Autor: admin_hnk23

  • LIPANJSKA OPERNA NOĆ

    LIPANJSKA OPERNA NOĆ

    Večer započinje uz veličanstvenu uvertiru iz Verdijeve Moći sudbine, glazbeni broj koji u nekoliko minuta donosi silovitu strast, kobnu predodređenost i dramatične kontraste – sve ono što čini operu jednim od najsnažnijih glazbenih izraza.

    Slijedi arija Rozine Una voce poco fa iz Rossinijeva Seviljskog brijača, gdje razigrana i koketna junakinja pokazuje svoj odlučni karakter. Riječ je o bravuroznom koloraturnom izazovu, gdje pjevačica mora uskladiti tehničku preciznost s duhovitom scenskom osobnošću.

    U operi Ernani Verdi postavlja kompleksnu emocionalnu dilemu između časti i ljubavi. Arija Che mai vegg’io… Infelice! prepuna je unutrašnje borbe i plemenite tuge, zahtijevajući od pjevača da izrazi i snagu i krhkost.

    Lirični lamento Federica E la solita storia iz Cileine Arležanke jedno je od najljepših muških lirskih monologa. Sjetna melodija izražava duboku unutarnju bol i izgubljene iluzije mladog junaka.

    U ariji Io son l’umile ancella iz opere Adriana Lecouvreur, naslovna junakinja – glumica i žena – izražava pokornost umjetnosti. Jedna od najnježnijih i najiskrenijih arija sopranističkog repertoara, puna unutarnje topline.

    Zbor Cigana iz Trubadura Verdijev je svijet glazbene energije i ritmičke živosti. Uz ritam nakovnja i vesele glasove, publiku vodi u svijet svakodnevice i snova o boljem životu.

    U duetu iz iste opere, Udiste… mira di acerbe lagrime, susrećemo dramu i nježnost između majke i sina. Emocionalno nabijena scena zahtijeva duboku povezanost između izvođača, ali i velik vokalni raspon.

    Gounodova arija O Dieu! Que de bijoux iz Fausta jedan je od dragulja sopranskog repertoara. Margareta, očarana darovanim nakitom, pjeva s djetinjim oduševljenjem – no ispod te površine krije se slutnja tragične sudbine.

    Arija Ah! mes amis iz Donizettijeve Kćeri pukovnije poznata je kao jedan od najtežih izazova za tenora – sa slavnih devet visokih C-tonova, ova arija zahtijeva izvanrednu tehniku, sigurnost i lakoću, a pritom ne gubi komičnu lepršavost koja je zaštitni znak cijele opere.

    ……………………………

    Uz La chanson bohème iz Carmen, večer se vraća ritmu, strasti i neobuzdanoj slobodi. Ova arija nosi u sebi duh ciganske vatre, plesa i hedonizma, a scenski zahtijeva potpuno prepuštanje karakteru.

    Verdijeva arija Ella giammai m’amò iz Don Carlosa jedna je od najintrospektivnijih basovskih arija. U njoj kralj Filip izražava duboku samoću i sumnju u ljubav – arija traži emotivnu zrelost i tamnu plemenitost glasa.

    Zborna arija Va, pensiero iz Nabucca – poznata i kao Zbor Hebreja – postala je simbol čežnje za slobodom. Melodija jednostavna, a snažna, dirnula je generacije slušatelja i stekla status glazbenog simbola nade.

    Casta diva iz Bellinijeve Norme – arija u kojoj svećenica moli božicu za mir – jedno je od najvećih djela belkanta. Polagana, svečana i hipnotična, zahtijeva iznimnu kontrolu daha, legato fraziranje i duhovnu prisutnost.

    U sljedećem zbornom broju iz iste opere, Guerra, guerra!, kontrast se pojačava – ulazimo u ratnu uznemirenost, punu snage, ritma i kolektivnog naboja.

    Instrumentalni intermezzo iz Manon Lescaut Puccinijev je glazbeni trenutak čiste čežnje i lirike. U samo nekoliko minuta, slušatelj proživljava sve nijanse tuge, predosjećaja i neizbježne tragedije.

    U zbornoj sceni Coro a bocca chiusa (Zbor zatvorenih usta) iz Madame Butterfly, Puccini stvara čudesnu atmosferu napetog iščekivanja. Ova suptilna i nježna glazbena slika pjeva se bez otvorenih usta – izazov kako za zbor, tako i za dirigenta.

