Autor: Vlatka Tikas

Piše: Ljubomir Stanojević©

U Zagrebu je, 20. studenoga, u 88. godini umro maestro Antun Petrušić. Dirigent, skladatelj, sveučilišni profesor, glazbeni publicist, neumorni kazališni organizator. I – sa svojih 27 godina provedenih u Osijeku – neporecivi stup ove kazališne kuće kojoj je – zajedno sa suprugom Šteficom, prvakinjom Osječke opere – podario svoje životne i umjetničke zanose.

Biografija uglednika zahtijevala bi prostor kojeg nemamo. Stoga objavljujemo „kazališnu iskricu“ ovoga autora, publiciranu u prigodnoj knjižici uz 70. rođendan i 45. obljetnicu umjetničkog i pedagoškog rada maestra Petrušića (27. svibnja 2005.), uz predstavu jednoočinki „Suzanina tajna“ E. Wolf-Ferrarija i Puccinijev „Gianni Schicchi“, kojom je maestro obilježio svoje jubileje.

Bio je to njegov posljednji nastup u Osijeku!

***

Nije Dubrovnik više izuzetak, proljeće je došlo i u naše, panonske prostore, valjalo bi proljetovati… U prostoriji blagajne HNK, u kojoj je nekad bio Informativni centar (pak sam tamo i doslovce, godinama, bio zatvoren!) susrećem jednu Gordanu, bivšu našu biljeterku (sada dipl. ek.), bivšu našu Osječanku – za čudo – sada Dubrovkinju. U vrijeme kada sam ja bježao moru nju je sjeta vukla Osijeku, ja sam gledao dubrovačke predstave, ona osječke. Spominjemo se, starih dana…

A sva je prilika da će mi se to, ubuduće, dogoditi i za neka slučajna i iznenadna susreta, u Zagrebu ili gdje drugdje, s maestrom Antunom Petrušićem, još punih pet dana (!) dirigentom Osječke opere. Koliko god ne mogu reći da sam bio prisan dugih godina zajedničkoga kazališnog staža, s Tončijem Petrušićem, ipak proradi sentiment pri susretu s oznakom „oproštajne predstave“. Kako li je tek njemu, poslije gotovo dvadeset i osam godina otkako je, sasvim mlad, došao u ovaj grad, s početka za profesora u Muzičkoj školi, a od ’63. za stalnoga dirigenta Opere HNK?!

I koliko god odlazak u veći grad, jači muzički centar i veće kazalište (Opera HNK u Zagrebu) može značiti profesionalni profit, ipak – valja (se) zapitati; neće li Tončiju nedostajati sve ono što ga je tolike godine vezivalo uz Osijek, a to znači – uz osječko Kazalište? One male muke i veliki problemi, one silne premijere koje su dva mlada dirigenta (drugi je bio Željko Miler, direktor Osječke opere) godinama iznosili „na svojim leđima“…?! Ljudi na koje je navikao, i koji su svikli s njim? Bitka za svaku predstavu, za publiku, za dostojanstvo poziva što je, u manjoj sredini, pokatkad i na vjetrometini nerazumijevanja?

Adio, Maestro (još sam u dubrovačkim sanjama svojim), pljeskat ću Ti na pedesetom „Zrinjskom“ večeras. Tvojoj oficijelno „posljednjoj kazališnoj predstavi“ u Osijeku. Do neke nove zgode, negdje, jednom…

I dok se Antun Petrušić sprema Zagrebu, jedan sada mlad dirigent vrijedno radi s ansamblom Osječke opere – Šostakovičevu komičnu operu „Nos“ (prema Gogoljevoj noveli). Maestro Maksimilijan Cenčić. Radi – kako ansambl kaže – pouzdano, stručno, s uvjerenjem i žarom. Primjereno svojim godinama, ambicijama, želji da jednu „čudnu partituru“ iskaže na način koji, nužno, hoće biti prihvatljiv, hoće biti – dobra predstava. I gle čuda: isto onako, kako je ansambl Osječke opere šezdesetih, zdušno prihvatio dva mlada dirigenta koji su u Osijeku htjeli mijenjati operni svijet (a dosta su u tome i uspjeli – sjetimo se samo njihovih kvalitetnih interpretacija u eri „komorne orijentacije“ Osječke opere!), takvu podršku sada ima mladi maestro Cenčić.

