjevaju, plešu i razgovaraju pa se očekuje da imaju lijep glas, vješte pokrete i jasan izgovor, a nije naodmet da ugodno izgledaju. Publika „tolerira“ opernim pjevačima tjelesnu nezgrapnost i scensku statičnost (pjevaju  „teške“ arije) dok od operetnih očekuje gore nabrojeno što pokazuje da je nastup u opereti složeniji (i, nota bene, manje cijenjen!). Naravno da je iznesena teza paušalna jer postoje  dopadljivi i spretni operni pjevači i „trapavi“ operetni pjevači, ali ovi potonji nisu u Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku ili barem nisu nastupili na premijeri operete Vesela udovica Franza Lehara pod ravnanjem Krešimira Batinića i u režiji Damira Lončara (19.5.2023.).

Franza Lehara (1870.-1948.) nazivaju austrougarskim skladateljem što „na prvu“  zvuči površno, ali njegov dinamični životopis to potkrepljuje: rođen je u Ugarskoj, preminuo je u Austriji, školovao se u Pragu i službovao je kao vojni dirigent diljem Monarhije (od 1894. do 1896. boravio je u Puli). Iako se okušao u raznim glazbenim oblicima, postao je slavan zahvaljujući operetama od kojih je jedna od najpopularnijih Vesela udovica praizvedena 1905. u Beču. Na repertoar osječkog kazališta postavljena je 1907. (izvedena je u Varaždinu), a o ostalim osječkim izvedbama pisao je Ljubomir Stanojević na stranici HNK u Osijeku. Victor Leon (1858.- 1940.) i Leo Stein (1861.- 1921.) napisali su libreto prema komediji Ataše veleposlanstva (1861.) Henrija Meilhaca (1830. – 1897.).

Priča se vrti oko novca i ljubavi: lijepa i mlada Hanna Glawari iz male države Pontevedra udaje se za bogatog starca i ubrzo postaje udovicom i nasljednicom velikog imetka, čime postaje privlačna brojnim udvaračima. Pontevedrinski veleposlanik u Parizu, barun Mirko Zeta, trudi se pronaći za nju „prikladnog“ ženika (zemljaka) jer uda li se Hanna za nekoga iz inozemstva, zemlja će ostati bez njezinog novca. Pravim izborom čini mu se tajnik veleposlanstva, grof Danilo Danilowitsch, no ovaj odbija bilo kakvu vezu s Hannom radi neraščišćene zajedničke ljubavne prošlosti. Osim glavnog, postoji i potajni par kojeg čine Zetina supruga Valencienne i njezin udvarač Camille de Rosillon (zagubljena lepeza svjedoči o nevjeri) i u oba slučaja, usprkos raznim peripetijama, na kraju trećeg čina sve sretno završi (u opereti „nitko nikada ne umre“).

U knjizi Ljubomira Vujovića  The Merry Widow vidi se fotografija muškaraca odjevenih u modificiranu crnogorsku odjeću koja je snimljena na praizvedbi spomenute operete u Beču, pri čemu  je „mala i siromašna“ Pontevedra zapravo Crna Gora, a  grof Danilo Danilowitsch, ljubitelj šampanjca i plesačica, oblikovan je prema tadašnjem prestolonasljedniku Danilu Petroviću, sinu knjaza Nikole. Crnogorski se vladar jako uvrijedio na prikaz sina kao plejboja pa je za svagda zabranio operetu Vesela udovica u Crnoj Gori, a zabrana je „ukinuta“  tek 2014. nakon predstavljanja Vujovićeve knjige u Podgorici (montenegrina.net). Uz Danila i imena drugih likova asociraju na crnogorsko podneblje (Mirko Zeta, Njegus, Kromow, Olga, Bogdanowistch, Praskowia) iako su pisani u njemačkoj inačici.

