Autor: admin_hnk23

Piše: Ljubomir Stanojević©

Opet će moja prijateljica Snješka reći: koga to zanima? – A možda, nekoga, ipak, i zanima (kazališna) prošlost, ako ni zbog čega – radi uvida u to kako je to “nekad bilo”.

Pa, eto…

Kazališne sezone 1956./’57. HNK je izveo ukupno 21 premijeru: devet dramskih, devet glazbenih i tri baletne! Izvođen je Shakespeare, Victor Hugo, Gogolj i Bernard Shaw, a i – prvi put Arthur Miller. U Operi Donizetti, Verdi i Puccini; u Opereti Lehár, Nedbal, Tijardović. Baleti su bili koreografirani na glazbu Musorgskog, Saint-Saënsa, Dvořáka.

Bilo je i praizvedbi: u Drami “Kuća Narančića“ Grge Gamulina, a u Operi praizvedba glazbeno scenskog djela „Jasna“ (tada) Osječanina Dubravka Stahuljaka.

Već smo naveli da je te sezone izvedbom Verdijeve opere „Moć sudbine“ diplomirala režiju tada 29-godišnja Nada Murat, koja će u idućih 31 godinu kao stalna redateljica “kuće” postaviti ukupno 84 premijera.

No, danas pozornost posvećujemo Amerikancu Arthuru Milleru (1915. – 2005.), uoči skore premijere njegovih „Vještice iz Salema“ u osječkom HNK-u.

Te 1956./’57. sezone (premijera 15. prosinca 1956.) izveden je prvi Miller na osječkoj pozornici, njegovi „stanoviti privatni razgovori u dva čina i rekvijem“ SMRT TRGOVAČKOG PUTNIKA (redatelj i scenograf: Ivan Marton). Taj će naslov biti ponovljen u „sezoni remakea“ (osmislio ovaj autor!) 1989./’90. kada je redatelj (premijera: 15. listopada 1989.) bio Zlatko Sviben. Bit će to prva u nizu uspješnih Svibenovih režija na osječkoj pozornici.

U sezoni 1967./’68. (premijera 11. veljače 1968.) HNK izvodi „jugoslavensku praizvedbu“ glazbeno-scenskog djela „Pogled s mosta“ (prema Milleru), talijanskog skladatelja Renza Rossellinija. Režiju potpisuje Nada Murat, a dirigent je Željko Miler.

Samo godinu dana kasnije – u sezoni 1968./’69. (premijera 9. ožujka 1969.) – Drama postavlja Millerovu „Cijenu“ u režiji gosta, dr. Marka Foteza.

O toj predstavi bit će više riječi u sljedeća dva Prisjeta.

Piše: Ljubomir Stanojević©

U Beogradu je 14. travnja, u 85. godini umro književnik, dramaturg i scenarist Filip David, jedan od najboljih srbijanskih pisaca (uz Borislava Pekića, Danila Kiša i “zajedničkog”/hrvatskog i srpskog/Mirka Kovača). Židovskoga podrijetla i europskoga svjetonazora, Filip David bio je protivnikom režima i Slobodana Miloševića i Aleksandra Vučića.

U velikom intervjuu Vladi Vurušiću (u Jutarnjem listu), izjavio je: „Naše se kulture zahvaljujući sličnosti jezikâ te privatnim i povijesnim vezama duboko prožimaju. Razum i interesi upućuju nas na suradnju i dobrosusjedske odnose.“

***

Osječki HNK vjerojatno je jedini teatar koji je još 1965. igrao dramu talentiranog mladoga pisca, tada još studenta dramaturgije – Filipa Davida (1940. – 2025.). Dramu BALADA O DOBRIM LJUDIMA (nagrađenu na „jugoslavenskom“ natječaju „Telegrama“) “otkrio” je redatelj i tadašnji direktor Drame Ivan Marton (1919. – 1996.), koji ju je i režirao (premijera za Dan Kazališta, 7. prosinca 1965.).

A ovaj urednik (list/revija KAZALIŠTE; 1965. – 1981.) u prvom je broju (prosinac 1965.) objavio autoreferencijalni tekst Filipa Davida “Pismo”:

„Doveden sam u prilično nezgodnu situaciju: da napišem nešto o sebi… Svoje najranije djetinstvo, svih četiri godine rata, a prve četiri godine svoga života, proveo sam u fruškogorskim šumama, gdje su se moji roditelji morali skloniti jer su bili Jevreji. U fruškogorskim šumama rodio se i moj mlađi brat, jedne zvjezdane noći, dok su srne prelijetale iznad naših postelja.

Moje drame i moje pripovijetke – to su dva potpuno različita svijeta. U pripovijetkama pokušavam da otkrijem i prikažem jedan fantastičan svijet, na granici mašte i ludila: svijet ljepote i groze. U drami ja sam do krajnosti ‘angažiran’, konflikti nisu samo više u čovjeku, već su prije svega u odnosu čovjek – društvo“.

BALDA O DOBRIM LJUDIMA ocjenom pouzdanog i utemeljenog kritičara (također dramaturga) Slobodana Novakovića (1939. – 2007.) nije najbolje „prošla“; o čemu je KAZALIŠTE na dvije stranice objavilo Novakovićevu argumentiranu kritičku analizu (taj stav, kritičkog suočavanja, a ne ispraznih promidžbenih panegirika, ovaj će urednik dosljedno provoditi do posljednjeg broja HNK-ove publikacije!).

Svejedno, važno je zabilježiti repertoarnu živost tadašnjeg kazališnog vremena, praćenja aktualnosti i poticanje najmlađih pisaca na suradnju. Što je – i onda i danas – zadatak i (s)misao svake promišljene kazališne politike!