Jesam li ja uljez ili gost? Kako je mene dopala čast da s malo riječi objasnim promjenu vlastitog neupitnog zanosa? Pola stoljeća vagao sam između filma i kazališta, čak planirao pretvarati kazališta u kinematografe, da bih na kraju otkrio očaravajuću tajnu koja je sadržana u jedinstvenom procesu nastajanja kazališne predstave. Kazalište pruža utočište jedinoj umjetnosti bez posrednika. Nema slikarskog platna, nema glazbenog instrumenta, nema kamere, nema cigle i betona. Samo ljudsko tijelo, glas i osobnost glumca. Mi ostali smo asistenti, psihijatri, pisci, povremeno učitelji i, ne tako rijetko, đaci njegove kreativnosti. A u toj pripremnoj fazi jedne predstave, razvija se embrio zajedničkog stvaralaštva, put prema tragičnom ili komičnom zanosu i ljepoti. Iz ljepote nastaje ljubav, a iz ljubavi strast prema kazališnoj umjetnosti koja nas obuzima zauvijek.
Gotovo pola stoljeće star i zaboravljen u prekomorskom političkom egzilu, veliki europski pisac Sándor Márai, prije nego što će uperiti pištolj u svoje srce, pita se: Koja je prava svrha naših života? Što ti misliš? To je teško pitanje. Vjeruješ li, kao što ja vjerujem, da ono što našemu životu daje smisao jest strast koja u nama gori zauvijek? I ako iskusimo takvu strast, možda nećemo živjeti uzalud?
Te zime, zagrebačkim potresom zatečeni krhkošću i efemernošću ljudske egzistencije, izolirani Coronom, sjedili smo iz večeri u večer, dva mjeseca, u prizemlju napuštene, opasno popucale zgrade Zagreb filma i pripremali kazališnu predstavu. Producentica, redatelj, najprije dvojica pa troje i na kraju četvoro glumaca. Za mnoge je premijera kruna kazališne predstave. Možda su u pravu.
Ali danas vjerujem da je period priprema za stolom ključ kazališnog čina. U svakom slučaju, to lutanje kroz labirint teksta na razmeđu osobnog i glumstvenog vrhunac je predpremijernog kazališnog užitka.
Dani i sati provedeni u analizi teksta, razgovori o odnosu dramskog i komičnog, u prilagodbi karaktera dramskog lika s osobnošću glumca, o psihološkom, ponekad psihijatrijskom profilu privatne osobe, o piščevoj biografiji i krugu u kojem se kretao. Povremena razmimoilaženja u tumačenju dijaloških fragmenata, ali koja uvijek dovode do finalnog sklada; ili prividno apsurdnih detalja, recimo o pokretu ruke koja treba oguliti naranču. Pa o politici, o jelu, bolesti, svakodnevnim radostima, o ljepoti. I još mnogo toga što podrazumijeva život obitelji. Pa i privremeni život jedne kazališne obitelji.
Prošlih godina brojni časni prethodnici nastojali su definicijom riješiti tajnu kazališne umjetnosti, jer nema umjetničkog djela bez tajne. Mahom su se posvetili kazališnom prostoru ili izdvojenosti scenskog prostora, vjeri u kazalište, igri (glumac), hrabrosti i istini, uglavnom pitanju što je kazalište? I svi su bili u pravu, ali definicija je ostala tajnom. Zašto? Zato, jer temelj kazališne umjetnosti nije statičan. On je kretivni proces koji prethodi finalnom djelu. On je plod kompleksnog odnosa grupe ostrašćenih ljudi. A strast je više od ljubavi. Strast je zalog bezuvjetne posvećenosti. Ponekad pritajena, skrivena, strast je pogon svake kazališne kreativnosti.
Branko Ivanda
Iz tople je Makarske u Osijek prije nepuna dva mjeseca došao mladi maestro Maro Rica, 29-godišnjak koji je studij dirigiranja završio na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, u klasi prof. Tomislava Fačinija. Vedar i uvijek nasmijan, mladi je maestro odmah (u)skočio u vatru: Mozartov Requiem u D-molu KV 626. Već je izveden u Đakovu, a u petak će ga poslušati i osječka publika, u konkatedrali u 19 sati. Prilika je to da naša publika, prije Prodane nevjeste, koja se već neko vrijeme priprema, vidi što i kako mladi Maro Rico radi sa zborom HNK-a.