Prvi čin se zbiva u salonu Veleposlanstva Pontevedra, drugi u vrtu Hannine pariške palače, a treći u njezinoj plesnoj dvorani uređenoj poput čuvenog kluba „Maxim“ (ponegdje piše da su svi doista otišli u klub „Chez Maxim“). Scenograf Neven Mihić  svakom je ambijentu dao odgovarajuće ozračje, što je dizajner svjetla Tomislav Kobia precizno naglasio. U taj su se prostor sjajno uklopili Mihićevi ženski kostimi (s upečatljivim šeširima), stvorivši pravi operetni ugođaj (čistunci bi to možda nazvali „kičerajem“, ali Mihić je to „dekorirao“ po svim žanrovskim pravilima, taman kako treba). Problem „mnogoljudnih“ predstava je povremeni „krkljanac“ na pozornici, što se dogodilo prilikom plesnih točaka (koreograf Dejan Jakovljević) u vrtu (drugi čin), dok se u „Maximu“ (treći čin) to nije desilo, nego je, naprotiv, sve odlično funkcioniralo (can-can plesačice su bile sjajne).

I na kraju izvođači ili „zucker kommt zu letzt“! Barun Zeta (Zvonimir Ivanović) i njegova supruga Valencienne (Ivana Medić) su bračni par, no njezin parnjak je Camille de Rosillon (Matic Zakonjšek) i kada sam ih ugledala zajedno na pozornici, bila sam očarana. Osim što Ivana Medić odlično pjeva, ona  posjeduje određeni fluid koji ja nazivam „scenskim šarmom“, pod čime podrazumijevam ne samo njezin lik, nego zračenje kojim obuhvaća sve oko sebe. Lijepim i zvonkim glasom bila je dorasla drugoj glavnoj ulozi, ali me je zatekla plesnom vještinom i energijom u trećem činu, te strujanjem pritajene erotike između Valencienne i de Rosillona, odnosno nje i Matica Zakonjšeka. Iako je diplomirao na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji i imao priliku nastupiti u kazalištu preko puta, odlučio se priključiti osječkom kazalištu, što mi se čini vrlo promišljenim jer odluči li osječko kazalište temeljiti svoj glazbeni repertoar na operetama, Zakonjšek će zahvaljujući toplom tenoru, glumačkom nastupu (pripada onim rijetkim pjevačima koji jednaku pažnju posvećuju pjevanju i glumi) i ugodnoj vanjštini imati „pune ruke posla“ (što se odnosi i na opere). Vrlo su skladan pjevački par Hanna (Katarina Toplek Horvat) i grof Danilo (Igor Krišto), ali kako su njihovi problemi puno „ozbiljniji“ (novac je u pitanju) tako je i njihova sprega manje zaigrana.

Odličan su par Matija Kačan i Karlo Miličević u ulogama Hanninih udvarača, vicomta Cascada i Raoul de st Brioche, jer su sličnošću (odjeća i frizura) i zajedničkim nastupom djelovali poput  određenog arhetipa. Uz pjevače (Davor Solanović, Snježana Lakotić, Predrag Stojić, Jana Pogrmilović, Sanja Toth) u predstavi su nastupili i dvojica glumca, Kačan i Antonio Jakupčević u ulozi pisca Njegusa. On se, mada mlad, već okušao u raznim ulogama i ne znam je li to zbog redatelja ili zbog njegovog glumačkog habitusa, ali mi se „čvršćim“ činio u komičnim ulogama (Frankić u Kušanovoj komediji Čaruga) pa je i ovom prilikom njegov poslenik vrlo zabavan i djeluje kao ogledalo koje odražava zbrku i paniku u veleposlanstvu.

Predstava Vesela udovica (barem njena premijerna podjela) pokazala je da u ovom trenutku osječki HNK ima možda najbolji operetni ansambl u Hrvatskoj i tu bi komparativnu prednost trebalo iskoristiti u oblikovanju repertoara. I kada o opereti govorimo kao o „maloj operi“, podsjećam da se i spirit (otrov, ali i duh) drži u malim bočicama.

