Autor: editor_hnk23

Piše: Svetozar Rapajić

 

Intriga „Vesele udovice“ odvija se oko jedne i danas tako dobro poznate teme u mnogim, pa i našim krajevima: bankrot države, i kako ga spriječiti. Naime, država Pontevedro nalazi se pred bankrotom. Jedini spas je spriječiti da se Hanna Glawari, mlada udovica najbogatijeg čovjeka na svijetu i Pontevedrinka porijeklom, uda za nekog od brojnih lovaca na miraz iz redova pariške propale aristokracije. Time bi se omogućilo da njezini milijuni ostanu u pontevedrinskoj banci i država bi time bila spašena. Pariško veleposlanstvo dobiva tajni zadatak: po svaku cijenu i svim sredstvima sačuvati novac „vesele udovice“. Veleposlanik daje tajni patriotski zadatak grofu Danilu, tajniku veleposlanstva, inače, kako bi se to danas kazalo, „plejboju“, zavodniku sa reputacijom, revnom posjetitelju „Maxima“, konzumentu šampanjca i intimnom prijatelju brojnih pariških grizeta. Za spas domovine, on se mora žrtvovati, da zavede „veselu udovicu“, oženi se njom i sačuva njezine milijune za bezbrižni život Pontevedrinaca.

 

Nevolja je u tome, što su nekada, u ranoj mladosti, Danilo i Hanna bili u strasnoj ljubavnoj vezi. Kako ta ljubav između mladog pontevedrinskog aristokrata i siromašne djevojke nije bila društveno prihvatljiva, on ju je, na nagovor obitelji, odbacio, a ona se zaputila u veliki svijet, u kome je, između ostalih kavaljera, pronašla i najbogatijeg čovjeka na svijetu, očarala ga i navela da se njome oženi. Sada su se uloge obrnule. Ona je „vesela udovica“, obožavana i prošena, a on je propali aristokrat, bez ikakve perspektive, pa i bez ikakvih želja, osim za trenutačnim kavanskim provodom.

 

Danilo ipak nije nikada zaboravio svoju prvu ljubav, i zato mu tajni zadatak teško pada. On sada treba zavoditi ženu koju je nekada nemilosrdno odbacio, u situaciji kada ona može pomisliti da on to čini zbog njezinih milijuna, kao što to čine i svi drugi njezini aristokratski prositelji. U kompliciranom sklopu događajâ, razvija se i sekundarna intriga oko preljuba veleposlanikove žene, kojom prilikom Hanna, kao slobodna žena, koja samostalno raspolaže svojim imetkom i svojim naklonostima, u situaciji kada veleposlanikova žena treba biti zatečena „in flagranti“ na ljubavnom sastanku u vrtnom paviljonu, sudjeluje u zamjeni ličnosti i preuzima na sebe ljubavnu aferu. Za razliku od ostalih otmjenih prositelja kojima taj incident uopće ne smeta, Danilo, mučen ljubomorom, napravi veliki skandal i odustaje od svog patriotskog zadatka, bez obzira na posljedice koje mogu uslijediti.

 

Kao svoj posljednji adut, „vesela udovica“ priređuje maskenbal u svojoj palači, koji se aranžira u ambijentu bliskom Danilu: u imitaciji „Maxima“, u kojoj će najotmjenije dame igrati uloge pariških grizeta. Na vrhuncu zabave, Hanna treba odlučiti za koga će se udati, ali prije toga priopćuje, da po testamentu njezina pokojnog muža, u slučaju udaje ona gubi sav imetak. Svi njezini pariški plemeniti obožavatelji trenutno odustaju od prosidbe. Jedini Danilo doživi olakšanje. Sada joj slobodno može reći da je voli i zaprositi je, jer ona više neće imati milijune. „Ne sasvim“, odgovara Hanna i razjašnjava detalje. Naime, prema pokojnikovom testamentu, u slučaju udaje sav novac postat će vlasništvo njezina novog muža. Tako Danilo istovremeno osvaja voljenu ženu, spašava domovinu i stječe bogatstvo, iako je bio jedini koji se nije polakomio na milijune.

 

Iz: Zbornik radova Fakulteta dramskih umetnosti 6-7, Beograd (2003.)

