Autor: admin_hnk23

Verdijeva Traviata jedno je od najpoznatijih i najizvođenijih opernih djela svih vremena, a svaka nova izvedba donosi priliku za svježu interpretaciju i umjetničku nadogradnju. Ova emotivna priča o ljubavi, žrtvi i društvenim predrasudama iznova osvaja srca publike diljem svijeta. No, iza svakog uspješnog izvođenja stoji predan rad dirigenta, koji orkestru i pjevačima daje jedinstven pečat i oblikuje zvučnu sliku opere.

Upravo zato razgovaramo s dirigentom nove produkcije HNK-a u Osijeku, Krešimirom Batinićem – čija je premijera večeras, 28. ožujka, u 20 sati – koji nam otkriva kako pristupa Verdijevoj partituri, koje su najveće izazove donijele pripreme i što ovu izvedbu Traviate čini posebnom.

* Ova je opera prepuna emocija i dinamičnih kontrasta. Usto, neobično ste vezani uz nju.
– Traviata je prva opera u mom životu koju sam gledao i to upravo u našem HNK-u u Osijeku. Zanimljivo je da se, iako sam tada imao 10-ak godina, vrlo jasno sjećam nekih scena i detalja. I, eto, 30-ak godina kasnije imam priliku i čast ravnati novom produkcijom Traviate upravo tamo gdje sam ju prvi put vidio i doživio. Verdijeva Traviata me pratila i kroz studij, kada sam prvo s maestrom Miroslavom Homenom prolazio i studirao sve recitative (i tako učio pratiti pjevače) pa do studiranja cijele opere s maestrom Vjekoslavom Šutejem.

* Traviata ima vrlo precizne zahtjeve tempa, posebno u scenama poput Sempre libera ili završne smrti Violette. Kako pristupate tempima i agogici u ovoj operi?
– Svaka partitura je izazov za dirigenta. Partitura Traviate izazovnija tim više jer je prepuna “hitova” koje publika jednostavno voli i obožava. Od napitnice, preko Violetine Sempre libera, Germontovoe arije Di Provenza…, do finala u drugom činu, jednoga od najljepših ansambl brojeva u opernoj literaturi…

* Pretpostavljam da je bitno balansirati između orkestra i solista?
– Da, vrlo je bitno stvoriti dobar odnos između solista i velikog orkestra koji ih prati. I pokušati s orkestrom dočarati svu silu emocija kojih je ova opera prepuna. U Traviati orkestar nije samo pratnja pjevačima, orkestar je aktivan sudionik u interpretaciji dramske radnje i osjećaja likova. Orkestar podržava emocionalnu dinamiku, pojačavajući dramatske trenutke ili stvarajući atmosferu.

* Kada se postavljaju na scenu djela stara nekoliko desetaka godina ili čak i stoljeća, uvijek se pitamo koliko su aktualna, svevremena, kako komuniciraju s današnjom publikom.
– Verdi je kroz orkestar sjajno dočarao sva emotivna stanja svih aktera u priči – od života punog prvog čina, preko Violetine zrelosti i ogromne snage i ljubavi u drugom činu, do teške boli na samom kraju, ali od samog početka prisutna je Violetina smrt – nakon Sempre libera Violetine dionice odlaze u niži registar. Mnogo je tih pojedinosti u ovoj operi da možemo reći da je “suvremena”. U izričaju ona odgovara vremenu svog nastanka, ali moderna je u svojoj koncepciji i dramaturgiji.

* Postoji li neki dio partiture koji smatrate posebno izazovnim za dirigiranje i zašto?
– Traviata je prije svega komorna opera, orkestar se temelji na drvenim puhačima i gudačima s rijetkim intervencijama limenih puhača, osobito rogova koji su most između drvenih i limenih puhača. Sve su to izazovi koje dirigent treba pomiriti sa svima uključenima u proces. Proživjeti svaku interpretaciju i dovesti ju do kraja.