Osijek je rijetko kome na putu iz ostalih kulturnih središta zemlje. Gledajući čisto iz perspektive hrvatske metropole, nekako uvijek lakše odlazimo u Rijeku i Split na atraktivna događanja, nego u slavonsku prijestolnicu koja će nas teže pomaknuti s mjesta. Opravdanja često nemamo, a pojam „udaljenosti” mit je psihološke naravi, protiv čega se proteklih jeseni uspješno bori i vodstvo Glazbene tribine HDS-a koje je u gradu na Dravi pronašlo partnera.

U imaginarnom osjećaju izoliranosti često se stvara plijesan osrednjosti kazališne ponude kojemu je sada došao kraj. Naime, od početka travnja ove godine ondje je krenuo prvi mandat novog intendanta Hrvatskoga narodnog kazališta, Vladimira Hama i njegova tima, koji je na tom mjestu sljedeće četiri godine. Riječ je o diplomiranu ekonomistu s dugogodišnjim iskustvom u poslovima medija, marketinga i odnosa s javnošću u raznim institucijama, pa i samome osječkom HNK-u. S glazbom ga povezuje Hrvatska glazbena mladež u Osijeku u kojoj je niz godina djelovao kao tajnik, ali i višestruki novinarski i urednički angažmani na radiju i televiziji.

Kao iskonski Eseker njemačkih korijena, Ham je aktivni član Njemačke zajednice u Hrvatskoj i nekadašnji urednik njezinog časopisa Njemačka riječ – Deutsches Wort. Predstavnik je starinskog profila kulturna građanina s iskustvom dinamična menadžera kojemu je ovo čak trinaesto zaposlenje. Navikao na mandatne ugovore, iskreno uživa biti na čelu naše istočne nacionalne kazališne kuće i mirne je duše povjerio glazbenoscenski program dugogodišnjem prvaku osječke Opere, tenoru Ladislavu Vrgoču kao novome opernom ravnatelju (zadovoljan dosadašnjim radom dramskog ansambla, ostavio je dosadašnjeg ravnatelja, glumca Miroslava Čabraju).

Dvojica „novajlija“ najavila su njegovanje izvrsnosti i šarolikosti repertoarne ponude između praizvedbi i kultnih naslova na kojima počiva povijest kazališta. Krenuli su od ovog potonjeg – redefiniranja identiteta kroz bečku operetu, po kojoj je kazalište bilo i ostalo poznato u regiji od osnutka 1907. u doba Austro-Ugarske Monarhije.

Uz Gradsko kazalište Komedija u Zagrebu, osječki je HNK najveći pogon u Hrvatskoj te ljupke glazbenoscenske vrste koja privlači najširi krug zainteresirane publike. Uvijek nam je drago izvući iz prašine kolektivnog sjećanja te simbole lijepih i uređenih vremena kad je Beč bio prijestolnica monarhije, u čijoj je posljednjoj fazi postignuta harmonija mnoštva različitih jezika, temperamenata te nacionalnih i kulturnih idioma.

Na tu se tradiciju nadovezao odabir uz Šišmiša najomiljenije operete na svijetu, Vesele udoviceFranza Lehára, za premijeru 19. svibnja na daskama HNK-a Osijek. Samo dvije godine nakon praizvedbe u Beču, nakon Hamburga, Berlina i Budimpešte, Udovica je praizvedena i u Osijeku te „kumovala“ osnutku kazališta koje djeluje sve do danas. Osijek je bio prvi slavenski grad na svijetu koji je doživio ovaj tipično austrougarski kulturni proizvod, u spoju germanskog i slavenskog duha, šarma i kolorizma.

Skladatelj Lehár, premda po ocu Mađar, rođen je na području današnje Slovačke, na obali Dunava u šarolikom gradiću Komárnu na izvorištu kulturnog prožimanja mađarskog i slovačkog folklora. Stoga je s rodnim mjestom – i najranijim sjećanjima na zvukove i mirise u životu u obitelji oca, vojnog kapelnika i skladatelja – rado povezao libreto koji su za njega sročili libretisti Victor Leon i Leo Stein. U samo nekoliko mjeseci dovršava partituru, a lavinu glazbenog nadahnuća pospješuje priča o imućnoj mladoj udovici iz pola stoljeća ranije pariške praizvedbe komedije L’attaché d’ambassade Henrija Meilhaca (poznatog po predlošku za već spomenutog Šišmiša, Le réveillon, kao i libretima za opere Carmen, Manon i mnoge operete Jacquesa Offenbacha).