 

Odabrao, uredio i priredio:

Ljubomir Stanojević

 

Potpis ispod fotografije:

Plakat prve predstave osječke „Vesele udovice“, izvedene u Varaždinu 29. listopada 1907.

Arhiva HNK u Osijeku.

Piše: Svetozar Rapajić

 

„Vesela udovica“ (Die lustige Witwe, 1905.) kompozitora Franza Lehára (1870. – 1948.), po libretu Viktora Léona i Lea Steina, pojavila se u trenutku kada je izgledalo da je opereta kao žanr na izdisaju. Poslije francuske satirične operete Jacquesa Offenbacha i „zlatnog doba“ bečke operete Straussa i brojnih drugih uspjelih stvaralaca, koja je desetljećima suvereno vladala pozornicama, na kraju 19. stoljeća izgledalo je da se uspješna formula istrošila.

 

Skladatelj Franz Lehár bio je tipični proizvod austro-ugarskog miljea i njegove „vesele apokalipse“, kako je veliki romanopisac Hermann Broch nazvao posljednja desetljeća crno-žute monarhije.

 

Lehár je također bio proizvod austro-ugarskog kulturnog „melting-pota“. Od roditelja porijeklom iz Moravske, rođen u mjestu Komarom u tadašnjoj Ugarskoj (danas Komarno u Slovačkoj), školovan u Pragu (između ostalih kod Dvořáka), karijeru uspješnog vojnog dirigenta gradio je po garnizonima diljem dvojne monarhije (Lošonc, Pula, Trst, Budimpešta, Beč), da bi poslije svjetskog uspjeha „Vesele udovice“ dalje nastavio kao elitni bečki stvaralac profitabilnih opereta i umro 1948. u čuvenoj aristokratskoj austrijskoj banji Bad Ischl, zadržavši pritom tijekom cijelog života mađarsko državljanstvo. Poslije „Vesele udovice“ napisao je više uspješnih opereta, od kojih su se neke zadržale kao dio tekućeg repertoara, kao što su: „Grof od Luksemburga“ (Der Graf von Luxemburg, 1909.), „Ciganska ljubav“ (Zigeunerliebe, 1910.), „Paganini“ (1925.), „Carević“ (Zarewitsch, 1927.), „Frederika“ (Friederike, 1928.), „Zemlja smiješka“ (Das Land des Lächelns, 1934.) i „Đudita“ (Giuditta, 1934.). Međutim, nijedno od navedenih djela ne može se mjeriti sa „Veselom udovicom“, ni po senzacionalnom uspjehu, ni po svježini, ironiji i šarmu, koji su učinili da su u ovom frivolnom djelu mogli uživati i mnogi veliki umovi i suptilni estete.

 

Malo je reći da je „Vesela udovica“ harala kazališnim scenama. Poslije Europe osvojena je i Sjeverna i Južna Amerika. Bio je to jedan od najvećih i najkomercijalnijih kazališnih uspjeha svih vremena. Pritom ona nije dijelila sudbinu nekih drugih komercijalnih hitova, koji su se poslije bljeska u svojoj epohi kasnije ugasili. Uspjeh „Vesele udovice“ bio je trajan, prenosio se u naredna vremena i širio kao zaraza, i nije zavisio ni od toga je li bio rat ili mir, je li negdje vladalo obilje ili siromaštvo, niti od trenutno vladajućeg umjetničkog ukusa. Štoviše, uspjeh „Vesele udovice“ se odrazio i na ono što se danas naziva „advertising“, brendovi, marketing i slično. Pojavile su se modne kreacije inspirirane kostimima glavnih junaka ove operete, pojavile su se cipele koje su ponijele ime „Vesele udovice“, zatim šeširi, rukavice, lepeze, bomboni, pa čak i žensko donje rublje.

 

Iz: Zbornik radova Fakulteta dramskih umetnosti 6-7, Beograd (2003.)

 

Odabrao, uredio i priredio:

Ljubomir Stanojević

 

Potpis ispod fotografije:

Skladatelj „Vesele udovice“ Franz Lehár (1870. – 1948.)

Piše: Ljubomir Stanojević^©

 

Dana 11. travnja 2023. navršilo se 50 godina kako je u Opatiji, gdje je bio na kardiološkoj rehabilitaciji, umro Ivan Zrinušić, tada već bivši intendant Hrvatskoga narodnog kazališta u Osijeku. Umro je u 51. godini života i danas je, uglavnom (kako to nažalost s neobnavljajućim sjećanjima biva) – zaboravljen.

