Autor: editor_hnk23

Piše: Ljubomir Stanojević^©

 

Eto je već (više od) osam godina prošlo od odlaska Antuna Zrnčića (Sarajevo, 12. lipnja 1943. – Varaždinske Toplice 25. ožujka 2014.), pjesnika i filozofa, Osječanina srcem i dušom (iz Ružine, potom Ilirske ulice). Bili smo prijatelji od djetinjstva, a i kada smo se fizički udaljili – Zrnčić, zvani „Moka“ (jedno je vrijeme nosio prezime Mokosek) ostao je dobri Horacije. Službovao je u Hrvatskom zagorju. Bio je – kako će to objaviti njegov nećak Branimir Bunjac – „zanimanjem seoski učitelj, a u stvarnosti pjesnik, filozof i poliglot“.

 

Objavio je dvije zbirke pjesama: „Napjevi“ i „Hesperija“ (Biblioteka Revije, urednik Dejan Rebić, Osijek, 1974.). Bio je uglednim suradnikom osječkog časopisa „Revija“, a u „Kazalištu“ javljao se esejistikom („U zdravlje Grčke“, 1966.) i stihovljem sve do kasnih 70-ih godina prošloga stoljeća.

 

A onda je naša komunikacija prešla na korespondenciju – putem dopisnica. Točnije: ja bih pisao pisma, ili telefonirao – a „odgovor“ je stizao u obliku uzbudljivih stihova – na dopisnicama. I tako gotovo do Zrnčićeve smrti.

 

Tu vrijednu, pjesničku građu uputio sam Zrnčićevu nećaku, povjesničaru dr. sc. Branimiru Bunjcu – s nadom da će je uspjeti urediti i prirediti za objavu. U kojoj je to fazi, ne znam; tek: prigodom nedavna „sređivanja“ osobnih arhivalija, zatekao sam, zametnutu, jednu Mokinu „pjesničku dopisnicu“. Neočekivano, pred mene je iskrslo emotivno bogatstvo davnoga i brižnog prijatelja kojemu se – vjerojatno, za života – nisam (dovoljno) odužio. Stoga neka ova objava bude memento osječkom pjesniku Zrnčiću, davnom suradniku „Kazališta“.

 

 

PSA NE POVEDOH, RANO USTAH

 

Psa da povedem, to ne mogu.

Nemam pseto već mnogo ljeta.

Nemam dakla i nemam dogu

Da kroz oktobar samnom šeta

Dok poput osmrtnica staro lišće,

Zrakom se vijuć bez gorčine,

Nekakav novi dom još išće

Prije bure i pomrčine.

 

Dobro da više nemam pseto,

Jer tamo kamo danas idem

Ceri se jesen, ceri ljeto.

Putokazi tek moj duh vide.

___________________________________________________________

OKT. 2000

 

Nikako izaći iz ovih maglurina. Možeš li ti?

 

Pozdrav tebi i tvojima,

A.Z.

 

Potpis ispod fotografije:

Osječki pjesnik Antun Zrnčić (1943.-2014.)

Piše: Ljubomir Stanojević^©

 

Jedna od najznačajnijih likovnih umjetnica, a svakako najveća majstorica tapiserije na ovim prostorima – Jagoda Buić (Wuttke) umrla je 17. listopada u 93. godini, u svojem domu u Veneciji.

 

Nekrologisti istakli su kako je umjetnica izlagala u najvažnijim svjetskim muzejima, dobila je više međunarodnih priznanja za svoj rad – među njima i Grand Prix na Biennalu u São Paulu, kao i nagradu UNESCO-a za zasluge na području likovne umjetnosti.

 

Manje je poznato – a na to ovom prigodom želimo ukazati: da je eminentna umjetnica, rođena Splićanka a osjećajem vezana za Dubrovnik – kao mlada umjetnica, od 1962. (tada je imala 32 godine) do 1970. bila eminentna suradnica osječkog HNK: scenografkinja i kostimografkinja.

 

U tom razdoblju na osječkoj je pozornici opremila čak 21 naslov, samo dva kostimografski, a 19 ukupnom likovnom opremom: inscenacijom i kostimom. Od Suppèove operete „Boccaccio“ redatelja (i scenografa) Slavka Midžora, do Menottijeva „Telefona“, Cimarosina „Kapelnika“ i Savinova „Tripče“ (dirigent Antun Petrušić, redatelj Dragutin Savin).

 

Bila je scenografkinja i kostimografkinja opera, drame i baleta, od kojih su najznačajnije predstave: Mozartov „Figarov pir“ (dirigent Lav Mirski, redateljica Nada Murat); Shakespeareova komedija „Na tri kralja“ (redatelj dr. Marko Fotez, 1964.); Prokofjevljevo „Vjenčanje u samostanu“ (1965.) i Verdijeva „Traviata“ (1967.) – obje pod dirigentskim vodstvom Željka Milera i u režiji Nade Murat; Držićev „Skup“, u Fotezovoj režiji (1967.) i Mozartov „Don Juan“, s dirigentom Antunom Petrušićem i u režiji Dragutina Savina (1968.).

 

S koreografkinjom Argene Savin Jagoda Buić realizirala je operu-balet „Sedam smrtnih grijeha“ Bertolta Brechta-Kurta Weilla (redatelj Dragutin Savin) te balete „Suite“, na glazbu Igora Stravinskog, „Stvaranje svijeta“ Dariusa Milhauda i „Nadigravanje“ Dragutina Savina (14. travnja 1963. – dirigenti Željko Miler i Antun Petrušić).

 

***

 

Ovaj Prisjet ima i jednu osobnu, posve intimnu notu. U veljači 1963. čekao sam autobus kojim je stizala moja djevojka Magda, dan uoči našega – vjenčanja. Autobusi tada nisu imali stajalište već su pred željezničkim kolodvorom primali i iskrcavali putnike. Tu sam, čekajući – susreo Jagodu Buić, zapričao se s njom i – propustio autobus kojim je stigla moja „buduća“. – Mislim da mi to nikada nije oprostila! Svejedno, 23. veljače 1963., netom poslije vjenčanja moja supruga i ja otišli smo na premijeru „Udovice iz Efeza“ H. Reuttera i Puccinijeva „Plašta“, u režiji Dragutina Savina (dirigirali Antun Petrušić i Željko Miler). Scenografkinja i kostimografkinja bila je – Jagoda Buić…

 

Potpis ispod fotografije:

Iznimna umjetnica: Jagoda Buić (1930. – 2022.). Snimka uz rad u Osijeku, travanj 1967.