* Što vas je najviše iznenadilo tijekom rada na partituri Traviate, unatoč dugogodišnjoj pripremi i poznavanju ovog djela?
– Rad na Traviati donio mi je mnogo izazova kao ni jedna predstava do sada. Baš zato što je puna snažnih emocija, vrlo realistična u svakom segmentu. Iako sam se za ovaj trenutak spremao dugo godina i želja je bila ogromna dirigirati Traviatu – još uvijek sam u radu pronalazio situacije i mjesta u partituri koja su mi bila “nova”.

Razgovarala: Narcisa Vekić / HNK u Osijeku
Foto: Marina Vojnović

U vremenu u kojem živimo sve je teže biti čovjek.

U ovom oceanu filtera, cenzura i obmana, u kojem smo izgradili svoje splavi, sve je teže doći do istine. Teško je misliti svojom glavom, opasno je osjećati. Jer osjećati znači biti slab, a i djecu nam već uče kako će opstati samo oni najljepši, najjači i najotporniji…

Nas, istovremeno, toliko toga podsjeća koliko smo ranjivi i krhki… Pandemije, potresi, inflacije, prijetnje trećim svjetskim ratom i onim nekim manjima, usputnima…

I umjetna inteligencija, koja će, kako kažu, zamijeniti čovjeka. Zar biti čovjek više nije dovoljno?

Ali tu, još uvijek, na čvrstim temeljima, zaštićeno svima nama u kojima još postoji potreba da budemo sve ono zbog čega se zovemo ljudima, stoji to naše kazalište.

Jer nam treba.

Treba nam kao splav čiju putanju određuje samo jedan kompas – srce.

Treba nam kao splav na kojem, još uvijek sigurna, plovi duša.

Od koje ništa nije važnije. Ili ne bi trebalo biti…

Danas slavimo davno potpisan pakt, ne olovkom već srcem i umom.

Pakt između nas na sceni i oko nje i vas ispred nje.

Slavimo prešutni dogovor da ćemo barem ovdje, u kazalištu, uvijek tražiti istinu, pitati i komunicirati.

I uvijek se iznova podsjećati što znači voljeti, plakati, smijati se – osjećati. Što znači živjeti, što znači biti čovjek. Gdje ćemo srce iznova podučavati o srcu samom, kako je rekao Laurence Olivier.

Slavimo povjerenje između nas koji smo se obavezali biti ambasadori ljudske duhovnosti i ogledalo svega onoga što čini društvo i vas, koji još imate potrebu čuti, vidjeti, razmišljati i osjetiti.

Bukowski je napisao da su smrti većine ljudi obična varka jer u njima nije imalo što umrijeti, a Oscar Wilde da je živjeti “najrjeđa stvar u životu. Većina ljudi postoji, to je sve.”

Hvala vam što ne želimo samo postojati. Hvala vam što želimo jedni druge i sami sebe osjećati, što želimo ostati ljudi, što želimo živjeti…

Hvala vam što čuvamo ono što nas stoljećima najviše na sve to podsjeća – kulturu…

Zrinka Cvitešić

Može li kazalište čuti poziv upomoć današnjih vremena, u svijetu osiromašenih građana, zaključanih u ćelijama virtualne stvarnosti, zakopanih u zagušljivoj privatnosti? U svijetu robotiziranih postojanja u totalitarnom sustavu kontrole i represije duž čitavog životnog spektra?

Bavi li se kazalište ekološkim uništenjem, globalnim zatopljenjem, golemim gubitkom bioraznolikosti, onečišćenjem oceana, otapanjem ledenih brjegova, sve raširenijim šumskim požarima i ekstremnim vremenskim prilikama? Može li kazalište postati aktivnim dijelom ekosustava? Kazalište već dugi niz godina promatra utjecaj ljudskih postupaka na planet, no teško mu je baviti se ovim problemom.

Brine li kazalište o ljudskom stanju pod utjecajem 21. stoljeća, gdje politički i ekonomski interesi, medijske mreže i tvrtke koje formiraju mišljenja manipuliraju građanima? Gdje društvene mreže, koliko god je olakšavale, grade golemi alibi za komunikaciju, jer pružaju potrebnu sigurnu udaljenost od Drugoga? Sveprožimajući osjećaj straha od Drugoga, od drugačijeg, od Stranca, upravlja našim mislima i postupcima.

