Četrdeset godina glazbenoga putovanja, stotine izvedbi i nebrojene emocije utkane u svaku ariju – tako se u nekoliko riječi može opisati umjetnički opus Sanje Toth, solistice i prvakinje Opere osječkog HNK-a. Od skromnih početaka na zborskim stubama do glavnih uloga u operama Puccinija, Verdija i brojnih drugih velikana, svojim glasom i osobnošću publiku osvaja generacijama. Njezina karijera obilježena je strašću, upornošću i ljubavlju prema glazbi koja ju nikada nije napustila. U povodu 40 godina neprekidnoga umjetničkoga rada, razgovarali smo o početcima, izazovima i trenutcima koji su obilježili njezin profesionalni put.
*Kada pogledate unatrag na svoju karijeru, što smatrate svojim najvećim postignućem?
– Mislim da je to upravo tih 40 godina neprekidnog rada u našem predivnom kazalištu, kao i sve velike i male uloge koje i dalje pjevam.
* Što vas je nadahnulo da započnete svoju glazbenu pustolovinu i odlučite se za operu kao svoj poziv?
– Ne bih voljela da zvučim previše pretenciozno, ali ja sam stvarno jako rano znala da želim biti pjevačica. Možda ne baš operna, ali svakako je morala biti glazba. Sjećam se da sam tijekom pandemije imali edukativni program za škole i da je prvo što sam rekla djeci da ni ja nisam oduvijek voljela operu. Da bi nešto volio, moraš to poznavati, a u ranom djetinjstvu to sigurno nije opera. Prva arija koju sam kao tinejdžerica poslušala bila je Un bel di Vedremo iz Puccinijeve opere Madama Butterfly. Naježila sam se od glave do pete i plakala.
* Znači, Madama Butterfly je bila okidač. Tko vas je vodio na operu?
– Najčešće tata, bio je stari Esseker, kojega je na operu vodila baka. U našoj su se kući, osim opere, slušali i evergreenini, Dean Martin, Frank Sinatra, Glenn Miller, Mahalia Jackson, Ella Fitzgerald, pa što ja mislila da će biti moj poziv biti gospel, jazz, soul.
* Kako je izgledao vaš prvi nastup na velikoj pozornici, kakve uspomene nosite na taj trenutak?
– Moj prvi nastup ovdje 1985. bila je Bizetova opera Carmen s Ružom Pospiš Baldani u naslovnoj ulozi. Uz soliste iz Beograd, gost na toj izvedbi za otvorenje renoviranog kazališta je bio i tenor Carlo Bini. Bila je to ogromna predstava u kojoj je meni bilo apsolutno sve novo, ja sam bila jedna mala Sanja na petoj stubi u zboru. Bilo mi je sve toliko grandiozno i veličanstveno, bila sam toliko sretna što sam dio te priče. Iako nisam otpjevala ništa solo, bio je to uvod u moju priču, moj prvi izlazak na veliku pozornicu. Uslijedili su Krabuljni ples, Traviata, Trubadur, sve velike, čelične opere.
* Tada ste bili studentica?
– Nisam završila akademiju, jer tada Osijek nije imao akademiju. Odlazak u Zagreb značio bi odricanje uloga koje sam dobivala i moja bi karijera sigurno krenula drukčijim putom. Maestro Miller htio je da se mladi pjevači obrazuju, pa nam je master-classove držala velika Ljiljana Molnar-Talajić. Kada sam joj pokucala na vrata srce mi je lupalo kao ludo. Ta divna žena imala je ogromno srce, bila je pristupačna i jednostavna. E, onda je došao rat, a ja sam nastavila putovati k njoj i raditi na svom glasu. Sat je nekada počinjao u pola sedam ujutro. Nakon nje uslijedio je rad s našim velikim tenorom Stojanom Stojanovim Gančevom ovdje i u Zagrebu, master-class kod naše proslavljene Vlatke Oršanić, te stalni kontakt s mojom prvom i najdražom profesoricom pjevanja Olgom Vulić, tada Šober. Nikada neću zaboraviti to savršenstvo njezinoga pjevanja, toliko tehnički dorađene kolorature. Mislim da nije bilo nijedne greške, a o emocijama da i ne pričam. Slušajući ju, vjerovao si joj, s njom plakao, ježio se, proživljavao ljubav. I naša tehnika je stajala nepomično i slušala. Veliki trag je ostavila ovdje, Osječani ju i danas spominju, ne samo kao profesoricu, nego i kao osobu.
