Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku

Autor: admin_hnk23

  • DRŽI SE, ISO…!

    DRŽI SE, ISO…!

    Piše: Ljubomir Stanojević©

    Isidor Munjin (1928. – 2010.) bio je prvak Drame HNK-a u Osijeku. Usuđujem se reći, da smo bili prijatelji. Prošlo je 15 godina (19. travnja 2010.) od njegove smrti. Dragi Iso…

    Bio je četiri godine (1950. – 1954.) angažiran u mostarskom Kazalištu, potom jednu sezonu (1954./’55.) u Zeničkom. U Osijek je došao 1. rujna 1955. i ostao pun radni vijek (do 30. travnja 1987.)

    Ovaj stari razgovor objavljen je u mojoj kolumni Kazališna očuđenja (Glas Slavonije, 20. kolovoza 1994.) uoči Munjinova definitivnog napuštanja Osijeka i odlaska u Zagreb.

    ***

    Oslonjen na štap, sa slamnatim šeširom… Prodorne oči koje su toliko godina zračile sa scene. Glumac – Isidor Munjin. Pozvao me na kavu. Da mu “učinim čast“. Kod Ise Munjina sve je ozbiljno, pa i ta kurtoazna (istina, sve rjeđa – nažalost!) poštapalica dobrog odgoja i finoga ponašanja. Trideset dvije godine na osječkoj pozornici, od ukupno četrdesetak godina glumačkoga staža. Život u Osijeku od 1955… „Odlazim u Zagreb, za desetak dana… Ne svojom voljom, iz nužde… Odlazim, odlazim…. Zauvijek.“.

    Tako Iso Munjin govori čvrsto, suspreže emocije. Pomalo mu je neugodno da tako otvoreno govori o svojoj intimi, a Osijek – ponajveća je njegova intima. „Zagreb mi je prevelik, Vinkovci su premali… Osijek, Osijek je za mene (oduvijek) bio grad s pravom mjerom“. Šutim.

    O Isidoru Munjinu može se toliko toga pisati. Učinit ću to u neko (emocionalno) smirenije doba. Postoje vrsni i izvrsni glumci, „na gostovanju“ u jednom teatru – makar i cijeli život. Rade svoj posao, postižu rezultate… Potom nestanu u svoju intimu, skriju se u mnoštvo. Kazalište i oni u profesionalnoj su obvezi – i ne više od toga. Isidor Munjin volio je (i voli!) osječko Kazalište. U toj ljubavi sveobuhvatnost je smisla svog njegova življenja. Kazalište u Osijeku, gradu po Munjinovoj mjeri… Davao se Iso na ovoj pozornici, bio je stvarnim njezinim prvakom tolike godine i inkorporirao se u ukus i svijest generacija publike. I danas, kada šeće svojim Osijekom, susreće tolike znance… Nakloni se, skida šešir, a ljepšem spolu ne zaboravi, šarmantno i udvarački (bez primjese laži, molim!) izreći obvezni kompliment. Glumac, eto!

    Davnih godina sretao sam Munjina, za smiraja dana, na Dravi, kako peca. Dobivao bih od njega male šarane. Munjin je u to vrijeme igrao Lenbacha u Kazalištu, jednu od svojih „životnih uloga“. Nismo tada o tom razgovarali ni o Osijeku ni o rijeci… Sve je bilo tako uzbudljivo očito: golema ljudska emocija, glumačka energija i opuštanje nekim malim, svakodnevnim životom. Kada je posve dovoljna – tišina.

    Drži se, Iso… u Zagrebu

  • Mi stojimo pred novim izazovima u našem digitalnom Salemu

    Mi stojimo pred novim izazovima u našem digitalnom Salemu

    U kazalištu, kao i u životu, istina je često predmet borbe – tko ju izgovara, tko ju skriva i tko zbog nje strada. Upravo se tim pitanjima bavi nova premijera drame Vještice iz Salema, kultnog djela Arthura Millera, u režiji istaknutog redatelja srednje generacije – Ivana Plazibata. U vremenu kada kolektivne histerije i moralne panike ne pripadaju samo povijesti, nego su itekako dio naše svakodnevice, Plazibatov redateljski rukopis u ovom komadu ponovno postavlja gledatelja pred neugodna pitanja: koliko smo danas spremni čuti istinu, a koliko ju spremni žrtvovati?

    U povodu premijere razgovarali smo s Ivanom Plazibatom o njegovu pristupu Millerovu tekstu, suvremenim paralelama i izazovima postavljanja klasika u današnjem kazališnom kontekstu.

