Autor: Vlatka Tikas

Piše: Maja Hribar-Ožegović (1937.-2023.)

Iz Zagreba, stigla je tužna vijest: 9. siječnja napustila nas je (u 86. godini), a 16 siječnja ispraćena na Mirogoju umirovljena sveučilišna profesorica (Filozofskog fakulteta u Zagrebu) dr. sc. Maja Hribar-Ožegović. Bila je ugledna teatrologinja, kazališna kritičarka i prevoditeljica.

Od godine 1967. vezana je uz HNK u Osijeku – poglavito uz list (kasnije reviju) „Kazalište“; surađujući često, i opsežno svojim teatrološkim prinosima. Bila je i članicom Savjeta uredništva, a u više navrata i moderatoricom važnih razgovora o teatru (npr. 1973. god., uz svečano obilježavanje 30-god. Kazališta narodnog oslobođenja Slavonije/KNOS).

Pažljiva i decentna, Maja Hribar-Ožegović referirala se na svaki značajni događaj osječkog Teatra; osobito na umjetničke jubileje koje je, redovito, ispraćala malim kazališnim „poslanicama“.

– Za nas je sve sudbina teatra i, naša vlastita sudbina, u vlastitim zbivanjima i sumnjama – pisala je („Profesija: redatelj“, „Kazalište“, god. XIII., br. 130-131; Osijek, 1.-31. prosinca 1977.)

Nedostajat će nam, draga i poštovana. (Lj. St.)

MALI ESEJ

Iz optike fakultetske radne sobe, kazalište interesira onim što bi moglo biti; dostojno mržnje (p)ostaje takvim ga čovjek može sve „načiniti“.

U oba slučaja kazalište jest protusvijet, što se uvijek drugačijim postojanjem upravljuje u svakidašnjicu.

Čovjek se istodobno zabavlja kad ljubavnik u komadu priprema omlet na pozornici i zgraža kad Ljudmila Pitoëff u Brucknerovim „Zločincima“ „tuče“ majonezu, misleći pritom na ubistvo. Iako bi omlet bez pozornice doma bio ukusniji u prvom primjeru, sukob između ubistva i hranjivosti u drugom primjeru izaziva jezu: bez misli na ubistvo majoneza bi bila nevažna, gotovo apsurdna. Stoga, u nama u kazalištu uvijek nešto viče, ne čini to!

Pravo je obilježje kazališta: nadilaženje privatnog, no, također, nigdje ne vlada kult ličnosti kao u kazalištu.

Naveli smo, primjera radi, dio pitanja što ih podnosi svakodnevna upotreba kazališne problematike.

Mišljenja smo da se o kazalištu danas razmišlja drugačije, tj. mimo koordinata nekog gotovog pogleda na svijet kazališni i svijet zbilje.

O tome valja voditi računa u slobodnom opredjeljenju umjetnika i znanstvenog radnika. Oba imaju dužnost da vlastitomu vremenu iskreno opale šamar ili ga potvrđuju, ako vjeruju u svoju istinu i imaju smjelosti da je ostvare. Suvremeno kazalište u nas, iako u zakašnjenju za suvremenom misli u nas, još uvijek smatram jedinstvenom prilikom u kojoj se udružuje u ideji drame izvjestan broj ljudi, a ne samo jedna osoba.

U navedenu kontekstu drama više liči netipičnim pojavama i zbivanjima postajući i sama netipičnom. Nije stoga slučajna suvremena mondijalizacija što se proteže od javnih zbivanja do drame kao locus classicus-a za takve ideje. Tek, izlažemo li dramu napadima, izložimo prije toga predrasude protiv ideje u drami! Taj je dan već došao.

S obzirom da se nama pruža prilika da radimo sada, sigurna sam da bi morali proanalizirati svako, odatle i Vaše kazalište, da vidimo što je prodrlo u njega, što je već odavna praktično jer su se i tehnike izmijenile mijenjajući i kazalište, kako bismo kasnije, težeći naprijed i napretku, omogućili da se sve to zajedno izrazi.

Iole zanimljiv napor u kazalištu postaje višestruko uvećanim, zar ne.

Hvala Vam što ste mi pisali i pitali o kazalištu.

(„Kazalište“, god. XIII, br. 114; Osijek, 1.-15. veljače 1977.)

Potpis ispod fotografije:
Teatrologinja, kazališna kritičarka i prevoditeljica: prof. dr. sc. Maja Hribar-Ožegović

 

Piše: Ljubomir Stanojević©

Nije dobro počela 2023.! Na prvi dan Nove godine iz Hercegovine stigla je vijest o odlasku (u 80. godini) iznimnoga pjevača HNK u Osijeku, Ferdinanda Zovka.

