(O 55. obljetnici smrti)
Napisao i priredio: Ljubomir Stanojević©
Prije više od pola stoljeća (1968.), umrla je i pokopana na osječkome gornjogradskom groblju sv. Ane članica prvog ansambla HNK u Osijeku 1907. godine – Leposava Jovanović. Bila je najstariji svjedok osječke kazališne epopeje. Za nju je srbijanski kazališni povjesnik Borivoje S. Stojković ustvrdio kako je bila „jedna od najboljih srpskih pjevačica u početku XX. stoljeća u operama, operetama i u komadima s pjevanjem… Ona je najveći dio svoje umjetničke djelatnosti posvetila Narodnom kazalištu u Osijeku u kojem je igrala s pravim oduševljenjem od 1907. do umirovljenja.
Jovanovićka je tumačila dramske i pjevačke uloge… Vrlo solidnog muzičkog i glumačkog obrazovanja, osjećajna, sa lijepom i pravilnom dikcijom, sa sopranom ugodne boje, krepkim i jakim izražajnim mogućnostima ona je bila kompletna umjetnica… Iako je u dramskim, a u zrelijim godinama i u karakternim i komičnim partijama, pokazivala visoke stvaralačke sposobnosti, ipak je najviše postigla kao pjevačica, prvenstveno operetna i u komadima s pjevanjem, zatim u operi. Ona je bila najbolja interpretatorica pjevačkog repertoara u (niškom – op. Lj. St.) ‘Sinđeliću’, u SNP i najduže u Osijeku.“ [1]
Moj uzbudljiv susret s Leposavom – Lepom Jovanović zbio se godine 1966. U spontanu, intrigantnu posjetu otišli smo jedne siječanjske večeri Ivan Marton (1919.-1996.), glumac, redatelj i tadašnji direktor Drame, mlada osječka pjesnikinja Kruna First-Medić (koja je o tom susretu napisala nadahnutu reportažu u listu „Kazalište“) i ja, tadašnji inicijator pokretanja tog lista (kojeg je dotad izišao tek prvi broj) i njegov tadašnji i kasniji, do kraja izlaženja 1981., glavni urednik.
Gospođa Leposava Jovanović, ili – prisnije – teta Lepa, živjela je te rane 1966. godine usamljena, oronula zdravlja (upravo je bila preležala upalu pluća), u sobi vlastitih kazališnih uspomena. Bila joj je tada 91 godina! Godine 1957., prigodom obilježavanja 50-godišnjice osnutka HNK u Osijeku još je bila atraktivni „živi eksponat“ – 82-godišnja glumica i pjevačica, uz Josipa Maričića, zagrebačkog karakternog glumca još jedini sudionik i živi svjedok nastanka HNK. Bila je tada na proslavi, pljeskano joj je na pozornici i iz publike. Pa ipak, otad nezadrživo zamiru sjećanja. Mijenjaju se kazališne uprave i na tetu Lepu još jedino misli njezin puno mlađi kolega Ivan Marton: „šverca“ joj „kazališna drva“ da se zimi ima čime grijati, obilazi je. U takav jedan obilazak sam, eto, i sâm upao…
– Bez očeve sam dozvole otišla u teatar – rekla nam je tada teta Lepa. – Živjeli smo u Beču i začudo, divan slučaj, par metara od kazališta. Tamo sam kao djevojče, iz prikrajka, doživljavala prve dodire sa kazališnim svijetom. To me je magnetski privlačilo. Mnogo je u tome imalo udjela carstvo muzike koje sam upoznala nakon diplomiranog solo-pjevanja i mnogobrojnih klavirskih sati na konzervatoriju. Nesrećom, bila sam, ono što se kaže, iz „dobre kuće“. Otac je stvarao incidente kad god se govorilo o kazalištu kao o mojoj potencijalnoj životnoj stazi. „Moja kći pa da bude komedijašica! Nikada!“. Ja sam, zbog onog što sam počela intenzivno u sebi osjećati imala svoj odgovor: „Ni sto me kraljevstva ne bi odvratilo od kazališta!“. Poslali su me tako u Novi Sad da bih sve to skupa zaboravila, a ja sam to iskoristila i malo kasnije debitirala na pozornici beogradskog Kraljevskog teatra. Tu je bio početak. Bilo je gorkih dana, ali je pristizao i aplauz publike koju sam voljela i koja me je voljela…
Potpis ispod fotografije:
Leposava Jovanović, u mladim danima. Fotografiju je 15.6.1967. (nepunu godinu prije smrti), poklonila „Ivici (Martonu, op.) za uspomenu“.
[1] Borivoje S. Stojković, Istorija srpskog pozorišta od srednjeg veka do modernog doba – 2, „Teatron“ br. 13-14, Beograd 1978.