 

O Zrinušiću sam mislio pisao potaknut sjajnim zapisom osječkog neumornika, sveučilišnog profesora Stanislava Marijanovića (1935. – 2019.) koji ne samo da tolike značajnike nije zaboravio, nego je trajno „ložio živu vatru sjećanja“ na sve koji su to zaslužili.

 

Ali krajnji poticaj – osim godišnjice smrti – posve je osoban. Mene, naime, u osječki HNK doveo, prije 66. godina, intendant Ivan Zrinušić! I još sam tu, i zahvalan – kako njemu tako i svima koji su me cijelo to razdoblje „održavali“ i – podržavali. (A „promijenio“ sam, ukupno, deset intendanata/dvije intendantice, i jednog „v.d.-a“, ali koji – obećava!).

 

Ivan Zrinušić (Podvinje kraj Slavonskoga Broda, 22. kolovoza 1922. – Opatija, 11. travnja 1973.) bio je – kako to ističe S. Marijanović u nagrađenoj monografiji Hrvatskoga pjevačkog društva „Lipa“ u Osijeku (Osijek, 1987.) – „začasni član HPD ‘Lipa’, istaknuti kulturni radnik, intendant HNK i zaslužni građanin Osijeka (1972.)… Bio je pomoćnik i bliski suradnik intendantima Hinku Tomašiću i maestru Mirskom, potom je imenovan i intendantom HNK (1961. – 1967.). S tog položaja odlazi u invalidsku mirovinu već ozbiljno narušena zdravlja. Kazališne i društvene funkcije u kulturi obavljao je entuzijastično, pokretački i autoritativno, elementarnom iskrenošću, pravičnošću i smirenošću znalca s uvidom u aktualna kulturno-umjetnička kretanja… Zato je HNK-u, svim kulturnim ustanovama, radnicima i pothvatima bio dragocjeni suradnik i poticajan oslonac.“

 

Intendanta Zrinušića upoznao sam kao nadobudni gimnazijalac koji je od 1960. u zagrebačkome „Poletu“, potom u osječkoj „Reviji“ (od 1961.) pa u „Glasu Slavonije“ (godinu dana kasnije), objavljivao kazališne osvrte, prikaze i kritike. Zrinušić je to pratio, a kako se poslije odlaska novinara i teatrologa Ivana Floda (u osječkom je HNK-u bio 1954. do 1956.) u Rijeku tek povremeno „ispomagao“ osječkim novinarima Nadom Karajković (u HNK-u 1961.) i Ivanom Pastorčićem (honorarni suradnik), ne uspijevajući usustaviti imalo značajniji izdavački kontinuitet, 1965. mi je ponudio suradnju radi uščvršćenja komunikacije s publikom, izdavanjem prigodnih tiskovina.

 

Poučen iskustvima tada vodećih IFSK-ova (Internacionalni festival studentskih kazališta) i majskih festivala u Zagrebu, koji su imali sjajne medijske službe i izvrsne dnevne biltene, ponudio sam intendantu Zrinušiću pokretanje lista „Kazalište“, informativnog mjesečnika koji je (od prosinca 1965.) vrlo brzo osvojio osječku kazališnu publiku, a uskoro se, kao jedina tiskovina te vrste (časopis „Prolog“ pokrenut je kasnije!), brzo proširio i sadržajno obogatio zanimanjem za širi kazališni kontekst.

 

Posao je zahtijevao cijelog čovjeka i Zrinušić mi, je početkom jubilarne 1967. (HNK je tada obilježavao 60 godina osnutka i neprekidna rada), ponudio profesionalni angažman. Od tada do 2010. – obavljajući i druge kazališne dužnosti (voditelj Informativnog centra HNK, ravnatelj Drame, pomoćnik intendanta), gotovo sam četiri i pol desetljeća radio kao urednik kazališnih izdanja.

 

Ivanu Zrinušiću zahvalan sam za početak profesionalne karijere koja mi je omogućila da se još i danas, po odlasku u mirovinu, u HNK-u mogu baviti kazališnim istraživanjem; čiji su rezultati i ovi Prisjeti.

 

Potpis ispod fotografije:

Ivan Zrinušić, intendant HNK u Osijeku (1961.-1967.)