Autor: editor_hnk23

Piše: Ljubomir Stanojević^©

Pisati mi je starome kazalištu, našem, osječkom. Ne samo iz sentimentalnih razloga. Današnjem čitatelju ovih zapisaka podatci koje ću navesti zvučat će kao – znanstvena fantastika. A odnose se na repertoarni kvantum dok je broj zaposlenika približno – jednak. Broj izvedenih predstava u sezoni mogao bi izazvati nevjericu pa o tome, ovaj put, neću.

Sezona je 1952./53.

Hinko Tomašić intendant je (tada) Narodnog kazališta Osijek, Ivan Zrinušić je glavni tajnik, a Lav Mirski direktor Opere. Začudo: direktor Drame nije naveden. Valjda, jer je redatelj Branko Mešeg obnašao u dužnost u V.D. statusu. Tehnički direktor je Ivan Šubarić. I to je ujedno – Uprava HNK.

Redatelja, dirigenata, scenografa, koreografa (svi su u stalnom radnom odnosu) ukupno je deset. Administracija broji sedam članova (šef računovodstva, knjigovođa, blagajnik, tri kancelarijska referenta i jedna blagajnica dnevne blagajne). Drama ima 19 članova i tri „ugovorna člana“, dakle ukupno 22. Opera ima 15 solista i jednog honorarnog člana (to je Gita Šerman). Od 47 članova opernog orkestra šest su (honorarni) vojni muzičari, još četiri honorarci i jedan volonter (Ivo Fajt, otac naše balerine Zrinke Stilinović). Članova opernog zbora je trideset. Zanimljiv je Balet: ima ukupno 18 članova od kojih su osam u stalnom radnom odnosu, pet su ugovorni članovi, a sljedećih pet honorarci. Broj korepetitora, suflera i inspicijenata je sedam.

Tehnika (proizvodna, scenska, održavanje) broji 34 člana – jedan je ugovorni. Uz majstora pozornice Ivana Škoru sedam je dekoratera (i tri rekvizitera), krojačnica ima (zajedno sa šefom Lujom Oberndorfom) pet krojača plus dvije garderobijerke, dok je uz šefa rasvjete Svetozara Rukavinu još samo – jedan električar. U vlasuljarnici je (zajedno sa šefom Mijom Špajhom) troje (od kojih je masker, Franjo Sigmund „ugovorni član“). Tu su na popisu osoblja još po jedan stolar, soboslikar, bravar (ujedno i ložač), četiri čistačice, pralja, plakater i kaširer. Kazalište ima jedanaest biljetera i tri portira.

Što je taj umjetnički, administrativni i tehnički pogon proizveo u sezoni 1952./53.? – Pa, eto: „samo“ 20 premijera (24 naslova), uz postojećih 15 repriza. Ukupno 39 naslova podijeljenih na Dramu, Operu, Operetu i Balet.

„Zlatarovo zlato“ (A. Šenoa), „Nevidljivi okovi“ (H. Kovalova / J. Tristan), „Diogeneš“ (T. Brezovački), „Bez trećega“ (M. Begović), „Nora“ (H. Ibsen), „Inoče“ (J. Ivakić), „Čvor“ (P. Petrović Pecija), „Osuđenici“ (E. Šinko), „Tri lopova“ (U. Notari), „Porodica Blo“ (Lj. Bobić), „U agoniji“ (M. Krleža), „Svadba Krečinskoga“ (A. V. Suhovo-Kobylin) i „Majka“ (A. Muratbegović) popis je dramskih premijera. Hatzeov „Povratak“, „Pagliacci“ (R. Leoncavallo), „Suzanina tajna“ (E. Wolf-Ferrari), „Vesele žene Windsorske“ (O. Nicolai) i „Aida“ (G.Verdi) operni su premijerni naslovi. Opereta premijerno izvodi „Groficu Maricu“ (E. Kálmán) i „Malu Floramye“ (I. Tijardović) a Balet „Šeherezadu“ (N. A. Rimski-Korsakov), „Danse Macabre“ (C. Saint-Saëns), „Čovjek i kob“ (na glazbu Pete simfonije P. I. Čajkovskog) te „Polovjecke plesove“ (A. P. Borodin).

