Kategorija: Novosti

Iako mu je tek 35 godina, maestro Stjepan Vuger iza sebe ima bogato radno iskustvo i obrazovanje. Ni osječkoj kazališnoj publici nije nepoznat, jer je u proljeće 2022. ravnao dvjema jednočinkama Arlecchino & Gianni Schicchi,postavljenima u koprodukciji riječkoga i osječkoga HNK-a, a u sklopu K-HNK koprodukcije. Pred njim je, za samo četiri dana, poseban izazov – ravnat će orkestrom i cijelom produkcijom djela koje do sada nije izvođeno –praizvedbom baleta Snježna kraljica.

* Dobili ste vruć kesten, ravnate djelom koje još nije izvedeno. Kada ste dobili ponudu i djelo u ruke, koja Vam je prva misao prošla glavom?
– Situacije poput ove nose određenu razinu takve zabrinutosti, no oslonio sam se – što se pokazalo ispravnim – na moj jako dobar prvi kontakt s orkestrom HNK-a, ljudski i profesionalni pa sam pretpostavio da ću i od ansambla dobiti podršku, što se i dogodilo. S novom glazbom uvijek je problem recepcije, prvo kod glazbenika koji ju izvode, a u kasnijoj fazi i publike. Dio opusa Davora Bobića poznajem, jer smo obojica harmonikaši. Iako je harmonika uvijek tu negdje i piše dosta literature za ovaj instrument, kasnije se opredijelio za
kompoziciju. Nakon studiranja harmoniku, koja je i kod mene stalno prisutna, ja sam se odlučio za studij dirigiranja. I prije nego sam dobio posljednje završene stavke pretpostavio sam kakvo bi djelo moglo biti, dakle neoklasična partitura.

* Znate li po kojem ste „ključu“ baš Vi odabrani za dirigenta?
– Ne, to je bila tek jedna sretna i prigodna okolnost, jer mislim da je svojevrsna prednost sa skladateljem dijeliti nešto tako važno i veliko.

* O koliko velikoj i važnoj srodnosti je to što vas veže instrument?
– Ne bih rekao da je to općevažeće pravilo, ali ono što se u ovom slučaju osjeti i što vrlo vjerojatno vrijedi za mnoge glazbenike jest da glazbenici koji sviraju isti instrument na neki način pripadaju istoj zajednici. Od rane ste dobi više okruženi osobama koje sviraju isti ili srodan instrument, pa i profesorima. Ako imate sreće i pohađate glazbenu školu koja ima simfonijski orkestar, ne ćete se tek na akademiji suočiti s drugim instrumentima, ali takve škole više su kod nas iznimka nego pravilo.

* Sad je jasnije zašto je to važno.
– To je važno, ali ne mora biti odlučujući čimbenik. Harmonika je specifična priča. U posljednje se vrijeme u svijetu potpuno etablirala kao koncertni instrument, no do nedavno to nije bilo tako i mi harmonikaši smo pomalo vukli određeni kompleks.

* Niste se valjda i Vi zato odlučili za dirigiranje?!
– Ne, iako ima i malo toga. Jako je mnogo harmonikaša, posebice onih koji pripadaju generaciji gosp. Bobića, koji su nakon harmonike ili paralelno upisali dirigiranje, kompoziciju ili klavir, ne dakako zbog nekog kompleksa, nego jer je profesionalni život ograničen time koliko je vaš instrument prisutan na sceni. Harmonika je još uvijek slabo prisutna pa u tom slučaju preostaje vam jedino sjediti doma, vježbati po cijele dane – ali za koga i za što? Ne čudi da su umjetnici bili skloni tome da prebace interes na nešto drugo.

* Što prvo dirigent čini kad dobije partituru u ruke? Posebice neizvedenu.
– U dirigentskom smislu ja sam odškolovan na tradicionalan način – tema je za neku drugu raspravu ima li to više prednosti ili nedostataka – ali se toga nastojim držati što je više moguće, a to znači da pri prvom susretu partituru odsviram na klaviru. Kod klasičnih i romantičnih partitura riječ je o glazbi koju možete prilično dobro aproksimirati na klaviru, dobiti glavne crte. Kod nove glazbe važan je stil, tehnika kojom je napisana, jer neka ne funkcionira pokušate li ju odsvirati na klaviru.