* Koji vam je trenutak, uloga, suradnja, gostovanje bio posebno izazovan i kako ste ga prevladali?
– Možda najstresnijih uloga bila mi je u operi Suzanina tajna Ermanna Wolfa-Ferrarija, koja je tada išla, čini mi se, s jednočinkom Gianni Schicchi. Taj sat s korepetitorom bio je za mene pravo mučenje, jer je to toliko ritmički bilo zeznuto. Laički rečeno, glazba svira jedno, mi pjevamo drugo. Toliko je bilo teško da sam bacala note. Morala sam biflati, dok mi na uši ne iscuri.
* Je li ispalo dobro?
– Da, naravno. Na sceni smo bili samo ja i kolega Vlaho Ljutić, kao moj suprug.
* Koja je bila Suzanina tajna?
– Pušila je, a u to je doba bio katastrofalan grijeh da žena zapali cigaretu. (SMIJEH) I Šostakovićev Nos je opera od koje sam odustala, jer sam tada bila premlada. Svaka uloga je izazov, u svakoj ima nešto što ti pravi problem i na što se moraš usredotočiti. Svaki puta su i novi kolege.
* Ima li nešto u vašem poslu o čemu mi „obični smrtnici“ ništa ne znamo, a vama je od izuzetne važnosti, a da to nije čuvati i trenirati glas i sl.
– Živim normalno, ne mogu se oduprijeti ni gripi ni prehladi. Individualno je to kao za bilo koga. Ne bih rekla da imam neku posebnu tajnu. Imam neke svoje sitnice koje radim prije predstave, ali to ću zadržati za sebe. Jedino što moram je puno spavati, jer san obnavlja tijelo.
* Koliko vam je važna fizička kondicija?
– Ne pjevaju samo grlo i glasnice, cijelo je tijelo u akciji, ono mora biti čvrsto, napeto, posebice trbušni mišić. Citirat ću svoju profesoricu Ljiljanu Molnar-Talajić: Naš posao je rudarski. Bitno je biti i psihički zdrav, u glavi. Uvijek sam se trudila posao nositi kući. Naravno da s ulogom liježem, budim se, ali odmak mora postojati, da bi se maknuo, skupio energiju i posvetio se ulozi.
* Je l’ vam se dogodilo da izađete na pozornicu i ne možete se sjetiti teksta ili da otvorite usta, a ono – muk?
– To mi se nije dogodilo. Jednom sam se jako zakašljala pjevajući Đulu iz Ere s onoga svijeta. ulogu koju sam definitivno najviše put u svojoj karijeri otpjevala. U trećem su se činu konji na sceni uznemirili pa je sve bilo puno prašine. Dala sam mig maestru da nastavi dirigirati, popila vode i nastavila kao da se ništa nije dogodilo. Zato moram imati predstavu u malom prstu. Pamtim ovu predstavu po još jednoj situaciji, ni mjesec dana nakon što mi je mama preminula, a ja sam u riječkoj podjeli pjevala ariju Majko, majčice. Slomila sam se. Nastao je tajac. Ne znam kako sam otpjevala do kraja. Bitno mi je uvijek donijeti emociju.
* Je l’ vam se dogodilo da dobijete ulogu koja vas uopće ne dira, s kojom se ne možete poistovjetiti?
– Pjevala sam stvarno puno uloga. Jednom sam uskočila u altovsku ulogu u Orfeju u podzemlju, bilo mi je teško, ali sam pristala. Ulogu sam odbila samo jednom i to Violettu u Traviati, iako sam bila polaskana. Znala sam da mogu pjevati drugi i treći čin, ali ne i prvi koji je za koloraturni, lirski sopran. Nisam pohlepna i ne želim pjevati ulogu koja mi može naštetiti.