E, moj Maestro!

Tekst o istaknutom umjetniku bio je predviđen za objavu u ovim Prisjetima još prošle godine, jer je tada navršavalo 45 godina od Zovkova dolaska iz Rijeke u osječki angažman.Grof Luna u Verdijevu „Trubaduru“, 10. studenoga 1977., pod dirigentskim vodstvom Željka Milera, u režiji Nade Murat, inscenaciji Dragutina Savina i koreografiji Argene Savin. Svi ključni umjetnički ljudi osječkog Kazališta zdušno su prihvatili mladoga 34-godišnjeg baritona.

Ni Zovko to nikada nije zaboravio. U intervjuu „Večernjem listu“ (2017.) ovako je odgovorio:

– Osijek je meni sve dao. Grad moga života. Nikad ga ne ću zaboraviti. Ondje sam bio prvak Opere, dakle igrao sam što sam želio, kompletnog Verdija. Ekipa je bila sjajna, spomenut ću intendanticu kazališta Nadu Murat, pa maestra Željka Milera koji je bio veliki dirigent. S njim sam snimio i jedan CD s deset opernih arija. Bio sam i sveučilišni profesor…

Šesnaest godina proživio je Ferdinand Zovko s nama. I kada je dolazio i kada je odlazio HNK je živio i radio u – neuvjetima: pri dolasku, mladi je umjetnik još punih osam godina čekao „pravo“ kazališno gledalište; kada je odlazio (1993.), odlazio je iz ratom devastiranoga teatra, ali je povod bio jedno od onih u kazalištu uobičajenih „emocionalnih pregrijavanja“ te možda, ipak, obostrano ishitrena odluka.

Uzmu li se u obzir Zovkovi doista kvalitetni uradci tijekom uspješne osječke karijere, „darovano“ desetljeće života i rada (u već spomenutim neuvjetima) te moguće karijere negdje drugdje, u težnji vlastita prinosa očuvanju kontinuiteta kazališne djelatnosti Osijeka možda se, s današnje distance, doista može reći kako su obje strane – prenaglile!

Dramski bariton Ferdinand Zovko ostao je zapamćen kao što su i predstave njegovih najbližih suradnika, dirigenta Željka Milera i redateljice Nade Murat: „Rigoletto“, „Traviata“, zatim (s drugima redateljima) „Aida“, „Nikola Šubić Zrinjski“… Zovka pamtimo i kao Belcora u „Ljubavnome napitku“ (Donizetti), Mlinara Simu u Gotovčevu „Eri“, Peru Ivanića u Zajčevoj „Zlatki“, Stanka u Hatzeovu „Povratku“…

Iz ranijega razdoblja treba se sjetiti Verdijevih likova: Grof Luna u „Trubaduru“ i Renato u „Krabuljnome plesu“, zatim onih Puccinijevih: Marcella u „Bohèmima“, Sharplessa u „MadammeButterfly“. Bio je Zovko i EvgenijOnjegin Čajkovskoga, pjevao je Gaspara u Donizettijevoj operi „Rita“, Tonija u Leonvcavallovim „Pagliaccima“, Alfija u Mascagnijevoj „Cavallerijirusticana“. Ne treba smetnuti s uma ni domaće skladatelje, tumačenja likova u operama Lisinskoga, već spomenutih Hatzea, Zajca, Jakova Gotovca, Ive Brkanovića…

Umjetnik je – danas je to više nego razvidno – prerano otišao sa scene. U svojoj 54. godini on je lijepo obojenim, dobro vođenim i razvijenim glasom (napokon, Zovko je bio magistar glazbene umjetnosti, magistrirao je kod čuvene Biserke Cvejić!) mogao solidno, najmanje sljedeće desetljeće, nastaviti graditi impozantnu galeriju opernih likova.

Sam se – povukao: ne u svoju osamu, nego u drugu hvalevrijednu djelatnost – predani pedagoški rad. Zahvaljujući njemu, u malome hercegovačku Čerinu (jeste li ikad čuli?) izrasla je glazbena škola s velikim brojem talenata, koje je kao ravnatelj Zovko brižno vodio; jednako je to radio i kao profesor na mostarskoj Muzičkoj akademiji u Pavarotti-centru. S nadom da će možda, jednom, netko od njih također na opernu scenu…

Ferdinand Zovko bio je osebujan lik. Kazališni zaljubljenik bez ostatka! S osječkim HNK-om i pojedinim njegovim članovima ostao je u živom kontaktu, zainteresiran za sva ovdašnja događanja. – Sve do Silvestrova, 2022.

