Autor: editor_hnk23

Piše: Vatroslav Hladić (1898.-1965.)

 

Kratko vrieme iza prevrata, dobijem ponudu za angažman u Narodnom kazalištu u Osieku. Za mene, mladog glumca, vrlo laskava ponuda. Znao sam, da je to drugo hrvatsko kazalište, da su ondje angažirani izvrstni glumci i da je težko doći do tog angažmana.

 

U ponudi koju sam primio, bilo je naglašeno, da ću biti angažiran za „fah“ prvog ljubavnika uz jednu od tamošnjih prvih gaža, koje su bile daleko veće od naših u Varaždinu. Kolebao sam nekoliko dana, ali želja, da dođem u veće kazalište pobiedi.

 

O Osieku znao sam vrlo malo, tek toliko, koliko sam čuo od drugih. Znao sam da ima Gornji i Doljnji grad kao Zagreb, muzej, lijepe crkve, šetališta, kavane i da se u njemu odvija veseo i ugodan družtveni život.

 

Prvi puta vozio sam se neravnim osječkim ulicama, koje nisam mogao dobro vidjeti zbog guste magle, koja se spustila nad gradom. Kola se zaustave.

 

– Ovdje je kazalište! – reče kočijaš.

 

Plativši ga, nađem se na pločniku. Oko mi zapne o impozantnu zgradu s mramornim stupovima i ja uđem u nju.

 

– Dobro jutro! Je li već došao gospodin ravnatelj? – upitam vratara.

 

– Koji ravnatelj?

 

– Pa, ravnatelj drame, gospodin Milovanović.

 

– Kakav ravnatelj drame? Gospodine, ovo nije nikakvo kazalište, ovo je Županija.

 

– Kako nije kazalište?

 

– Ne, mladi gospodine! Kazalište se nalazi preko puta.

 

***

 

Od prvog svog ulazka u osječko kazalište zavolio sam one uzke hodnike, drvene lože i pozornicu, sa onda još plinskom razsvjetom. Osjetio sam, da se ne ću tako brzo razstati s ovim kazalištem. I doista sam u njemu proveo punih osamnaest godina, osamnaest godina najintenzivnijeg rada, osamnaest godina svog mladenačkog i zrelog doba.

 

Ja sam se ubrzo uživio u novu okolinu i pokusi, pod izkusnim vodstvom samog ravnatelja drame, uspješno su se odvijali. Došao je dan mog prvog nastupa pred strogim osječkim kazalištnim obćinstvom i veoma strogom kritikom. Sasvim je prirodno, da se moj stari neprijatelj, trema, opet pojavio. No, sada sam već bio izkusan glumac. Jedan bromov prašak i neprijatelj je bio savladan.

 

Premiera je prošla odlično. Moj prvi nastup primilo je drago osječko obćinstvo kao i kritika s velikim simpatijama, koje mi je poklanjalo za cijelo vrieme moga djelovanja u osječkom kazalištu.

 

Iz knjige ŽIVOT GLUMCA (uspomene), Zagreb, 1944. (Leksik objavljujemo izvorno.)

 

Odabrao: Ljubomir Stanojević

Piše: Ljubomir Stanojević^©

 

Ne, nju ne mogu zaobići, mimoići, zaboraviti: balerina moje mladosti, i to vrsna. I sjajna osoba. Nikada nije mistificirala kazalište. A podavala mu se – do kraja. I to joj je, samo, bilo – normalno. Štefanija – Štefica Heller. Na sreću živa i – koliko to godine dopuštaju – zdrava.

 

Rođena je u Osijeku, 1936. U HNK-u bila je od 1952. do 1976., a jednu je sezonu, 1956./57., („zbog ljubavi“, kako kaže) provela u Baletu Srpskog narodnog pozorišta u Novom Sadu. Otkud se vratila rodnome gradu i tu ostala. Cijeli život.

