Autor: admin_hnk23

Piše: Vuk Ognjenović

Najznačajnije djelo čepinskog skladatelja upravo je balet “Jela“. Libretisti baleta Louis Frappart i Gaoul poslužili su se jednom od pjesama iz zbirke “Kindertotenlieder“ Friedricha Rückerta. Upravo je ova zbirka objavljena 1872. kada je veliki skladatelj Gustav Mahler uglazbio cijelu zbirku.

Izvorna priča baleta govori o Jeli koju požuda za zlatom vodi na rub propasti, da bi na kraju našla sreću uz voljenog Marka. Od silne zaljubljenosti na čas su ljudi, a na čas dva stabla: javor i jela. Radnja se događa usred šumskoga svijeta i očekivano je javljanje likova poput duhova vjetra, bure i šumskog bilja. Likovi su Jela u liku vile stabla jele, Marko kao duh javora, Šumska kraljica, Gospodar zlatne pećine, Zlatni genij, Vrhovna glava šumskih mužića te duhovi i vile zlata.

Narodne novine u kritikama pišu:

“Dva stabla koja se u ljubavi odbijaju i privlače ipak su premalo dramatska, makar ih okružuje šuma sa svojim čarom i svojim patuljcima, vilama i dusima.“

S kazališne cedulje iščitavamo da balet sadrži plesove Berceuse (Uspavanka), Velika narodna koračnica, Valčik bajoslovnih prikaza, Čar cvijeća i Ples olujnih duhova.

Osječka praizvedba bit će, zapravo, u potpunosti novo uprizorenje. Osim izvorne ceduljice s praizvedbe u Zagrebu, sa šturom pričom te popisom uloga koji je bio iskoristiv, nije bilo gotovo nikakvih drugih podataka iz kojih bi se moglo rekonstruirati izvornu priču. Osječka praizvedba ima potpuno novu dramaturgiju, režiju i koreografiju, dok se priča glavne fabule samo u naznakama drži izvornika.

Tako će osječka verzija biti u tri slike, umjesto jedne, imat će u potpunosti nov dio priče vezan uz drugu sliku podzemnog svijeta Zlatnog kralja.

Treba istaknuti da je u predstavi jedino zadržana izvorna glazba, nije skraćivana niti mijenjan redoslijed, uz što je novi libreto i nastao.

(nastavlja se)

Piše: Stanislav Marijanović (1935. – 2019.)

Uza sve to, kada imamo u vidu partiture i teorijske spise R. Wagnera, za koje maestro Mirski znade, o njima piše ili ih ima u vidu i u svojoj kazališnoj knjižnici kao svoju vrsnu glazbenu literaturu, upozorava na: „Mendelssohns ‘Paulus’“, feljton „Hodočašće Beethovenu“, pa o gradnji i izvedbi Beethovenove „Devete simfonije“, kao i na „Oper und Drama i Zukunftsmuskik.“

Uputimo li i na druge spise drugih autora, npr. o Georgesu Bizetu i vokalno-instrumentalnoj glazbi, onda nam je o maestru Mirskom zapaziti uz izbor opernog i koncertnog repertoara i njegovu dirigentsku, a od zgode do zgode i redateljsku koncepciju reproduciranja djela s dramskim dualizmom, verizmom, lirizmom sljedeće: maestro Mirski u svom stvaralaštvu u glazbeno-scenskim izvedbama pretežito zastupa zdravi i umjetnički realizam.

Za uvjerljivu realističku glazbenu interpretaciju dramske radnje osnovu mu je mogao dati Beethovenov simfonizam. Za izvedbu niza orkestralnih i zborskih preljeva ljudskih osjećaja putem vokalnih solo-dionica Schubert u „Liedu“ i omiljeli mu Zajc. Tako je s orkestrom i mješovitim zborom Osječke filharmonije 1926. izveo uz F. Mendelssohna i Wagnera, „punog snage i impulsa“, njegov Wotanov oproštaj iz „Walküre“, druge glazbene drame iz tetralogije „Prsten Nibelunga“ i „Predigru prvom činu ‘Parsifala’“, viđenog 1930. u Bayeruther Festspielhasu, a s društvenim je orkestrom Kuhača 1928. izveo Schubertovu H-mol simfoniju i Es-dur misu.

Berlioz je stopio literarni sadržaj sa simfonijskom koncepcijom, razvidnom u orkestraciji Begović-Gotovčeva „Era“ i njegovoj izvedbi u reprodukciji maestra Mirskog. A on u prvi plan stavlja i kultiviranje prirodne riječi i melodije poput drugih nacionalnih škola.