Radnja te prve, dramske, i druge, operetne, verzije odvija se u Parizu, samo prvotnu osiromašenu njemačku pokrajinu u operetnoj priči zamjenjuje izmišljeno vojvodstvo Pontevedro. Izravna aluzija na Montenegro, ondašnju balkansku kneževinu Crnu Goru, također je u imenima glavnih likova, poput veleposlanika baruna Mirka Zete, njegova glavnog tajnika grofa Danila Danilowitscha, pontevedrinskog konzula Bogdanowitscha i tajnika veleposlanstva Njegusa. Zabrinuti veleposlanik Zeta čini sve da u francuskoj prijestolnici svojoj sunarodnjakinji-Pontevedranki osigura sunarodnjaka za novog muža, kako bi bogatstvo ostalo u domovini i onemogućilo njezin bankrot.

Kroz samo prvih pola stoljeća komično djelo koje, u konačnici, slavi ljubav, doživjelo je više od pola milijuna izvedbi na četiri kontinenta, zbog čega je Vesela udovica oblikovala ukus (ne samo glazbeni, već i modni te životni) kroz čak nekoliko naraštaja. Kako entuzijastično kaže novopečeni operni ravnatelj Vrgoč, „to je moderni pandan austrougarskom poštenju i prabakinom svijetu snova… u kojemu će mnogi s veseljem prepoznati svoju svakodnevicu u svijetu i vremenu koji se nikada ne mijenjaju“.

Novo nam vodstvo kuće, „s iznimnim ponosom i strogoćom kanona našeg profesionalizma“, šesnaest godina od posljednje premijere Vesele udovice u režiji Stephanie Jamnicky i pod vodstvom maestra Petera Oschanitzkog, predstavlja novo, šesto čitanje tog djela u povijesti osječkoga HNK-a. Premijerno je uprizoreno u petak, 19. svibnja i reprizno izvedeno u još četiri večeri u sljedećih tjedan dana do 27. svibnja. Na suradnju su pozvani slavni osječki sinovi s iskustvom rada na operetama, koji su dodatno bili motivirani pružiti svoj prilog okretanju nove stranice u kazališnoj povijesti rodnoga grada.

Prvi put u Osijeku tako su profesionalno boravili dirigent Krešimir Batinić i redatelj Damir Lončar, obojica poznati po hvaljenim i nagrađivanim produkcijama operete i mjuzikla u zagrebačkoj Komediji. Maestro Batinić se iskazao minucioznim radom s orkestrom i zborom, cizelirajući glazbene brojeve do savršenstva, donijevši ansamblu tipično bečku dinamiku i agogiku poznatih tema i plesova. Osobito je truda posvetio pjevačima u ansambl osječke Opere, izvukao iz njih vokalne maksimume i uskladivši glazbeni tijek predstave sa zahtjevima redatelja. Lončar je u povijesnom kontekstu scenski dočarao libreto, pruživši muzejskom operetnom primjerku novi kazališni život u komunikaciji sa suvremenim čovjekom.

Za početak je detaljno redigirao hrvatski prijevod teksta osuvremenivši replike i približivši ih današnjem gledatelju, tako da nam je sve otprve jasno. Gigantski je njegov rad na glumi i govornom tekstu pjevača, iz kojih je kao nadareni pedagog izvukao neslućene glumačke potencijale, kako ni po čemu ne bi zaostajali za svojim dramskim kolegama. S likom baruna Mirka Zete savršeno se suživio tenor Zvonimir Ivanović, inače dugogodišnji zborist zagrebačke Opere koji je tek pri angažmanu u rodnom Osijeku pokazao što zna i može.