Počivaj u miru, dragi Ferdo!

Piše: Ljubomir Stanojević©

Nastojanja HNK i (još uvijek) mladoga baletnog plesača i koreografa Vuka Ognjenovića, da „druga hrvatska pozornica“ napokon utemelji i Balet kao treću, profesionalnu granu kazališnoga organizacijskog i umjetničkog ustrojstva, čine se rezultatski sve izglednijim.

Dakako, pored vrijednih, zasad samo honorarnih sadašnjih plesača, neophodno je stvarati nove kvalificirane kadrove. Zato su hvalevrijedna nastojanja ravnateljice Glazbene škole Franje Kuhača u Osijeku, prof. Sunčane Bašić i pročelnice Odjela za suvremeni ples i balet Nikoole Livančić (ponovno uz pomoć Vuka Ognjenovića), koji su prije dvije godine utemeljile osnovnu školu klasičnog baleta (uz već postojeću, suvremenoga plesa).

Dvadesetak polaznika prvih dviju godina osnovnoškolskog baletnog obrazovanja, oz one koji dolaze sljedećih godina, početak su stvaranja kvalificiranih kadrova koji će – poslije završetka srednje baletne škole – moći zauzeti mjesta profesionalnih baletnih plesača u osječkom HNK-u.

To je povod da se vratimo u prošlost, kada je u tadašnjoj Državnoj muzičkoj školi u Osijeku, 1954. godine, dotadašnji „tečaj za balet“ prerastao u baletni odjel. Kako navodi muzikologinja Branka Ban u svojoj monografiji („Glazbena škola Franje Kuhača – povijest i život“, Osijek, 1996.): „Za nastavnika klasičnog baleta, ritmike i plesa postavljena je Sofija Cvjetičanin iz Zagreba. Inače, dotadašnji je tečaj baleta… vodio Stjepan Suhy, baletni prvak osječke Opere“. Baletni odsjek Muzičke škole imao je tridesetak polaznika i već 24. lipnja 1956. prikazao u HNK-u svoju javnu produkciju.

Danas je zanimljivo pogledati cedulju te priredbe (Pismohrana HNK u Osijeku).

Program se sastojao iz dva dijela: u prvome, polaznici Baletnog odsjeka prikazali su svladane vještine elemenata klasičnog baleta, ritmike i karakternih plesova; drugi dio bio je „pravi“ dječji balet u jednom činu – „Prodavaonica lutaka“, na glazbu J. Bayera (glazbena pratnja: Vjekoslava Lovrić), u koreografiji Sonje Cvjetičanin.

Navest ćemo sudionike te predstave, imena i znana i neznana; od kojih su neki postali i vrsni profesionalni baletani, a neki pak ostali trajni zaljubljenici u balet.

„Prodavač lutaka“ bio je Antun Marinić, „Kupci“ (seljakinja, seljak, Engleskinja i njezina djeca) bili su: Vera Nešković, Nikola Andučić, Ljubica Medinac, Katica Husak, Vesna Larić i Vlasta Ružičić. Osam „glavnih“ lutaka bile su: Mirta i Zdenka Dinter, Vesna Purgar, Vesna Mores, Mirjana Janković, Nataša Smoje, Antica Lenac i Mirjana Bošnjak, dok su „ostale“ lutke bile: Zrinka Tudaković, Tanja Stanojević, Tanja Novaković, Božica Miletić, Inga Apelt, Branka Delnić, Gordana Fol, Katja Veber, Lidija Gaštajger, Vesna Firinger, Elza Vrbanac, Branka Plemić i Vera Nešković.

O mnogima od ovih imena dao bi se napisati poseban Prisjet. Stoga ću navesti samo nekoliko: Antun Marinić, prvak sarajevskog Baleta, koreograf i pedagog; Mirta Dinter, balerina u Osijeku, Mariboru i Sarajevu; Tanja Stanojević (udana Pezelj), balerina u zagrebačkoj „Komediji“ i HNK-u i pedagog na Srednjoj baletnoj školi u Zagrebu; Božica Miletić (udana Lisak), balerina u HNK u Zagrebu, baletna majstorica i koreograf; Branka Delinić (udana Zgrablić), dugogodišnja balerina HNK u Osijeku.

Spomenimo i prepoznatljiva imena dramske glumice Inge Appelt te muzeologinje i dramske i baletne kritičarke Vesne Firinger-Burić. A posve „lokalpatriotski“, i ime Vesne Mores, dugogodišnje osječke kulturnjakinje, cijeloga života odane Kazalištu!

Tako je bilo… prije (više od) 66 godina! Kako vrijeme (brzo) prolazi…