Naposljetku je maestro Mirski i sam obuhvatio i izjednačio 40. obljetnicu svoje artističke djelatnosti s 50. obljetnicom svojega osječkog kazališta na jedino moguć način: jedinstvenom mišlju, suživljen sa stvaralačkim naraštajem svojega doba, kao zalogom opstojnosti njegova kazališta i njega samoga sve do 100. obljetnice Krležinih dana 2007.

„Pedesetogodišnjica ustanove, u kojoj sam proveo četrdeset godina svog umjetničkog rada, oživljava u meni mnoge uspomene /…/ na mnoge odlične umjetnike, koji su svojim talentom i svojom ljubavlju gradili zajedno s nama umjetnički lik ove ustanove. /…/ Neka ova knjiga… bude garancija da će ovo kazalište i u budućih pedeset godina slijediti svoje svijetle tradicije. (Uvodnik “Spomen-knjige o pedesetoj godišnjici Narodnog kazališta u Osijeku 1907. – 1957.“ Priredio: Dubravko Jelčić, Osijek, 1957.)

Iz zbornika Krležini dani u Osijeku 2007. Priredio Branko Hećimović (Zagreb – Osijek 2008.)

Odabrao Ljubomir Stanojević

Piše: Stanislav Marijanović (1935. – 2019.)

Veliki intervju dat osječkom dnevniku Hrvatski list – “G. Lav Mirski o sebi“, povodom 25. obljetnice i velike proslave koja mu je upriličena od svih osječkih kulturno-umjetničkih društava, Kazališta i Gradske glazbene škole, obavijesno je crpilište izvornih životnih podataka i opservacija o njegovom umjetničkom putu, razvoju, poetici glazbe, spoznajama i prosudbama o stvaralačkim etapama i predvodništvu u promicanju glazbene kulture svakom istraživaču.

On kazuje o svome približavanju glazbi i kazalištu, nagnuću, smislu i opredijeljenosti za kolektivnu glazbu, prvim iskustvima s dirigentskog podija, velikoj praksi, uzorima i upoznavanju teorijskih spisa, naposljetku svodi i bilancu svoga rada, stvaranja i udjela ali i doprinosa Mirka Polića, odličnog glazbenika glazbenom životu u gradu Osijeku:

“… dirigirao sam oko 1400 predstava (bez koncertnih priredaba). Pored velikog repertoara dirigirao sam veliki broj opereta i narodnih komada s pjevanjem. Upoznao sam kazališni život u tančine, čak sam i koji put postavljao kulise, suflirao i glumio. No, moj rad nije se samo ograničio na kazalište, već sam se trudio da Osijek, koji sam zavolio svim srcem, upoznam s tokovima velike simfonijske literature i da ga upoznam s mnogim domaćim i svjetskim umjetnicima…

S ‘Kuhačem’ priredio sam veliki broj vokalno-instrumentalnih koncerata. Izvedeni su mnogi domaći kompozitori, a od oratorijskih djela: Verdi ‘Requiem’, Schubert ‘Misa u Es-duru’, Dvoržak ‘Stabat Mater’, ‘Novowiejski Quo vadis’. Sa ‘Kuhačem’ bio sam i u inozemstvu, u Pragu, Poznańu i Budimpešti…

Za moju proslavu izabrao sam ‘Carmen’ iz više razloga… Jer se u toj operi sukobljavaju lirski i dramski momenti. Ova mi opera daje priliku, da te večeri manifestiram obilje svojih osjećaja za zadovoljenje svog temperamenta i svoje ljubavi za čistom i pravom umjetnosti.

Napominjem još… da se navršava stogodišnjica rođenja proslavljenog francuskog kompozitora Georgesa Bizeta.“

Iz više razloga koji nas motiviraju na podastiranje podloge za bolje razumijevanje Maestrove primjene poetike cjelovitoga umjetničkog djela, jezika, harmonizacije i kazališno-scenske glazbe, operne i operetne, ali i vokalno-instrumentalne, valja nam se usmjeriti i na još dva važna njegova novinska osvrta u dnevniku Hrvatski list:

„Prvi puta na Wagnerijanskim svečanostima u Bayeruthu, na kojima se jedino cjelovito izvodi Wagnerov ‘Parsifal’, i na zapažanja u jubilarnom članku ‘Ivan pl. Zajc: O stotoj obljetnici rođenja’, i to samom Zajcu, što će reći, i o sebi (‘Pljeskalo se uvijek više Zajcu nego njegovom djelu, jer je maestro… zanosio svoje izvođače kao i slušateljstvo, uzdižući ih u sfere čistog artizma…’), nadalje, o Zajčevu opusu, štovanju Verdija i rodonačelništvu u našoj glazbenoj kulturi.”

(nastavlja se)

Iz zbornika Krležini dani u Osijeku 2007. Priredio Branko Hećimović (Zagreb – Osijek, 2008.)

Odabrao Ljubomir Stanojević