* Postoji li neka uloga posebno bliska srcu i zašto?
– Sve Puccinijeve uloge koje sam pjevala, jer mi je to najdraži maestro i operni skladatelj. Tri su mi najdraže uloge: apsolutno Cio-Cio San (Cho-Cho San) iz Madama Butterfly, uloga nakon koje se svaki puta doslovno razbolim. Slijedi 1989. Suor Angelica (tada izvođena s Cavallerijom rusticanom). Svaki puta sam se tresla i plakala pjevajući ariju Senza Mamma, iako me tada maestro Juranić, ravnatelj Opere tadašnji, upozorio da je uloga jako teška emotivno i pjevački pa da se pripremim na to. To sam shvatila kada sam se uhvatila u koštac s ulogom. Zato volim Puccinija jer svaku njegovu operu možete staviti na film, jer je životan, strastven. Morala sam naučiti svladati emocije, da se ne osjeti u glasu nijedan drhtaj. Neki pjevači mogu plakati i pjevati, ja ne mogu. Morala sam ne razmišljati o tekstu koji pjevam.
* Prilično paradoksalno: s jedne strane biste trebali s nama podijeliti emocije, a s druge strane ih izolirati, odraditi tehnički besprijekorno, usredotočiti se na izvedbu, da vas emocije ne ometaju. Kako riješite tu jednadžbu? Bazirati se na emocije dok gradite ulogu, a kad dođe premijera, onda to negdje konzervirati i misliti samo na tehniku.
– Upravo to i uspjela sam. Iako je na premijeri sve pod adrenalinom, cijelo se tijelo trese, ali ne i glas. Kada Sestra Angelica padne mrtva od otrova koji popije, pa kada izađem na naklon i vidim prva tri reda publike u suzama, sretna sam jer sam prenijela ono što osjećam. Sa mnom su proživljavali patnju, ljepotu. Treća uloga je Tosca, ali treći puta kad sam ju pjevala, jer prvi puta nisam bila svjesna čega sa se prihvatila. Puno tri čina emocija, naboja, visokih tonova, svađa. Drugi puta sam ju pjevala zrelije, znala sam što pjevam, što me čeka, koji je izazov i bilo mi je lakše.
* Kako se operna umjetnost promijenila? Kako ste se vi prilagodili?
– Opera definitivno nije što je nekad bila, jer je ovim današnjim klincima dosadno. Još uvijek ima klasičnih režija, no nedavno sam gledala Verdijev Krabuljni ples koji počinje scenom u kojoj protagonisti sjede na toaletnim školjkama. (Izvedba u kontroverznoj režiji Calixta Bieita poznata po „toaletnom“ otvorenju u kojem članovi zbora sjede na školjkama; English National Opera u Londonu, 2002., nap. a.) Stalno se želi približiti današnjem vremenu i današnjoj publici. Opera je vječna i ako ju moderniziraš, moraš biti jako, jako dobar i imati opravdan razlog za to. Nisam konzervativna, volim pogledati izazovne inscenacije. U Berlinu su Puccinijev La Bohème spojili s punk estetikom pa Mimi ne umire od tuberkuloze. Mogu režije biti drukčije, ali ne trpe sve modernizaciju. Čini mi se da sve ide u nekom krivom smjeru.
* Neminovne su promjene. No, u operi glazba ostaje netaknuta. Što vam je pomoglo da održite strast i energiju prema operi kroz sve ove godine? Je li bilo trenutaka kada ste razmišljali o odustajanju?
– Održala me moja prevelika ljubav prema operi. I ne, nisam se nikada pokolebala ni premišljala.
* Ni zbog vanjskih faktora?
– Naravno da ima boljih i lošijih godina, repertoara, ali tu smo zbog publike. Nikada ne bih otišla iz Osijeka. Gostovala sam u svim nacionalnim kućama, ali sam se uvijek vratila kući. I to mi je bilo dovoljno.