Zato bih rekao da Osijek ima i kazališnu svoju dušu, dobrotu i ne zaludnu svoju širinu. Valja je samo, s jednakim ulogom, prihvatiti.

Novopečena Dubrovkinja Gordana to sigurno zna.

24.2.1989.

Piše: Ljubomir Stanojević©

Ime dirigenta Karla Radingera (Zagreb, 1906. – Split, 1971.) dvostruko mi je blisko: bio je otac drage moje gimnazijske kolegice i prijateljice Meri Radinger ali, prije toga: bio je dirigent onoga niza opereta 50-ih godina u osječkom HNK-u koje su, u poslijeratnom razdoblju, vraćale „štih“ građanskoga. Pa je i publika hrlila na predstave. I uživala. Doista uživala, kao rijetko kada.

Maestro Radinger još mi je po nečemu blizak. Bio je Židov, koji je za vrijeme NDH nosio židovski znak, bio uhićen i određen za deportaciju. Uspio je pobjeći i ilegalno živjeti u Zagrebu. Igor Mrduljaš će u svojoj važnoj knjizi „Zagrebački cabaret“ obznaniti kako je „Židov Radinger svirao (klavir) iza zastora…“. Da ne bi bio viđen. Bio je, inače, vrsni pijanist (sa završenom Muzičkom akademijom, a kao dirigent usavršavao se u Beču kod Emmericha Kálmána).Bio je i pionir jazz-a u Zagrebu.

U Osijek maestro Radinger došao je 1953. i, za četiri osječke „sezone“, glazbeno je postavio i dirigirao 12 naslova. Uz jednoga „Zrinjskog“ (uz redatelja Ivana Martona, scenografa Eduarda Grinera i koreografkinju Argene Savin) i jedan balet (F. Lhotka, „Đavo u selu“; dirigirao u alternaciji s Lavom Mirskim, koreograf i redatelj bio je Stjepan Suhi, scenograf Dragutin Savin a kostimografkinja Inge Kostinčer-Bregovac) sve ostale Radingerove postave bile su operete!

Nabrojimo ih redom: E. Kálmán, „Bajadera“; Stjepan Stepanov, „La Conchita“; O. Strauss, „Terezina“; E. Kálmán, „Sylva – kneginja čardaša“; I. Tijardović, „Mala Floramye“; F. Lehár „Vesela udovica“; J. Strauss, „Šišmiš“; F. Lehár, „Ševa“, I. Tijardović, „Spli’ski akvarel“ i F. Lehár, „Zemlja smiješka“.

Tim je repertoarom, dakako, maestro Radinger stekao iznimnu popularnost kod osječke kazališne javnosti. Je li, međutim, dirigent bio sretan u Osijeku? – Teško je zaključiti. Iz njegova Dnevnika (kći Meri Radinger, dugogodišnja knjižničarka NSK u Zagrebu očeve je arhivalije ustupila osječkom HNK-u) navodimo:

„14.XII.1956.- 10: svi soli, ‘Akvarel’

Pokus nije održan, jer sam ga propustio. Po dolasku u kazalište primio sam od Stambene uprave nalog za deložaciju, koja se imade izvršiti u roku od 24 sata.Bio sam strašno uzbuđen radi toga i psihički nesposoban za rad tim više, što je bilo neophodno potrebno da BEZUVJETNO još u toku prijepodneva nešto poduzmem, da ne zakasnim obzirom na kratki rok (24 sata). Iz tog razloga nisam bio u stanju pokus održati.“

Pripomenimo: i premijera „Spli’skoga akvarela“ (19. siječnja 1957.; redatelj Ivan Marton, scenograf Eduard Griner, koreograf Stjepan Suhi) – kao i sve ranije – odlično je prošla. Kao i ona, posljednja, Lehárova „Zemlja smiješka“ (redatelj Eugen Petrović, scenograf Eduard Griner, koreografkinja Argene Savin – 6. veljače 1957.).

Krajem te sezone (1956./57.) maestro Radinger napustio je Osijek. Zauvijek. Otišao je u splitski angažman – do 1964. godine, kada je umirovljen.

U Splitu je i umro, uoči Nove godine 1972., u 66. godini života.

Potpis ispod fotografije:
Dirigent Karlo Radinger (1906. – 1971.)