    * Što se promijenilo od dana kada ste prvi put pročitali ovu dramu – u odnosu na danas kada ju režirate?

    – Millerove Vještice iz Salema prvi put sam pročitao na drugoj godini studija, što je bilo prije dvadesetak godina. Ono što me zateklo i iznenadilo je koliko je to napet i uzbudljiv tekst na razini same radnje – napisan je poput filmskog trilera, a opet kazališno sjajno funkcionira. Nema mnogo takvih kazališnih tekstova. Od prvih razgovora s upravom kazališta sam inzistirao da mora biti predstava koja će poštovati Millerov tekst, a istodobno i gledatelje prikovati za stolce.

    * Koja je rečenica/ulomak iz teksta ostavila najsnažniji dojam na Vas? Jesu li Vas likovi natjerali da preispitate stavove o moralu, krivnji, istini?

    – Ono što je ostavilo najsnažniji dojam na mene je da svaka riječ, rečenica, fraza i cjelokupni jezik može biti upotrjebljen kao oruđe za konstrukciji nepravde i laži. Ovaj komad je egzemplarna priča o tom kako se riječi i jezik mogu zloupotrijebiti.

    * Kako ste pomirili interpretaciju povijesnog konteksta i aktualizaciju? Koji je aspekt po Vama najvažniji za današnju publiku?

    – Za današnju publiku najvažnije je da vidi kako u trenutcima društvene krize može lako prevladati laž i zlo. I da su često oni koji šire laž puni uvjerenja i patosa, dok su pravedni i pošteni ljudi opterećeni krivnjom i nemoći.

    * Da ste i sami stanovnik Salema – koji lik biste najvjerojatnije bili?

    – Da sam stanovnik Salema, radio bi na tom da budem stanovnik Beverly Hillsa. Neki koji vozi kabriolet i s vjetrom u kosi napušta Salem u zalazak Sunca. Nažalost, Miller nije napisao takav lik pa sam ga morao ovdje izmaštati. Nazovimo ga Dylan.

    * Kako ste pomirili umjetničku slobodu i poštivanju autorove izvorne poruke?

    – Poštovao sam strukturu Millerove drame i nisam ju htio pokvariti, jer je riječ o izvrsno napisanom trileru. Miller je pisao komad o svom vremenu, Americi polovine 20. stoljeća kroz priču o Salemu u 17. stoljeću. Mi stojimo pred novim izazovima u našem, današnjem digitalnom Salemu.

    * Kako ste surađivali s glumcima u oblikovanju njihovih likova, posebice Proctora i Abigail?

    – Gradili smo uloge kroz međusobno povjerenje i zajedničke ciljeve; kod Proctora to je prikaz čovjeka izjedenog krivnjom koji zbog toga i vuče krive izbore po sebe i druge u ovom komadu. Kao Abigail to je strast mlade djevojke koja je odlučila da ne želi biti žrtva i osvetiti se muškarcu kojeg voli i ne može imati. Ti likovi sastavljeni su od proturječnih emocija kao i svi mi – i to proturječje u njima je bilo najteže prikazati publici.

    * Kako ste odlučili prikazati temu histerije i kolektivne paranoje – je li ona više psihološka, politička ili društvena u vašem viđenju?

    – Ovo je komad koji najbolje potvrđuje da je osobno jednako političko u trenutcima velikih kriza. Osobne osvete i animoziteti proključaju u tom trenutku i lov na vještice samo je sredstvo sređivanja starih računa.

    * Što biste voljeli da publika ponese sa sobom nakon gledanja ove predstave?

    – Volio bih da vidi koliko kazalište i dobra priča u kazalištu mogu biti uzbudljive.

     

    Razgovarala: Narcisa Vekić / HNK u Osijeku

  • Od prvoga dana sve je teklo bez stresa

    Od prvoga dana sve je teklo bez stresa

    Punim pogotkom ocijenio je intendant Vladimir Ham činjenicu da HNK u Osijeku 118. kazališnu sezonu zatvara velikim naslovom – Vještice iz Salema – Arthura Millera i to u režiji 46-godišnjeg Splićanina Ivana Plazibata. Premijera trećeg dramskog naslova, u prijevodu Elvisa Bošnjaka i Nenni Delmestre, je sutra, u petak, 23. svibnja u 20 sati, a na današnjoj je konferenciji za medije autorska i glumačka ekipa predstavila proces, podijelila svoje dojmove i nade.