Dakako, tu je još – i reprizni repertoar. U Drami: „Hasanaginica“ (M. Ogrizović) i „Mećava“ (P. Budak) te u Operi: „Nikola Šubić Zrinjski“ (I. Zajc), „Ero s onoga svijeta“ (J. Gotovac), „Pomet“ (I. Lhotka-Kalinski), „Prodana nevjesta“ (B. Smetana), „Rigoletto“ (G. Verdi), „Madame Butterfly“, „La bohème“ i „Tosca“ (G. Puccini), „Carmen“ (G. Bizet) i „Ljubavni napitak“ (G. Donizetti). Opereta reprizira „Baruna Ciganina“ (J. Strauss) i „Zemlju smiješka“ (F. Lehár), a Balet prošlosezonski „Baletni divertissement“.

Nije utješno, ali toliki repertoar brojčano danas nema ni jedno kazalište (uključivo i središnji nacionalni HNK u Zagrebu). Nastalo je neko drugo vrijeme; uz nove tehničke mogućnosti sve je u kazalištima postalo složenije, o financijskim uvjetima da i ne govorimo. Je li današnja publika u nezavidnijoj situaciji od one od prije više od pola stoljeća? Pa, sigurno da jest. Jer potreba za bogatim, repertoarno raznovrsnim i kvalitetnim kazalištem i dalje je ostala: u to ne treba sumnjati!

Potpis ispod fotografije:

Branko Šenoa (1879. – 1939.), Kazalište (akvarel, 1917.)

Aca Gavrilović, jedan od dostojnih nasljednika naše velike glumačke klase Fijana, Borštnika, Freudenreicha, Mandrovića i drugih, rodio se u Pančevu 1880. godine od seljačkih roditelja. Ne završivši srednju školu, stupio je u glumačku družinu Dimitrija Nišlića, s kojom putuje po Bosni, gdje i sam jedno vrijeme vodi vlastitu družinu. Kao ni jedan od upravnika do tada, on u svojoj družini dijeli zaradu na jednake dijelove.

Iz Bosne je Gavrilović krenuo Istrom i Dalmacijom, te stupa u družinu glasovitog glumca P. Rucovića, ali ju je ubrzo napustio i na poziv dr. Nikole Andrića doputovao u Zagreb, da potpiše ugovor za novootvoreno Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku. Bilo je to 1907. godine, kada je Aca Gavrilović već bio zreo umjetnik, poznat širom Hrvatske, Bosne, Dalmacije i Istre. U Zagrebu Gavrilović pomaže Nikoli Andriću u izboru ostalih članova prvoga osječkog ansambla, jer on je poznavao sve tadašnje putujuće glumce.

Kao član osječkoga kazališta nastupa već na prvoj svečanoj predstavi u Varaždinu, a već sutradan, 4. listopada, igra glavnu ulogu u Sardouovoj „Fedori“. Od tada pa sve do svoje smrti on je stup osječkog kazališta. Drugarstvo, koje je ispoljavao još kao upravnik vlastite putujuće družine, dolazi do punog izraza u osječkom kazalištu, koje je 1909. godine došlo u krizu, te uprava nije mogla isplatiti ni plaće. Gavrilović uzima cijelu družinu na svoju odgovornost i polazi s njom u Karlovac i Dubrovnik. Svi su bili zadovoljni. Kazalište je bilo spašeno, samo je Aca Gavrilović bio lakši za cijelu svoju ušteđevinu od 11.000 Kruna, što je u ono vrijeme predstavljalo pravi imetak.

A. Gavrilović je u nekoliko navrata bio angažiran i u Zagrebu i u Beogradu, odlazio je i u Ameriku, ali se uvijek vraćao u Osijek, gdje je proslavio nekoliko jubileja: 20-godišnjicu, 25-godišnjicu, 30-godišnjicu, 35-godišnjicu, 40-godišnjicu i 45-godišnjicu umjetničkog rada. Za to vrijeme igrao je u preko 150 komada i imao preko 4.000 nastupa. Kao redatelj postavio je 139. premijera.

Vršio je dužnost upravnika osječkoga kazališta 1934. i 1936. godine, a direkor drame bio je od 1936. do 1940. godine

Umro je 22. srpnja 1944.

(Spomen knjiga o 50. godišnjici Narodnog kazališta u Osijeku 1907. – 1957.)

Odabrao: Ljubomir Stanojević