* Što dirigentu tada preostaje?
– Tada glazbi pristupite grafički, tražite ritamski osnovu ili na neki drugi način. Kod već izvođenih djela možete poslušati snimak, koji vam ne može biti oslonac, nego prva smjernica. Ova je partitura neoklasična i u globalnim crtama možete anticipirati zvuk. Pojavljuju se objektivne, tehničke poteškoće. Naime, ta je partitura pisana za brojčano velik orkestar, mnogo je udaraljki. Osijek ima dobar, ali relativno malen orkestar pa na licu mjesta moram prilagođavati dinamičke odnose.

* Prosječni slušatelji to ne će čuti?
– Naravno da ne. To je specifičnost rada na novoj glazbi, jer s jedne strane imate ideju skladatelja, a s druge realne izvedbene mogućnosti. Poznato je da su mnogi veliki skladatelji prepravljali partiture nakon praizvedbe, nisu sva kapitalna djela nastala tako da ih je skladatelj napisao i to je bilo to. Previše je tu čimbenika koji se ne daju predvidjeti ili ne baš jako točno. Lijepo je kada je skladatelj otvoren za suradnju, što Davor Bobić jest. Jedno je imati ideju, a drugo početi ju zapisivati. Tu već sâm skladatelj ima određeni problem.

* Koliko je dirigent u glazbenim premijerama važan, ne moramo isticati, no čini se da je njegova zadaća, uloga još i veća. Slušateljima je to gotovo nevidljivo, a u pitanju je „rudarski“ posao.
– Premda je to (polu)šala, prilično je točna izreka da je dirigent skladateljev odvjetnik. Dirigentska je zadaća što jasnije ostvariti skladateljevu ideju. Što je ta ideja jasnija, dirigentu je posao lakši ili barem jasnije usmjeren. Da, mnogo je tu posla i svojevrsne prilagodbe, vještine da se na mnogo mjesta radi kompromis, ali „s figom u džepu“ – negdje popustite, drugdje pokušate dobiti više.

* Ne znači li to i da pri svakoj izvedbi, s novim orkestrom – s kojim Vi to djelo niste izvodili, ni u tom sastavu – radite svojevrsnu prilagodbu?
– Ovo je stoljeće glazbeno jako čudnovat svijet, koje mnogo tjera na promišljanje. Sudeći prema koncertnim programima, dominantno se bavimo glazbom 18. i 19. stoljeća, no na temeljno jako različit način u odnosu na to kako su se njome bavili ljudi toga vremena. Odgovor na vaše pitanje, a odnosi se na djela koje se već dugo vremena izvode i s kojim su glazbenici upoznati – znači da su svaki puta u orkestru novi ljudi pa stoga i mala prilagodba uvijek postoji. Neki orkestri imaju bolju jednu sekciju, neki drugi neku drugu. Postoje
standardni odnosi snaga odnosno brojnosti orkestralnih skupina, pogotovo ako govorimo o klasičnom repertoaru. Takvi odnosi, kao i ustaljene izvođačke prakse već vam u velikoj mjeri zadaju okvir unutar kojega neku glazbu možete interpretirati. U tom je smislu teže takva djela izvoditi s dozom kreativnosti, odnosno ta je razina kreativnosti puno suptilnija. Meni je ponekad lakše raditi
noviju glazbu, orkestru nepoznatu, jer je u tom slučaju praktična potreba za jasnom dirigentskom gestom ili uputom veća. Uigraniji orkestri mogu glazbu ranijih stilskih perioda, do određene razine složenosti partiture, svirati veoma uspješno i bez dirigenta. Kod nove glazbe ili barem orkestru nepoznate glazbe situacija je nešto drugačija, pa to utječe i na odnos snaga između orkestra i dirigenta.

* Do praizvedbe su četiri dana. Što vam je još preostalo (u)činiti?
– U globalnim je crtama sve posloženo, trebamo još samo dobiti protok kroz cijelu predstavu, bez zapinjanja.

* Što gledatelji/slušatelji od glazbe mogu očekivati? Puno se o baletu priča, svi sigurno imaju neke želje, očekivanja, predodžbe.
– Ako glazbu trebamo stilski odrediti, bila bi neoklasična u širem smislu riječi. Prevedeno na jezik za širu publiku, riječ je o pitkoj glazbi, ne umara uho, može se lijepo pratiti i u snažnoj je korelaciji s događanjem na sceni.

