Autor: editor_hnk23

Piše: Ljubomir Stanojević^©

Dok je Zagreb 28. lipnja 1997. mogao uživati (u Klovićevim dvorima na Jezuitskom trgu) u prikazbi Mozartova komičnog glazbenog igrokaza „Otmica iz saraja“, Osječani su to zadovoljstvo imali šest godina ranije: 19. travnja 1991. Tadašnje obilježavanje 200. obljetnice skladateljeve smrti bilo je tek formalni okvir repertoarnog odabira. Danas se čini daleko značajnijim: prvi dirigentski nastup maestra Zorana Juranića u Osijeku, apsolutno debitantsko pojavljivanje tenora Miljenka Đurana, prva osječka režija Tomislava Durbešića…

Osječani su bili neskriveno oduševljeni Mozartom, ali i recentnim izvoditeljima kojima je dominirao duh mladosti, potpune predanosti (nimalo lakom) poslu i – zajedništvu. (Ako igdje ta riječ, bar u teatru, ima svoj duboki i opravdani smisao!).

„Otmicu“ je izuzetno dobro, u namjeri perfekcionistički a u ostvarenju više nego solidno, glazbeno postavio dirigent Zoran Juranić, već afirmirani hrvatski glazbeni ravnatelj (tada) „srednje“ generacije. Orkestar je zvučao kao u najboljim danima pod ravnanjem dugogodišnjeg umjetničkog voditelja, pokojnog maestra Željka Milera. A poznato je kako je Mozarta teško kvalitetno interpretirati. Juranić je izuzetno koheziono sjedinjavao zbor i soliste i instrumentalni part, u režijskom postavu koji glazbenom dijelu predstave i nije uvijek išao na ruku.

Redatelj Tomislav Durbešić, profesor zagrebačke Kazališne akademije, svoju je fascinaciju Mozartom odlučio pretočiti u bajkovitost događanja na sceni, a opet prateći pri tome „ovovremenost“ okruženja u kojem se predstava prikazuje. U kritičkom sagledavanju – pisao sam u sarajevskom „Odjeku“ (br. 9-10,1.-31- svibnja 1991.) – predstava se i odčitava u ta dva osnovna dijela: u prostoru bajke ona je, potpomognuta predivnim kostimima Marije Žarak, pjesnički san za koji doista vrijedi jedan Durbešićev stih (u pjesmi otisnutoj kao autorski prilog na kazališnoj cedulji) posvećen Mozartu: „Plješćimo njemu, jer plješćemo sebi“.

Ovovremene domislice (pop-artizam, strip – scenograf bio je slikar Fadil Vejzović), žvakaća guma – sve do mahanja zastavom Mozarta u gledalištu što je, doduše efektna ironijska spona s jednom drugom našom, nimalo bajkovitom stvarnošću – funkcionirale su zabavno, vjerojatno više prihvatljivo mlađem senzibilitetu. Međutim, njihova utemeljenost u konceptu ukupnog scenskog sagledavanja predstave ostala je sporna.

Istinsku radost tomu drugom osječkom postavu „Otmice iz saraja“ (prvi je bio izveden 18. veljače 1945. u režiji Ferde Delaka, inscenaciji Josipa VInarića i pod dirigentskim vodstvom Rade Ivellia) donijeli su listom mladi tumači Mozartovih likova, vidljivo disponirani i za pjevanje i za sve one scenske zadaće što im je namijenio redatelj, postigavši pritom doista dinamično zbivanje. To su bili: Sylvie Anuška Pejović kao Constanza, Vesna Baljak u ulozi Blonde, bugarski tenor (na radu u Hrvatskoj – solist Zagrebačke opere) Živko Želev kao Belmonte i Zagrepčanin Miljenko Đuran kao Pedrillo. Žar kojim su nastupali bio je upravo zarazan, njihovo je raspoloženje prešlo u gledalište i osvojilo i one rijetke sumnjičavce koji su na predstavu došli jer je „posebna prigoda“.

Spomenimo i udjele osječkog basa Velimira Zgrablića kao Osmina, vrlo dobrog karakternog komičara začuđujuće svježine glasa i odličnog Milenka Ognjenovića u govornoj ulozi Selim-paše, koji je toplinom svoga glasa i ukupnom glumačkom imposturom pridonio poantiranju ideje djela o dobroti i praštanju.

Sjećajući se „Otmice iz saraja“ od prije više od trideset godina na osječkoj pozornici, možemo samo poželjeti i drugim predstavama takvu radost i ulog mladosti koji ne ostaje samo oznakom godina, nego naprotiv: trajan i opravdani izazov u publici!

Potpis ispod fotografije:

Mladi, i najmlađi, na osječkoj pozornici, 1991.: Živko Želev, Sylvie Anuška Pejović, Vesna Baljak, Miljenko Đuran i – tada statistica, a danas glumica i profesorica na kazališnoj Akademiji – Tatjana Bertok, u Mozartovoj „Otmici iz saraja“. (Snimio: Branislav Lučić).

“Sviraj to ponovno, Sam” je najbolje ocijenjena predstava, prema mišljenju publike, (4,91) na ovogodišnjim Virovitičkim kazališnim susretima. Predstava je nastala u koprodukciji Kazališta Virovitica i HNK Osijek po tekstu Woodyja Allena u režiji Tamare Damjanović.