Može li kazalište funkcionirati kao radionica suživota različitosti, a ujedno zanemariti krvavu traumu?

Krvava nas trauma zove da rekonstruiramo Mit. A riječima Heinera Müllera, „Mit je agregat, stroj na koji se uvijek mogu spajati novi i drugačiji strojevi. Prenosi energiju sve dok rastuća brzina ne eksplodira na kulturnom polju,“ a ja bih dodao i na polju barbarstva.

Mogu li kazališni reflektori rasvijetliti socijalnu traumu i prestati bacati obmanjujuće svjetlo na sebe?

Pitanja su to koja ne dopuštaju definitivne odgovore, jer kazalište postoji i traje zahvaljujući neodgovorenim pitanjima.

Pitanjima koje je potaknuo Dioniz, u prolazu rodnim mjestom, orkestrom antičkom kazališta, nastavljajući svoje nijemo progonstvo kroz krajolike rata, danas, na Svjetski dan kazališta.

Zagledajmo se u oči Dioniza, ekstatičnog boga teatra i Mita koji sjedinjuje prošlost, sadašnjost i budućnost, dijete dvaput rođeno, od Zeusa i Semele, izricatelja fluidnih identiteta, ženskog i muškog, gnjevnog i dobrog, božanskog i životinjskog, na razmeđu ludila i razuma, reda i kaosa, akrobata na granici života i smrti. Dioniz postavlja temeljno ontološko pitanje, „o čemu se tu radi?“, pitanje koje potiče stvaratelje na sve dublje istraživanje sve do same srži mita i višestrukih dimenzija ljudske enigme.

Trebaju nam nove metode pripovijedanja koje čuvaju sjećanja i oblikuju novu moralnu i političku odgovornost koja će proizaći iz višeslojne diktature Srednjeg vijeka današnjice.

Theodoros Terzopoulos, Grčka
– kazališni redatelj, edukator, autor, osnivač i umjetnički ravnatelj kazališnog ansambla Attis te pokretač Kazališne olimpijade

S engleskoga prevela: Ivana Ostojčić

Nakon punih se 18 godina čuvena Verdijeva opera Traviata u novom ruhu – zahvaljujući novom autorskom timu i solističkoj podjeli koji svemu daju svježinu – vraća na pozornicu HNK-a u Osijeku. Ponosan zbog nove produkcije i kućnog ansambla osnaženog gostima je intendant Vladimir Ham, što nije mogao ni htio skriti na današnjoj konferenciji za medije. Jedan od težih zadataka u ovoj produkciji za koju svi kažu da je zahtjevna i velika, ali je sve teklo iznimno glatko – bio je kako složiti križaljku tko će pjevati na kojoj izvedbi, jer su svi solisti jednako sjajni.

Condicio sine qua non (lat. uvjet bez kojega se ne može) rad je dama zaslužnih za vizualni dio – onaj u kojem ćemo uživati osjetilom vida – kostimi i scen(ografij)a, iza kojih stoje Barbara Bourek i Paola Lugarić Benzia, naglasio je intendant, riječ prepustivši ravnatelju Opere, Ladislavu Vrgoču (koji je i sam u solističkoj podjeli).

Zadovoljstvo je iskazao i Vrgoč, zbog mnogo aspekata ove iznimne produkcije ove tragične priče o posrnuloj ženi (što u prijevodu znači la traviata), koja je za ljubav bila spremna podnijeti i najveću žrtvu. Opravdao je povjerenje mladi redatelj Hrvoje Korbar, za kojega je Ladislav Vrgoč rekao da ga rese strogoća, inteligencija, znanje, ljubav, te iznimna pripremljenost i profesionalnost, jer je već na prvoj probi znao imena svih članova zbora. Uvjeren je da mu ovo ne će biti prva i posljednja režija u našem kazalištu, kao što ni maestru Krešimiru Batiniću ovo nije zadnja suradnja. Posao dirigenta težak je, ali s Krešimirom je, kaže Vrgoč, uvijek ugodno raditi. Ponovno je na suradnju pozvana i mlada scenografkinja Paola Lugarić Benzia, nakon izvrsno obavljenog posla na Puccinijevoj jednočinki Gianni Schicchi (koprodukcija s riječkim HNK-om Ivana pl. Zajca). Kostimografkinja Barbara Bourek potječe iz ugledne obitelji, a njezin je otac, akad. Zlatko životom i radom bio vezan za Slavoniju i Osijek.