* Do praizvedbe je ostalo sedam dana. Možete li u riječi pretočiti emocije koje vas trenutačno obuzimaju?
– Neobično. Nije ni uzbuđenje u pitanju, nego nešto nadrealno. Baš kao i sama bajka, sve što se trenutačno događa u kazalištu i oko mene, djeluje mi nestvarno. Od srca zahvaljujem intendantu i svim zaposlenicima HNK-a, od marketinga, tehničke službe, plesačima, glazbenicima, autorskom timu, jer sam dobio iznimnu životnu priliku svoje velike želje iz mladosti ostvariti nakon punih 30 godina. Sudbina je htjela da to bude baš u našem Osijeku, za koji sam već 22 godine vezan radom na Akademiji za umjetnost i kulturu. Impresioniran sam, prije svega, energijom, zajedničkim htijenjem i željom da se ovaj projekt, u koprodukciji sa splitskim, postavi na pozornicu osječkoga HNK-a.

* Nedvojbeno se radi o iznimnom postignuću i Vas kao skladatelja, i HNK kao producenta, no Vama to nije prvi, iako možda jest do sada najveći.
– Imao sam nekoliko velikih projekata, u koje je bilo uključeno jako veliki broj ljudi, no opera i balet su najsloženije glazbene forme, čiji uspjeh ovisi o jako mnogo toga. Na ovom je projektu autorski tim sjajan. U početku me malo zbunilo što nisam sudjelovao u izboru ni jednog suradnika, a do prekjučer nisam vidio nijedan koreografski korak. No, upravo je snaga u želji i duhu Hrvata da se sjedinimo kada trebamo nešto zajednički napraviti. Tada sve dobije posve drukčiju dimenziju. Imam osjećaj da je sadržaj i izbor djela maestralno pogođen
za publiku, jer mislim da smo svi dali sve od sebe da ga približimo i djeci i odraslima, da bude univerzalna priča za sve generacije, kako ste vi to napisali. Bajka je svjetski prepoznatljiva i ovom praizvedbom ulazimo, vjerojatno među prvima u svijetu, u obilježavanje 150 godina od smrti H. C. Andersena. Odličan je tajming na svjetskoj razini za novi koncept jednog Andersenovog djela i ta je činjenica izuzetno bitna. Mislim da baletna umjetnost ima posebnu magiju, koja će privući mnogo publike.

* Strahujete li od nečega što bi moglo poremetiti tu idilu?
– Moramo se pripremiti i na one kojima se moja glazbena estetika ne će svidjeti.

* Mislite da to nije prijetilo i Mozartu, Beethovenu, i da ih je to brinulo?
– Meni je najbitnije da publika to duboko proživi, a mislim da sam to uspješno napravio. Dragocjen je moj kapital u stečenom znanju koje sam dobio na studiju, svjedočeći velikim baletnim i opernim predstavama. Sve to mi se nakon 30 godina vraća u život, sve je to sad eksplodiralo. Ostao sam vjeran melodiji, ritmu, tradiciji rusko-ukrajinske škole kompozicije, tradicionalnom simfonijskom pismu.

* Rekli ste da se ideja, san o baletu rodio još na studiju. Kada je bio završen?
– Gledajući njihove majstore, na studiju mi se javila želja da i ja jednoga dana napišem balet Snježna kraljica, ali i jedan prema bajkama Ivane Brlić Mažuranić. Nikada ne ću zaboraviti činjenicu da mi je osječki HNK prvi pružio priliku, a posljednjih 10-ak god. tražio sam ju kod svih intendanata u Hrvatskoj.

* Sad će mnogima biti žao.
– Nisam nailazio na razumijevanje. Jasno mi je da se ljudi i boje, pa se ovakve prilike ukazuju rijetko. Ovo što je osječki HNK napravio je hrabar potez i dokaz uvažavanja mene kao autora. Prema onomu što sam do sada vidio, mislim da sve ide u dobrom smjeru.

* Sigurna sam da posebno uzbuđenje i ushit svemu daje činjenica da je u pitanju svjetska praizvedba, to znači – ulazak u povijest, neovisno o ishodu i uspjehu. Da, iza toga stoji i rizik i određena doza straha, no to pokreće.
– Imamo sreću da se u projektu okupila sjajna ekipa.