* Kako ste došli u Osijek? Pritom ne mislim je li to bilo vlakom, autobusom, biciklom.
– (SMIJEH) Ovo zvuči kao Zgode i nezgode Šegrta Hlapića. Dobro je samo da nisam dolazio vlakom. (SMIJEH)
* U tom biste slučaju stigli taman na početak sljedeće sezone.
– Vrlo je jednostavan moj put do ovdje. Prije toga sam radio sam u jednom kazalištu u Freibergu, gradiću u Njemačkoj, kao zborovođa, dirigent i korepetitor – što je sve češća praksa u malim kazalištima, a s obzirom na to da nisam baš bio zadovoljan, tražio sam drugi posao. Tako sam naišao i na oglas osječkog HNK-a u kojem su tražili zborovođu. I javio se.
* Prije nego se vratimo u Osijek, da razjasnimo kako ste završili u Njemačkoj i zašto baš ondje.
– Nakon studija u Zagrebu, otišao sam u Köln na dodatnu naobrazbu. Po završetku, odlučio sam posao potražiti ondje i ostao dvije godine. Već sam rekao da nisam bio zadovoljan i razveselio sam se ovoj prilici u Osijeku, iako sam planirao duže ostati u Njemačkoj.
* Pročitat ćemo između redaka da Vam je ovdje super. Koliko nam dugo ostajete?
– Potpisao sam ugovor na četiri godine kao zborovođa. Moram priznati da sam prije toga u Osijeku bio samo jednom, davno. Nas iz Dalmacije put rjeđe nanese u Slavoniju. No, kada sam prijateljima rekao kamo idem, svi su mi rekli da je grad predivan. I slažem se s njima. Super mi je, baš po mjeri.
* Pretpostavljam da dirigenti nisu teško zapošljiva kategorija. Svega vas se nekoliko upisuje na godinu.
– Sve je to subjektivno i mislim tko želi i trudi se, nađe posao. Na ekonomiju ih se upisuje stotinu, a prijavi tisuću, na dirigiranje se upisuje jedan polaznik, a prijavi desetak. Takva je matematika, takvi su omjeri. Nekoliko mjeseci prije diplome na akademiji u Zagrebu, položio sam audiciju za zborovođu u HNK-u u Splitu. U međuvremenu sam prošao prijamni na muzičkoj akademiji u Kölnu i ipak se zahvalio Splićanima.
* Druga strana medalje je što dirigent ne može raditi nigdje drugdje osim u nekom teatru, koncertnoj dvorani…
– Problem je što mladi ljudi, odmah po završetku akademije, žele dirigirati Berlinskom filharmonijom. Ne ide to tako. Struka dirigenta je široka – ja sam radio i kao korepetitor i zborovođa i dirigent.
* S kakvim ste očekivanjima i planovima došli u Osijek?
– Htio sam se vratiti u Hrvatsku, našem mentalitetu i načinu života i rada. To znači da sam prije dolaska u Osijek prvenstveno očekivao normalan društveni život i da ima dovoljno sunca da mogu piti kavu na terasi, jer je meni Dalmatincu to bitno. To se odnosi na privatni dio života. Profesionalno sam znao što se radi i koji će me projekti dočekati. Veselilo me što su to Requiem i Prodana nevjesta, jer su to dva fantastična projekta za zbor i zborovođu. Veliki su to izazovi, iako sam Requiem već radio. Znao sam da ćemo posao dobro napraviti, što se i pokazalo na koncertu u Đakovu. Za neke buduće projekte je prerano prognozirati (ne)zadovoljstva. Usto, ja vrlo spontano idem kroz život i pokušavam raditi svoj posao što bolje mogu, ostajući pri tom profesionalan, što je na našim prostorima ponekad teško.
* To, pretpostavljam, nikako ne znači neodgovoran.
– Naravno da ne. S iskustvom rada u Njemačkoj, moram reći da naša i njihova kazališta funkcioniraju vrlo različito, a sve ima svoje prednosti i nedostatke. Naši ljudi su temperamentniji, imaju više živosti.