    Vissi d’arte, najpoznatija arija iz Tosce, duboka je ispovijed žene koja je živjela za umjetnost i ljubav, a sada se nalazi pred izdajom. Emotivno nabijena, traži punu vokalnu i emocionalnu otvorenost.

    E lucevan le stelle donosi perspektivu njezina voljenog, zatvorenog i slomljenog. Ova arija odiše nostalgijom i melankolijom, a zahtijeva veliko frazno majstorstvo i iskrenu suzdržanost.

    Na kraju, moćni Te Deum iz Tosce – monumentalni finale prvog čina – spaja religijski ritual s osobnom prijetnjom. Zbor, orgulje i solo bariton stvaraju napetu, gotovo zastrašujuću sliku licemjerne pobožnosti i političke prijetnje.

     

    Ladislav Vrgoč, ravnatelj Opere HNK-a u Osijeku

  • KARIKATURA ’71

    KARIKATURA ’71

    Piše: Ljubomir Stanojević©

    Karikatura… iskočila iz sjećanja, pa iz mobitela nekad usnimljene stranice Kazališta. KAZALIŠTE ’71, preciznije, “revija za scensko-muzičku kulturu“ Osijek, siječanj-travanj, god. VII., broj 1-2. Danas s nježnim sjećanjima (a bit će – kada čovjek dođe u neke godine – sva su sjećanja nježna, osobito ona od / više od / prije pola stoljeća!).

    Karikatura je objavljena na 40., zadnjoj stranici KAZALIŠTA, uz “Trenutak u prolazu“ s baletanom i koreografom Nedžadom Kurićem (autor Drago Kerže) i vjestice: “Antun Petrušić dirigira u Mađarskoj“, “Dragutin Savin – umjetnički direktor Annala ’71“, „Štefica Petrušić – u ‘špici’“, „Ponovo uspostavljena suradnja“ (odnosi se na Đakovo i Beli Manastir, o. p.), „’Mala Floramye’ u Belom Manastiru“…

    Prikaz cijeloga broja daleko bi nas odveo. Spomenimo tek da su surađivali dr. Dragan Mucić, slikari Vladimir Polić i Vladimir Džanko, Ljubomir Stanojević, Luka Aparac, Marija Grgičević, Darko Gašparović, Borislav T. Anđelić, Branimir Žganjer, Pero Čimbur, Đorđe Šaula, Željko Miler, Ivo Slaviček, Giga Gračan, Stevan Štukelja, Dionizije Švagelj, Gordana Gojković, Milivoj Polić, dr. Marko Fotez, Miodrag Milosavljević, Drago Hedl, Tomislav Tanhofer, Željko Hodonj, Bohdan Slavik, Ivan Balog, Ivan Šterpin, Ivan Zrinušić, Vojko Mirković… I sve to – na 40 stranica!

    Evo nas, napokon i na objavljenoj karikaturi. S lijeva na desno: prvi je, sa zataknutim perom na uhu, tada 27-godišnji urednik KAZALIŠTA Ljubomir Stanojević; pored njega, za kormilom i u mornarskoj uniformi je Luka Aparac, tadašnji direktor/intendant; jedina je dama na crtežu Nada Murat, redateljica, prethodna intendantica i Aparčeva operativna pomoćnica.

    „Dvoglavi orao“, „kralj glazbe“ je maestro Dragutin Savin (ravnatelj Osječke opere i umjetnički direktor Annala ’71). Pored njega je direktor, redatelj Drame, Ivan Marton, a desno, s čašicom u ruci tehnički direktor, scenograf i arhitekt Andreja Ekl. Sasvim dolje, „ispiljen iz jajeta“, dosad je najpoznatiji šef Propagande HNK-a, Franjo Horvat.

    Recimo koju i o autoru karikature, potpisanog s PEKLO. Riječ je o opernom solistu Petru Klocu (Peter Klotz, Stari Trg pri Ložu, Černomelj, Slovenija – 1929. – ? Maribor, ?). Kao baletni plesač, član opernog zbora i operni solist bio je angažiran u Beogradu, Rijeci, Novom Sadu, Zagrebu, Sarajevu i Mariboru. U nekoliko osječkih sezona ostvario je bogat baritonski repertoar, ističući se osobito u buffo ulogama. Jedno vrijeme bio je i suprug operne primadone Branke Galić.