* Prilično različitih umjetničkih estetika. Sve nas zanima kako će to na koncu ispasti. Kako se bliži premijera, vi ste smireniji ili uzbuđeniji?
– Meni je cijela godina jako uzbudljiva. Posebice stresno je bilo ljeto, suradnja s gosp. Sečakom je vrlo intenzivna bila, složena i nimalo laka, bilo je puno izmjena, skraćivanja. Težak posao imali su prepisivači, mislim da smo ih izluđivali. To vam je kao da ste kuću skoro završili, postavili krov i onda morate neke zidove pregrađivati ili sl. Svjesni smo da je to čar ovoga posla, umjetničkoga stvaranja. Vjerujem da su i naši prethodnici imali slične probleme.

* Takvi se projekti ni ne rade svaki drugi utorak. Ne morate biti precizni, ali barem okvirno: koliko sati rada je u pitanju?
– Baleti se obično pišu dvije godine.

* Sedam-osam sati dnevno, kao kod nas u uredu ili ovisi o nadahnuću? Može li se umjetnost upregnuti.
– Ključni su disciplina, red, rad, strpljenje, upornost, dosljednost, trpljenje i iskrenost. Tomu su mene učili.

* Mi neumjetnici uvjereni smo da vama nadahnuće stiže u naletimam u 3 sata u noći.
– Mnogo darovitih ljudi tako razmišljaju i izgube se na tom putu. I Mozart je govorio da je talent samo 10%, sve ostalo je trud. Uvijek to imam na umu. Na konzervatoriju u Moskvi sam bio zadnji na listi.

* Nepravedno umanjujete svoje postignuće: zadnji od koliko primljenih i koliko prijavljenih? I što sa svima ispod crte?
– Neizbrojivi su sati rada koje sam do sada uložio.

* Zašto ova, a ne neka druga bajka?
– Snježnom kraljicom bio sam opčinjen kao dijete, jer su mi ju baka i djed, s kojima sam odrastao, često čitali. Studiranje u Kijevu obilježila je hladnoća i snijeg, možda je zato zima moje godišnje doba.

* Plaši li vas sud kolega skladatelja? Kakva je klima u vašem krugu?
– Mi smo individualci i teško podnosimo tuđe uspjehe. Sukob glazbene estetike, stilova u Hrvatskoj je velik, velika su razmimoilaženja.

* Ne vrijedi li ona da se o ukusima ne raspravlja? Imate pravo na osobnu estetiku koju oblikuje obrazovanje, iskustvo.
– Svatko ima svoju misiju i jednako je važan. I treba biti sretan kada dobije priliku da mu se djela izvode. Ovo je veliki iskorak u programskom konceptu HNK-a: novo hrvatsko djelo, s domaćim autorskim timom i izvođačima. Pohvalna je ideja o konzorciju nacionalnih kazališta. Uvjeren sam da će nakon premijere biti i zanimanja izvan Hrvatske. Posebnost mog stila je što sam uvijek
na rubu kiča s jedne strane, te dubokog umjetničkog izraza s druge, ali negdje u sredini. Mislim da jako dobro koristim dramaturške situacije, napetost traje od prve do posljednje minute. Sve je pojačano kostimima, scenom, animacijom.

* Za Hollywood?
– Za New York!

* Ovaj balet niste nikomu prije nas nudili, naručio ga je HNK?
– U sklopu programa Erasmus+ sam trebao 2022. biti gostujući profesor na konzervatoriju u Sankt Peterburgu, balet pisati tamo i ponuditi ga Marijinskom teatru. Rat je sve to osujetio.

* Sjetila sam se vašeg oratorija Izaija 2009. izvedenog u sklopu programa Pečuha kao Europske prijestolnice kulture. Ima li neko gotovo djelo u ladici, koje čeka izvedbu ili neka ideja koja postaje realizacija? Ne računajući ona manja, kojima održavate formu.
– U dogovoru je djelo za 100. rođendan Dubrovačkog simfonijskog orkestra, na stihove akad. Luke Paljetka te novi balet za HNK u Osijeku, prema priči I. B. Mažuranić. Trenutno sam na vrhuncu stvaralačke kreativnosti, pa mislim da bi idealno bilo za dvije godine postaviti i drugi balet. Kada stvaralački napon splasne, teško ga je ponovno pokrenuti. Skice već imam.

* Kako izgledaju skice skladatelja? Nosite li uvijek sa sobom u džepu notni papir?
– Događa mi se da ne zapišem uvijek ideje koje mi dođu pa netragom nestanu. Ovaj puta sam ih zapisao. Prije dvije-tri godine sam trebao napisati operu, završio sam veliki dio, ali ga nisam zapisao. To vam je kao da vodite cijelu utakmicu i u zadnjoj vam minuti zabiju gol ili koš i izgubite.