No, nije to razlog zašto se ovu nagrađivanu kostimografkinju često poziva na suradnju. Svakako su to rezultati njezina rada, koji su i ovaj puta fenomenalni, jer se solisti i članovi zbora u kostimima osjećaju ugodno i izgledaju predivno.

Pohvala iskrena upućena je svim radionicama, s naglaskom ovaj puta na krojačkoj, zbog velikog broja kostima završenih u vrlo kratkom roku.

Sretan će ravnatelj Vrgoč biti ako Maja Huber ponovno bude surađivala s HNK-om, jer uspijeva postići koreografski maksimum od svih. Nije propustio Vrgoč pohvaliti ni rad prekaljene majstorice svjetla, Vesne Kolarec, te već stalnu asistenticu redatelja, Janu Pogrmilović Jelečki, bez koje bi komunikacija bila znatno teža.

Redom poimence dotaknuvši se svih solista, rekao je Vrgoč da mu je drago što je beogradska umjetnica Vesna Đurković ponovno u Osijeku, posebice u ulozi Violette Valery, koju je pjevala u pet produkcija. Između ostalih i u Novom Sadu, a taj je nastup Ladislav Vrgoč gledao i ilustrativno rekao da je „ubila, rasturila ulogu“, pjevajući „kao Michael Jackson“.

Mlada Andrea Paić (koju ćemo također gledati u glavnoj ulozi) odradila je, prema Vrgočevoj ocjeni, gigantski posao. Čestitao joj je na trećoj velikoj ulozi za koju je pokazala veliku upornost i predanost.
Osječaninu Batiniću zadatak je bio iznimno zanimljiv, posebice jer je ovo opera koju je prvu gledao kao 10-godišnjak i još pamti neke detalje. Priželjkivao je da to bude i opera kojom će prvom ravnati, no preduhitrila ju je Prodana nevjesta. Proces rada bio je sjajan, ocjenjuje maestro, ne krijući da su ga neki od solista iznenadili rezultatima izvan očekivanja, poput Katarine Toplek Horvat i Andree Paić. Svakako olakšava činjenica što su neki solisti već radili ovu operu i došli posve pripremljeni, pa je sve teklo vrlo glatko.

Zahvalan na u nas tako rijetkoj prilici da mladi redatelj radi operu, 30-godišnji Korbar također je kao prednost istaknuo činjenicu da su u podjeli i iskusni solisti, ali i oni kojima je ovo novo iskustvo pa su donijeli nevinost u pristupu, ali i neupisane prethodne interpretacije.

– Dođite, uživajte – pozvao je redatelj publiku.

U pripremi je uživala Vesna Đurković, koju je oduševila kolegijalnost i obiteljska atmosfera u kazalištu, posebice ansamblu s kojim ponovno surađuje, nakon Ljubavnog napitka. Redatelji i dirigenti obično dolaze s unaprijed gotovim idejama, no ovdje je sve imalo potrebnu svježinu.

– Zbor je jako aktivan, njihova je energija neprocjenjiva – zaključila je miljenica osječke publike, Vesna Đurković.

Njezin partner Alfredo Germont na sceni u premijernoj će podjeli biti tenor Stevan Karanac, kojemu je ovo druga suradnja s osječkim kazalištem, nakon Puccinijevih jednočinki na početku sezone. Kao jedan od čak četiri alternacije za tu ulogu, za rad kaže da je bio iznenađujuće lak, jer je bio okružen timom ljudi koji rade bez pritiska. Nije krio da mu je ponovno čast biti dijelom osječke produkcije.

Na poveznici https://hnkos-old.dokploy.miracool.dev/show/traviata/ saznajte više o podjeli, autorskom timu i operi.

Narcisa Vekić / HNK u Osijeku