  • Prihvaćanjem novih izazova ostajemo mladi

    Prihvaćanjem novih izazova ostajemo mladi

    Nakon više od deset godina predanog rada, bezbroj proba, premijera, gostovanja i uloga koje su osvajale publiku, mladi 34-godišnji bariton Leon Košavić odlučuje zakoračiti u novo životno i profesionalno poglavlje. Svakodnevnu dinamiku kazališta zamijenit će hodnicima muzičke akademije, studentskim glasovima i odgovornošću oblikovanja budućih naraštaja glazbenih umjetnika. Ova promjena nije samo profesionalna tranzicija – ona nosi i osobnu priču o sazrijevanju, promjenama prioriteta i novim pogledima na umjetnost. U razgovoru donosimo refleksije o godinama ispred i iza kulisa HNK-a u Osijeku i uzbuđenja pred novim izazovima.

    * Nakon više od deset godina na sceni, odlučili ste otvoriti novo poglavlje. Kako je došlo do te odluke, što je prevagnulo?

    – Nakon završene akademije nisam mislio da ću ikada završiti u pedagoškim vodama, ali isto tako da ste me pitali kao petnaestogodišnjaka vidim li se gdje sam trenutačno, rekao bih vam – ni u najluđim snovima. Mislim da bi bilo sebično ne podijeliti iskustvo koje sam stekao i koje stječem nastupajući u Europi i svijetu. Veseli me nečiji napredak i sretan sam kada mogu pomoći u rješavanju problema ili nedoumica.

    * Kako biste opisali svoj profesionalni i osobni razvoj kroz godine provedene u osječkom, ali i brojnim drugim kazalištima diljem svijeta?

    – Kao što sam puno puta rekao, ali reći ću još jednom; osječko kazalište, Osijek i Slavonija imaju posebno mjesto u mom srcu. Moja povezanost s ovim kazalištem uvelike je zaslužna za veliki dio moga profesionalnoga i osobnoga razvoja. Drago mi je da sam održao vezu s domovinom između svih tih inozemnih angažmana i drago mi je da sam bio dijelom tako ljudskoga i pozitivnoga kolektiva kao što je to osječko kazalište!

    * Koja je uloga ili nastup ostavio na vas najdublji trag i zašto?

    – Teško je staviti prst na samo jedan. Međutim, jedna od dražih uspomena mi je produkcija Don Giovannija u Osijeku, jer je njome započela suradnja i ta dugogodišnja „ljubavna“ veza mene i Osijeka/Slavonije.

    * Prelazak s pozornice u učionicu nije mali?

    – Svakako nije lak i bez velikih promjena, ali volim nove izazove i smatram da prihvaćanjem novih izazova ostajemo mladi, iako još uvijek se nadam da sam u skupini koja se smatra mladom i bez toga.

    * Što biste željeli prenijeti studentima, ne samo u tehničkom smislu, već i kroz iskustva iz prakse?

    – Želio bih im prenijeti opuštenost i shvaćanje da iako se naš posao čini kao nešto izvanzemaljsko vrlo je povezano s našim bićem i da je taj poziv najpovezaniji s prirodom čovjeka.

    * Kada pogledate unatrag, postoji li nešto što biste danas napravili drukčije?

    – Ne, ne žalim ni za čim, jer je upravo ovaj put onaj koji sam odabrao da se poslije ne bih pitao što bi bilo da sam…

    * Kako su se vaši pogledi na uspjeh i karijeru promijenili od početka do danas?

    – Veoma, ukratko, prava sreća se ne može mjeriti, nema te formule koja definira sreću, uspjeh itd. Postoje neke društveno prihvaćene norme, ali na kraju dana onoliko ćete biti sretni i zadovoljni koliko si dopustite.

    * Koje ste lekcije naučili surađujući s kolegama, dirigentima i redateljima – i kako će one oblikovati vaš rad s mladim glazbenicima?

    – Ne bih ulazio preduboko u tu temu jer bismo se na ovom pitanju previše zadržali; reći ću samo da sam od svih sa kojima sam radio nešto naučio. Od nekih kako se ne ponašati i djelovati, od drugih upravo suprotno. Sve to trudit ću se prenijeti na nove naraštaje koji dolaze.