* Ovdje nitko ne gubi – utakmica je dobivena.
– Iskoristio sam sve plesove, a završni adaggio kao da ja nisam pisao.

* Hoćemo li plakati?
– Sigurno ćete plakati. Napisao sam ga u jednoj noći, na žalost pod dojmom jednog jako nesretnog događaja.

Neven Mihić: Rad na baletu je najteži, traži mnogo vještine, iskustva i spremnost na promjene

Baletni ansambli dvaju nacionalnih kazališta – osječkog i splitskog – više nego užurbano pripremaju se za praizvedbu baleta “Snježna kraljica”.
Da bi 16. veljače, u 20 sati, sve izgledalo baš onako kako treba, pobrinut će se i uvijek drag suradnik našega kazališta, Neven Mihić. Još pod dojmom nominacije za Nagradu hrvatskog glumišta za Veselu udovicu, s radošću smo Nevenu ponudili novu suradnju, koju je prihvatio. Uz nastavu na College of Design na Američkom sveučilištu u Dubaiju, Neven je mjesecima radio na scenografiji i kostimografiji Snježne kraljice. Još samo nekoliko dana dijeli nas od premijere, koju s nestrpljenjem očekujemo.

* Iako je iza tebe već jako mnogo profesionalnih kazališnih (scenografskih i kostimografskih) angažmana, od čega jako puno u osječkom HNK-u, još si uvijek mladi umjetnik, čiji kreativni vrhunci tek slijede. Svaka je premijera izazov (pa i stres), no praizvedba je nešto što ne iskuse svi umjetnici. Kakve emocije je to kod tebe izazvalo – od prvog dogovora, do ovih 10-ak dana uoči premijere?
– Radi se o velikom baletnom projektu, poput Orašara, koji sam radio 2021. HNK u Osijeku imat će novu veliku predstavu za sve generacije. Zadovoljstvo mi je ponovno raditi s koreografom predstave Sveborom Sečakom, s kojim sam 2014. radio na vrlo uspješnom baletu Vragolasta djevojka. To je bila velika prilika, skromnim smo budžetom napravili odličnu predstavu. Kao za bilo koju veliku kazališnu predstavu, pripremao sam se pola godine unaprijed. Sada smo u završnoj fazi izrade scenografskih elemenata, ali i kostima. Ponovno surađujem s troje studenata s Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku, koji predano rade u doradi kostima i oglavlja za plesače, ali i bitnih scenografskih elemenata. Samo ukrasa za glavu ima više od 70.

* Koliko su trajale istraživačke pripreme, prije nego si nacrtao prve skice?
– Počeo sam sa skicama još u ljeto, pregledavajući brojne knjige, ali i filmove, no uvijek slijedim misao koreografa te zajedno dolazimo do likovnog rješenja. U procesu tražim palete boja za određeni kostim, ali velika inspiracija dolazi gledajući tkanine, ukrasne trake i sl. Uz likovne skice, radim i tehničke, koje su jako važne za produkciju u radionicama.

* Koliko si skica nacrtao? Računajući i one koje nisu na koncu završile kao kostimi.
– Više od 45 likovnih skica te isto toliko tehničkih vezanih za kostim, te posebno scenografske, koje radim na računalu. Kada radim veliku predstavu, uvijek dodajem koju skicu više, te se poslije uglavnom pokaže koliko je nečega viška ili manjka. U procesu rada na predstavi puno se toga promijeni, na to sam uvijek spreman. Upravo sada osmišljavam plašt za ulogu čarobnice, koji nije bio u planu.

* Kostimi u baletu moraju odražavati karakter lika (dizajnom, bojama). Kako doskočiti tomu da budeš dovoljno jasan, a ne doslovan?
– Zavisi o kojem se djelu radi. Primjerice, velika je razlika raditi kostim za klasični balet ili za suvremeni. Do sada sam radio samo jedan apstraktni balet, sve drugo je klasika, koja mi leži. U klasičnom, ali i neoklasičnom baletu kostim nosi predstavu, kao i scenografija. Likovnost nam određuje mjesto i vrijeme u kojem se radnja događa. U ovoj produkciji imamo i animacije zagrebačkoga umjetnika Zdenka Bašića, koja će se upotpuniti mojom scenografijom.