U ulozi veleposlanikove koketne supruge Valencienne dominirala je Međimurka na trajnom angažmanu u Osijeku, sopranistica Ivana Medić, koja je oduševila kristalno čistim, svijetlim subretnim glasom, lijepim legatom, filmskom glumom i vrlo spretnim plesnim akrobacijama can-can plesačice u posljednjem činu u stilu pariškoga noćnog kluba. Njezina ženska dramska protuteža bila je Katarina Toplek Horvat, također Međimurka u ansamblu Osječke opere, spinto glas s dramskim potencijalom, koja je Hanni Glawari dala svu izražajnu puninu naslovna lika.

Obje su za duete imale adekvatne partnere: iskričavog lirskog tenora, Slovenca s diplomom zagrebačke Muzičke akademije, Matica Zakonjšeka kao Camille de Rosillon, te rijetkoga dramskog tenora Igora Krištu u baritonskoj (!) glavnoj muškoj ulozi grofa Danila Danilowitscha. Dok je Zakonjšeku ovo bio prvi nastup s novim matičnim ansamblom, Brođanin Krišto već je prošle godine „zakrištao“ kao Samson u osječkoj produkciji Samsona i Dalile, a sada se odvažio i na baritonsku lagu kojom, čudom prirode, s lakoćom jednako vlada, tako da bi ovoga izvanrednog pjevača nevjerojatnog volumena, emocije i izražajnosti vrijedilo što prije angažirati i izvan Osijeka.

Ovaj pjevač ima potencijala donijeti najrjeđe i najteže dramske tenorske uloge poput naslovnih likova Gotovčeva Ere s onoga svijeta ili Verdijeva Otella. Peteropjev glavnih uloga u spletu glasova i govornih replika skladno su upotpunjavali uigrani pjevači i glumci: Matija Kačan (Vicomte Cascada), Karlo Milićević (Raoul de St. Brioche), Davor Solanović (Bogdanowitsch), Snježana Lakotić (Sylviane), Predrag Stojić (Kromow), Jana Pogrmilović (Olga), Sanja Toth (Praskowia) i Antonio Jakupčević (Njegus).

U plesnim su ulomcima sudjelovali članovi Baletnog ansambla HNK-a u Osijeku, prema koreografiji Dejana Jakovljevića, još jednoga rođenog Osječanina zaposlenog u zagrebačkoj Komediji. Pomoć mu je kao baletni majstor pružao Vuk Ognjenović, voditelj Baletnog ansambla koji još uvijek nema zasebnu cjelinu unutar kazališta, već djeluje u sklopu Opere. Naposljetku vrijedi istaknuti da je dodana vrijednost ove nevjerojatno uspješne produkcije ostvarena u pogledu kostima, rekvizita i scenografije, koja nas je doista prenijela u raskoš nekih davnih vremena.

Prema modi s kraja 19. stoljeća i kreacijama koje vežemo uz austrougarsku caricu Sisi, svoje najljepše vještine nam je iskazao modni dizajner i profesor mode na Američkom sveučilištu u Ujedinjenim Arapskim Emiratima u Dubaiju, svestrani umjetnik Neven Mihić iz Dalja, sela na Dunavu. Njemu je nakon Orašara iz 2021. ovo drugi angažman u Osijeku, obožavanom gradu u kojemu se još kao dječak zaljubio u kazalište.

Njegove dobro promišljene, razigrane pastelne boje, materijali, detaljni ukrasi, nakit i oglavlja – kao i veličanstvena arhitektonski osmišljena stepenasta scenografija s različitim vizurama u tri čina – stvorile su pravu kazališnu čaroliju koja će oduševiti i najveće skeptike.

Sve skupa, uz odlično dozirano, kolorirano i u više dimenzija razrađeno svjetlo koje je pomno oblikovao majstor Tomislav Kobia, dalo nam je premijerne večeri osjećaj kao da nismo u Osijeku, već u New Yorku, Milanu ili Londonu. Kad opet bude na rasporedu, vrijedi „potegnuti“ do Osijeka na ovu predstavu i nadati se da će ona gostovati i drugdje u Hrvatskoj, možda već u drugom izdanju novoosnovanog Opera Zagreb Festivala.

Jana Haluza, glazba.hr