 

Pišući, nedavno, o osječkoj sezoni 1952./53., spomenuo sam i balerinu Heller. Ta – i sljedeće! – sezona s nebrojenim premijernim i repriznim naslovima, i za današnje pojmove enormnim brojem predstava, i kod Štefice je pedantno zabilježena: plesala je u 138 predstava! Sljedeća sezona bila je umjerenija: „samo“ 85 predstava. 223 predstava ukupno, u dvije sezone, bilježi spomen u svojoj teatrografiji.

 

Štefica moje mladosti!

 

Počela je raditi u HNK-u zapravo od 1. rujna 1949. godine, kada je bila nepunih trinaest. 31. prosinca godine 1950. u „Ivici i Marici“ Amanda Alligera – Dragutina Savina bila je, dakako, Marica – uz Ivicu, koga je tumačio desetogodišnji Silvio Foretić (sin tadašnjeg osječkog tenora Sergija). Foretić je u međuvremenu postao skladatelj, dirigent, pijanist i profesor suvremene glazbe na njemačkim sveučilištima (Köln, Essen, Duisburg); Štefica je ostala u Osijeku i poslije baletne karijere u HNK-u postala je ugledna baletna pedagoginja: vodila je baletne studije u Đakovu, Borovu, Slavonskome Brodu… Ali, najdulje, 20 godina – u osječkome Dječjem kazalištu.

 

Dvadeset godina rada i strpljenja, tako je u jednom intevjuu opisala sebe Štefanija Heller, baletna pedagoginja koja je generacije učila i naučila baletu.

 

– Uzmete li u obzir da je u punih dva desetljeća kroz Baletni studio Dječjeg kazališta prošlo svake godine 60-ak novih polaznica, onda vam ne moram ni reći koliko ih je prošlo kroz moje ruke. Dobro se slažemo, dogovaramo se i tako ide godinama. No, svatko tko se želi baviti baletom mora znati da je potrebno mnogo odricanja, rada i strpljenja. Plešete doslovce i kad ste bolesni, držite se rasporeda i morate  biti u odličnoj kondiciji. Tek tada s ponosom možete reći da ste prava balerina – ističe Štefanija Heller.

 

O osječkom HNK-u sa sjetom ističe „Radovao me je nastup u svakoj predstavi, a posebno sam voljela plesati karakterne uloge. Rado se sjećam Savinove „Balade“, zatim baleta „Đavo u selu“, Ciganke u „Trubaduru“, nastupa u „Aidi“, „Teni“, „Viktoriji“, „Ruletu srca“, „Jalti, Jalti“ i mojim posljednjim predstavama – „Morani“ i „Grofici Marici“. U nekim sam predstavama igrala i po nekoliko uloga, a bila sam često i asistent koreografa; nastupala sam i u dramskim predstavama. Kazalište mi je, kao priznanje, dodijelilo Nagradu „7. prosinca“.

 

Štefanija – Štefica Heller još i danas sjaji svojim optimizmom. Poklanja Arhivi HNK svoje „zlatne danke“ u albumima; za neke druge ljude, za povijest. I raduje se životu, ne bez razloga: ta, tek je u osamdesetsedmoj…

Potpis ispod fotografije:

Balerina Štefanija – Štefica Heller

Piše: dr. Dragan Mucić (1932. – 1992.)

 

Početkom 70-ih godina 19. stoljeća počinju na osječku scenu stupati domaće kazališne družine, kidajući tako dotadašnju njemačku kazališnu tradiciju, postajući stalnim takmacem stranim družinama sve do kraja stoljeća. Donoseći starim Osječanima naš vlastiti repertoar, dakle dramska i glazbena djela na materinskom jeziku, gostovanjima tih družina, posebno naših profesionalnih kazališta – Srpskog narodnog pozorišta iz Novog Sada i Hrvatskoga zemaljskog kazališta iz Zagreba – vodit će se sve do početka 20. stoljeća stalna i uporna bitka za istjerivanje stranih družina s osječke pozornice i utemeljenje još jednoga nacionalnog glumišta u Hrvatskoj, drugoga poslije zagrebačkog.