    Kao čelnom čovjeku kuće, veseli ga što je od prve probe do pretposljednjega dana sve teklo bez stresa, što je iznimno bitno, posebice kod ovako velikih projekata. Ovaj je velik u svakom smislu, jer je na sceni čak 17 glumaca (od kojih 14 „iz kuće“ te tri studentice). Večeras je na programu posljednja generalna proba, a na temelju onoga što je do sada vidio, intendant ne može reći ništa drugo, nego da je presretan onim što će publika već sutra vidjeti, a iza čega stoji predan rad glumačkog i autorskog tima, tehnike, radionica i svih ostalih sudionika svake predstave.

    I ravnatelj Drame (i jedan od glumaca u podjeli) Duško Modrinić dijeli intendantovo oduševljenje, jer je ovo naslov kojim se ponosimo i kojim smo podigli letvicu. Zahvalio je Modrinić svima koji su dali svoj prinos, od scenografa Davora Molnara, kostimografkinje Petre Pavičić, autorice glazbe Nevene Glušice, autorice scenskog pokreta i koreografkinje Maje Huber (kojoj ovo nije ni prva, a vjerojatno ni zadnja suradnja s HNK-om) te kućnog dizajnera svjetla, Tomislava Kobie. Zahvaljujući njima i njihovom trudu – te dakako glumačkom ansamblu – imamo predstavu kakvu imamo – istaknuo je Modrinić.

    – Veliko hvala Aniti Schmidt, kojoj je ovo službeno posljednja predstava u 42 godine dugoj karijeri – s posebnim zadovoljstvom rekao je Modrinić, a njegove su riječi dugogodišnjoj članici dramskoga ansambla napunile oči suzama, što su prisutni nagradili pljeskom.

    Naslov je ovo u kojem ponovno sudjeluju studenti, što Modrinić vidi višestrukim benefitom i za njih i za kazališnu kuću.

    Do jučer studentica bila je i Mateja Tustanovski koju ćemo gledati u glavnoj ulozi, na čemu je kratko, ali iskreno zahvalila.

    Na prilici za suradnju, ali i tekstu zahvalio je i redatelj Plazibat, rekavši da ovako veliki tekstovi zahtijevaju veliki format i veliku podjelu, ali i produkciju u svakom smislu riječi, što iznijeti mogu uglavnom nacionalni teatri.

    – Dođite, bit će napetije od Netflixa doma! – domišljato je publiku pozvao redatelj.

    Ništa manje zahvalan na velikoj prilici nije ni Aljoša Čepl. U šali dodavši da ne zna „komu na dušu“ ide to što su mu dali ovu ulogu, nije propustio reći da je s redateljem bilo iznimno lijepo surađivati, da ih nije puno foršpilao, a da su za uspješan rezultat zaslužni svi.

    Osim spomenutih, u podjeli su i Selma Sauerborn, Antonia Mrkonjić, Miroslav Čabraja, Armin Ćatić, Petra B. Blašković, Antonio Jakupčević, Mario Rade, Matija Kačan, Ljiljana Krička Mitrović, Mirko Ilibašić te studentice Ana Lanšćak, Gabriela Redžić i Tea Mandarić.

    Repriza je u subotu, 24. svibnja, u 20 sati, pretplata 3 u ponedjeljak, 26. svibnja u 19 sati, a slijede izvedbe u svibnju još 27. i 28. u 19 sati.

    Narcisa Vekić / HNK u Osijeku

  • MILLEROVA „CIJENA“ (2)

    MILLEROVA „CIJENA“ (2)

    Piše: Ljubomir Stanojević©

    Miller je osnovni sukob gradio na obračunu braće koja su godinama nisu vidjela, da bi se srela na rasprodaji pokućstva iz starog roditeljskog doma. S druge, pak, strane – na psihološki opravdanoj nemoći lica da barem pokušajem nadrastanja uhodane životne promašenosti nadvladavaju svjesnu nužnost poraza. Antikvar židovsko-ruskog podrijetla (Solomon/Krtić) otkupljuje to groblje stvari, uz realističke komentare policajčeve žene (Esther/Ružica Lorković) ogrezle u alkoholu.

    Zašto mi se ta uloga osječkoga dramskog prvaka Krtića čini jednom od najboljih njegovih ostvaraja? Stoga što je umjetnik svojim Gregoryjem Solomonom bio životno uvjerljiv, scenskim dokazom da sve – ima svoju cijenu! I ljubav, i ljudske sudbine, i stvari, pokućstvo (kao simbol nepovratnih, minulih vremena). I ruševine života, i iluzije, i neostvarljivost. Ljudi su takvi kakvi jesu i kakvi mogu biti, ti koji stvaraju i prihvaćaju cijenu. I plaćaju ju. Trajanje Krtićeve kreacije još je obilježeno njegovom nadmoći nad situacijom: neprestane stajati uspravno, dizati se nakon pada, ponovno padati i ponovno ustajati. Taj je lik u djelu (a i u osječkoj predstavi) kontraprodukt realnosti koja je u Millerovu viđenju oslikana zagasito tamnim tonovima.