* Miješamo službu i družbu.
– Da, to nije uvijek loše, samo sve to treba ukrotiti, držati pod kontrolom. Treba, posebice ako vodite neki ansambl, održavati standard.
* S obzirom na Vašu životnu dob, jeste li imali problema s autoritetom? Ili ga nadomještate znanjem.
– Eventualne probleme s autoritetom davno sam riješio, jer sam, spletom okolnosti, vodio neke udruge i sl. Kada se čovjek trudi dobro raditi svoj posao i dati sve od sebe, kada razmišlja o pravim stvarima, dubini i kvaliteti onoga što radi, srži umjetnosti, mislim da tada autoritet dođe sam od sebe. Autoritet dolazi sa znanjem, iskustvom i željom da se radi kako treba, a ne utjerivanjem nekog straha. To nikada ne funkcionira, a posebice tamo gdje su ljudi samosvjesniji, imaju dozu neposluha. Ljudi u Njemačkoj su oduvijek bili i jesu naviknuli na disciplinu. Spomenuti neposluh je prekrasan, jer se uz njega može puno postići u glazbi. To je ta iskričavost naših ljudi.
* To znači da nikada ne znate što ćete od njih dobiti.
– Da, to je ljepota stvaranja. Ja volim rizike pa mi to ne smeta.
* Je li ta iskričavost i tu došla do izražaja i u Requiemu? Jeste li imali dovoljno vremena?
– Ovdje sam od početka veljače i imali smo mjesec i pol za pripremu, što je dovoljno, jer smo radili intenzivno. No, Mozart je težak.
* Kako to shvatiti – težak?
– To je kao da idete izgraditi Pelješki most u mjesec dana. To je toliko kompleksna glazba, fizički teška za pjevanje, s dobro osmišljenim sadržajem i idejom. Kada završimo „površinski sloj“, kada se to navježba, tada treba uroniti i razumjeti detalje, skladateljeve fraze i zašto je nešto baš tako kako jest. Tek tada to može funkcionirati.
* Jedan je koncert već iza Vas. Jeste li uspjeli? Što večeras publika u Osijeku može očekivati: 60 minuta introspekcije?
– Da, to je ta glazba. Mozart pročišćava, iako je njegova glazba tužna, barem se tako čini i zbog njegova života. Uvijek ga usporedim s Bachom, kod kojega i svaka skladba u molu je iznutra motorična, nosi neku životnu radost. On je bio takav skladatelj. Mozart je bio drukčiji. Njegova je glazba predivna. Lacrimosa je svima poznata. Publiku očekuje predivan koncert solista, zbora i orkestra. Pravo remek-djelo.
* Prodana nevjesta već se neko vrijeme sprema. Što nas očekuje?
– Mislim da će biti super. Ne bih ništa otkrivao, ali moram reći da mi se sviđa razdoblje u koje je smještena opera i prikaz likova, skupne maske društvenih slojeva. To je također zahtjevan projekt, zbor očekuju intenzivne probe, jer smo sada bili angažirani na Requiemu. Veselim se.
Narcisa Vekić / HNK u Osijeku
Iako joj je ovo „tek“ četvrta režija u HNK-u u Osijeku, toliko ju dobro poznajemo i rado susrećemo i gradu i s oduševljenjem čekamo njezine predstave na repertoaru, da se čini kao da je ovdje oduvijek. Olja Đorđević osječkoj se publici predstavlja ovaj puta kultnom komedijom Dušana Kovačevića „Maratonci trče počasni krug“. Premijera je u petka, 8. ožujka, u 20 sati.
* Tko je birao naslov?
– Sam se birao. (SMIJEH). Ideja je nastala iz zezancije, uz koktel povodom 50. izvedbe komedije „Sumnjivo lice“ (prije točno četiri godine, u ožujku 2019., nap. a.). To je bila „muška“ predstava s muškom podjelom.
* Pa ste sada napravili jednu „posve žensku“.