    * Je li teško balansirati između umjetničkih ambicija i privatnoga života, čemu sada dodajete i rad na akademiji?

    – Najteže, barem za mene osobno. Djetinjstvo sam proveo u Ozlju, pitoresknom gradiću skrivenom uz tok rijeke Kupe; imao sam bezbrižno i prekrasno djetinjstvo. Teško se naviknuti na velike, užurbane i dehumanizirane gradove, ali imao sam tu sreću da me život uvijek vodio natrag u sredine koje su me nahranile za daljnju bitku s istima. Odnedavno opet živim u Ozlju, u komadiću raja kojega mogu nazvati svojim, tako da usudim se reći da se bitka još uvijek vodi, ali naše trupe čvrsto drže frontu uz pozitivan trend.

    * Što vas najviše veseli u ideji da postanete mentorom nekom budućem pjevaču – i postoji li nešto čega se pomalo pribojavate?

    – Ne postoji strah, već samo osjećaj velike odgovornosti; odgovornosti za nečiji profesionalni život. Najviše me veseli onaj osmijeh, radost kada student napreduje i raste i to sam vidi i veselimo se tomu zajedno.

    * Koje ste izazove prepoznali u akademskom sustavu koje biste željeli promijeniti ili poboljšati? I sami ste bili student ne tako davno.

    – Ne bih mijenjao puno; možemo sad razgovarati o broju sati, predmetima itd., ali mislim da je najbitnije studentima uz tehničko znanje dati i dobru psihičku podlogu, jer je naš umjetnički svijet okrutan. Osim dobre tehnike, studentima treba dati još jedno oružje, a to je čvrst um da ih ništa ne bi moglo poljuljati.

    * U čemu vidite najveću razliku između umjetničkoga izražavanja na sceni i pedagoškoga rada?

    – Najveća razlika je u tom što moje misli, poglede i ideje ne prezentiram kao do sad bez posrednika, već se one miješaju s prirodom studenta i zatim izlaze na vidjelo.

    * Ako biste sami sebi, onom mladom pjevaču s početka karijere, mogli nešto poručiti sada s ovim bogatim scenskim iskustvom – što bi to bilo?

    – Ne brini, sve će doći na svoje. Ako u nekom pogledu misliš da ipak nije, promijeni kut gledanja.

    Razgovarala: Narcisa Vekić / HNK u Osijeku

  • TATJANA PEZELJ

    TATJANA PEZELJ

    Piše: Ljubomir Stanojević©

    U životu (namjerno ne kažem: profesionalnom, jer nikada nisam odvajao; ako sam i imao “privatan” život?!) u više od šest desetljeća napisao sam stotine i stotine teatralija. Uvijek sa strašću i uzbudljivim unutrašnjim nagnućem, njegujući ljubav prema kazalištu, tom fenomenu “više i manje od života“. I bilo mi je lijepo!

    Danas, s tugom u srcu moram napisati nekrolog svojoj (jedinoj) sestri, umirovljenoj balerini HNK-a u Zagrebu – Tatjani Pezelj.

    Počela je, naime, u rodnom Osijeku…

    Prve dodire s (osječkim) kazališnim daskama imala je još 1956. kao učenica Baletnog odsjeka Niže muzičke škole (produkcija: 24. lipnja 1956.) u predstavi “Prodavaonica lutaka” J. Bayera, u koreografiji Sonje Cvjetičanin i Stjepana Suhya. Talentirana 15-godišnja balerina nastupit će i na proslavi 25. g. umjetničkog rada baletnog plesača, pedagoga i koreografa, šefa osječkog Baleta Suhya (1915. – 2001.) – 6. lipnja 1959. u baletima „Ljubav čarobnica“ (El amor brujo) Manuela de Falle i „Francesca da Rimini“ na glazbu simfonijske poeme P. I. Čajkovskog.

    Te godine Tatjana Stanojević (kasnije Pezelj) upisat će srednju Baletnu školu u Zagrebu, po čijem završetku postaje članicom baletnog ansambla Kazališta Komedija, a od 1965. do umirovljenja članica je Baleta zagrebačkog HNK-a.

    „Plesala sam u velikom broju klasičnih i modernih baleta, iako sam osobno ljubitelj klasike. Sa zagrebačkim Baletom gostovala sam po cijelom svijetu, mnogo toga vidjela, upoznala i naučila“ – reći će Tanja u intervjuu listu Kazalište, prigodom sudjelovanja Baleta HNK u Zagrebu na Annalu ’80 s predstavom “Kentaur XII“ Alfija Kabilja u kojoj je i Tanja nastupala.