 

Ozbiljniji istupi protiv njemačkog kazališta u Osijeku javljaju se 1904. godine, kada osječki sveučilištarci otvoreno protestiraju prilikom izvedbe jedne protuslavenske operete („Rastelbinder“). Otporu će se nešto kasnije smjelo priključiti i hrvatski i srpski zastupnici u Gradskom poglavarstvu, koji se sve otvorenije zauzimaju da se gradsko kazalište, pored njemačkim, barem polovicu sezone izdaje i kojoj hrvatskoj ili srpskoj družini. U tom nastojanju oko pokretanja još jednog hrvatskog kazališta Osijek se povezuje s drugim gradovima sjeverne Hrvatske, a napose s Varaždinom. Kako pak takva zajednička nastojanja nisu donosila ploda, Osijek će taj cilj pokušati ostvariti samostalno.

 

Na čelu novog pokreta za hrvatsko kazalište u Osijeku našao se osječki knjižar Radoslav Bačić. Okupivši oko sebe nekolicinu rodoljuba i našavši u njima odlične suradnike, Bačić je u 6. broju „Novog doba“, koji je ta grupa i pokrenula, objavio članak pod naslovom „Kazališno pitanje u Osijeku“, u kojem je osnivanje kazališta istaknuo kao neodgodiv zadatak, iznijevši istodobno i sasvim konkretan plan njegova oživotvorenja. Taj i nekoliko novih Bačićevih napisa izazivaju žive rasprave, privukavši pozornost većeg broja uglednih građana. Kazalište iznenada postaje najvažnije pitanje u gradu, podjednako zanimljivo za obične građane kao i za vodeće političke osobe.

 

Događaji koji slijede odvijaju se nevjerojatnom brzinom: 23. travnja 1907. osječki rodoljubi sastaju se u hotelu „Rojal“, donose odluku o utemeljenju „Društva za osnutak stalnog hrvatskog kazališta u Osieku“ i biraju Privremeni odbor na čelu s dr. Dragutinom Neumannom, koji već 6. srpnja saziva glavnu konstituirajuću skupštinu, na kojoj se Društvo i osniva. Za njegova predsjednika izabran je narodni zastupnik dr. Ante Pinterović, dok je u Odbor ušlo još 14 najuglednijih građana.

 

O tako intenzivnoj, brzoj i nadasve uspjeloj akciji osnivanja „Hrvatskog kazališnog društva u Osieku“, a zatim i samog kazališta, svakodnevno je izvještavalo zagrebačko novinstvo, budeći živ interes, simpatije i potporu javnosti i pozivajući mlađe darovite i starije iskusne glumce da se okupe u još jednom novom hrvatskom kazališnom zavodu. U Osijeku je pak zavladalo raspoloženje i oduševljenje koje je podsjećalo na dane vrelog i zanosnog preporoda. Bila je to zaista osječka nacionalna epopeja u kojoj je gotovo preko noći dotadašnji njemački Esseg pretvoren u hrvatski Osijek.

 

Na čelu novog kazališta našao se dotadašnji dramaturg zagrebačkog kazališta – Nikola Andrić, vrstan kazališni stručnjak i organizator, koji je za nepuna četiri mjeseca, uz svestranu potporu i povjerenje Kazališnog odbora i cijelog grada, izvanrednim naporima i zanosom uspio stvoriti ne samo Dramu već i Operu. Ubrzo su okupljeni glumci iz tadašnjih naših najboljih putujućih družina, utvrđen je repertoar i napravljene sve potrebne pripreme za otvorenje.

 

(Iz „Repertoar hrvatskih kazališta 1840-1860-1980“, knjiga prva. Priredio i uredio Branko Hećimović, Globus – JAZU/HAZU Zagreb, 1990.)

 

Odabrao: Ljubomir Stanojević