* Postoje li umjetnici ili kolege s kojima ste radili, a koji su na vas ostavili poseban dojam? Gradovi/kazališta?
– Uvijek mi je bilo bitno učiti, s bilo kim radila. Pamtim Valentina Enčeva, solista zagrebačke Opere, koji je pjevao lik Scarpije u Tosci i koji me mnogo naučio o pjevanju, stavu, opuštanju, igri… Moram reći da je uvijek bilo kolega koji su htjeli podijeliti i onih koji nisu, koji su bili sebični. Isto to vrijedi i za mlade, neki su nadobudni i misle da sve znaju pa im se nemam namjeru nametati, a ima i onih koji slušaju i kad mislim da ne slušaju. Rado ću reći što znam kada me pitaju. Mladi uvijek misle da sve znaju, ali ja nisam bila od tih. Stajala sam po strani, slušala i pitala.
* Neki (mentori) mlade doživljavaju kao svoje „produžetke“, neki kao konkurenciju.
– Teško je sebe pripremiti za „zalazak“ karijere. U svakoj životnoj i profesionalnoj fazi ima i onih koji ti se smiju u lice i žele ti sve najgore, uglavnom iza leđa.
* Kada ste na pozornici, što vam daje najveći osjećaj ispunjenja – glazba, priča ili reakcija publike?
– Sve, a reakcija publike je finiš! Tada znam da sam ulogu napravila kako treba.
* Kako njegujete glas i održavate kondiciju za zahtjevne izvedbe?
– Vježbanjem. Kod kuće obično ne pjevam i da ne bih susjedima smetala. Obično dođem u kazalište, kada nikoga nema, poslije 15 sati. Što mi je glas u boljoj kondiciji, manje se moram upjevavati. Glas se potroši ako nepravilno pjevaš i neredovito spavaš, odmaraš. A da je fizička kondicija važna, rekla sam, iako osobno nisam poklonica odlazaka u teretanu.
* Što biste poručili mladim pjevačima koji se žele okušati u operi? Je li globalizacija i izloženost drugim kulturama, školama – prednost ili prepreka?
– Danas je teže nego nekada. Globalna povezanost je dobra, ali i izazovna jer je konkurencija svuda i stiže odasvud. I kod nas su sada u sezoni jedva dvije operne premijere. Da sam otišla iz Osijeka, sigurno ne bih imala ovoliki broj uloga. Iskusila sam sve pozornice u Hrvatskoj, nakon Domovinskog rata bila prva hrvatska solistica koja je pjevala u Novom Sadu u Eri s onoga svijeta, pod ravnanjem maestra Juranića. Bilo je to značajno povijesno i kulturno i ponosna sam jer je glazba otvorila put. Ponosna sam na nominacije i osvojenu Nagradu hrvatskog glumišta.
* Što mislite o budućnosti opere – kako privući mlađu publiku i zadržati ugled, značaj opere?
– Teško mi je reći da opera odlazi. Vrhunske izvedbe pogledati možemo u kinu. Moramo zadržati ovaj naš predivni teatar i publiku u ovom gradu koji je stvarno po mjeri čovjeka. Samo treba preciznije osmišljavati repertoar. Svakako trebamo imati na repertoaru i mjuzikl, operete, ali i opere, makar jednočinke.
* Kada odete u mirovinu, kako biste voljeli da vas publika pamti?
– Nikada nisam bila Narcis, ni privatno ni profesionalno, i snagu mi daju svi oni ljudi u mom gradu koji me vole, cijene, koji me na ulici i trgovini zaustavljaju samo da bi pozdravili Našu Sanju. I raduje me što moji kolege zbog toga nisu ljubomorni. Uvijek sam bila i jesam iskrena i na sceni i privatno, dajem se svim svojim bićem. I osmijeh ne štedim. Iskrenost i lijepo pjevanje voljela bih da bude ono što će se vezati uz moje ime.
Razgovarala: Narcisa Vekić / HNK u Osijeku