    Bavila se i pedagoškim radom (na istoj Baletnoj školi gdje je diplomirala), kao i koreografijom (nagrada na Jugoslavenskom baletnom takmičenju u Novom Sadu, 1988. za „Hommage á Bach“ Borisa Papandopula – uz nazočnost kompozitora).

    Bila je dugogodišnja poslovodna tajnica Hrvatskoga društva profesionalnih baletnih umjetnika (zaslužna za objavu prve usustavljene monografije „125 godina profesionalnog baleta u Hrvatskoj“ autoricâ Jagode Martinčević i Sonje Kastl, Zagreb 2002.) a potom Hrvatskog odbora europskog udruženja “Medicina u umjetnosti“ (gdje je bila poslovodna tajnica i predsjednica za umjetnost).

    S HNK-om u Osijeku Tatjana (Stanojević) Pezelj surađivala je u najpropulzivnijem njegovu razdoblju poslije dugoočekivane obnove (1985. – 1990.) koreografirajući, sama ili kao asistentica ugledne koreografkinje Sonje Kastl, balete i/ili scenski pokret u predstavama „Rigoletto“ (1985.), „Nikola Šubić Zrinjski“ (1986., obnova 1990.), „Aida“ (1988.) i „Nabucco“ (1989.).

    Ostat će u trajnom sjećanju – i u Osijeku!

  • DIRIGENT VELIKOG SRCA

    DIRIGENT VELIKOG SRCA

    (o 35. godišnjici smrti)

    Piše: Ljubomir Stanojević©

    „U petak kasno u noći, 13. srpnja 1990., nenadano je preminuo maestro Željko Miler, dirigent i organizator Glazbenog programa Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku.“ Tako je, u uvodu nekrologa, zabilježila Kronika HNK (br. 1. kaz. sezone 1990./’91).

    Cijeli život posvetio je (osječkom) Kazalištu i u njemu je bio najsretniji. S prijateljima, kolegama, umjetnicima… Takvoga ga je i obitelj prihvaćala, poznavala i podržavala. Bio je dirigent velikog srca, zato jer je i kao čovjek bio takav.

    Rođen je (1932.) u Zagrebu, gdje je i otpočeo s glazbenom naobrazbom, slijedeći put svoje majke, istaknute operne pjevačice i glazbene pedagoginje Božice Sitarić-Miler (1906. – 1992.) Diplomirao je na Muzičkoj akademiji u Sarajevu, gradu u kojem je (kao vrsni pijanist) šest godina radio kao korepetitor u Operi. Od 1960. sve do smrti 1990. u osječkom je angažmanu, prolazeći sve uobičajene faze mladoga dirigenta: od asistenture, preko samostalnog dirigiranja, do vođenja Opere i (preuzimanja) umjetničkog vođenja u ono vrijeme internacionalnog Annala komorne opere i baleta (1970. – 1983.).

    Bio je nadasve senzibilan, neumoran radnik, perfekcionist: svoje je predstave sâm pripremao, korepetirajući solistima, radeći sa zborom, objedinjujući sve silnom strašću i uvjerenjem, neovisno radilo se o “Slavonskoj rapsodiji” ili – “Aidi“! To posvemašnje predavanje kazalištu, taj rad do iscrpljenja i opredjeljenje za muku koja donosi one sretne trenutke kazališne i osobne radosti – pored supruge Antonije (umrla 1994.) i prilježne majke prof. Sitarić-Miler, često i pijanistice u orkestru kojim (je) ravna(o) njezin sin – znala je, svojim sličnim osobinama, prepoznati redateljica Nada Murat! Njihova suradnja na umjetničko-interpretativnom planu podarila je bezbroj nezaboravnih predstava glazbenog repertoara osječkog HNK-a, čiji se broj penje na nekoliko desetaka, što je stavka vrijedna svake pozornosti.

    Vrijeme (takvog) zajedništva, sadržajnog i isprepletenog, prožetog sličnom osjećajnošću i ambicijama, iskrenog i otvorenog, bez ostatka – poslije Nade Murat i Željka Milera u Osječkoj operi – treba ponovo doći…