    Cinično-humornom fakturom Krtić nije samo podcrtavao nemoć ostalih likova (također majstorski odglumljenih), nego je pozornicom sazastirao aromu, tada samo američkog, životnog paradoksa: „Nekad davno“, kaže Miller, „kada bi netko bio nesretan i ne bi znao što će sa sobom, otišao bi u crkvu, ili digao bunu, ili tako nešto. A danas, kada ste nesretni, znate što radite? Znate kako se spašavate. Idete kupovati…!“

    Iznimnom transformacijom – Krtić je u predstavi bio 90-godišnjak „koji je potkraj prošlog stoljeća prošao iz Rusije na svoj pohod svijetom, borio se sa životom u šest raznih zemalja i sada još uvijek ahasferski luta svijetom, životno neuništiv“ – umjetnik je svojega Gregoryja Solomona fiksirao kao mnogodimenzionalnu ljudsku neuništivost. Nešto od te uloge, vjerujem, prepoznajem i u privatnoj osobnosti poštovanoga glumca, kojemu je i ovaj tekst u znak duboke odanosti.

    (*Objavljeno u zborniku „Portret umjetnika u drami“, biblioteka Hrvatski radio, knjiga 17. Urednik Borben Vladović, Zagreb, 1998.)

  • MILLEROVA „CIJENA“ (1)

    MILLEROVA „CIJENA“ (1)

    Piše: Ljubomir Stanojević©

    O dramskom umjetniku Frani Krtiću (1920. – 2000.), prvaku Drame HNK-a već smo pisali. Uz 25. godišnjicu njegove smrti (15. siječnja 2000.), a u povodu skorašnje premijere drame „Vještice iz Salema“ Arthura Millera (1915. – 2005.), donosimo tekst o dojmljivom Krtićevom ostvarenju u Millerovoj drami „Cijena“.

    Moje intimno kazališno sjećanje – bez posebnog pregledavanja kazališne pismohrane, čak i vlastitih objavljenih tekstova – ipak mi pozornost svraća na jednu predstavu od prije gotovo tri desetljeća*. Ona nije posvjedočila samo o Krtićevu najboljem glumačkom izdanju, nego i o doista visokoj izvedbenoj razini Drame HNK-a toga trenutka. Riječ je o predstavi „Cijena“ Arthura Millera, premijerno izvedenoj na osječkoj pozornici 9. ožujka 1969., koju je režirao dr. Marko Fotez, sjajan scenograf i kostimograf bio je Eduard Griner, dok su u glumačkom kvartetu nastupili dramski umjetnici Ico Tomljenović, Ružica Lorković, Frano Krtić i Isidor Munjin. Ako se ne varam, pokojni Ico Tomljenović poslije mi je pričao da je predstava u stvaralačkoj atmosferi punoj koncentracije napravljena za samo četiri tjedna.

    Bila je upamtljiva demonstracija vrhunske glume potpomognuta iznimnim redateljskim osjećanjem dr. Foteza i opremljena (E. Griner) sentimentom minulih dana. „Cijena“ (tada!) nije bila konvencionalno teatarsko djelo, jer – kako je pisao jedan kritičar – Millera je kazalište privlačio kao vrsta svjedočenja. I njegove osobe nisu tu da bi „sagorjele“ ili da bi publiku uzbudile na neki pomodan način, nego da bi svjedočile o svom životu. Njihovi osvrti na vlastiti život u tom su komadu čudesno napisani, puni očaja, ali i komičnih efekata.

    Miller je u „Cijeni“ suprotstavio ljude čije se životne bilance potpuno razlikuju. Dok su braća Frantz (I. Tomljenović i I. Munjin) sinovi propalog tvorničara, ispunjeni gađenjem i prijezirom prema jadnim plodovima svojeg neveselog života, stari preprodavač pokućstva Solomon (F. Krtić) zračio je čudesnom životnom snagom koja ga je izdizala iznad tegova i nevolja svakidašnjice.

    * Objavljeno u zborniku “Portret umjetnika u drami“, biblioteka Hrvatski radio, knjiga 17. Urednik Borben Vladović, Zagreb, 1998.

    (nastavlja se)