– Da, da. (SMIJEH). I tamo i ovdje je tek poneka ženska uloga. Tada smo u šali Miroslav Čabraja i ja počeli dijeliti uloge za Maratonce, tko će što glumiti, jer imamo sve. U godinama koje su uslijedile, shvatila sam da je ono bila dobra ideja.
* To ste onda servirali sadašnjem intendantu, kao gotovu ideju?
– Mislim da je Miro to predložio Vladimiru (Hamu, nap. a.) pa je on to uvrstio u svoj program za prvu godinu. Bila mi je čast kada me pozvao i ponudio, prihvatila sam objeručke.
* Je li ova drama bila među naslovima koje ste priželjkivali kao redateljica?
– I nije baš, jer za svaku od tih drama treba postojati prava podjela. Prvi puta kada mi je i palo na pamet da negdje ju postavim, bilo je to ovdje. Nikada nisam ovo nikomu ni ponudila, niti sad ikada Kovačevićev komad postavljala, a obožavam ga kao pisca. Stoga je ovo dvostruko uzbuđenje i mislim da je ovaj komad čekao ovu ekipu.
* Spomenuli smo dramske komade i nesrazmjer ženskih i muških likova. Jesu li stvarno mizogini?
– Više se to odnosi na klasičnu. Suvremena to pokušava uravnotežiti. To proizlazi iz činjenice da se žene nisu bavile glumom i kazalištem pa su muškarci igrali muške uloge.
* I pisali drame.
– Da, i pisali su ih. Kao što se i danas „pravimo“ da ne rade sve. I kod Shakespearea je 20 muških i 2-3 ženske uloge. Tako je bilo u većini drama – jedna djevojka i jedna dadilja.
* I jedna koja nosi tacnu.
– Da, tako je i kod Kovačevića, jedna nosi tacnu, a druga je lijepa.
* Gdje su se krile zamke u ovom komadu? Za redateljicu i ekipu.
– Zamke su u svakom komadu velike. Ovdje je prva bavljenje filmom koji su gotovo svi gledali pa smo morali odlučiti što ćemo mi s tim. U slučaju oslanjanja na film neminovne su i usporedbe, s glumcima koji su legendarni. Stoga smo se odlučili za stav – ovo nikada nitko prije nas nije radio.
* Ova drama ima stigmu filma, no manje-više slično je i s bilo kojim naslovom koji je netko prije vas negdje postavio: morate sve obrisati i vratiti na tvorničke postavke.
– Kovačević je tu poseban, jer su i „Balkanski špijun“, „Radovan III.“ ekranizirani i svi su to vidjeli nebrojeno puta pa je puno teže raditi to, nego, primjerice, Nušića.
* Rekla bih za vas da ste redateljica koju vesele veliki izazovi, što je orah tvrđi – vas više veseli?
– Volim taj komad, i više sam uvijek bila vezana za komad, nego za film. Dramu sam prvi puta čitala kad mi je bilo 10-ak godina. Mama mi je donijela knjigu sa četiri drame i ja sam ih naglas čitala dok je ona pekla palačinke. To mi je jedna od najdražih uspomena iz djetinjstva. Rečenice iz komada znam napamet. Nisam bila opterećena filmom.
* U ovom se slučaju jasno zna što je starije: kokoš ili jaje. Donose li i glumci iz projekta u projekt neki svoj „rukopis“, od prije naučeno pa se vi prilagođavate? Dugo se i dobro poznajete s ansamblom.
– Poznavanje ekipe je samo u smislu da se jako dobro razumijemo, da oni znaju kako ja radim i ja kako oni pa je stoga sve lakše i opuštenije. Mislim da su u ovoj predstavi drukčiji, neki su doslovce neprepoznatljivi. Uvijek mi je cilj, a ovdje tako i jest – da ako je nama zabavno, onda sve bude kako treba. Mi smo se na probama stalno zabavljali i smijali se, jedni drugima. Drago mi je da nisu sve ideje moje. Predstava je zajednička, imamo isti cilj. Zato se uvijek volim ovdje vratiti.
* Koliko izvedbi prognozirate predstavi?
– Kako je počelo, mislim da ćemo 100. odigrati koncem sljedeće sezone.
* Držimo palčeve!
Narcisa Vekić / HNK u Osijeku